POSLOVNE NOVINE - INFORMACIJE ZA OBRTNIKE I FIRME

# Nova ponuda za poduzetnike # Internet usluge za poduzetnike # Korisni poslovni programi # Besplatne poslovne usluge # Korisni linkovi

PREGLED PRAVNIH PROPISA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom, Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom... Vlada donosi poslovnike, razne odluke, rješenja i zaključke. Zakonom je predviđeno da ministri i ravnatelji pojedinih upravnih tijela donose pravilnike i naputke za provedbu zakona u okviru svoje nadležnosti. Određene ovlasti imaju i jedinice lokalne i regionalne samouprave. Njihova predstavnička tijela na temelju Zakona o lokalnoj i regionalnoj samoupravi donose, razne odluke i akte. Pored njih opće akte, autonomnog značenja, donose i strukture izvan državnih tijela. Tim aktima donose se statuti i uređuje se unutarnje ustrojstvo...

Propisi iz 2007. godine - Arhiva - pravni izlog - ispravak naredbe ministar - izmjena posebnih uzanca ...


PREGLED I PRETRAŽIVANJE SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - SVI PROPISI

IZ ARHIVE: SADRŽAJ ODABRANOG PROPISA / AKTA:

UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1340
PRESUDA
Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasminke Jenjić kao predsjednice vijeća, Silve Rulic Hren i Lidije Rostaš Beroš kao članova vijeća, te višeg sudskog savjetnika Srđana Papića kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja PZ AUTO d.o.o. Velika Gorica, kojeg zastupa Hrvoje Arko, odvjetnik iz Zagreba, protiv rješenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske, klasa: UP/I-030-02/2002-01/30, urbroj: 580-02-02-10-5 od 1. listopada 2002., radi zaštite tržišnog natjecanja, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 9. studenog 2006.,
presudio je
Tužba se odbija.

Ova presuda objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
Osporenim je rješenjem utvrđena ništavom odredba članka 14. stavka 2. Uvozničkog ugovora pod nazivom »Cijene«, koja glasi: »Uvoznik će svoje cijene za daljnju prodaju kao i prodajne cijene trgovaca utvrđivati sporazumno s isporučiteljem. Ovo ne vrijedi, ukoliko je protivno zakonskim propisima i uredbama vlasti. Promijene li se kalkulacijski podaci koji su uzeti kao temelj, uvoznik će tada odmah obavijesti isporučitelja«.
U točki 2. izreke naloženo je poduzetniku, ovdje tužitelju, da odredbu uvozničkog ugovora iz članka koja je utvrđena ništavom briše i u roku od 30 dana od dana dostave rješenja Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja dostavi dokaz o izvršenju ovog naloga.
U točki 3. i 4. izreke rješenja tuženi je obvezan u roku od 30 dana od dana sklapanja trgovačkih ugovora sa distribucijskim partnerima iste dostaviti na ocjenu Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja te je obvezan na plaćanje upravne pristojbe. U točki 5. izreke rješenja određeno je da će se rješenje objaviti u »Narodnim novinama«.
Tužitelj je podnio pravodobnu tužbu kojom pobija zakonitost navedenog rješenja u točki 1., 2. i 5. izreke iz razloga utvrđenih odredbom članka 10. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92).
Pogrešnu primjenu zakona odnosno na zakonu utemeljenog propisa, tužitelj vidi u razlozima osporenog rješenja prema kojima tuženi primjenjuje načine, kriterije i standarde komparativnog prava Europske unije o ocjeni Sporazuma o distribuciji motornih vozila koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Upućuje na obrazloženje osporenog rješenja prema kojem se ovlaštenje za primjenu pravila temelji na odredbi članka 70. stavka 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europske zajednice i njihovih država članica odnosno Privremenog sporazuma. Međutim, predmetni Uvoznički ugovor sklopljen je između Volkswagen AG., SR Njemačka, Wolfsburg, kao isporučitelja s jedne strane i tužitelja kao uvoznika s druge sukladno odredbi članka 17. dana 30. studenoga 1999. godine. Dakle, u vrijeme zaključenja ugovora ovi sporazumi nisu bili potpisani time da sporazum o Stabilizaciji i pridruživanju nije stupio na snagu niti do danas jer nije potpisan od svih država članica Europske zajednice. Zato se oni ne mogu primijeniti u ovoj stvari, navodi se tužbom.
Nadalje tužitelj smatra kako iz osporenog rješenja nije jasno koje je to načine, kriterije i standarde komparativnog prava Europske unije tuženi primjenjivao prilikom ocjene predmetnog ugovora, jer postoji razlika između pojma komparativnog prava Europske unije i pojma prava Europske unije. Ovo posebno s obzirom na obrazloženje kako pravo tržišnog natjecanja na području Republike Hrvatske ne sadrži podzakonske akte kojima se detaljno uređuje način ocjene Sporazuma o distribuciji motornih vozila pa je samim time nejasno zašto i na koji način je utvrđeno da bi odredba članka 14. stavka 2. predmetnog Uvozničkog ugovora bila ništava.
Uz rečeno tužitelj navodi kako su pretpostavke za primjenu pojedinih instrumenata za tumačenje članka 81., 82., 86. i 87. Ugovora o osnivanju Europske unije ponajprije određivanje mjerodavnog tržišta, položaj pojedinog poduzetnika na tržištu, njegova tržišna snaga, udjel u ukupno ostvarenom prometu na tržištu ili njegovom dijelu te povezanost s drugim poduzetnicima što su sve činjenice odlučne za ocjenu sporazuma između poduzetnika jednako kao što i u smislu odredbe članka 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja prilikom ocjene sporazuma iz članka 7. tog zakona valja voditi računa i utvrditi ukupan godišnji promet sudionika sporazuma i udio ostvarenog prometa sudionika u odnosu na ukupni promet na tržištu ili dijelu tržišta na kojem učinak sporazuma djeluje.
Tužitelj citira spornu odredbu Uvozničkog ugovora prema kojoj je utanačeno da će uvoznik svoje cijene za daljnju prodaju kao i prodajne cijene distribucijskih partnera utvrđivati sporazumno s isporučiteljem. Međutim, upozorava da ona sadrži i utanačenje kako odredba »ne vrijedi« ukoliko je protivna zakonskim propisima u uredbama vlasti. Zato se navedena prva rečenica članka 14. stavka 2. Uvozničkog ugovora nije ni primjenjivala, pa ukoliko su stranke same utvrdile kako određena odredba ugovora ne vrijedi, nisu postojale pretpostavke ni osnova da tuženi osporenim rješenjem utvrdi odredbu ništavom, odnosno da se tužitelju naloži brisati je iz predmetnog ugovora.
Izreku osporenog rješenja tužitelj u točki 2. smatra nerazumljivom jer se samo njemu kao jednoj od ugovornih strana nalaže brisanje odnosne odredbe iz predmetnog ugovora.
Tužitelj predlaže da se tužba uvaži, a osporeno rješenje u pobijanom dijelu poništi.
U odgovoru na tužbu tuženo tijelo ostaje kod razloga osporenog rješenja i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.
Tužba nije osnovana.
Na temelju odredbe članka 7. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, broj 48/95, 52/97, 87/98) zabranjeni su sporazumi kojima je cilj, posljedica ili mogući učinak ograničavanje ili sprečavanje slobodnog tržišnog natjecanja, a osobito sporazumi kojima se izravno ili neizravno utvrđuju cijene robe i usluga, visina i vrijeme snižavanja ili povećavanja cijena ili kojima se dovodi potrošače u nejednak položaj glede cijena. Takvi sporazumi su ništavi.
Nije sporno da je člankom 14. stavkom 2. Uvozničkog ugovora sklopljenog dana 30. studenog 1999. godine između tužitelja kao poduzetnika PZ AUTO d.o.o. Velika Gorica i poduzetnika Volkswagen AG. sa sjedištem u Wolksburgu, SR Njemačka ugovoreno da će uvoznik, znači tužitelj, svoje cijene za daljnju prodaju kao i prodajne cijene trgovaca utvrđivati sporazumno s isporučiteljem, tvrtkom Volkswagen AG. Wolksburg.
Neosnovan je prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
U ocjeni zakonitosti i dopustivosti sporazuma konkretno odredbe članka 14. Uvozničkog ugovora tuženo je tijelo, što nedvojbeno proizlazi iz osporenog rješenja, primijenilo citiranu odredbu članka 7. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja te je dao potpune razloge ocjeni kako i zašto ta odredba ugovora sadrži nedopušteno ograničenje slobodnog tržišnog natjecanja.
Prema odredbi članka 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja tim se Zakonom uređuju pravila ponašanja i sustav mjera za zaštitu slobodnog natjecanja na tržištu. Člankom 7. Zakona u tom je smislu izričito određeno što će se osobito smatrati povredom pravila ponašanja u okvirima slobodnog tržišnog natjecanja, pa je uz ostalo na prvom mjestu već navedeni način utvrđivanja cijena.
Točno je, kako navodi tužitelj, da su temeljem odredbe članka 140. Ustava Republike Hrvatske međunarodni ugovori dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, što pretpostavlja da su oni na snazi.
Kada tuženo tijelo u razlozima osporenog rješenja navodi da u nedostatku podzakonskih akata Republike Hrvatske koji bi odredili kriterije, načine i standarde za ocjenu sporazuma (ugovora) primjenjuje načine, kriterije i standarde komparativnog prava Europske unije o ocjeni Sporazuma o distribuciji motornih vozila koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tada upravo u interesu stranaka obznanjuje jedinstvenost pristupa ocjeni i upućuje na način i standard koji uzima kao mjerilo i tako otklanja svaku mogućnost proizvoljnosti u ocjeni zakonitosti ugovora čime jamči jednakost svih stranaka pred ovim tijelom kao nositeljem javnih ovlasti. No, tuženi nije navedene međunarodne akte i kriterije primijenio samo kao pravno pravilo već je imao i ovlaštenje na primjenu tih akata temeljem odredbe članka 70. i članka 130. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europske zajednice i njihovih država članica (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 14/01).
Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju tržišno natjecanje je uređeno odredbama članka 40., 69. i 70. pa je među ostalim propisano da će se svako postupanje suprotno pravilima slobodnog tržišnog natjecanja ocjenjivati temeljem kriterija koji proizlazi iz primjene pravila o tržišnom natjecanju u zajednici posebice članka 81., 82., 86. i 87. Ugovora o osnivanju Europske zajednice i instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije zajednice. Odredbe članka 40. i 70. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju odgovaraju odredbama članka 27. i 35. Privremenog sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske zajednice. Taj je Sporazum sklopljen 29. listopada 2001. godine te se privremeno primjenjivao od 1. siječnja 2002. a stupio je na snagu 1. ožujka 2002. te će se primjenjivati do stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Činjenica da je uvoznički ugovor koji je bio predmetom ocjene u konkretnoj stvari sklopljen prije stupanja na snagu navedenog sporazuma ne znači da se na njega isti ne može, odnosno ne smije primijeniti. Ovo zato jer navedeni međunarodni sporazumi imaju za cilj upravo to da se s tržišta uklone svi ugovori dakle svi mogući odnosi kojima se ograničava ili osujećuje slobodno natjecanje na tržištu.
Neosnovano tužitelj osporava zakonitost rješenja zbog neutvrđenih odlučnih činjenica. Ovo zato jer su u postupku te činjenice utvrđene i dokumentirane. Položaj tužitelja na tržištu nedvojben je već slijedom činjenice da prema uvozničkom ugovoru s isporučiteljem ima isključivo pravo veleprodaje vozila Volkswagen za područje Republike Hrvatske, a tim položajem na tržištu Republike Hrvatske ima i mogućnost izravnog utjecaja na dimenziju slobodnog tržišnog natjecanja konkretno distributera za maloprodaju.
Tuženi nije bio dužan utvrditi da li su ugovorne strane isključile od primjene odredbe ugovora o sporazumnom utvrđivanju cijena za daljnju prodaju ili ne. Ovo zato jer je Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja izravno ili neizravno utvrđivanje cijena roba i usluga izričito zabranjeno pa je takav sporazum prisilnom odredbom stavka 2. članka 7. ex lege ništav. Dakle, sama odredba ugovora prema sadržaju utanačenja ništava je po sili zakona, a ne čini je ništavom tek moguća primjena. Tumačenje i primjena odredba članka 7. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja na kakvom se zasnivaju prigovori tužitelja bilo bi protivno smislu i cilju Zakona koji štiti slobodno tržišno natjecanje, a ne ograničava se samo na sankcioniranje eventualnog faktičnog ponašanja protivno načelima i odnosima slobodnog tržišnog natjecanja.
Nije osnovan prigovor tužitelja o nerazumljivosti točke 2. izreke rješenje.
Nalog tužitelju na brisanje ništave odredbe ugovora uz obvezu da o učinjenom dostavi dokaz ne ulazi u ugovorni odnos. Ništavost djeluje prema svima, pa u ovom slučaju i prema drugoj ugovornoj strani tvrtki Volkswagen AG. Wolksburg, SR Njemačka. Obveza tužitelja iz točke 2. izreke rješenja ne tumači se bukvalno, već pretpostavlja aktivnost ugovorne strane (ovdje: tužitelja) u smislu obavijesti ugovornom partneru o ništavosti i autoritativnom aktu nadležnog državnog tijela kojim je ništavost proglašena, o razlozima ništavosti te nedopuštenosti ispunjenja tog dijela ugovora.
Objava rješenja u »Narodnim novinama« određena je sukladno članku 37a. stavku 1. Zakona o zaštiti tržišno natjecanja pa je tužba neosnovana i u odnosu na točku 5. izreke rješenja.
Na temelju izloženoga sukladno odredbi članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presuđeno je kao u izreci.
Objava presude u »Narodnim novinama« temelji se na odredbi članka 37a. stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

Broj: Us-556/2003-4
Zagreb, 9. studenoga 2006.
Predsjednica Vijeća
Jasminka Jenjić, v. r.


Portal Poslovnenovine.com sadržaje objavljuje u dobroj namjeri. Sve sadržaje portala koristite na vlastitu odgovornost. Iako činimo sve napore kako bi osigurali točnost i pravovremenost informacija na ovim stranicama, nismo odgovorni za eventualnu netočnost informacija ili štetu nastalu korištenjem takvih informacija.


POSEBNA PREPORUKA:

PREGLED KORISNIH SAVJETA I IZBOR POSLOVNIH USLUGA ZA PODUZETNIKE

POSLOVNE INFORMACIJE ZA VLASNIKE TVRTKI, OBRTNIKE I UDRUGE

Primjeri ugovora - šprance

Investicijski projekti