POSLOVNE NOVINE - PRAVNE INFORMACIJE - PROGRAMI

# Nova ponuda za poduzetnike # Internet usluge za poduzetnike # Korisni poslovni programi # Besplatne poslovne usluge # Korisni linkovi

PREGLED PRAVNIH PROPISA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom, Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom... Vlada donosi poslovnike, razne odluke, rješenja i zaključke. Zakonom je predviđeno da ministri i ravnatelji pojedinih upravnih tijela donose pravilnike i naputke za provedbu zakona u okviru svoje nadležnosti. Određene ovlasti imaju i jedinice lokalne i regionalne samouprave. Njihova predstavnička tijela na temelju Zakona o lokalnoj i regionalnoj samoupravi donose, razne odluke i akte. Pored njih opće akte, autonomnog značenja, donose i strukture izvan državnih tijela. Tim aktima donose se statuti i uređuje se unutarnje ustrojstvo...

Propisi iz 2000. godine - Arhiva - pravilnik o količini - propisi značajnih hrvatska - zakon o sudskim ...


PREGLED I PRETRAŽIVANJE SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - SVE OBJAVE

IZ ARHIVE: SADRŽAJ ODABRANOG PROPISA / AKTA:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
2459
Ustavni sud Republike Hrvatske u Vijeću petorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, sastavljenom od suca Velimira Belajeca, kao predsjednika Vijeća te sudaca Marijana Hranjskog, Ivana Mrkonjića, Jasne Omejec i Vice Vukojevića, kao članova Vijeća, u postupku vođenom u povodu ustavnih tužbi Z. b. d.d. iz Z., koju zastupa I. C., odvjetnik iz Z., na sjednici Vijeća održanoj dana 13. prosinca 2000. godine, jednoglasno je donio
ODLUKU
Ustavna tužba od 23. svibnja 2000. godine se usvaja.
Ukidaju se rješenja:
– Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-2251/00-3 od 16. svibnja 2000. godine i
– Trgovačkog suda u Z., broj: I-40/1996 od 11. siječnja 2000. godine.
Predmet se vraća Trgovačkom sudu u Z. na ponovni postupak.
i
RJEŠENJE

  1. Ustavna tužba od 6. ožujka 2000. godine se odbacuje.
  2. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-309/2000 od 23. svibnja 2000. godine, o privremenoj obustavi ovrhe rješenja Trgovačkog suda u Z., broj: I-40/1996 od 11. siječnja 2000. godine, stavlja se izvan snage.

Obrazloženje
1. Ustavnom tužbom od 6. ožujka 2000. godine (U-III-309/2000) označena podnositeljica osporila je rješenje Trgovačkog suda u Z., broj: I-40/1996 od 11. siječnja 2000. godine, kojim je određen nastavak provedbe izvršenja na temelju rješenja istog suda i oznake od 26. siječnja 1996. godine. Osporenim rješenjem naložen je ZAP-u Z. prijenos sa žiroračuna podnositeljice ustavne tužbe na žiroračun R. d.o.o. K. iznosa od 263.007.597,48 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 25. studenoga 1999. godine do isplate, uz određivanje blokade u slučaju da na žiroračunu podnositeljice nema sredstava.
Navedena ustavna tužba podnesena je na temelju odredbe stavka 4. članka 59. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99, nastavno: Ustavni zakon) budući da je osporeno rješenje, u tom trenutku, bilo u žalbenom postupku kod Visokog trgovačkog suda u Z., a podnositeljica je, tvrdeći da se osporenim rješenjem grubo vrijeđaju njezina ustavna prava i slobode te da bi nepokretanjem postupka za nju mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice, predložila Sudu pokretanje postupka po ustavnoj tužbi iako nije iscrpljen pravni put.
2. Ista je podnositeljica ustavnom tužbom od 23. svibnja 2000. godine (U-III-766/2000), uz opetovano osporavanje navedenog prvostupanjskog rješenja od 11. siječnja 2000. godine, osporila i, u međuvremenu doneseno rješenje Visokog trgovačkog suda od 16. svibnja 2000. godine, broj: Pž-2251/00-3, kojim je podnositeljicina žalba odbijena kao neosnovana, a rješenje od 11. siječnja 2000. godine o nastavku izvršenja potvrđeno.
Budući da je donošenjem drugostupanjskog rješenja iscrpljen pravni put u ovoj stvari, to je ova ustavna tužba dopuštena i pravodobna.
3. U obje ustavne tužbe stavljen je i prijedlog za odgodu ovrhe, na temelju odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, s obrazloženjem da bi ovrha na temelju osporenih rješenja prouzročila štetu koja bi se teško mogla popraviti te da odgoda nije protivna javnom interesu niti bi drugom nanijela veću štetu.
4. U ustavnim tužbama podnositeljica ističe da su osporenim rješenjima povrijeđene odredbe članaka 3., 14. stavka 2., 18., 29., 48. stavka 1. i 115. stavka 3. Ustava, a time i njezina ustavna prava.
Razlozi ustavnih tužbi, kojima podnositeljica opširno obrazlaže istaknute povrede, mogu se sažeti u temeljne tvrdnje prema kojima u postupku donošenja osporenih rješenja kao i u razlozima istih, nije raspravljano, odlučeno te nisu dani razlozi za bitne (po podnositeljici istaknute) prigovore: nedostatak aktivne legitimacije; da izvršna isprava (pravomoćna presuda) i osporeno rješenje o izvršenju ne sadrže nalog za revalorizaciju bilo glavnog duga, bilo zateznih kamata; da se mijenja uobičajena metoda i praksa obračuna zateznih kamata, a bez ikakvih argumenata; da, unatoč oprečnosti između stajališta ZAP-a i jednih sudskih vještaka te drugih sudskih vještaka, sud te razlike i oprečnosti ne razjašnjava niti se o njima izjašnjava u osporenoj rješidbi. Posebice podnositeljica ukazuje na propust sudova u primjeni članaka 16. i 38. Zakona o izvršnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/91 i 91/92, nastavno: ZIP), koji zakon se primjenjuje u konkretnom predmetu, a na temelju odredbe članka 309. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, br. 57/96 i 29/99).
Podnositeljica zaključuje da je ovakvim postupanjem sudova i osporenim rješenjima došlo do navedenih povreda ustavnih prava te predlaže ukidanje osporenih rješenja i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
5. Tijekom ustavnosudskog postupka, na temelju članka 65. alineje 3. Ustavnog zakona, pribavljeni su spisi predmeta, te je u iste izvršen uvid, dok se na temelju alineje 2. navedene odredbe primjerci ustavnih tužbi dostavljeni na izjašnjenje drugoj stranci u sudskom postupku, budući da nije upitno da se radi o zainteresiranoj osobi, te su izjašnjenja i njihove dopune razmotreni tijekom obrade predmeta.
Ustavna tužba od 23. svibnja 2000. godine (U-III-766/2000) je osnovana.
Ustavna tužba od 6. ožujka 2000. godine (U-III-309/2000) nije dopuštena.
I. Ustavna tužba od 23. svibnja 2000. godine
(U-III-766/2000)
I/1. Polazeći od odredbe članka 67., a u svezi s člankom 59. stavkom 1. Ustavnog zakona, odlučujući o ovoj ustavnoj tužbi, Sud je prvotno ispitao jesu li u ustavnoj tužbi istaknute povrede prava koja se štite u postupku pokrenutom ustavnom tužbom.
Sud je ispitao osporena rješenja u svezi s:
– načelom jednakosti iz stavka 2. članka 14. Ustava u užem smislu, kroz jednakost subjekata u pravnom odnosu, odnosno, stranaka u postupku,
– ustavnim jamstvom prava na žalbu iz članka 18. stavka 1. Ustava i to kroz ispitivanje ispunjenja uvjeta za učinkovito ostvarenje tog prava,
– ustavnim jamstvom na pravično odlučivanje o pravima i obvezama, ili o sumnji ili o optužbi zbog kažnjivog djela iz stavka 1. članka 29. Ustava, jer se odnosi ne samo na kazneni postupak, već na sve pravno regulirane postupke koji se vode pred nadležnim sudovima,
te je takvim ispitivanjem utvrdio da se navedene istaknute povrede ustavnih odredaba odnose na ustavna prava koja su predmet ustavnosudske zaštite.
Nakon takvog utvrđenja, Sud je ispitao jesu li ustavna prava povrijeđena te je utvrdio da je, u svezi s osporenim rješenjima i postupcima u kojima su donesena kao i u odlučivanju o pravima i obvezama podnositeljice, došlo do ustavno nedopuštenog zadiranja u slobode i prava podnositeljice.
I/2. Analizirajući i ocjenjujući razloge osporavanja navedene od podnositeljice, kao i navode istaknute u izjašnjenjima druge strane u postupku, a sve u svezi s istaknutim ustavnim i mjerodavnim zakonskim odredbama, prosudbu o tome postoje li postupovne i materijalnopravne povrede Sud je utemeljio na bitnim svojstvima predmetnog spora: da se radi samo o ovršnom postupku, pitanje cesije jest pitanje koje se može prosuđivati kroz odredbe ovršnog zakonodavstva kao i pitanja postupovnih povreda, koja se također imaju prosuđivati sa stajališta ovršnog postupka budući da je parnični postupak pravomoćno završen.
I/3. Trgovački sud u Z. provodi ovrhu pravomoćne presude tog suda broj: P-15652/92 od 7. lipnja 1995. godine (Pž-3060/95 od 31. listopada 1995.).
Osnovno rješenje o izvršenju donijeto je dana 26. siječnja 1996. godine, a osporeno prvostupanjsko rješenje određuje nastavak provedbe tog rješenja s naprijed navedenim nalogom o prijenosu sredstava.
Obrazloženje rješenja o nastavku izvršenja sadrži: identifikaciju prijedloga vjerovnika, navod da je vjerovnik upisan u sudski registar te se ne može govoriti o nepostojećoj osobi, a zatim slijedi rekapitulacija radnji suda u svezi s radom vještaka – oznaka rješenja kojim je određeno vještačenje, kratki sadržaj upute dane vještaku, iznos duga utvrđen od strane vještaka, navod da je dužnik prigovorio nalazu i mišljenju te je dan sadržaj očitovanja vještaka na prigovor »… da su pored ZOO-a i ostali zakonski propisi uređivali način obračuna međusobnih potraživanja i dugovanja, visinu stope kamate, način obračuna i slično u skladu s kojima je vještak izvršio izračun«, nakon čega slijedi konačni zaključak suda da u cijelosti prihvaća nalaz vještaka budući da je isti sačinjen po pravilima struke, a uslijed čega da je i riješio kao u osporenom rješenju.
Sud je dao prethodnu rekapitulaciju lapidarnih razloga sadržanih u obrazloženju osporenog prvostupanjskog rješenja da bi pojasnio sljedeće: Ustavni sud nije žalbeni sud koji prosuđuje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje te jesu li pravilno primijenili materijalno i postupovno pravo niti pak ocjenjuje izvedene dokaze. U granicama svoje nadležnosti, Ustavni sud prosuđuje jesu li u sudskom postupku te pri donošenju odluke bila poštivana ustavna prava. U ovom konkretnom slučaju to znači da je Sud ispitao je li prvostupanjski sud prema jednoj stranci u postupku postupao na način koji je ne postavlja u neravnopravan položaj prema drugoj stranci, kao i je li konkretno dužniku omogućen pošten dokazni postupak (istopravni položaj u dokaznom postupku).
Polazeći od ustavnog određenja o samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti iz kojeg proizlazi podvrgnutost sudaca samo Ustavu i zakonu, neupitno je pravo suda da u tumačenju i primjeni zakona zastupa svoje pravno stajalište i na njemu zasniva svoje odluke.
Međutim, prvostupanjski sud, tijekom postupka te donoseći odluku i dajući razloge za istu, nije poštovao načelo kontradiktornosti te se nije jasno i argumentirano opredijelio o navodima jedne stranke, koji su od bitnog značenja za odlučivanje u postupku (pitanje cesije), nije dao svoje tumačenje i razloge za primjenu zakona, odnosno na kojim zakonskim odredbama temelji donijetu odluku te je, bez ocjene i argumenata (»nalaz vještaka je sačinjen po pravilima struke«), prihvatio nalaz vještaka i na njemu utemeljio odluku.
Navedenim ispitivanjem utvrđeno je da takvim postupanjem nisu poštivana temeljna postupovna prava čime je jedna stranka u postupku stavljena u neravnopravan položaj prema drugoj stranci. Uslijed takvih propusta povrijeđeno je načelo jednakosti iz stavka 2. članka 14. Ustava kao ustavno pravo, kao i ustavno pravo svakoga na pravično odlučivanje o njegovim pravima i obvezama (članak 29. Ustava).
I/4. Unatoč navedenih propusta od strane prvostupanjskog suda, sud drugog stupnja nije stranci pružio učinkovitu zaštitu.
Naime, drugostupanjski sud u razlozima svog rješenja pokušava nadomjestiti propuste prvostupanjskog suda te sam daje stajališta i pravni temelj koji bi trebali obrazložiti odluku prvostupanjskog suda.
Osim toga, daje svoje razloge i tumačenja i činjenica i dokaza iz prvostupanjskog postupka, iako o njima prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge u svom rješenju. Prešavši, takvim postupanjem, svoje ovlasti kao žalbeni sud, sud drugog stupnja je istodobno, razlozima svoje (drugostupanjske – žalbene) odluke, onemogućio jednu stranku u postupku u ispunjenju prava na učinkovitu žalbu te je, također, povrijedio i pravo na jednakost stranaka te pravo na pravično odlučivanje o njegovim pravima i obvezama (članak 14. stavak 2., članak 18. stavak 1. i članak 29. Ustava).
I/5. U odnosu na tvrdnju podnositeljice da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno ustavno pravo iz članka 48. stavka 1., kojim se jamči pravo vlasništva, cijeneći predmet postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku, a imajući u vidu i sadržaj te ustavne odredbe, rješidbama, u povodu kojih je ustavna tužba podnesena, nije ni moglo biti podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo koje proizlazi iz te ustavne odredbe.
Konačno, u svezi s istaknutim povredama odredbama članka 3. i stavka 3. članka 115. Ustava, ističe se da u tim odredbama Ustav utvrđuje najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te ih proklamira u temeljnim odredbama i propisuje načelo zakonitosti za sudbenu vlast, dakle, ne utvrđuje slobode i prava čovjeka i građanina (ustavna prava) te povreda tih odredaba nije predmetom zaštite koju Ustavni sud pruža u povodu ustavne tužbe.
I/6. Uslijed navedenih (točke I/3 i I/4 obrazloženja) i postupovnih i materijalnopravnih povreda, koje predstavljaju i povredu ustavnih prava iz članka 14. stavka 2., članka 18. stavka 1. i članka 29. stavka 1. Ustava, Sud je osporena rješenja ukinuo te na temelju odredbe članka 72. u svezi s člankom 73. Ustavnog zakona, odlučio kao u izreci odluke.
I/7. Razmatranju prijedloga za odgodu ovrhe, stavljenog u ovoj ustavnoj tužbi, nema mjesta iz dva razloga: donesena je odluka o ustavnoj tužbi, a o odgodi ovrhe Sud je odlučio u postupku po ustavnoj tužbi od 6. ožujka 2000. godine.
II. Ustavna tužba od 6. ožujka 2000. godine
(U-III-309/2000)
II/1. Ustavna tužba podnesena je na temelju odredbe stavka 4. članka 59. Ustavnog zakona s prijedlogom Sudu za pokretanje postupka po ustavnoj tužbi, iako nije iscrpljen pravni put.
Nakon podnošenja ustavne tužbe, a prije donošenja odluke Suda o istoj, dovršen je pravni put donošenjem rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-2251/00-3 od 16. svibnja 2000. godine.
Na taj su način prestale postojati pretpostavke za odlučivanje Suda na temelju članka 59. stavka 4. Ustavnog zakona, a ispunjene su pretpostavke iz članka 31. Ustavnog zakona za odbačaj ustavne tužbe.
Stoga je, na temelju članka 31. Ustavnog zakona riješeno kao pod točkom 1. izreke rješenja.
II/2. U ustavnoj tužbi je stavljen i prijedlog za odgodu ovrhe do donošenja odluke o ustavnoj tužbi (članak 63. stavak 2. Ustavnog zakona).
Prije podnošenja ustavne tužbe s navedenim prijedlogom, Trgovački sud u Z. je svojim rješenjem, broj: I-40/96 od 3. ožujka 2000. godine, u potpunosti odgodio ovrhu po ustavnom tužbom osporenom rješenju te nije bilo pretpostavki za odlučivanje o stavljenom prijedlogu za odgodu.
Navedeno rješenje o odgodi preinačeno je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-2251/00-2 od 16. svibnja 2000. godine, odbijanjem dužnika sa zahtjevom za odgodu.
Ustavni sud je rješenjem, broj: U-III-309/2000 od 23. svibnja 2000. godine privremeno obustavio ovrhu rješenja o nastavku ovrhe od 11. siječnja 2000. godine.
Budući da je odlukom o ustavnoj tužbi, od 23. svibnja 2000. godine, Sud ukinuo prvostupanjsko rješenje Trgovačkog suda u Z. od 11. siječnja 2000. godine, prestala je postojati pretpostavka iz članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona te je rješenje Suda o privremenoj obustavi ovrhe stavljeno izvan snage, a kao pod točkom 2. izreke rješenja.
Broj: U-III-309/2000
U-III-766/2000
Zagreb, 13. prosinca 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Velimir Belajec, v. r.


Portal Poslovnenovine.com sadržaje objavljuje u dobroj namjeri. Sve sadržaje portala koristite na vlastitu odgovornost. Iako činimo sve napore kako bi osigurali točnost i pravovremenost informacija na ovim stranicama, nismo odgovorni za eventualnu netočnost informacija ili štetu nastalu korištenjem takvih informacija.


POSEBNA PREPORUKA:

PREGLED KORISNIH SAVJETA I IZBOR POSLOVNIH USLUGA ZA PODUZETNIKE

POSLOVNE INFORMACIJE ZA VLASNIKE TVRTKI, OBRTNIKE I UDRUGE

Primjeri ugovora - šprance

Investicijski projekti