POSLOVNE NOVINE - PRAVNE INFORMACIJE - PROGRAMI

# Nova ponuda za poduzetnike # Internet usluge za poduzetnike # Korisni poslovni programi # Besplatne poslovne usluge # Korisni linkovi

PREGLED PRAVNIH PROPISA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom, Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom... Vlada donosi poslovnike, razne odluke, rješenja i zaključke. Zakonom je predviđeno da ministri i ravnatelji pojedinih upravnih tijela donose pravilnike i naputke za provedbu zakona u okviru svoje nadležnosti. Određene ovlasti imaju i jedinice lokalne i regionalne samouprave. Njihova predstavnička tijela na temelju Zakona o lokalnoj i regionalnoj samoupravi donose, razne odluke i akte. Pored njih opće akte, autonomnog značenja, donose i strukture izvan državnih tijela. Tim aktima donose se statuti i uređuje se unutarnje ustrojstvo...

Propisi iz 2000. godine - Arhiva - podzakonski propisi - podatak o prosjećnoj - mrežna pravila elektroenergetskog ...


PREGLED I PRETRAŽIVANJE SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - SVE OBJAVE

IZ ARHIVE: SADRŽAJ ODABRANOG PROPISA / AKTA:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1874
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Velimir Belajec, Marijan Hranjski, Petar Klarić, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, u povodu prijedloga za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj dana 13. rujna 2000. godine, donio je
ODLUKU
Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 163. stavka 2., 3. i 5. Zakona o visokim učilištima (»Narodne novine«, broj 96/93, 34/94, 48/95, 29/96, 54/96, 59/96 – pročišćeni tekst, 14/2000, 67/2000), te se
ukidaju:
– odredba stavka 2. u dijelu koji se odnosi na redovite profesore,
– odredba stavka 3. u dijelu koji glasi: »ili redovitog profesora«,
– odredba stavka 5. u dijelu koji glasi: »koji su ponovno izabrani u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora prema odredbama ovoga Zakona.«
Obrazloženje

  1. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredbe članka 163. stavka 2. Zakona o visokim učilištima (»Narodne novine«, broj 96/93, 34/94, 48/95, 29/96, 54/96, 59/96 – pročišćeni tekst, 14/2000, 67/2000; u daljnjem tekstu: Zakon) podnio je prof. dr. Anđelko Runjić, sveučilišni profesor iz Zagreba.
  2. Odredbe članka 163. stavka 2., 3. i 5. glase:

»2) Svi nastavnici izabrani prema ranije donesenim propisima podliježu ponovnom izboru prema odredbama ovoga Zakona, ali ne prije isteka roka na koji su izabrani po odredbama ranije donesenih propisa, odnosno prije isteka roka za ocjenjivanje nastavnika po odredbama ranije donesenih propisa.
3) Nastavnici u znanstveno-nastavnom zvanju docenta, izvanrednog profesora ili redovitog profesora, birani u to zvanje u skladu s odredbama Zakona o usmjerenom obrazovanju (»Narodne novine«, br. 11/91. – pročišćeni tekst) koji u ponovnom izboru ne ispune uvjete za izbor u isto ili više zvanje zadržavaju to zvanje pet godina od dana stupanja na snagu Zakona o visokim učilištima (»Narodne novine«, br. 96/93).
5) Nastavnici u znanstveno-nastavnom zvanju redovitog profesora koji su ponovno izabrani u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora prema odredbama ovoga Zakona, stječu to zvanje kao trajno.«
3. Podnositelj prijedloga smatra da je odredba članka 163. stavka 2. Zakona u nesuglasnosti s člancima 3. i 68. stavkom 1. Ustava, jer redovite profesore, koji su to zvanje stekli kao trajno prema ranije važećim zakonima, podvrgava obvezi ponovnog izbora u isto zvanje i time im oduzima pravo na trajnost njihova prethodnim zakonima stečenog prava.
Osoba koja je izabrana za redovitog profesora, ističe predlagatelj, prema ranijim je propisima jedino podlijegala provedbi postupka ocjenjivanja nastavnika svakih pet godina, u cilju donošenja ocjene obavlja li nastavnik uspješno odgojno-obrazovni rad (članak 125. stavak 2. Zakona o usmjerenom obrazovanju, »Narodne novine«, broj 20/82, 28/83, 12/85, 19/86, 31/89, 57/89, 47/90, 11/91 – pročišćeni tekst, 19/92, 27/93). To, dakle, nije bio postupak ponovnog izbora u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora, već samo postupak radi utvrđenja ispunjava li osoba pedagoške i druge uvjete potrebne za obavljanje poslova nastavnika, budući da joj je zvanje redovitog profesora zakonom bilo priznato kao trajno.
Predlagatelj stoga smatra da postoje opravdani razlozi za ispitivanje ustavnosti odredbe članka 163. stavka 2. Zakona. Njome se, ističe predlagatelj, neposredno zadire u stalnost i trajnost znanstveno-nastavnog zvanja redovitog profesora. Redoviti su profesori, naime, to zvanje već prethodno trajno stekli u postupcima provedenima sukladno odredbama ranijeg Zakona o usmjerenom obrazovanju. Osporenom odredbom članka 163. stavka 2. novog Zakona neposredno se zadire u trajnost i stalnost dotičnog zvanja, jer se redovite profesore zakonski prisiljava na ponovni izbor u isto to zvanje, čime se neposredno zadire u osnovna prava koja proizlaze iz ustavne odredbe o slobodi znanstvenog stvaralaštva. Zadiranjem u prava koja proizlaze iz ustavnog jamstva na slobodu znanstvenog stvaralaštva neposredno se vrijeđa i načelo vladavine prava iz članka 3. Ustava, kao jedna od najviših vrednota ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.
4. Osporavana odredba članka 163. stavka 2. Zakona već je bila predmet ustavnosudske ocjene. U svojoj odluci broj: U-I-902/1999 od 26. siječnja 2000. godine (»Narodne novine«, broj 14/2000) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog tadašnjeg predlagatelja za pokretanje postupka ocjene suglasnosti osporavane odredbe s Ustavom, zauzevši pravno stajalište, a s obzirom na tadašnje osporavajuće razloge predlagatelja, kako osporavana odredba nije u nesuglasju s odredbom članka 68. stavka 1. Ustava o slobodi znanstvenog stvaralaštva, ocijenivši da se neposredno na temelju osporavane odredbe ne predviđa oduzimanje znanstveno-nastavnog zvanja niti jednom sveučilišnom nastavniku, niti se sveučilišni nastavnici, izabrani u određeno znanstveno-nastavno zvanje prema odredbama ranijeg zakona, stavljaju u nejednak pravni položaj u odnosu prema sveučilišnim nastavnicima biranima prema odredbama novog Zakona.
Međutim, iako je nedvojbeno da se osporavanom odredbom Zakona ne oduzimaju neposredno znanstveno-nastavna zvanja sveučilišnim nastavnicima, njome se izrijekom propisuje obveza ponovnog izbora (reizbora) svih nastavnika izabranih prema ranije donesenim propisima, i to u rokovima i na način određen odredbama (novog) Zakona. Obveza reizbora, propisana osporavanom odredbom članka 163. stavka 2. Zakona odnosi se, prema tome, na sve sveučilišne nastavnike, pa i na one koji su temeljem ranijeg zakona u pojedina zvanja izabrani trajno. Nadalje, osporavana odredba, zajedno s ostalim odredbama istog članka, otvara mogućnost da se prethodno trajno stečeno zvanje u postupku reizbora može izgubiti (stavak 3.), što u konačnici otvara daljnju mogućnost prestanka – dotada stalnog – radnog odnosa na sveučilištu (stavak 4.).
Slijedom iznijetoga, uslijed propisivanja obvezatnog reizbora sveučilišnih nastavnika u ista zvanja u koja su temeljem odredaba ranije važećih zakona izabrani trajno, s otvorenom pravnom i faktičnom mogućnošću njihova gubitka, kao i gubitka radnog odnosa na sveučilištu, postoji sumnja u suglasnost osporavane odredbe s načelom vladavine prava sadržanim u članku 3. Ustava sa stajališta zadiranja zakonodavaca u osnovni sadržaj ustavnog prava na autonomiju sveučilišta, zajamčenog člankom 67. stavkom 1. Ustava.
S obzirom na postojanje sumnje u suglasnost s Ustavom osporavane odredbe, Sud je služeći se ovlaštenjem danim na temelju članka 36. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), sam pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba članka 163. stavaka 3. i 5. Zakona. Ovo stoga što osporavani stavci predstavljaju razradu odredbe o obvezatnom reizboru svih sveučilišnih nastavnika, uključujući redovite profesore, sadržane u osporavanom članku 163. stavka 2. Zakona, pa su time u logičnoj i smislenoj vezi s odredbom u čije se suglasje s Ustavom sumnja.
Prijedlog je osnovan.
5. Neposredno mjerodavne za ocjenu ustavnosti članka 163. stavaka 2., 3. i 5. Zakona jesu odredbe članka 3. i članka 67. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.
Odredba članka 3. Ustava utvrđuje načelo vladavine prava kao najvišu vrednotu ustavnopravnog poretka Republike.
Odredba članka 67. stavka 1. Ustava jamči autonomiju sveučilišta.
6. U točki II. odluke broj: U-I-902/1999 od 26. siječnja 2000. godine, Ustavni sud zauzeo je stajalište da Ustavom zajamčenu autonomiju sveučilišta uživa, između ostalih, i svaki djelatnik određene znanosti unutar cjelokupnog sveučilišnog i/ili znanstvenog sustava u Republici Hrvatskoj. To stoga što sveučilište djeluje kao posebna vrsta znanstvene zajednice, jer je njegova zadaća – za razliku od svih drugih institucionalnih oblika znanstvenog rada – da razvija cjelinu znanosti, a da se taj razvoj odvija u kritičkoj raspravi sa studentima (napose poslijediplomantima).
Slijedom toga, autonomija sveučilišta po prirodi stvari ima posebno značenje za položaj onih sveučilišnih nastavnika koji su stekli najviša zakonom ustanovljena znanstveno-nastavna zvanja. Ti nastavnici uživaju poseban položaj kako u odnosu prema sveučilišnim nastavnicima u svim ostalim znanstveno-nastavnim zvanjima, tako i u odnosu prema znanstvenoj zajednici u cjelini. Pravni poredak, koji svojim ustavom jamči autonomiju sveučilišta, dužan je osigurati njihov autonoman položaj u odnosu prema znanstvenoj zajednici propisivanjem zakonskih pretpostavki kojima im se omogućava da u znanstvenoj zajednici slobodno iznose svoja stajališta, bez rizika za svoje stečeno zvanje i svoje zaposlenje. Autonomijom sveučilišta štiti se dakle, njihov položaj, jer će samo pod ustavnom zaštitom sveučilišne autonomije oni biti spremni braniti svoja stajališta snagom argumenata i na taj način doprinositi razvoju znanosti na sveučilištu. Sloboda iznošenja vlastitih stajališta, sloboda suprotstavljanja argumenata, kritičko raspravljanje sa studentima te, općenito, sloboda znanstvene kritike nužni su za razvoj znanosti na sveučilištu. Stoga je autonoman položaj sveučilišnih nastavnika, koji su stekli najviše stupnjeve znanstveno-nastavnih zvanja, u interesu znanstvene zajednice i zato je nužno da ti sveučilišni nastavnici uživaju trajnost stečenog znanstveno-nastavnog zvanja i stalnost zaposlenja.
Koja će znanstveno-nastavna zvanja biti proglašena najvišima, odnosno kojem će znanstveno-nastavnom zvanju (ili zvanjima) na sveučilištu biti priznata i zajamčena trajnost, uz koju se vezuje i stalnost zaposlenja sveučilišnog nastavnika, ovisi o nacionalnom zakonodavstvu svake pojedine zemlje. U njemačkom pravnom poretku, primjerice, trajnost zvanja i stalnost zaposlenja zajamčena je onim sveučilišnim nastavnicima koji su izabrani za profesore, pri čemu profesori imaju nekoliko rangova. U američkom pravnom poretku, primjerice, sveučilište je u pravilu dužno ponuditi sveučilišnom nastavniku s preko pet godina službe stalno zaposlenje bez obzira na zvanje, no tenure se u praksi u pravilu vezuje uz sveučilišne nastavnike u zvanju koje odgovara izvanrednom profesoru (Associate Professor).
U Hrvatskoj se trajnost zvanja i stalnost zaposlenja tradicionalno vezuju uz sveučilišnog nastavnika u znanstveno-nastavnom zvanju redovitog profesora. Tako je Zakon o usmjerenom obrazovanju iz 1982. godine, koji je prethodio Zakonu o visokim učilištima iz 1993. godine, ustanovio trajanje znanstveno-nastavnog zvanja profesora (od 1986. godine: redovnog profesora)1 bez ikakvog vremenskog ograničenja. Istodobno, on nije predvidio obvezu ponovnog izbora u zvanje profesora, čime je otklonio i mogućnost njegova naknadnog gubitka u postupku reizbora.
Trajnost zvanja redovitog profesora, koja je bila utvrđena Zakonom o usmjerenom obrazovanju, Sud smatra važnom pravnom činjenicom za ocjenu ustavnosti članka 163. stavka 2. Zakona s aspekta ustavnog jamstva autonomije sveučilišta. Zaštita trajnosti prethodno stečenog zvanja, naime, u konkretnom se slučaju razmatra u odnosu prema zvanju redovitog profesora, koje je najviše znanstveno-nastavno zvanje u pravnom poretku Republike Hrvatske. Za razliku od sveučilišnih nastavnika u svim ostalim znanstveno-nastavnim zvanjima, koji po prirodi stvari podliježu daljnjim postupcima izbora, a time i pravilima konkurencije i natjecanja na sveučilištu, samo sveučilišni nastavnik u zvanju redovitog profesora više ne može napredovati na ljestvici znanstveno-nastavnih zvanja, jer je prethodno već postigao najviši mogući stupanj sveučilišnog zvanja. Slijedom toga, sveučilište kao posebna znanstvena zajednica, kojemu je svrha razvijanje cjeline znanosti u kritičkoj raspravi sa studentima, može autonomno djelovati samo ako pravni poredak osigura, zajamči i zaštiti individualnu autonomiju redovitih profesora putem osiguranja stalnosti njihova zaposlenja i trajnosti njihova znanstveno-nastavnog zvanja.
Iz prethodnih je navoda razvidno da se pravo na trajnost znanstveno-nastavnog zvanja redovitog profesora, kao i pravo na stalnost zaposlenja redovitih profesora na sveučilištu, po svojoj pravnoj prirodi ne mogu smatrati individualnim (ljudskim) pravima koja bi, sama za sebe, imala kvalitetu stečenih prava pripadajućih pojedincu, te koja bi, sukladno tome, po prirodi stvari bila zaštićena i u razdobljima promjena zakonskih režima. Međutim, polazeći od sadržaja članka 67. stavka 1. Ustava, Sud utvrđuje da je vrijednost sigurnosti položaja pojedinog sveučilišnog nastavnika u najvišem znanstveno-nastavnom zvanju važnija za autonomiju sveučilišta i mogućnost njegova razvoja no što su eventualni dobici koji bi mogli biti postignuti propisivanjem obveze njihova podvrgavanja reizboru u isto zvanje uvijek kad se mijenja zakonodavni režim (eliminacija nekvalificiranih nastavnika, i slično). Stoga ustavno jamstvo autonomije sveučilišta zahtijeva da podredno budu zaštićena i sva na zakonu zasnovana prava sveučilišnih nastavnika, što uključuje i obvezu zaštite zatečenog stanja tih prava u situaciji donošenja novog zakona kojim se mijenja dotadašnje zakonsko uređenje. U tom je smislu Sud zauzeo načelno stajalište da svako stanje koje je na sveučilištu zatečeno, a u funkciji je ostvarivanja autonomije sveučilišta iz članka 67. stavka 1. Ustava i poticanja razvitka znanosti iz članka 68. stavka 2. Ustava – pod uvjetom da nije neracionalno i da nije u sukobu s drugim Ustavom zaštićenim vrijednostima – novim zakonom i samo mora biti zaštićeno.
Nasuprot tome, osporavane prijelazne odredbe članka 163. stavaka 2. i 3. novog Zakona – protivno dotadašnjem zakonodavnom stanju – na ponovni su izbor u isto zvanje generalno obvezale i sve redovite profesore, otvarajući mogućnost da oni izgube stečena znanstveno-nastavna zvanja, ali i radna mjesta na sveučilištu. Slijedom toga, Sud utvrđuje da legalna svrha navedenih osporavanih odredaba Zakona nije u funkciji ostvarivanja autonomije sveučilišta niti je u funkciji poticanja razvitka znanosti. Osporavane odredbe članka 163. stavaka 2., 3. i 5. Zakona protivne su prethodno opisanom načelu obvezatnosti zaštite zatečenog stanja, to jest stanja u kojem su se u vrijeme donošenja novog Zakona o visokim učilištima zatekli sveučilišni nastavnici u znanstveno-nastavnom zvanju redovitih profesora. Time su povrijeđene temeljne vrijednosti sveučilišne i/ili znanstvene zajednice, a time i ustavno jamstvo autonomije sveučilišta iz članka 67. stavka 1. Ustava.
7. Polazeći od sadržaja autonomije sveučilišta navedenog u točki 6. ove odluke, Sud je ukinuo dio odredbe članka 163. stavka 2. Zakona koji se odnosi na obvezu da se i redoviti profesori podvrgnu postupku ponovnog izbora u isto zvanje prema odredbama novog Zakona. Utvrdivši nesuglasnost dijela odredbe članka 163. stavka 2. Zakona s odredbom članka 67. stavka 1. Ustava, Sud je sam pokrenuo postupak i ukinuo kao suvišan dio odredbe stavka 5. članka 163. Zakona koji određuje obvezu redovitih profesora, izabranih temeljem Zakona o usmjerenom obrazovanju, da se podvrgnu ponovnom izboru prema odredbama novog Zakona u visokim učilištima. Konačno, Sud je kao suvišan ukinuo i dio odredbe članka 163. stavka 3. Zakona o dijelu koji se odnosi na redovite profesore, jer je dispozicija te pravne norme egzistencijalno vezana uz ukinuti dio odredbe članka 163. stavka 2. Zakona.
8. Sud posebno naglašava da se stajališta o trajnosti i stalnosti zvanja i zaposlenja sveučilišnih nastavnika u najvišim znanstveno-nastavnim zvanjima, kao jednom od izraza autonomije sveučilišta, izražena u ovoj odluci, ne odnose na pravo zakonodavca da propiše pretpostavke za pokretanje i vođenje postupka oduzimanja svih znanstvenih i/ili znanstveno-nastavnih zvanja te raskida radnog odnosa na sveučilištu u pojedinačnim slučajevima zbog njihova nezakonitog ili na drugi način pravno nevaljanog stjecanja odnosno zbog djelovanja nastavnika protivno zakonom utvrđenim pravilima radnog odnosa na sveučilištu. U tom je smislu osobito važno u posebnom zakonu, kojim se uređuje položaj visokih učilišta, izrijekom propisati pretpostavke za prestanak radnog odnosa sveučilišnih nastavnika (poglavito onih u najvišim znanstveno-nastavnim zvanjima), jer na to zakonodavca obvezuje autonomni ustavni položaj sveučilišta, kao ustanove koja obavlja jednu od najvažnijih javnih službi u društvu.
9. Naposljetku, Sud upozorava da se u odredbi članka 163. stavka 2. Zakona riječi »prema ranije donesenim propisima« i »po odredbama ranije donesenih propisa« moraju tumačiti restriktivno, jer su za prosuđivanje postupaka izbora i ocjenjivanja nastavnika, te utvrđivanja njihova statusa, mjerodavni samo ranije važeći zakoni, a ne i drugi propisi.
10. U odluci broj: U-I-902/1999 od 3. srpnja 2000. (»Narodne novine«, broj 67/2000), Ustavni sud odgodio je do 31. prosinca 2000. godine prestanak važenja pojedinih ukinutih odredaba Zakona o visokim učilištima zbog potrebe prilagodbe sustava visokih učilišta izreci odluke broj: U-I-902/1999 od 26. siječnja 2000. godine. Budući da ukidanje pojedinih dijelova odredaba članka 163. Zakona ne dovodi do potrebe prilagodbe sustava visokih učilišta izreci ove odluke, u konkretnom slučaju Sud nije odredio njezin odgodni učinak.
11. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 53. stavka 1. Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.
Broj: U-I-843/2000
Zagreb, 13. rujna 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.




Portal Poslovnenovine.com sadržaje objavljuje u dobroj namjeri. Sve sadržaje portala koristite na vlastitu odgovornost. Iako činimo sve napore kako bi osigurali točnost i pravovremenost informacija na ovim stranicama, nismo odgovorni za eventualnu netočnost informacija ili štetu nastalu korištenjem takvih informacija.


POSEBNA PREPORUKA:

PREGLED KORISNIH SAVJETA I IZBOR POSLOVNIH USLUGA ZA PODUZETNIKE

POSLOVNE INFORMACIJE ZA VLASNIKE TVRTKI, OBRTNIKE I UDRUGE

Primjeri ugovora - šprance

Investicijski projekti