POSLOVNE NOVINE - PRAVNE INFORMACIJE - PROGRAMI

# Nova ponuda za poduzetnike # Internet usluge za poduzetnike # Korisni poslovni programi # Besplatne poslovne usluge # Korisni linkovi

PREGLED PRAVNIH PROPISA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom, Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom... Vlada donosi poslovnike, razne odluke, rješenja i zaključke. Zakonom je predviđeno da ministri i ravnatelji pojedinih upravnih tijela donose pravilnike i naputke za provedbu zakona u okviru svoje nadležnosti. Određene ovlasti imaju i jedinice lokalne i regionalne samouprave. Njihova predstavnička tijela na temelju Zakona o lokalnoj i regionalnoj samoupravi donose, razne odluke i akte. Pored njih opće akte, autonomnog značenja, donose i strukture izvan državnih tijela. Tim aktima donose se statuti i uređuje se unutarnje ustrojstvo...

Propisi iz 2000. godine - Arhiva - verifikacija propisa - objava priloga oznake - pravilnik o oštećenjima ...


PREGLED I PRETRAŽIVANJE SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - SVE OBJAVE

IZ ARHIVE: SADRŽAJ ODABRANOG PROPISA / AKTA:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1309
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučivanje o ustavnim tužbama u sastavu dr. sc. Velimir Belajec, kao predsjednik Vijeća te suci Marijan Hranjski dr. iur, Ivan Mrkonjić dr. iur., dr. sc. Jasna Omejec i Vice Vukojević dr. iur, kao članovi Vijeća, odlučujući povodom ustavne tužbe J. P. iz S., zastupanog od punomoćnika D. C. B., odvjetnice iz S., na sjednici Vijeća održanoj dana 27. ožujka 2000. godine, jednoglasno je donio slijedeću
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Gzz-39/1999-2, Rev-1247/1999-2 od 14. listopada 1999. godine i predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
Obrazloženje
Ustavna tužba podnesena je u svezi s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske označenom pod točkom II. izreke ove odluke. Tom su presudom usvojeni revizija tužene Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, zastupanog od Državnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske, a ovo po Državnom pravobraniteljstvu S.-d. županije u S. i zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske te su preinačene presude Županijskog suda u S. od 15. prosinca 1998. godine, broj: Gž-2495/98 i Općinskog suda u S. od 31. kolovoza 1998. godine, broj: P-1014/97 tako da se tužbeni zahtjev podnositelja ustavne tužbe odbija kao neosnovan. U obrazloženju osporene odluke navodi se da su podnositelj, kao kupac i Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, dana 5. listopada 1995. godine sklopili ugovor o kupoprodaji stana u S., A. G. Matoša 1, za cijenu od 57.795,51 kn koja da je bila utvrđena sukladno tada važećim odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 43/92, 69/92, 25/93, 26/96, 48/93, 44/94, 47/94 i 58/95) te da je podnositelj cijenu uplatio odjednom. Dalje se navodi da su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 29. siječnja 1997. godine (»Narodne novine«, broj 11/97) ukinute, kao protuustavne, i neke odredbe Zakona o prodaji stanova, koje da su propisivale način utvrđivanja cijene prodanog stana. Navodi se, kako je podnositelj smatrao da je za sporni stan platio više nego što je prema spomenutoj odluci Ustavnog suda bio dužan platiti te da je u provedenoj parnici zahtijevao da se tuženici nalozi da mu vrati preplaćeni iznos. Njegovom tužbenom zahtjevu da su nižestupanjski sudovi udovoljili smatrajući da se on temelji na odredbama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - nastavno: ZOO). Pri tome da je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku na odredbi članka 210. ZOO (stjecanje bez osnove), a drugostupanjski sud na pravilima ZOO-a o ništavosti ugovora (članci 103. do 105. ZOO-a). Navodi se dalje, kako se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti i reviziji opravdano ističe da su na opisani način nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer da nisu vodili računa o odredbi članka 21. stavka 2. tada važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 13/91) koja da propisuje da zakon, odnosno pojedine njegove odredbe, koje je ukinuo Ustavni sud, zbog njihove nesuglasnosti s Ustavom, prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«, ako taj Sud ne odredi drugi rok. Ustavni sud u svojoj odluci da nije odredio rok prestanka važenja ukinutih odredaba Zakona o prodaji stanova, tako da su one prestale važiti danom objave odluke u »Narodnim novinama«, tj. 31. siječnja 1997. godine. Prema shvaćanju izraženom u osporenoj odluci Vrhovnog suda, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 29. siječnja 1997. godine nema povratno djelovanje na ugovorne odnose nastale prije prestanka njihova važenja. Iz toga da slijedi, kako ugovorna odredba o cijeni spornog stana nije ništava, te da na strani tuženice nije došlo do stjecanja bez osnove, a samim time niti udovoljenju tužbenog zahtjeva.
Podnositelj ustavne tužbe smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno ustavno pravo iz članka 14. stavka 2. (svi su pred zakonom jednaki) kao i ustavne odredbe iz članka 3. (o jednakosti i vladavini prava, kao najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske), članka 115. stavka 3. (sudovi sude na temelju Ustava i zakona) i članka 116. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (po kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana). Smatra, također, da je osporena presuda suprotna odredbama članka 6. stavka 1. u vezi s člankom 14. Konvencije Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koju je Republika Hrvatska ratificirala i objavila. Obrazlažući označene povrede ustavnih odredaba, podnositelj u bitnome ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja se odnosi na tzv. vojne, odnosno državne stanove o otkupu viška stambenih kvadrata, bez popusta, pa da slijedi zaključak da je ta odredba o većoj cijeni bila protivna Ustavu od samog početka svojeg važenja, odnosno i u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji stana. Po shvaćanju podnositelja to dalje znači, da je, sukladno citiranim propisima ZOO-a, odredba predmetnog kupoprodajnog ugovora o cijeni ništava, te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o reviziji i zahtjevu za zaštitu zakonitosti, iste trebao odbiti i potvrditi presude nižestupanjskih sudova, kojima je usvojen tužbeni zahtjev. Navodi dalje podnositelj, da je Ustavni sud, svojom odlukom broj: U-I-697/1995 od 29. siječnja 1997. godine objavljena u »Narodnim novinama«, broj 11/97, ukinuo odredbu članka 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 58/95), koja se odnosi na članak 20a. o određivanju cijene stana ovisno o broju članova obiteljskog domaćinstva, tj. na višak u površini soba veći od Zakonom odgovarajućeg stana, a to da je stan veličine jedna osoba, jedna osoba, površine od 17 m2, budući je ocijenio kako nije bilo ustavnog temelja za uspostavljanje razlika između položaja ranijih kupaca stanova i kupaca stanova temeljem osporenog Zakona, odnosno da je ta razlika nesuglasna ustavnim odredbama o jednakosti i ustavnom načelu vladavine prava. Taj propis članka 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ističe podnositelj, ukinut je odlukom Ustavnog suda iz razloga što je od dana stupanja na snagu bio protivan Ustavu. Ukazuje da je protuustavnost ukinutog propisa postojala i prije njegova ukidanja, pa se u tom smislu poziva na odluku ovog Suda, broj: U-III-731/1994 od 22. travnja 1997. godine objavljenoj u »Narodnom novinama«, broj 53/97 i u njoj istaknuto pravno stajalište. Takvo pravno stajalište Ustavnog suda, navodi podnositelj, prema kojem protuustavnost ukinutog propisa postoji i prije njegova ukidanja, dakle, već od njegovog stupanja na snagu, da je izloženo i obrazloženo u odluci ovog Suda, broj: U-VIII-1057/1997 od 22. prosinca 1997. objavljenoj u »Narodnim novinama«, broj 2/98. U istoj odluci da je izraženo i pravno stajalište po kojem ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo nije pojedinačni akt iz članka 23. tada važećeg Ustavnog Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, već da predstavlja ugovor građanskog prava na koji se uz odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo trebaju primjenjivati i odredbe Zakona o obveznim odnosima.
Konačno podnositelj predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu ustavnu tužbu, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
Ustavna tužba je osnovana.
Svojom odlukom broj: U-I-697/1995 od 29. siječnja 1997. godine, Ustavni sud je, kao neustavne, ukinuo pojedine odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 58/95). Među ukinutim odredbama nalazila se i odredba članka 9. koja se odnosi na članak 20a. tog Zakona. Tom je odredbom bilo određeno da se iza članka 20. dodaje novi članak 20a. prema kojem, ako je državni stan veći od odgovarajućeg stana iz članka 8. stavka 4. Zakona, višak u površini soba otkupljuje se prema cijeni koja odgovara građevinskoj vrijednosti etalonskog objekta uvećanoj za vrijednost koja proizlazi iz položajne pogodnosti stana.
Jedno od polazišnih stajališta Suda u tom predmetu bilo je to da propisi o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo predstavljaju tranzicijske propise putem kojih država, jer je dužna uskladiti zakonodavstvo s Ustavom koji ne poznaje društveno vlasništvo, a niti stanarsko pravo, provodi privatizaciju tog vlasništva. Ta se privatizacija provodi prodajom pod povoljnijim uvjetima, jer kupnju stanova u kojima stanuju, po tržišnim cijenama, većina stanara ne bi mogla ostvariti. Propisujući povoljnije uvjete za kupnju stana nego što su tržišni, država ne smije propisivati u položaju stanara razlike koje neke od njih dovode do toga da im kupnju stana u stvari onemogućuju ili bitno otežavaju. Osim toga, nema ni ustavnog temelja za to da zakonodavac državu, kao osobu javnog prava, koja prodaje jednaku stvar koju prodaju i drugi prodavatelji, to jest stanove opterećene stanarskim pravom, stavlja u položaj bitno različit od položaja drugih prodavatelja stanova ovisno o tome temeljem čega su stanovi o kojima je riječ stečeni; a također nema ustavnog temelja za stavljanje kupaca stanova u bitno različit položaj ovisno od toga tko im stan prodaje.
U rješenju broj: U-VIII-1057/1997 od 22. prosinca 1997. Ustavni sud je izrazio stajalište da ugovor o prodaji stana, koji je sklopljen temeljem odredaba citiranog Zakona, nije pojedinačni akt iz članka 23. tada važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (odnosno iz članka 56. važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske - »Narodne novine«, broj 99/99). Radi se o ugovoru građanskog prava na koji se, pored odredaba citiranog Zakona, trebaju primjenjivati i odredbe Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 111/93, 4/94, 107/95 i 91/96), te se zbog toga svaka ugovorna stranka, koja smatra da su povrijeđena njena prava, može tužbom obratiti nadležnom općinskom sudu.
Temeljno pitanje u ovoj pravnoj stvari jeste: da li okolnost što je zakonska odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda ima pravnog utjecaja na valjanost ugovora o prodaji stana koji su zaključeni prije njenog ukidanja.
Načelno valja istaknuti da ukinuti zakon, odnosno ukinute zakonske odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok (stavak 2. članka 53. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu; odnosno stavak 2. članka 21. Ustavnog zakona koji je ranije važio). Ovim odredbama određuje se samo učinak ukidanja zakona, ali ne i pravne posljedice koje je zakon izazvao za vrijeme prije ukidanja.
No ukinuti zakon, odnosno ukinute zakonske odredbe bile su, nesumnjivo, protivne Ustavu i prije njihovog ukidanja, tj. prije objave odluke o ukidanju u »Narodnim novinama«. Takvo pravno stajalište Ustavni sud je zauzeo u nekoliko navrata, i to u odlukama broj: U-I-206/1992, U-III-379/1993, U-I-52/1995 i U-III-731/1994. Odluka Ustavnog suda o ukidanju zakona je konstitutivne naravi; no, kao i svaka konstitutivna odluka, ona ima i svoj (prešućeni, neizrečeni) deklaratorni preambul koji je i logična pretpostavka za ukidanje. Zakon se ukida zato jer je protivan Ustavu, ali on je bio protuustavan i prije ukidanja.
Zaključak da je zakon, odnosno pojedina zakonska odredba bila protivna Ustavu i prije njenog ukidanja, proizlazi ne samo iz prirode stvari, nego i iz određenih ustavnopravnih odredaba. Ustavni zakon o Ustavnom sudu razrađuje u članku 56. (odnosno u članku 23. ranije važećeg Ustavnog zakona) sredstva i uvjete pravne zaštite za osobe čija su prava povrijeđena pravomoćnim pojedinačnim aktom, koji je donijet temeljem zakona (ili drugog propisa) ukinutog odlukom Ustavnog suda. Radi se o zaštiti od učinaka pojedinačnog akta koji je donesen prije ukidanja zakona - dakle po propisima tada još važećeg zakona - a zaštita se pruža zato što je kasnije ukinut zakon na kojem se temelji pojedinačni akt. U tom slučaju pojedinačni akt nije nepostojeći, odnosno ništavi akt, nego je pobojan: osoba čija su prava povrijeđena može, u zakonom određenim uvjetima, od nadležnog tijela tražiti izmjenu akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka.
Ovakva zaštita temelji se na izloženom zaključku: ukinuti zakon protivan je Ustavu i prije njegovog ukidanja, pa je - radi pravednosti i zbog načela ustavnosti i zakonitosti - bilo neophodno predvidjeti pravnu zaštitu osoba koje trpe štetne posljedice učinaka neustavnog zakona i prije njegovog ukidanja.
Ustavni zakon nema odredaba o pravnim posljedicama ukidanja zakona na ugovorne odnose koji se temelje na ukinutom zakonu. No, takvih odredaba niti ne treba, jer se posljedice ukidanja zakona na ugovorne odnose mogu izvesti iz drugih zakonskih odredaba, posebno iz onih o obveznopravnim odnosima.
U ovom predmetu ugovor o kupoprodaji stana (u dijelu koji se tiče kupovne cijene) zaključen je na temelju odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koje su naknadno ukinute odlukom Ustavnog suda. Odredbe o cijeni stana iz tog Zakona su prisilne naravi, jer obvezuju stranke da stan prodaju, odnosno kupe po cijeni koja se određuje po kriterijima propisanim zakonom. S obzirom da je cijena određena po propisima koji su ukinuti, a protivno sada važećim prisilnim propisima Zakona o prodaji stanova, ugovor o kupoprodaji je ništav u smislu odredaba članka 103. Zakona o obveznim odnosima.
Ništavost ugovora nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc). U ovom slučaju razlog ništavosti je protivnost ugovora prisilnim propisima Zakona o prodaji stanova, a ona je nastala u času zaključenja ugovora. Pri tome nije od važnosti što su protuustavne odredbe Zakona (na kojima je zasnovan ugovor) ukinute nakon zaključenja ugovora, jer su one, u smislu izloženog shvaćanja, bile protivne Ustavu i prije ukidanja.
Ništavost ugovora je djelimična, jer se odnosi samo na cijenu iz kupoprodajnog ugovora, a ona se određuje na temelju zakonskih odredaba. Dakle, predmetni ugovor može opstati i bez odredaba o cijeni, a ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (stavak 1. članka 105. Zakona o obveznim odnosima).
Temeljem takvog stanja stvari potrebno je reći da prema odredbi članka 463. ZOO-a, kada je ugovorena cijena veća od propisane, kupac duguje samo iznos propisane cijene, a ukoliko je isplatio ugovorenu cijenu, ima pravo zahtijevati da mu se razlika vrati.
Očito je, dakle, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, donoseći osporenu odluku, postupio protivno odredbi članka 25. stavka 1. tada važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, odnosno članku 30. sada važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, koje odredbe jasno upućuju na obvezatnost i poštivanje odluka i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, kada je, u konkretnom slučaju, prihvatio reviziju tužene i zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Time je podnositelju ustavno pravo iz članka 14. stavka 2. (svi su pred zakonom jednaki) povrijeđeno, a upravo temeljem tog ustavnog pravila su i ukinute odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
Slijedom svega navedenog, a temeljem odredbi članka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno je kao u izreci.
Broj: U-III-213/2000
Zagreb, 27. ožujka 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Velimir Belajec, v. r.


Portal Poslovnenovine.com sadržaje objavljuje u dobroj namjeri. Sve sadržaje portala koristite na vlastitu odgovornost. Iako činimo sve napore kako bi osigurali točnost i pravovremenost informacija na ovim stranicama, nismo odgovorni za eventualnu netočnost informacija ili štetu nastalu korištenjem takvih informacija.


POSEBNA PREPORUKA:

PREGLED KORISNIH SAVJETA I IZBOR POSLOVNIH USLUGA ZA PODUZETNIKE

POSLOVNE INFORMACIJE ZA VLASNIKE TVRTKI, OBRTNIKE I UDRUGE

Primjeri ugovora - šprance

Investicijski projekti