POSLOVNE NOVINE - PRAVNE INFORMACIJE - PROGRAMI

# Nova ponuda za poduzetnike # Internet usluge za poduzetnike # Korisni poslovni programi # Besplatne poslovne usluge # Korisni linkovi

PREGLED PRAVNIH PROPISA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom, Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom... Vlada donosi poslovnike, razne odluke, rješenja i zaključke. Zakonom je predviđeno da ministri i ravnatelji pojedinih upravnih tijela donose pravilnike i naputke za provedbu zakona u okviru svoje nadležnosti. Određene ovlasti imaju i jedinice lokalne i regionalne samouprave. Njihova predstavnička tijela na temelju Zakona o lokalnoj i regionalnoj samoupravi donose, razne odluke i akte. Pored njih opće akte, autonomnog značenja, donose i strukture izvan državnih tijela. Tim aktima donose se statuti i uređuje se unutarnje ustrojstvo...

Propisi iz 2000. godine - Arhiva - službeni dokumenti - ispravak podataka javno pravo - odluku o opozivu ...


PREGLED I PRETRAŽIVANJE SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - SVE OBJAVE

IZ ARHIVE: SADRŽAJ ODABRANOG PROPISA / AKTA:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
2241
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučivanje o ustavnim tužbama sastavljenom od dopredsjednika Suda Petra Klarića, kao predsjednika Vijeća te sudaca Jurice Malčića, Ivana Matije, Emilije Rajić i Milana Vukoviću, u povodu ustavne tužbe A. B. iz G. S., zastupane po A. L., odvjetnici iz K., na sjednici Vijeća održanoj dana 2. studenoga 2000. godine, jednoglasno je donio sljedeću
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukida:
– presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1941/1996 od 26. studenoga 1996.
II. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
1. Podnositeljica je podnijela pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev -1941/1996 od 26. studenoga 1996., kojom je prihvaćena revizija tuženika u sporu, T. p. t. iz K., te preinačene presude sudova prvog i drugog stupnja na način da je tužbeni zahtjev tužiteljice – podnositeljice ustavne tužbe, odbijen.
Tužbeni zahtjev je bio upravljen na poništenje odluke tuženika od 30. listopada 1991. i od 2. ožujka 1992., kojima je podnositeljici prestao radni odnos kod tuženika zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju dužem od 5 uzastopnih dana, te na uspostavu svih prava koja joj temeljem radnog odnosa pripadaju.
2. Prestanak radnog odnosa je uslijedio nakon što se podnositeljica, koja je inače rješenjem tuženika bila upućena na »čekanje« s danom 15. travnja 1991., nije javila na rad u poduzeće, po pozivu koji je radnicima tuženika bio upućen putem R. K., a za kojeg podnositeljica tijekom postupka tvrdi da ga nije čula niti morala čuti, te da joj je poziv morao biti dostavljen na drugi način.
Prethodno je povodom tužbe podnositeljice bila donesena prvostupanjska presuda Općinskog suda u K. broj: P-261/92 od 21. travnja 1992., kojom je tužbeni zahtjev podnositeljice usvojen. Ta je, međutim, presuda ukinuta po žalbi tuženika (presudom Županijskog suda u K. broj: Gž-277/92 od 21. listopada 1992.) zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i stoga dvojbene pravilnosti primjene materijalnog prava. Predmet je vraćen prvostupanjskom sudu uz detaljnu uputu glede načina upotpunjavanja činjeničnog stanja (da li je s obzirom na ratne okolnosti funkcionirao poštanski promet, da li postoji čujnost R. K. na području prebivališta podnositeljice – tehnički podaci, kao i saslušanje svjedoka – drugih radnika tuženika s prebivalištem na tom području, da li su se drugi radnici i u kolikom broju odazvali pozivu i sl.).
3. U ponovljenom prvostupanjskom postupku pred istim sudom, pod brojem: P-484/93 pribavljen je podatak od HPT-a da prekida poštanskog prometa nije bilo, osim određenih kašnjenja pošiljaka u vrijeme jačih napada na K. i okolicu. Od R. K. pribavljen je podatak da je područje G. S. pokriveno njihovim signalom, ali da podatak o konkretnoj čujnosti mogu dati samo nadležne tehničke službe. Saslušana je i jedna svjedokinja koja je iskazala da je ona bila o potrebi dolaska na rad obaviještena telefonom, odnosno u drugoj prilici telegramom, da se je i sama povremeno javljala u poduzeće radi informacija, a da poziv putem radija također nije čula zbog lošeg prijema.
Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja donesena je presuda broj: P-484/93 od 4. srpnja 1995., kojom se tužbeni zahtjev podnositeljice ponovo usvaja i to stoga što prvostupanjski sud smatra da se putem radija emitirani poziv nije bez dvojbe odnosio i na radnike na »čekanju«, da nedvojbeno podnositeljici nije upućen poziv ni na koji drugi način, za razliku od radnika koji nisu bili na »čekanju«, a koji su pozvani i na druge načine, da obveza slušanja R. K. ne postoji, da do 11. studenoga 1991. nije niti bila određena obveza javljanja poduzeću, te da podnositeljica nije bila raspoređena ni na kakvo radno mjesto, pa ju je u slučaju uvođenja radne obveze trebalo na primjeren način pozvati na izvršavanje određene radne obveze.
U žalbenom postupku presudom broj: Gž-824/95 od 9. veljače 1996. Županijski sud u K. potvrđuje prvostupanjsku presudu smatrajući ispravnim stajalište da se ne radi o neopravdanom izostanku u smislu odredaba čl. 75. stavka 2. točke 3. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (»Narodne novine«, broj 34/91, 26/93 i 29/94, nastavno: ZOPRO) kada podnositeljici poziv nedvojbeno nije uručen na način da bi svojim potpisom potvrdila njegov primitak. Sve ostale okolnosti taj sud smatra neodlučnim.
Osporavanom revizijskom presudom Vrhovni sud izlaže suprotno stajalište tj. da je tuženik uputio obavijest na zakonit način, da se podnositeljica nije u roku odazvala, a da je način obavješćivanja bio primjeren i ratnim okolnostima koje same po sebi nalažu građanima da s povećanom pažnjom prate vijesti, time da je podnositeljica mogla i trebala očekivati obavijest od svojeg poduzeća.
4. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ukazuje na povredu čl. 54. (pravo na rad i slobodu rada; sloboda biranja poziva i zaposlenja i dostupnost svakog radnog mjesta svakome pod jednakim uvjetima) i čl. 115. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske (sudovi sude na temelju Ustava i zakona), te predlaže ukidanje osporavane revizijske odluke.
Ustavna tužba je osnovana.
5. U povodu podnesene ustavne tužbe Ustavni sud Republike Hrvatske je izvršio uvid u spis predmeta, u sve prvostupanjske i drugostupanjske odluke donesene u predmetnom parničnom postupku, u osporavanu revizijsku odluku, te analizirao mjerodavne zakonske odredbe, kao i navode i razloge ustavne tužbe.
Na osnovi navedenog utvrdio je da je u konkretnom slučaju osporavanom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske došlo do povrede podnositeljičina Ustavom zajamčenog prava na rad.
Naime, za razliku od sudova nižeg stupnja, Vrhovni je sud zauzeo stajalište da je dostava poziva javnim priopćenjem zakonit i sam po sebi dostatan način obavještavanja adresata o postojanju kakve njegove obveze, koji kao takav proizvodi presumpciju o izvršenoj dostavi, te odgovarajuće pravne posljedice u slučaju neodazivanja pozivu. Taj Sud smatra da je značenje ovakvog načina obavještavanja tim veće s obzirom na ratne okolnosti u kojima je do spornog odnosa došlo. Stoga je u konkretnom slučaju ocijenio da neodazivanje ovakvom pozivu, a slijedom toga nedolazak na rad u trajanju duljem od pet dana djelatnice koja se inače nalazila na tzv. čekanju, pruža osnovu za primjenu odredbe čl. 75. stavka 2. točke 3. tada važećeg ZOPRO tj. za prestanak radnog odnosa.
Ustavni sud, međutim, ocjenjuje neutemeljenim stajalište da ratne okolnosti a priori i same po sebi oslobađaju od dužnosti zakonitog postupanja, pa u tom smislu velik broj zakona sadrži odredbe kojima se određeni sadržaji modificiraju i prilagođavaju izvanrednim okolnostima. Također su poznati u pravnim sustavima normativni instrumenti ograničenog roka važenja, čiji su sadržaj, ad hoc donošenje i primjena upravo namijenjeni okolnostima rata ili neposredne ugroženosti integriteta države. Navedeno također ne znači da je u izvanrednim okolnostima, u pravnim područjima koja nisu na poseban način uređena za slučaj takvih prilika, moguće i dopušteno postupanje protivno sadržaju, smislu i cilju važećih propisa. Moguća je, po prirodi stvari, određena tolerancija pri manjim otklonima od uobičajenog tijeka stvari, ali ne i ponašanje suprotno tim propisima.
6. S obzirom na to da je Zakon o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, nastavno: ZUP) supsidijarni postupovni zakon u izvansudskim postupcima (što proizlazi iz sadržaja i smisla odredbe čl. 1. tog Zakona), kojeg su, osim tijela državne uprave, dužne primjenjivati i druge pravne osobe, pa tako i poduzeća kada rješavaju o radnopravnom statusu svojih zaposlenika, potrebno je naglasiti da taj Zakon poznaje, pored ostalih načina osobne i posredne dostave (poziva, zaključaka, rješenja i dr.), i dostavu javnim priopćenjem, kao jedan od oblika posebnih slučajeva dostave.
Takav se oblik dostave, prema ZUP-u, obavlja u slučajevima kada se radi o većem broju adresata koj nisu osobno poznati ili se ne mogu odrediti (npr. porezni obveznici, regruti određenog godišta i sl.). Javno se priopćenje ističe na oglasnoj ploči tijela, a smatra se da je dostava izvršena po isteku 15 dana od dana isticanja priopćenja na oglasnoj ploči, ako nije određen dulji rok. Uz objavljivanje na oglasnoj ploči (koje je obvezno), nadležno tijelo može objaviti priopćenje i u novinama ili drugim sredstvima javnog informiranja ili na koji drugi uobičajeni način (čl. 94. ZUP-a).
Za sve ostale slučajeve dostave poimence određenim fizičkim osobama ZUP propisuje, u pravilu, osobnu dostavu, koja može biti obvezna ili, pod određenim uvjetima, posredna.
Pored navedenog, ZUP propisuje (čl. 71. stavak 1.) i da je prilikom pozivanja osoba nužno u pozivu upozoriti na posljedice neodazivanja, te je jedino u slučaju postojanja takvog upozorenja moguć nastup naznačenih posljedica.
Analizirajući predmetni slučaj pozivanja djelatnika T. p. t. K. da se jave na posao, putem emitiranja poruke preko radija, Ustavni sud Republike Hrvatske je došao do zaključka da takav oblik pozivanja sam za sebe doista ne predstavlja nezakonito postupanje, kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske.
U konkretnom slučaju, međutim, iz utvrđenih činjenica proizlazi kako nije prethodno uslijedilo i isticanje poziva na oglasnoj ploči (što ratne okolnosti svakako ne sprečavaju), kako su istodobno pojedini djelatnici (koji su svakako svi osobno poznati pošiljatelju poziva, pa se, dakle, niti ne radi o neodređenom broju nepoznatih adresata), bili pozivani i pismeno ili putem telefona (što ratne okolnosti također očigledno nisu onemogućile), dok su pojedini od njih, kako se smatra, morali crpsti svoja saznanja isključivo iz radijske poruke (čija je slušanost, a i čujnost općenito, i u mirnodopskim uvjetima dvojbena i kao isključivi način komuniciranja posve neprimjerena), te kako poruka odaslana putem radija (što je razvidno iz dokumentacije u spisu predmeta) ne sadrži nikakvu naznaku o eventualnim posljedicama neodazivanja. Pri tom je potrebno naglasiti da i eventualno postojanje upozorenja u pozivu upućenom na opisani način ne može proizvoditi nikakve pravne učinke, a osobito se oni ne bi mogli očitovati u gubitku temeljnih prava kao što su zaposlenje odnosno prava na osnovi radnog odnosa.
Iz prethodno navedenih zakonskih odredaba, naime, nedvojbeno proizlazi da je priopćavanje putem sredstava javnog informiranja predviđeno tek kao sekundaran, ali nikada samostalan način priopćavanja važnih obavijesti ili poziva, upravo iz razloga što propuštanje može imati značajne štetne posljedice po njihove adresate. Ovo posebno kada se uzme u obzir u konkretnom parničnom postupku utvrđena činjenica da prekida poštanskog prometa nije bilo, kao i notorna činjenica da, u načelu, ne postoji dužnost (pa stoga niti presumpcija) poznavanja sadržaja prezentiranih putem bilo kojeg od sredstava javnog informiranja.
7. Imajući sve navedeno u vidu, a s aspekta povrede ustavnih odredaba na koje podnositeljica ustavne tužbe ukazuje, stajalište je ovog Suda da je Vrhovni sud Republike Hrvatske osporavanom odlukom, suprotno sadržaju odredbe čl. 116. stavka 1. Ustava, pružio legalitet nezakonitom postupanju tuženika u konkretnom sporu, što je za posljedicu imalo gubitak prava na strani podnositeljice ustavne tužbe, čime je povrijeđeno njezino Ustavom zajamčeno pravo na rad iz čl. 54. Ustava Republike Hrvatske.
Glede istaknute povrede odredbe čl. 115. stavka 3. Ustava, napominje se da sadržaj te ustavne odredbe čini načelo zakonitosti u radu sudova, te je odredba upućena sudovima. Stoga iz nje ne proizlazi nikakvo ustavno pravo u subjektivnom smislu koje bi pojedincu pružalo ustavnopravno relevantne razloge za podnošenje ustavne tužbe.
8. Slijedom izloženog, a na temelju odredaba čl. 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), donesena je odluka kao u izreci.
Broj: U-III-268/1998
Zagreb, 2. studenoga 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Petar Klarić, v. r.


Portal Poslovnenovine.com sadržaje objavljuje u dobroj namjeri. Sve sadržaje portala koristite na vlastitu odgovornost. Iako činimo sve napore kako bi osigurali točnost i pravovremenost informacija na ovim stranicama, nismo odgovorni za eventualnu netočnost informacija ili štetu nastalu korištenjem takvih informacija.


POSEBNA PREPORUKA:

PREGLED KORISNIH SAVJETA I IZBOR POSLOVNIH USLUGA ZA PODUZETNIKE

POSLOVNE INFORMACIJE ZA VLASNIKE TVRTKI, OBRTNIKE I UDRUGE

Primjeri ugovora - šprance

Investicijski projekti