POSLOVNE NOVINE - PRAVNE INFORMACIJE - PROGRAMI

# Nova ponuda za poduzetnike # Internet usluge za poduzetnike # Korisni poslovni programi # Besplatne poslovne usluge # Korisni linkovi

PREGLED PRAVNIH PROPISA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom, Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom... Vlada donosi poslovnike, razne odluke, rješenja i zaključke. Zakonom je predviđeno da ministri i ravnatelji pojedinih upravnih tijela donose pravilnike i naputke za provedbu zakona u okviru svoje nadležnosti. Određene ovlasti imaju i jedinice lokalne i regionalne samouprave. Njihova predstavnička tijela na temelju Zakona o lokalnoj i regionalnoj samoupravi donose, razne odluke i akte. Pored njih opće akte, autonomnog značenja, donose i strukture izvan državnih tijela. Tim aktima donose se statuti i uređuje se unutarnje ustrojstvo...

Propisi iz 2000. godine - Arhiva - uređeni odnosi - pravilnik o energetskoj - rezolucija o populacijskoj ...


PREGLED I PRETRAŽIVANJE SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - SVE OBJAVE

IZ ARHIVE: SADRŽAJ ODABRANOG PROPISA / AKTA:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1256
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda te suci Velimir Belajec, Marijan Hranjski, Petar Klarić, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o prijedlogu za ocjenu ustavnosti zakona, na sjednici održanoj 24. svibnja 2000. godine, donio je sljedeće
RJEŠENJE
I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti odredaba:
- članka 7.,
- članka 13.,
- članka 14.,
- članka 16.,
- članka 24.,
- članka 26. stavka 1.,
- članka 37.,
- članka 38. i
Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, br. 91/96, 48/98 i 66/98).
II. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, broj 91/96, 48/98 i 66/98) u cijelosti.
III. Odbacuje se prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti odredbe članka 39. Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, broj 91/96, 48/98 i 66/98).
IV. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
I.
Ante Franić iz Zadra podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredaba članaka 7., 13., 14., 16., 24., 26. stavak 1., 37., 38. i 39. Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, br. 91/96, 48/98 i 66/98 - dalje: Zakon), kao i Zakona u cijelosti.
Predlagatelj smatra da navedene zakonske odredbe, odnosno Zakon u cijelosti treba ukinuti, jer da su suprotne odredbama Ustava Republike Hrvatske o nepovredivosti vlasništva (članak 3. Ustava), o zajamčenosti prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava) te o ograničavanju vlasničkih prava (članak 50. Ustava), budući da se ne mogu svrstati u ustavne kategorije o oduzimanju i ograničavanju vlasništva i vlasničkih prava radi zaštite interesa i sigurnosti ni Republike Hrvatske, ni prirode, ni ljudskog okoliša, ni zdravlja ljudi te da, slobodnije rečeno, spadaju u pravno nasilje nad nedužnima.
II.
Sud uvodno ističe da je pri ocjenjivanju suglasnosti osporavanih odredaba imao na umu i ustavnu obvezu usklađivanja zakona s Ustavom (članak 4. Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske, »Narodne novine«, br. 34/92 - pročišćeni tekst, 91/92, 62/93, 50/94, 105/95 i 110/96), što je u oblasti uređivanja stambenih odnosa bilo posebno izraženo, budući da Ustav ne poznaje ni društveno vlasništvo, ni stanarsko pravo. U tom tranzicijskom razdoblju, prvo je donesen Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, br. 43/92 - pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95 i 11/96) - 1991. godine - i bio je i u funkciji pretvorbe društvenog vlasništva nad stanovima u privatno vlasništvo. Kasnije, 1996. godine, donesen je i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96 - stupio na snagu 1. siječnja 1997.) koji cjelovito uređuje vlasničkopravne odnose u skladu s Ustavom, i u svezi stanovanja. Zakon o najmu donesen je radi uređivanja odnosa koji su ranije bili uređeni dijelom Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, br 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93), što također predstavlja usklađivanje s Ustavom odnosa u oblasti stanovanja, a koju oblast, kao što je već rečeno, u određenoj mjeri uređuje i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Stupanjem na snagu Zakona o najmu i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o stambenim odnosima prestao je vrijediti u cijelosti, osim što će se postupci pokrenuti prema odredbama Zakona o stambenim odnosima do stupanja na snagu Zakona o najmu dovršiti prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (članak 52. stavak 1. Zakona o najmu).
Pri uređivanju odnosa u oblasti stanovanja radi njihovog usklađivanja s Ustavom, zakonodavac je sada više nepostojeći institut stanarskog prava zamijenio klasičnim institutom građanskog prava: najam, s posebnom zaštitom kroz propisivanje njegovog sklapanja na neodređeno vrijeme, propisivanjem zaštićene najamnine i primjerice određivanjem otkaznih razloga. Time je posebno zaštitio i kategoriju onih nositelja stanarskog prava koji su to pravo imali na stanovima u privatnom vlasništvu, jer njima nije omogućio kupnju stana pod uvjetima iz Zakona o prodaji i time se je u provođenju zakonodavne politike opredijelio za potvrđivanje kontinuiteta vlasništva na tim stanovima, kao zajamčenog ustavnog prava. Istovremeno, pretvaranjem vlasnika stanova iz statusa davatelja stanova na korištenje u status najmodavaca, vlasnici stanova stekli su pravni položaj svojstven klasičnom građanskopravnom sustavu koji se u Republici Hrvatskoj širi i na ovo područje.
S obzirom da se usklađivanje stambenog zakonodavstva provodilo, kao što je već rečeno, u tijeku tranzicijskog razdoblja pretvorbe i privatizacije, zakonodavcu (državi) se nije moglo odreći pravo da uredi pravni položaj stanara, kao (zaštićenih) najmoprimaca, a vlasnikova ograničenja stanarskim pravom kao ograničenja zaštićenim najmom. Takvim načelnim pristupom koji istovremeno transformira i ograničava suprotstavljene interese (vlasnika i njihovih stanara), a izvire iz ustavnog načela (članak 16.) prema kojem se prava jednih mogu zakonom ograničiti da bi se zaštitila prava drugih ljudi te pravni poredak, ne povrijeđuju se najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, posebice nepovredivost vlasništva.
III.
1. Članak 7. Zakona, glasi:
»(1) Zaštićena najamnina je najamnina koja se određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrtvatske.
(2) Uvjeti i mjerila iz stavka 1. ovoga članka utvrđuju se ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca.
(3) Zaštićena najamnina ne može biti niža od iznosa potrebnog za podmirenje troškova redovitog održavanja stambene zgrade, određenog posebnim propisom.«
Predlagatelj navodi da na tako propisani način zaštićeni najmoprimac isplaćuje najmodavcu najamninu prema svojim platežnim mogućnostima, i to ne nižu od iznosa pričuve koju je vlasnik, prema posebnim propisima, dužan plaćati nadležnom stambenom organu za održavanje stambene zgrade bez obzira kakve su njegove platežne mogućnosti, pa da vlasniku od najamnine ne ostane ni jedna lipa.
Smatra da je zakonodavac na taj način socijalnu skrb države nad slabije imućnim najmoprimcima prebacio na vlasnike stanova, od kojih su mnogi slabijeg imovnog stanja nego zaštićeni najmoprimac.
Prijedlog nije osnovan.
Utvrđivanje uvjeta i mjerila na način kako je to učinjeno u osporenim odredbama članka 7. Zakona, ni u čemu ne vrijeđa temeljnu ustavnu vrednotu nepovredivosti vlasništva, ni ustavno jamstvo prava vlasništva, pa ni ustavnu mogućnost ograničavanja prava vlasništva. Tim se uvjetima i mjerilima samo utvrđuju objektivni elementi za određivanje zaštićene najamnine, osobito uzimanjem u obzir imovinskih prilika najmoprimaca, čime se ostvaruje i načelo o Republici Hrvatskoj kao socijalnoj državi (članak 1. stavak 1. Ustava).
Određivanjem, pak, da bivši nositelji stanarskog prava, koji su temeljem Zakona (članak 30.) postali najmoprimci, imaju pravo na zaštićenu najamninu, zakonodavac nije uveo nikakvo novo ograničenje vlasništva, pa Sud ne nalazi da je time socijalna skrb nad slabije imućnim najmoprimcima prebačena na vlasnike stanova.
2. Članak 13. Zakona glasi:
»Najmodavac je dužan održavati stan koji se daje u najam u stanju pogodnom za stanovanje, u skladu s ugovorom o najmu.«
Predlagatelj navodi da prema ovoj odredbi najmodavac mora od svojega novca izdvajati za stan za koji ne prima ni jedne lipe, pa da je tako dužan snositi troškove za dotrajale slavine i slično u svojem prisilno iznajmljenom stanu, čak i onda kada nema novca za popravke u stanu u kojem sam stanuje. Smatra da je tako vlasnik stana novčano oštećen, pa i ponižen, samo zato što je nominalni vlasnik stana ili zato što se ne želi odreći svojega vlasništva.
Prijedlog nije osnovan.
Već je u članku 12. stavku 1. Zakona određeno da najmodavac predaje najmoprimcu stan u stanju pogodnom za stanovanje, pa mu je dosljedno tome osporavanim člankom 13. određena i dužnost da stan u takvom stanju održava, u skladu s ugovorom o najmu, koji mora sadržavati i odredbe o održavanju stana (članak 5. točka 7. Zakona).
Dakle, način održavanja stana najmodavac i najmoprimac uređuju ugovorom o najmu stana u kojem uvjete sklapanja ugovora koji nisu propisani Zakonom, oni ugovaraju slobodno (članak 3. stavak 3. Zakona).
Samim određivanjem dužnosti najmodavca da stan održava u stanju pogodnom za stanovanje u skladu s ugovorom o najmu, prema ocjeni Suda, ni u čemu se ne vrijeđa njegovo nepovredivo i zajamčeno pravo vlasništva, niti se ono ograničava na način koji bi bio suprotan odredbama Ustava koje daju navedena jamstva i temeljnu vrednotu ustavnog poretka.
3. Članak 14. Zakona glasi:
»(1) Najmoprimac je dužan koristiti stan na način da ga čuva od oštećenja.
(2) Najmoprimac ne smije vršiti preinake u stanu i zajedničkim prostorijama i uređajima zgrade bez prethodne pisane suglasnosti najmodavca.
(3) Najmoprimac je dužan obavijestiti najmodavca o nužnim popravcima u stanu i na zajedničkim dijelovima zgrade, koje je dužan snositi najmodavac.«
Predlagatelj navodi da će vlasnik stana biti obaviješten o troškovima koje je dužan snositi za nužne popravke u stanu i u zgradi bez obzira na svoje platežne mogućnosti i bez obzira koliku najamninu prima ili ju uopće ne prima od (zaštićenog) najmoprimca, kojemu zbog neplaćanja najamnine ne može dati ni otkaz ako u smislu odredbe članka 39. Zakona jedinica lokalne samouprave, odnosno Grad Zagreb, najmoprimcu ne osigura drugi odgovarajući stan.
Prijedlog nije osnovan.
Prvo treba napomenuti da je Ustavni sud odlukom broj: U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998. ukinuo odredbu članka 39. Zakona te je ona prestala važiti istekom šest mjeseci od dana objave te odluke (»Narodne novine«, broj 48/98 od 6. travnja 1998.).
Što se, pak, tiče dužnosti najmodavca kao vlasnika stana na snošenje troškova nužnih popravaka u stanu i na zajedničkim dijelovima zgrade (stavak 3. ovoga članka), ona je posljedica ustavne obveze iz članka 48. stavka 2. Ustava prema kojoj vlasništvo obvezuje, pa Sud ocjenjuje da, da takva odredba nije u nesuglasju s nepovredivošću i jamstvom prava vlasništva, niti ga ograničava na način protivan Ustavu.
4. Članak 16. Zakona glasi:
»Najmoprimac i drugi korisnici stana dužni su najmodavcu ili osobi koju najmodavac ovlasti dopustiti ulazak u stan u slučaju iz članka 14. stavka 3. ovoga Zakona te u svezi s kontrolom korištenja stana.«
Predlagatelj navodi da bi ovom odredbom trebalo biti dopušteno vlasniku da uđe u svoje vlasništvo i vidi na što je potrošen njegov novac, ali da se ne zna što biva kada vlasniku nije dopušteno ući u stan.
Prijedlog nije osnovan.
Osporavanom se odredbom omogućuje najmodavcu ili od njega ovlaštenoj osobi ulazak u iznajmljeni stan radi kontrole, prvo, nužnih popravaka u stanu ili na zajedničkim dijelovima zgrade koje je snosio najmodavac, i drugo, u svezi s kontrolom korištenja stana.
Na taj je način omogućeno najmodavcu da uvijek u opravdanim slučajevima kontrolira stanje u kojem se stan nalazi, kao i način njegovog korištenja, pa nije jasan navod predlagatelja na koje druge slučajeve on misli, a radi kojih mu najmoprimac ne bi bio dužan dopustiti ulazak u stan.
Ako bi u nekom trećem slučaju i postojala potreba najmodavca da uđe u iznajmljeni stan, može se takva mogućnost predvidjeti u ugovoru o najmu stana, pa sama činjenica da je zakonodavac predvidio samo dva slučaja kad najmoprimac ne može najmodavcu uskratiti ulazak u stan, prema ocjeni Suda, ne predstavlja ni ograničenje prava vlasništva, niti se time vrijeđa ustavno pravo vlasništva, ni njegova nepovredivost kao temeljna vrednota ustavnog poretka.
5. Članak 24. Zakona glasi:
»(1) U slučaju smrti ili promjene najmodavca, odnosno prestanka najmodavca kao pravne osobe, prava i dužnosti najmo-
davca iz ugovora o najmu stana prelaze na njegova nasljednika.
(2) U slučaju smrti najmoprimca ili kada najmoprimac napusti stan, prava i dužnosti najmoprimca iz ugovora o najmu stana prelaze na njegova bračnog druga. Ako bračnog druga nema, prava i obveze iz ugovora o najmu prelaze na dijete, pastorka ili najmoprimčeva usvojenika koji je naveden u ugovoru o najmu, ovisno o njihovom sporazumu.
(3) O nastaloj promjeni iz stavka 2. ovoga članka najmoprimac ili osobe koje s njim stanuju dužne su obavijestiti najmo-
davca u roku od 30 dana od smrti ili iseljenja najmoprimca. U istom roku dužne su te osobe obavijestiti najmodavca ako ne žele produžiti ugovorni odnos.
(4) Ako osobe iz stavka 2. ovoga članka ne postignu sporazum o tome tko će preuzeti prava i obveze iz ugovora o najmu, protekom roka od 30 dana od smrti ili iseljenja najmoprimca, smatrat će se da stan koriste bez ugovora o najmu stana.«
Predlagatelj navodi da se kroz nekoliko stavaka ovoga članka određuje pravo nasljeđivanja prava zaštićenog najmo-
primca iz kruga najmoprimčevih nasljednika, kao da se radi o nasljeđivanju vlasničkih prava. Smatra se da je na taj način pravo najmoprimca starije od vlasničkog prava najmodavca, što će onemogućiti i prvog vlasnika stana i njegove nasljednike u raspolaganju njihovim vlasništvom tijekom niza naraštaja.
Prijedlog nije osnovan.
U osporavanim odredbama stavaka 2., 3., i 4. ovoga članka, ne radi se o nasljeđivanju najmoprimčevih prava, već o nastavljanju najamnog odnosa samo od strane najmoprimčevog bračnog druga, pa tek ako njega nema, i od strane određenih osoba (dijete, pastorak ili usvojenik) koje su zajedno s najmoprimcem bile navedene u ugovoru o najmu stana koji je sklopljen i radi zadovoljavanja njihovih stambenih potreba.
Naime, smrt najmoprimca ili njegovo napuštanje stana, nije u Zakonu predviđen razlog za prestanak ugovora o najmu stana, pa ovdje osporavane odredbe samo detaljnije uređuju način prelaska prava i obveza iz ugovora o najmu na osobe koje su ostale u stanu i koje su istovremeno obuhvaćene tim ugovorom kao osobe koje stanuju s prvotnim najmoprimcem.
Sud stoga ocjenjuje da takvo nastavljanje najamnog odnosa s osobama koje u tom odnosu sudjeluju od njegovog početka, odnosno u ugovor su upisane u skladu sa Zakonom, nije u nesuglasju s temeljnom vrednotom ustavnog poretka o nepovredivosti vlasništva, niti je protivno Ustavom zajamčenom pravu vlasništva, niti se njome na neustavan način uvodi neko novo ograničenje prava vlasništva.
Što se tiče mogućnosti raspolaganja najmodavca kao vlasnika stana sa svojim vlasništvom, ono osporavanim odredbama nije onemogućeno, jer vlasnik stan može prodati u skladu s odredbama članaka 44. i 45. Zakona, a pod uvjetima iz članaka 19. do 22. može otkazati ili raskinuti ugovor o najmu stana.
6. Članak 26. Zakona glasi:
»(1) Najmodavac je dužan ugovor o najmu stana kao i sve promjene glede visine najamnine dostaviti upravnom odjelu jedinice lokalne samouprave, odnosno Grada Zagreba te nadležnoj poreznoj upravi.
(2) Upravni odjel jedinice lokalne samouprave nadležan za poslove stanovanja vodi popis stanova, najmodavaca, najmoprimaca i visine najamnine.«
Predlagatelj ne navodi ni jedan ustavnopravni razlog zbog kojeg smatra da bi navedene odredbe bile u nesuglasnosti s temeljnom vrednotom nepovredivosti vlasništva, odnosno s ustavnim jamstvom prava vlasništva, ili da bi ga na neki neustavan način ograničavale, zbog čega Sud ocjenjuje da prijedlog ni glede tih odredaba nije osnovan.
7. Članci 37. i 38. Zakona glase:
»Članak 37.
(1) Osobe koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona imaju pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva, stečenog prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, br. 51/85, 42/86., 22/92. i 70/93.), upisuju se u ugovor o najmu stana.
(2) Ako najmodavac smatra da ni jedna od osoba zatečenih u stanu na dan stupanja na snagu ovoga Zakona nema pravni položaj nositelja stanarskog prava, te osobe mogu pokrenuti postupak pred sudom radi utvrđivanja pravnog položaja zaštićenog najmoprimca.
Članak 38.
(1) U slučaju smrti zaštićenog najmoprimca ili kada zaštićeni najmoprimac napusti stan, prava i dužnosti zaštićenog najmo-
primca iz ugovora o najmu prelaze na osobu navedenu u ugovoru o najmu stana, ovisno o sporazumu tih osoba.
(2) U slučaju spora, najmoprimca će odrediti najmodavac.
(3) Osoba iz stavka 1. ovoga članka dužna je od najmodavca u roku od 60 dana od dana nastale promjene zatražiti sklapanje ugovora o najmu.
(4) Najmodavac je dužan s osobom iz stavka 1. ovoga članka sklopiti ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s pravima i obvezama zaštićenog najmoprimca.«
Predlagatelj navodi da se i ovdje ponovno vlasničko pravo podređuje pravu zaštićenog najmoprimca, pa ako je najmoprimac mlađa osoba ili je starija i ima nasljednike, vlasnik stana, kao i njegovi nasljednici nikada neće moći ostvariti svoje pravo raspolaganja svojim vlasništvom.
Prijedlog nije osnovan iz istih razloga kao pod III. 5. ovog obrazloženja.
8. Predlagatelj smatra da ni odredba članka 39. Zakona nije u skladu s temeljnom vrednotom nepovredivosti vlasništva iz članka 3. Ustava, odnosno da vrijeđa zajamčeno pravo vlasništva iz članka 48. stavka 1. te da ga ograničava protivno odredbama članka 50. Ustava.
Međutim, odredbu članka 39. Zakona, Sud je ukinuo svojom odlukom spomenutom pod III. 3. ovog obrazloženja, broj: U-I-762/1996 i dr. od 31. ožujka 1998., zbog čega je u tom dijelu prijedlog trebalo odbaciti, jer ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.
9. Predlagatelj konačno predlaže Sudu da Zakon ukine u cijelosti ako ocijeni da ga nije moguće izmjenama uskladiti s Ustavom i učiniti konzistentnim. Predlagatelj ne navodi razloge zbog kojih bi Zakon trebalo ukinuti u cijelosti kao neustavan, niti Sud sam nalazi takvih razloga, pa ni taj prijedlog nije prihvaćen.
III.
Stoga je temeljem odredaba članka 41. stavka 1. i članka 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99) riješeno kao u izreci.
Broj: U-I-533/2000
Zagreb, 24. svibnja 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.


Portal Poslovnenovine.com sadržaje objavljuje u dobroj namjeri. Sve sadržaje portala koristite na vlastitu odgovornost. Iako činimo sve napore kako bi osigurali točnost i pravovremenost informacija na ovim stranicama, nismo odgovorni za eventualnu netočnost informacija ili štetu nastalu korištenjem takvih informacija.


POSEBNA PREPORUKA:

PREGLED KORISNIH SAVJETA I IZBOR POSLOVNIH USLUGA ZA PODUZETNIKE

POSLOVNE INFORMACIJE ZA VLASNIKE TVRTKI, OBRTNIKE I UDRUGE

Primjeri ugovora - šprance

Investicijski projekti