POSLOVNE NOVINE - PRAVNE INFORMACIJE - PROGRAMI

# Nova ponuda za poduzetnike # Internet usluge za poduzetnike # Korisni poslovni programi # Besplatne poslovne usluge # Korisni linkovi

PREGLED PRAVNIH PROPISA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom, Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom... Vlada donosi poslovnike, razne odluke, rješenja i zaključke. Zakonom je predviđeno da ministri i ravnatelji pojedinih upravnih tijela donose pravilnike i naputke za provedbu zakona u okviru svoje nadležnosti. Određene ovlasti imaju i jedinice lokalne i regionalne samouprave. Njihova predstavnička tijela na temelju Zakona o lokalnoj i regionalnoj samoupravi donose, razne odluke i akte. Pored njih opće akte, autonomnog značenja, donose i strukture izvan državnih tijela. Tim aktima donose se statuti i uređuje se unutarnje ustrojstvo...

Propisi iz 2000. godine - Arhiva - propisi - ispravak naredbe javno pravo - pravilnik o predaji ...


PREGLED I PRETRAŽIVANJE SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - SVE OBJAVE

IZ ARHIVE: SADRŽAJ ODABRANOG PROPISA / AKTA:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
2371
Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda te suci Velimir Belajec, Marijan Hranjski, Petar Klarić, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku suradnje s međunarodnim savjetnicima Komisije Vijeća Europe za demokraciju putem prava, na sjednici održanoj 6. prosinca 2000. godine donio je
ZAKLJUČAK
I. Prima se na znanje mišljenje međunarodnih savjetnika u predmetu ustavne tužbe pod brojem: U-III-437/1996, podnositeljice M. B. iz O., u povodu koje je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku o usvajanju ustavne tužbe, dana 8. ožujka 2000. godine, i o vraćanju predmeta Državnom sudbenom vijeću radi ponovnog postupka koja je objavljena u »Narodnim novinama«, broj 31/00.
II. Mišljenje međunarodnih savjetnika objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
Temeljem Odluke o sudjelovanju međunarodnih savjetnika u postupku zaštite manjinskih prava pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, donijete 22. listopada 1996. i 7. travnja 1997. godine, u postupku u povodu ustavne tužbe M. B. iz O. sudjelovali su članovi Komisije Vijeća Europe za demokraciju putem prava (Venecijanske komisije), i to gospoda Matthew Russell, bivši viši pravni savjetnik Državnog odvjetnika Irske i Armando Marques Guedes, bivši predsjednik Ustavnog suda Portugala koji su u predmetu Sudu dostavili svoje prethodno i konačno mišljenje (17. rujna 1998. i 1. lipnja 2000. godine).
Zaključak o objavi mišljenja temelji se na članku 5. točki 4. uvodno navedene Odluke.
Broj: U-III-437/1996
Zagreb, 6. prosinca 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.
MIŠLJENJE MEĐUNARODNIH SAVJETNIKA
U ustavnoj tužbi od 12. srpnja 1996. godine podnositeljica je navela da su joj odlukom Državnog sudbenog vijeća od 16. svibnja 1996. godine, kojom ona nije bila imenovana u Općinski sud u O., povrijeđena prava temeljem više odredaba Ustava Republike Hrvatske, i to članka 14. (jednakost u pravima neovisno o nacionalnom podrijetlu i jednakost pred zakonom), članka 18 (pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom), članka 26. (jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti) i članka 44. (pravo pod jednakim uvjetima biti primljen u javne službe) – što je sve razultiralo povredom najviših vrednota ustavnog poretka navedenih u članku 3. Ustava.
Izjašnjenjem od 9. listopada 1996. godine Državno sudbeno vijeće je u prvom redu poricalo nadležnost Ustavnog suda za ocjenu odluka Vijeća uopće, te odluke od 16. svibnja 1996. posebno, jer njome podnositeljica nije ni razriješena sudačke dužnosti niti je u njoj spomenuto njezino ime. Dalje je navedeno kako su podnositeljičine tvrdnje o povredi njezinih ustavnih prava neutemeljene, te da je Vijeće, odlučivši je ne imenovati, postupilo sukladno zakonu i svom Poslovniku.
(I)
Poricanje sa strane Vijeća nadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje o ovoj ustavnoj tužbi temelji se u krajnjoj liniji na tvrdnji da takva nadležnost – unatoč neograničenoj formulaciji ovlasti, što su izrijekom dane Ustavnom sudu člankom 125. Ustava u zaštiti ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina – nije bila namjera Ustava Republike Hrvatske, kad su ta prava dovedena u pitanje djelovanjem Državnog sudbenog vijeća, za razliku od svih drugih tijela s javnim ovlastima. Ta je tvrdnja neodrživa. Budući da su odluke Suda već ustvrdile postojanje takve nadležnosti, za svrhe ovog mišljenja nepotrebno se je o tome dalje izjašnjavati. U pravnoj prirodi ili obliku odluke od 16. svibnja 1996. godine nema ničeg što bi je izuzelo iz okvira te nadležnosti.
(II)
1. Što se tiče merituma ove ustavne tužbe glavna teškoća proizlazi iz oskudnosti relevantne dokumentacije i činjenice da dokumentacija takva kakva jest potiče daljnja pitanja.
Dokumenti važni za predmet su odluka od 16. svibnja 1996. godine, zapisnik sjednice Vijeća od tog datuma i pisana mišljenja o M. B. predsjednika Županijskog suda u B. (od 9. travnja 1996.) i predsjednice Općinskog suda u O. (od 7. veljače 1996.), koja su bila dostavljena Ministarstvu pravosuđa, a ono ih je proslijedilo Vijeću 18. travnja 1996.
Odluka Vijeća ne spominje M. B. i sadržava samo imenovanje D. Ž. sutkinjom Općinskog suda u O..
2. Nije jasno koju je dokumentaciju Ministarstvo pravosuđa dostavilo Vijeću 18. travnja 1996., uz već navedena dva mišljenja. U dopisu Ministarstva kaže se: »Također vam dostavljamo podatke o radu kandidatkinje B. M. kojima Ministarstvo pravosuđa raspolaže.«
Također nije jasno je li predsjednik Vijeća prihvatio ponudu Ministarstva da će dostaviti svim članovima Vijeća preslike »ostale dokumentacije«, te ako jest, koja je to dokumentacija. Članak 17. Zakona o Državnom sudbenom vijeću, po svemu sudeći, ograničava dokumentaciju koju je Ministarstvo ovlašteno slati Vijeću i koju je, sukladno tome Vijeće ovlašteno razmatrati.
3. U svojim pisanim mišljenjima dva su predsjednika sudova izrazila svoje ocjene o M. B. Predsjednik Županijskog suda općenito se izrazio povoljno. Nasuprot tome, predsjednica Općinskog suda se u podužoj ocjeni usprotivila imenovanju gđe B. i preporučila je D. Ž., jedinu drugu kandidatkinju. Navela je četiri razloga za svoje negativno mišljenje o gđi B.:
– obraćanje višim tijelima sudske uprave (pored ostalog i u vezi s predsjednicom osobno) mimo znanja predsjednice, što je, kako kaže, suprotno Poslovniku suda;
– nepoštivanje (način nije specificiran) sudskog Poslovnika u ponašanju prema drugim zaposlenicima u sudu;
– zahtjeve daktilografkinja iz odjela gđe B. da ih se premjesti na druge poslove (nije specificirano zbog kojih razloga su to tražile);
– činjenicu da je jedan saborski odbor u studenom 1992. na zahtjev Okružnog suda u O. pokrenuo postupak za razrješenje gđe B. sudačke dužnosti u Općinskom sudu u O. prije isteka roka na koji je izabrana.
4. Predsjednica Općinskog suda razradila je svoje stajalište na sastanku Vijeća. Navela je da se ne može uputiti nijedan prigovor koji se tiče količine ili kakvoće rada gđe B. Ona joj ipak nije dala pozitivnu ocjenu zato što u odnošenju gđe B. prema zaposlenicima suda nedostaje poštovanja za kolege suce i za predsjednicu, i jer je dobila pritužbu (koju nije iscrpno objasnila) na njezino ponašanje 1990. godine, kad je gđa B. morala raditi s biračima u biračkom odboru. Njezin najozbiljniji prigovor, rekla je, tiče se pokretanja postupka u 1992. godini.
5. Predsjednik Županijskog suda samo je izjavio da se slaže s navodima svoje kolegice. Nije rekao, niti ga se pitalo, zašto je prije dao povoljnu ocjenu. Posebno začuđuje što predsjednik nije obrazložio promjenu svog mišljenja, i što nijedan član Vijeća nije to tražio, naročito kad se ima u vidu da je svoje povoljno mišljenje napisao nakon što je primio nepovoljno mišljenje svoje kolegice, koje se odnosilo i na postupak iz 1992. godine.
Nije vidljivo je li on dao pisanu ocjenu o D. Ž.
6. Jedina druga rasprava u vezi s M. B., koja se navodi u zapisniku sjednice Vijeća (osim one o kojoj se govori u točki 7.), jest da je na pitanje člana Vijeća iznesen podatak kako se o zahtjevu za njezino razrješenje iz 1992. godine nikada ništa nije odlučilo, nego je postupak ostao nedovršen.
Nakon što je predsjednica Općinskog suda ukratko izrazila svoju podršku D. Ž., a predsjednik Županijskog suda izjavio da se s njom slaže, članovi su pristupili glasovanju. M. B. nije dobila nijedan glas, a D. Ž. dobila je sve glasove.
7. Izaziva razmišljanje ova tvrdnja Državnog sudbenog vijeća.
»U tijeku razmatranja molbi i raspravljanja o kandidatima nije bilo govora o tome tko je od kandidata koje nacionalnosti, pa se u tom smislu nije raspravljalo ni o podnositeljici ustavne tužbe.«
Zapisnik te sjednice (kojeg je, kako se vidi, vodila djelatnica Ministarstva pravosuđa, i točnost kojeg nije bila dovedena u pitanje) bilježi da je jedan od članova Vijeća upitao:
»Koje je nacionalnosti gospođa B.?«
a predsjednica Općinskog suda je odgovorila:
»Ne znam, čini mi se da se izjašnjavala kao neopredijeljena, ali nemojte me držati za riječ.«
Ovakva činjenična proturječnost je neumjesna no nije nužno da Sud donosi zaključke u pogledu tog aspekta ovog predmeta imajući u vidu zaključke pod III(b) i (c) koji slijede.
Druga očigledna činjenična proturječnost može se uočiti između navoda podnositeljice da joj nije dana mogućnost uvida u predmet do 12. srpnja 1996. (dan uoči posljednjeg dana za podnošenje ustavne tužbe), unatoč pisanom zahtjevu Vijeću na dan 13. lipnja, i navoda u izjašnjenju Vijeća kako je imala mogućnost uvida u materijale, da je to doista htjela učiniti. Premda u ovom predmetu nije nužno do kraja razjašnjavati ovo pitanje, treba biti jasno da je posve neprimjereno bilo kakvo namjerno ometanje uvida u spis osobi koja nije uspjela u postupku, zato da bi se spriječila u posezanju za pravnim lijekovima.
(III)
Nužno je razmotriti nekoliko točaka:
(a) Moglo bi se reći da u odlučivanju o podobnosti bilo kojeg kandidata za pravosudnu dužnost jedini kriterij, koji Državno sudbeno vijeće može s pravom uzeti u obzir, jesu formalni uvjeti propisani zakonom za obnašanje takve dužnosti, kao i pitanja koja su objektivno važna za osobnu primjerenost kandidata, kao što je navedeno u članku 8. Zakona o sudovima. Ako se, dakle, pokaže da je Vijeće u odlučivanju o kandidatu uzelo u obzir pitanja koja nije smjelo imati u vidu, njegova je odluka neispravna i mora se ukinuti.
(b) U ovom se slučaju ne može zanemariti da je na Vijeće utjecala činjenica postojanja pritužbe protiv gđe B. iz 1992. godine. To zato što je Vijeće obaviješteno kako je to bilo glavnim razlogom za protivljenje njezine predsjednice njezinu imenovanju, dok drugi razlozi, što ih je ona spomenula, nisu bili predmetom pitanja članova Vijeća, i čini se da zbog svoje krajnje neodređene naravi zaista nisu imali značajnijeg udjela.
Budući da u postupku iz 1992. odluka nikada nije donesena – premda je više nego primjereno vrijeme za tu svrhu isteklo – Vijeće ga nije smjelo uzeti u obzir, jer ne predstavlja ništa više od nedokazane i nedorečene optužbe. Uzimajući ga u obzir, Vijeće je postupilo neprimjereno te na taj način doista gđu B. – u usporedbi s drugom kandidatkinjom – lišilo Ustavom zajamčenog prava na jednak postupak. Stoga je odluka bitno pogrešna.
(c) Također bi se moglo reći da Vijeće, kad je uzelo u obzir druge razloge protiv imenovanja, pisane i usmene, koje je tako neprecizno iznijela predsjednica Općinskog suda – a mora se pretpostaviti da je tako postupilo – nije smjelo to učiniti, a da prethodno nije tražilo i dobilo dovoljno pojedinosti koje bi članovima omogućile da sami odvagnu težinu valjanosti tih razloga, ako je takve težine uopće bilo. Pojedinosti je bilo tako malo da Vijeće nije moglo oblikovati – kao što je trebalo – svoju ocjenu o kvalificiranosti gđe B.
Bilo bi posebno važno da je Vijeće dalo takvu svoju ocjenu, budući da iznijeti razlozi protivljenja pokazuju kako postoje osobna razmimoilaženja između predsjednice Općinskog suda i gđe B., za koja se može osnovano misliti da su obojila predsjedničino mišljenje o njezinoj kolegici, a osim toga Vijeće nije ni zatražilo pojašnjenje od predsjednika Županijskog suda – u vezi s njegovim proturječnim mišljenjima – što je bilo nužno za donošenje odluke.
To je, također, razlog za ukidanje odluke.
(d) Odluka Državnog sudbenog vijeća ne sadrži nikakve razloge za odbijanje M. B. Premda je točno da članci 101. i 102. Zakona o sudovima iz 1993. predviđaju mogućnost da sudac ne bude ponovno imenovan, stvarna situacija je ta da je sudac, imenovan u bivšem pravnom sustavu, zbog prvog stavka članka 100., izložen mogućnosti koja nije postojala kad je on bio imenovan, tj. da će njegov izvorni mandat biti skraćen iz razloga koji nemaju veze s primjerenošću njegova ponašanja. Kad je tako, može se smatrati da je stvarna narav ovih slučajeva razrješenje od dužnosti i da stoga u slučaju osoba koje su na sudačku dužnost došle u bivšem sustavu, a sada traže ponovno imenovanje na istu dužnost pod važećim pravnim sustavom, Vijeće mora navesti razloge za neimenovanje.
Bilo bi poželjno – na čemu bi trebali raditi Vijeće i sudovi – osigurati da javno poštivanje nezavisnosti sudaca ne bude smanjeno postojanjem sustava ograničenja mandata, koji leži izvan učinkovitog nadzora suda, a koji je dobio zaštitu ustavnog poretka.
Navođenje razloga u takvu slučaju bilo bi sukladno obvezi da se djeluje u skladu s Ustavom, koja je Vijeću izrijekom nametnuta člankom 121. Ustava Republike Hrvatske. Ono bi omogućilo Ustavnom sudu, u slučaju ustavne tužbe, primjereno obaviti njegovu funkciju iz članka 125. Ustava, tj. zaštititi ustavna prava kandidata. Ako razlozi za odluku nisu navedeni, Sud može ispitati samo posve formalne aspekte postupka odlučivanja, a nije u stanju provjeriti jesu li ovlasti Vijeća primijenjene na način koji je u neskladu s ustavnim zahtjevima, i nije u stanju procijeniti je li Vijeće uzelo u obzir išta što se drži samovoljnim, ili što predstavlja povredu nekog jamstva iz Ustava. Isto tako, odbijeni kandidat i njegovi pravni savjetnici u sličnom su nepovoljnom položaju kad donose odluku o tome hoće li ili neće podnositi pravni lijek protiv odluke.
Nije nužno da razlozi budu navedeni u formalnoj odluci Vijeća – u stvari to ne bi bilo primjereno. Međutim, ti bi razlozi trebali biti jasno navedeni u zapisniku ili drugoj zabilježbi o sjednici Vijeća.
(e) Premda dosadašnja praksa Ustavnog suda o odlukama Državnog sudbenog vijeća nije uspostavila načelo navođenja razloga, ona po svemu sudeći nije u neskladu s tim načelom. Na primjer, u predmetu U-III-499/1996 od 19. studenoga 1997. godine, u kojem je Sud odbio ustavnu tužbu, u sadržaju tog predmeta ništa nije upućivalo na to da je Vijeće uzimalo u obzir okolnosti koje nisu bile primjerene njegovu razmatranju. Taj se predmet jasno razlikuje od ovoga.
(f) Navođenje razloga u slučaju odbijenih prijava za ponovno imenovanje potiče pitanje o tome ne bi li razloge trebalo navesti i u slučaju drugih odbijenih kandidata te, ako se ne moraju navesti, bi li takvo razlikovanje samo po sebi značilo nejednakost u postupku. No, jednakost nije isto što i jednoobraznost, a u pravu, kao i u životu, ako su važne okolnosti različite, nije nepravedno imati različite položaje. Ili, drugim riječima, ustavni koncept jednakosti ne zahtijeva posve jednak tretman svih osoba bez (uviđanja) priznavanja razlika u važnim okolnostima.
Okončanje osobne sudačke karijere razlikuje se od neimenovanja na sudačku dužnost osobe koja još nije bila sudac – riječ je o razlici koju bi uočio i veliki broj širokog građanstva. Možda bi se moglo nagovijestiti kako sa stajališta Ustava ne bi bilo neprihvatljivo postojanje različitih postupaka za te dvije kategorije kandidata.
No, u ovom slučaju nije nužno doći do konačnog zaključka o tom pitanju, jer se ne radi o odbijanju novog imenovanja.
Međutim, Vijeće bi i samo moglo doći do zaključka o po-
željnosti uvođenja takve prakse u svim slučajevima. Također bi moglo razmotriti uvođenje donekle razrađenijeg postupka za procjenu odgovarajućih svojstava pojedinih kandidata u pogledu njihovih zasebnih i odgovarajućih svojstava, kao što su kvalifikacija, iskustvo, dosadašnji rad (na odgovarajući način) i slično, kao i zapisivanja izjave svakog člana Vijeća o tim svojstvima, umjesto samog glasovanja dizanjem ruke.
1. lipnja 2000.
Matthew Russell i
Armando M. Marques Guedes
IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz Zaključak Ustavnog suda Republike Hrvatske
broj: U-III-437/1996
U svezi Zaključka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-437/1996 donijetog na sjednici dana 6. prosinca 2000. godine, kojim se: I. »Prima na znanje mišljenje međunarodnih savjetnika u predmetu ustavne tužbe pod brojem: U-III-437/1996, podnositeljice M. B. iz O., u povodu koje je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku o usvajanju ustavne tužbe, dana 8. ožujka 2000. godine, i o vraćanju predmeta Državnom sudbenom vijeću radi ponovnog postupka, koja je objavljena u »Narodnim novinama«, broj 31/00, II. Mišljenje međunarodnih savjetnika objavit će se u »Narodnim novinama«, izdvojio sam svoje mišljenje i glasovao protiv Zaključka Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Suglasno odredbama članka 26. st. 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), dajem obrazloženje razloga za izdvajanje mišljenja s time da se uz Zaključak objavi.
Odluka o sudjelovanju međunarodnih stručnjaka u postupku zaštite manjinskih prava pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske od 7. travnja 1997. godine, temeljem koje je prihvaćen navedeni Zaključak, bila je donijeta uz aktivnu asistenciju Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske i Teza o vidovima suradnje Ustavnog suda s Venecijanskom komisijom (demokracija putem prava). To jasno proizlazi iz Zapisnika s radnog sastanka od 11. rujna 1996. i 29. kolovoza 1996.
Odluka je sadržavala uvjete koji su se trebali ispuniti da bi se mišljenje međunarodnih savjetnika u konkretnom slučaju predmeta spora broj: U-III-437/1996 i objavilo.
U članku 2. Odluke se navodi da će međunarodni stručnjaci (Zaključak ih naziva savjetnici) sudjelovati u svim predmetima u kojima se podnositelji pozivaju na povredu manjinskih prava utvrđenu Ustavnim zakonom, Međunarodnim ugovorom iz članka 134. Ustava Republike Hrvatske ili drugim propisima.
U članku 3. Odluke navedeno je da će se to isto učiniti ako se pripadnik manjine poziva na povredu drugih prava i navodi »da je povreda počinjena zbog činjenice što se radi o pripadniku manjine«.
Kad međunarodni stručnjaci odluče o sudjelovanju u postupku, Ustavni sud se je točkom 5. Odluke obvezao, da će, ako to stručnjaci zatraže, i ako dostave u roku od tri (3) mjeseca prethodno pismeno mišljenje, objaviti ga u »stručnoj publikaciji«, dostupnoj javnosti. Isto tako, u članku 6. stavak drugi jasno je navedeno da: »Konačno mišljenje objavljuje se u pravilu istodobno s objavom Odluke Suda u »Narodnim novinama«.«
Ustavni sud u svom obrazloženju donošenja Zaključka na sjednici suda od 6. prosinca 2000. godine ističe da to čini temeljem odredbe članka 5. točke 4. Odluke. Međutim moram primijetiti dvije stvari koje obeskrepljuju taj navod Suda.
Pravilnim iščitavanjem točke 4. članka 5. Odluke vidi se da davanje i objava konačnog mišljenja nakon donošenja odluke Suda »obvezno je ako se radi o mišljenju koje se ne slaže s izrekom odluke, a po zahtjevu međunarodnih stručnjaka ako se radi o mišljenju koje se slaže s izrekom ali se ne slaže s obrazloženjem odluke.«
Iz Odluke ovoga suda koja je donijeta prije davanja mišljenja, tj. koja je donijeta na sjednici Suda 8. ožujka 2000., te objavljena u »Narodnim novinama« broj 31/00, i izreka i obrazloženje su sukladni datom mišljenju, pa prema tome nema razloga za objavljivanje.
Konačno, donijeta Odluka je bila na snazi određeno vrijeme važenja. U članku 9. jasno je utvrđen vremenski rok važenja Odluke i glasi: »Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja i prestaje važiti danom ratifikacije Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u Saboru Republike Hrvatske, a najkasnije do kraja 1999. godine«.
Nema, dakle, pravnog osnova za donošenje Zaključka o naknadnom objavljivanju mišljenja angažiranih savjetnika jer su oni to mišljenje dostavili poslije donošenja Odluke Ustavnog suda i šest mjeseci nakon isteka roka trajanja Odluke na koju se Sud poziva.
Kao da Ustavni sud sam sebi daje manji značaj prihvaćenim i izraženim stajalištem u Odluci od 8. ožujka 2000. godine.
Imajući u vidu stajališta Suda izražena u Odluci i naknadno savjetničko mišljenje, moglo bi doći do zabune o prednosti sudskog izraženog mišljenja i naknadnog mišljenja savjetnika.
Zato sam glasovao protiv donošenja ovakvog Zaključka, izdvojio svoje mišljenje prilikom njegovog prihvaćanja na sjednici Suda.
Sudac Ustavnog suda
Milan Vuković, v. r.


Portal Poslovnenovine.com sadržaje objavljuje u dobroj namjeri. Sve sadržaje portala koristite na vlastitu odgovornost. Iako činimo sve napore kako bi osigurali točnost i pravovremenost informacija na ovim stranicama, nismo odgovorni za eventualnu netočnost informacija ili štetu nastalu korištenjem takvih informacija.


POSEBNA PREPORUKA:

PREGLED KORISNIH SAVJETA I IZBOR POSLOVNIH USLUGA ZA PODUZETNIKE

POSLOVNE INFORMACIJE ZA VLASNIKE TVRTKI, OBRTNIKE I UDRUGE

Primjeri ugovora - šprance

Investicijski projekti