POSLOVNE NOVINE - PRAVNE INFORMACIJE - PROGRAMI

# Nova ponuda za poduzetnike # Internet usluge za poduzetnike # Korisni poslovni programi # Besplatne poslovne usluge # Korisni linkovi

PREGLED PRAVNIH PROPISA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom, Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom... Vlada donosi poslovnike, razne odluke, rješenja i zaključke. Zakonom je predviđeno da ministri i ravnatelji pojedinih upravnih tijela donose pravilnike i naputke za provedbu zakona u okviru svoje nadležnosti. Određene ovlasti imaju i jedinice lokalne i regionalne samouprave. Njihova predstavnička tijela na temelju Zakona o lokalnoj i regionalnoj samoupravi donose, razne odluke i akte. Pored njih opće akte, autonomnog značenja, donose i strukture izvan državnih tijela. Tim aktima donose se statuti i uređuje se unutarnje ustrojstvo...

Propisi iz 2000. godine - Arhiva - pristup pravilnicima - naredba o ograničenju - opći uvjeti isporuke ...


PREGLED I PRETRAŽIVANJE SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - SVE OBJAVE

IZ ARHIVE: SADRŽAJ ODABRANOG PROPISA / AKTA:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2351
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Velimir Belajec, Marijan Hranjski, Petar Klarić, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku vođenom u povodu ustavne tužbe Z. K. i P. i N. J. iz I., SR Njemačka, zastupanih po T. S., odvjetniku iz R., na sjednici Vijeća održanoj dana 6. prosinca 2000. godine, donio je sljedeću
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukida:
– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7956/95 od 4. rujna 1997. godine
II. Predmet se vraća Upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
1. Z. K. i N. J. podnijeli su po zajedničkom punomoćniku pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u svezi s presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7956/95 od 4. rujna 1997. godine, kojom je odbijena tužba u upravnom sporu podnesena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Komisije za carinske prekršaje u drugom stupnju, broj: P/II-184/95 od 31. svibnja 1995. godine.
Tim je rješenjem odbijena žalba podnositelja ustavne tužbe izjavljena protiv rješenja istog Ministarstva, Komisije za carinske prekršaje Carinarnice R., broj: P-509/95 od 7. ožujka 1995. godine.
Ovim rješenjem je Z. K. oglašen krivim i novčano kažnjen zbog prekršaja iz članka 344. stavka 1. točke 1. u svezi s člankom 355. stavkom 1. tada važećeg Carinskog zakona (»Narodne novine«, broj 53A/91, 64/91, 33/92, 26/93, 106/93 i 92/94, u daljnjem tekstu: CZ), stoga što je prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku propustio prijaviti teretno motorno vozilo »Daimler Benz« koje je prevozio preko carinske crte. Istodobno je izrečena mjera oduzimanja privremeno oduzete robe (teretnog vozila), temeljem članka 360. stavka 1. CZ-a.
2. U tijeku upravnog postupka utvrđeno činjenično stanje sastoji se, u bitnome, u sljedećem:
N. J. je vlasnik prijevozničkog poduzeća u SR Njemačkoj. Z. K. je povremeno angažirao kao vozača svojih teretnih vozila, namjeravajući mu ishoditi radnu dozvolu u SR Njemačkoj. U konkretnom slučaju zatražio je od K. da preuzme vozilo u P., doveze ga u SR Njemačku na utovar i vrati se s teretom preko Austrije, Slovenije i Hrvatske za Bosnu i Hercegovinu. Dolaskom K. na granični prijelaz R. ustanovljeno je da je jedan dio utovarene robe uredno prijavio, dok drugi dio nije prijavio carinskim organima, da također nije prijavio teretno vozilo, da nema dozvolu za rad u SR Njemačkoj, a da u Republici Hrvatskoj kao hrvatski državljanin ne može upravljati vozilom strane registracije.
3. U ustavnoj tužbi podnositelji ukazuju na povredu odredaba članka 3. (najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske), članka 18. (jamstvo prava na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u prvostupanjskim postupcima pred sudovima ili drugim ovlaštenim tijelima; iznimno isključenje prava na žalbu zakonom, uz uvjet osiguranja druge pravne zaštite), članak 19. (utemeljenost pojedinačnih akata tijela državne uprave na zakonu; jamstvo sudske kontrole zakonitosti tih akata), te članka 48. Ustava Republike Hrvatske (jamstvo prava vlasništva), navodeći za to sljedeće razloge:
Protiv N. J., iako se radi o uvozniku robe i vlasniku oduzetog vozila, nije vođen prekršajni postupak, ali je on, smatrajući se zainteresiranom osobom, izjavio žalbu na prvostupanjsko rješenje upravnog tijela, o kojoj nije ni na koji način odlučeno.
Također se pridružio tužbi u upravnom sporu koju je podnio Z. K., što je presudom Upravnog suda također potpuno ignorirano.
Navode i da se protiv Z. K. paralelno pred istim upravnim tijelom vodi još jedan prekršajni postupak iz iste činjenične i pravne osnove (umjesto jedinstvenog postupka), pod brojem P-451/95, u kojem mu je izrečena novčana kazna i mjera oduzimanja djelomično neprijavljenje robe koju je u istoj prilici prevozio vozilom N. J. To je rješenje, međutim, ukinuto po njegovoj žalbi, te je naloženo prvostupanjskom tijelu da ponovo ispita opravdanost izricanja mjere oduzimanja robe u vlasništvu treće osobe i svoje stajalište valjano obrazloži. Postupak u vrijeme podnošenja ustavne tužbe još nije okončan, ali je iz navedenog, smatraju podnositelji, razvidno kako isto prekršajno tijelo zauzima različita pravna stajališta.
Pored toga, smatraju da su osporavane odluke nezakonite stoga što je prekršajni postupak eventualno trebao biti vođen protiv uvoznika i vlasnika vozila i robe, a ne protiv njegovog zaposlenika, te stoga što je u upravnom postupku prezentirana dokumentacija kojom je bila prijavljena roba koja se je prevozila, s jasnom naznakom o vozilu i vlasniku vozila kojim se roba prevozi, pa da, pored ovoga, ne postoje nikakvi razlozi za kakvo dodatno prijavljivanje vozila.
S obzirom na navedeno, smatraju neutemeljenim stajalište nadležnih tijela o postojanju krivnje, a osobito o primjeni mjere oduzimanja vozila. Drže da je tu mjeru moguće izreći samo pod Zakonom propisanim i restriktivno postavljenim uvjetima. Ti su uvjeti, kada Zakon dopušta oduzimanje predmeta od nevlasnika, prije svega da je vlasnik znao ili mogao znati da je prijevozno sredstvo u njegovom vlasništvu upotrijebljeno za izvršenje prekršaja (članak 360. stavak 2. CZ-a), te da su skrovita mjesta u vozilu iskorištena za sakrivanje robe koja je predmet prekršaja ili da je vozilo bilo namijenjeno isključivo izvršenju prekršaja ili da vrijednost robe koja je predmet prekršaja premašuje jednu trećinu vrijednosti carinske osnovice prijevoznog sredstva (članak 358.). Niti jedan od navedenih elemenata u konkretnom slučaju, po stajalištu podnositelja, nije utvrđen.
Stoga podnositelji predlažu ukidanje svih osporavanih akata.
Ustavna tužba je osnovana.
4. Na temelju uvida u spis predmeta, kao i u spis istog prekršajnog tijela broj: P-451/95, te na temelju analize osporavanih odluka, mjerodavnih zakonskih odredaba, kao i navoda i razloga ustavne tužbe, Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je sljedeće:
U konkretnom carinskom prekršajnom postupku počinitelj je, kako je njegovo postupanje pravno kvalificirano, kažnjen zbog počinjena prekršaja iz članka 344. stavka 1. točke 1. (u svezi s člankom 355. stavkom 1.) CZ-a, te mu je oduzeto vozilo temeljem članka 360. stavka 1. istog Zakona.
Kako, međutim, proizlazi iz osporavanih odluka, kažnjen je zbog neprijavljivanja prijevoznog sredstva kojim je prevozio robu i to mu je sredstvo, inače vlasništvo treće osobe, oduzeto.
Naime, članak 344. stavak 1. točka 1. CZ-a, na kojeg se poziva donositelj osporavanog prvostupanjskog rješenja, glasi: »(1) Novčanom kaznom od jednostrukog do deseterostrukog iznosa uskraćene carine ili od jednostrukog do četverostrukog iznosa vrijednosti robe ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina, kaznit će se za prekršaj poduzeće ili druga pravna osoba: 1) ako carinarnici ne prijavi robu koju prenosi preko carinske crte (članak 15.)«, time da članak 355. stavak 1. CZ-a propisuje istu kaznu za domaću ili stranu fizičku osobu.
Članak 15. CZ-a glasi: »Sva roba što se uvozi, unosi i prima ili izvozi, provozi i šalje preko carinske crte mora se prijaviti pograničnoj carinarnici, u skladu s odredbama ovog Zakona i propisima što na temelju njega budu doneseni«.
Nadalje, članak 360. stavak 1. CZ-a glasi: »Roba koja je predmet prekršaja iz... 13) članka 344. stavka 1. točke 1. ... ovog Zakona može se oduzeti i kada nije vlasništvo učinitelja prekršaja«.
Radi se, dakle, o zakonskim odredbama koje definiraju što se u smislu Carinskog zakona smatra robom, sankcioniraju neprijavljivanje robe koja se prevozi preko carinske crte na način da se za takvo postupanje određuje novčana kazna, te se ovlašćuju nadležna tijela da neprijavljenu robu mogu oduzeti i kada ona nije vlasništvo prekršitelja. Pored navedenog, odredba članka 357. istog Zakona propisuje da se roba koje je predmet pojedinih taksativno nabrojenih prekršaja mora oduzeti.
5. Mjerodavne odredbe CZ-a koje se, međutim, odnose na oduzimanje prijevoznog sredstva kao daljnju moguću sankciju za prekršaj neprijavljivanja robe (a kada prijevozno sredstvo samo za sebe ne predstavlja robu u smislu Carinskog zakona i kada se radi o prijevoznom sredstvu kojim se obavljaju usluge prijevoza u javnom prometu), jesu odredbe članka 358. stavka 1. i članka 360. stavka 2. CZ-a.
Članak 358. stavak 1. CZ-a glasi: »Prijevozno ili prijenosno sredstvo može se oduzeti ako su njegova tajna i skrovita mjesta iskorištena za skrivanje robe koja je predmet prekršaja iz ... 13) članka 344. stavka 1. točke 1. ... ovog Zakona ili je ono bilo namijenjeno isključivo izvršenju tih prekršaja i ako je vrijednost robe koja je predmet prekršaja veća od jedne trećine carinske osnovice prijevoznog ili prijenosnog sredstva«.
Članak 360. stavak 2. CZ-a glasi: »Prijevozno ili prijenosno sredstvo kojim se obavlja usluga prijevoza u javnom prometu može se oduzeti u smislu članaka 358. i 359. (prijevozna sredstva kojima se ne obavlja usluga prijevoza u javnom prometu – op. Suda) i kada nije vlasništvo izvršitelja prekršaja, ako je njegov vlasnik znao ili je mogao znati da je ono upotrijebljeno za izvršenje prekršaja iz ... 13) čl. 344. stavka 1. točke 1. ... ili ako je učinitelj prekršaja izvršio neku od radnji iz ... 13) članka 344. stavka 1. točke 1.«.
6. Kako proizlazi iz navoda ustavne tužbe i pribavljenog spisa predmeta, zbog neprijavljivanja dijela robe koja je trebala biti provezena preko teritorija Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu i glede oduzimanja te robe, vođen je protiv istog podnositelja drugi prekršajni postupak pred istim carinskim tijelom (P-451/95). Dakle, protiv istog počinitelja zbog istog prekršaja neprijavljivanja robe (članak 344. stavak 1. točka 1. CZ-a) vođena su dva prekršajna postupka, te mu je u svakome od njih izrečena po jedna novčana kazna, dok je u jednome od njih izrečena zaštitna mjera oduzimanja robe, a u drugome zaštitna mjera oduzimanja vozila.
Slijedom naprijed citiranih odredaba proizlazi da je o oduzimanju prijevoznog sredstva (i to ne zbog njegovog neprijavljivanja, već u smislu izricanja zaštitne mjere zbog neprijavljivanja robe) moglo i moralo biti odlučivano u okviru prekršajnog postupka zbog neprijavljivanja robe (članak 344. stavak 1. točka 1.), u kojem se ta roba sukladno Zakonu oduzima (članak 357. stavak 1.), time da je i tada o oduzimanju prijevoznog sredstva moglo biti odlučeno tek nakon utvrđenja relevantnih činjenica i pretpostavki propisanih odredbama članka 358. stavka 1. i članka 360. stavka 2. CZ-a.
7. Budući da ustavnom tužbom podnositelji ukazuju, a što je razvidno i iz osporavanih odluka, da drugostupanjsko upravno tijelo u žalbenom postupku, kao niti Upravni sud u upravnom sporu, vlasniku oduzetnog vozila nisu priznali status stranke tj. u cijelosti su se oglušili na njegov pokušaj da žalbom odnosno tužbom sudjeluje u predmetnom postupku radi zaštite svojih prava i pravnih interesa, potrebno je istaknuti i to da Zakon o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91) u članku 49. izrijekom definira stranku kao osobu na čiji je zahtjev pokrenut postupak, ili osobu protiv koje se vodi postupak, ili osobu koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku.
Ovo je pravo zainteresirane osobe neupitno i neovisno je o pravu trećih osoba na naknadu štete od počinitelja carinskog prekršaja, koje je utvrđeno Carinskim zakonom (članak 360. stavak 3.).
U tom smislu neodlučan je navod ustavne tužbe da je prekršajni postupak morao biti vođen osobno protiv vlasnika vozila i robe, ali je odlučno to što vlasniku vozila i robe kao zainteresiranoj osobi nije priznat status stranke, tj. procesna prava koja iz tog statusa proizlaze. Na ovo utvrđenje ne utječe niti činjenica da je vlasnik vozila i robe saslušan u tijeku prvostupanjskoga prekršajnog postupka vođenog protiv vozača, jer je saslušan u svojstvu svjedoka.
Slijedom izloženog, razvidno je da je u konkretnom slučaju na štetu jednog od podnositelja ustavne tužbe počinjena povreda jamstva prava na žalbu iz članka 18. Ustava.
8. Odredba članka 19. stavka 1. Ustava ne pruža građanima samostalan i ustavnopravno relevantan temelj za podnošenje ustavne tužbe, jer sadržaj te odredbe čini načelo zakonitosti u radu državne uprave, što samo po sebi ne proizvodi neko pravo u subjektivnom smislu na strani građana.
Međutim, stavkom 2. članka 19. Ustava jamči se ustavno pravo pojedincu da može zatražiti da u propisanom postupku nadležni sud meritorno odluči o zakonitosti pojedinačnog upravnog akta. Povreda ovog prava predstavlja valjan razlog podizanju ustavne tužbe.
Vezano uz konkretan slučaj, Ustavni je sud ocijenio da rečena povreda postoji i to stoga što je jednom od podnositelja ustavne tužbe ovo pravo uskraćeno čak i u formalnom smislu, na način da mu nije omogućen pristup nadležnom sudu odnosno na način da njegova tužba u upravnom sporu uopće nije uzeta u obzir. Povreda postoji i stoga što u odnosu na obojicu podnositelja ustavne tužbe, odnosno obojicu tužitelja u upravnom sporu, nadležni sud nije ispunio svoju Ustavom i zakonom predviđenu funkciju kontrole zakonitosti pojedinačnog upravnog akta, koji u konkretnom slučaju sadrži sva obilježja povrede članka 26. Ustava u materijalnopravnom smislu tj. povrede prava jednakosti pred sudovima.
9. Glede tužbom istaknute povrede sadržaja članka 3. Ustava, valja napomenuti da se radi o odredbi koja služi kao osnova za tumačenje Ustava i kao smjernica zakonodavcu pri razradi ustavnih prava građana, pa je, prema tome, upućena državnim tijelima, a ne neposredno građanima. Stoga se na toj odredbi ne može temeljiti nikakvo ustavno pravo.
10. Slijedom svega izloženog, a na temelju odredaba članaka 69. i 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), donesena je odluka kao u izreci.
Broj: U-III-142/1998
Zagreb, 6. prosinca 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.


Portal Poslovnenovine.com sadržaje objavljuje u dobroj namjeri. Sve sadržaje portala koristite na vlastitu odgovornost. Iako činimo sve napore kako bi osigurali točnost i pravovremenost informacija na ovim stranicama, nismo odgovorni za eventualnu netočnost informacija ili štetu nastalu korištenjem takvih informacija.


POSEBNA PREPORUKA:

PREGLED KORISNIH SAVJETA I IZBOR POSLOVNIH USLUGA ZA PODUZETNIKE

POSLOVNE INFORMACIJE ZA VLASNIKE TVRTKI, OBRTNIKE I UDRUGE

Primjeri ugovora - šprance

Investicijski projekti