POSLOVNE NOVINE - PRAVNE INFORMACIJE - PROGRAMI

# Nova ponuda za poduzetnike # Internet usluge za poduzetnike # Korisni poslovni programi # Besplatne poslovne usluge # Korisni linkovi

PREGLED PRAVNIH PROPISA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom, Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom... Vlada donosi poslovnike, razne odluke, rješenja i zaključke. Zakonom je predviđeno da ministri i ravnatelji pojedinih upravnih tijela donose pravilnike i naputke za provedbu zakona u okviru svoje nadležnosti. Određene ovlasti imaju i jedinice lokalne i regionalne samouprave. Njihova predstavnička tijela na temelju Zakona o lokalnoj i regionalnoj samoupravi donose, razne odluke i akte. Pored njih opće akte, autonomnog značenja, donose i strukture izvan državnih tijela. Tim aktima donose se statuti i uređuje se unutarnje ustrojstvo...

Propisi iz 2000. godine - Arhiva - hrvatske uredbe - pravilnik o mjerama - stručno teorijski dio programa ...


PREGLED I PRETRAŽIVANJE SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - SVE OBJAVE

IZ ARHIVE: SADRŽAJ ODABRANOG PROPISA / AKTA:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1540
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću petorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu: sudac Velimir Belajec, kao predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec i Vice Vukojević, kao članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi P. D. iz B., na sjednici Vijeća održanoj dana 5. srpnja 2000., donio je
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ustavna prava istaknuta u ustavnoj tužbi nisu povrijeđena.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje

  1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-3486/1997-5 od 18. ožujka 1999. godine.
  2. Osporavanom presudom odbijena je tužba podnositelja ustavne tužbe protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, broj: 511-01-42-UP/I-3/765/1-97 od 17. ožujka 1997., kojim je odbijen njegov zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo, jer ne ispunjava uvjet iz članka 8. stavka 1. točke 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu (»Narodne novine«, br. 53/91, 28/92 i 113/93 – u daljnjem tekstu: Zakon). Naime, podnositelj ustavne tužbe do podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo nije imao prijavljen boravak najmanje pet godina neprekidno na teritoriju Republike Hrvatske.
  3. Podnositelj smatra da su mu osporavanom presudom povrijeđena ustavna prava iz članaka 14. i 32. Ustava Republike Hrvatske.

Povredu načela jednakosti pred zakonom iz članka 14. Ustava podnositelj vidi u činjenici da kao pripadnik srpskog naroda u Hrvatskoj, s prebivalištem od 1968. godine u Hrvatskoj – a kojega se tretira kao stranca od trenutka donošenja Zakona – nije ravnopravan pred zakonom s osobama koje su pripadnici hrvatskog naroda, a koji su također bili stranci u trenutku donošenja Zakona. Nejednakost u odnosu na pripadnike hrvatskog naroda podnositelj obrazlaže činjenicom da za primitak u hrvatsko državljanstvo mora ispuniti sve kumulativno propisane pretpostavke iz članka 8. Zakona (punoljetnost, poslovna sposobnost, otpust iz stranog državljanstva, prijavljen boravak na teritoriju Republike Hrvatske neprekidno pet godina prije podnošenja zahtjeva, poznavanje hrvatskog jezika i latiničnog pisma, dokazivanje da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu), a da se pripadnik hrvatskog naroda, nasuprot tome, smatra hrvatskim državljaninom ako je do stupanja na snagu Zakona imao prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, te ako je dao pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom, sve u skladu sa člankom 30. stavkom 2. Zakona.
Povredu načela slobode kretanja iz članka 32. stavka 2. Ustava podnositelj vidi u činjenici što je, kao osoba s prijavljenim prebivalištem, u Hrvatskoj bio zaposlen od 1968. godine, što je tu zasnovao obitelj, što je suvlasnik kuće u B. zajedno sa svojom suprugom i što kao građanin Republike ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada vratiti se u domovinu. Podnositelj ne poriče da je za vrijeme rata napustio Republiku Hrvatsku na »neko vrijeme, jer mu se osobno prijetilo, pucalo po kući«, kao i to da mu je prebivalište u Hrvatskoj bilo »otkazano«, no navodi da mu je prebivalište odjavila njegova supruga, a ne on osobno, što da je protivno odredbama članka 6. Zakona o prebivalištu i boravištu građana (»Narodne novine«, br. 53/91, 26/93 i 11/2000), prema kojima je to kao poslovno sposobna osoba mogao samo on učiniti. Konačno, podnositelj ističe da su mu i supruga i oba djeteta hrvatski državljani.
Predlaže usvojiti ustavnu tužbu, ukinuti osporavanu presudu, kao i rješenje Ministarstva unutarnjih poslova koje joj je prethodilo, te predmet vratiti na ponovni postupak.
4. Ustavna tužba sadrži formalne sastojke propisane člankom 61. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99 – u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), kao i pretpostavke propisane člankom 59. stavcima 2. i 3. i člankom 60. Ustavnog zakona.
5. Prema ustavnom određenju nadležnosti Ustavnog suda (članak 125. alineja 3. Ustava), kao i prema odredbi stavka 1. članka 59. Ustavnog zakona, ustavna tužba je institut ustanovljen radi zaštite ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina, a može se podnijeti ako podnositelj smatra da je pojedinačnim aktom (i postupkom koji mu je prethodio) povrijeđeno neko od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina (ustavno pravo).
Sukladno navedenom, Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, prvo ispituje jesu li prava istaknuta u ustavnoj tužbi ustavna prava u smislu članka 59. stavka 1. Ustavnog zakona. Ako utvrdi da se radi o ustavnim pravima, Ustavni sud nastavlja postupak radi utvrđenja jesu li povrede, na koje upućuje podnositelj, takve prirode da mogu biti predmetom ustavnosudskog postupka.
6. Ustavnom tužbom tužitelj od Ustavnog suda traži donošenje odluke kojom bi se ocijenilo i utvrdilo da su osporavanom presudom povrijeđena ustavna jamstva jednakosti pred zakonom iz članka 14. stavka 2. i jamstva slobode kretanja iz članka 32. Ustava, označavajući ih kao svoja ustavna prava.
U predmetnoj ustavnoj tužbi istaknuta prava i slobode nisu povrijeđeni.
7. Konkretno, tužitelj u ustavnoj tužbi ističe povredu načela iz članka 14. stavka 2. Ustava, označujući ga kao povredu ustavnog prava. Kao razlog navodi svoju prosudbu da kao pripadnik srpskog naroda u Hrvatskoj nije ravnopravan pred zakonom s osobama koje su pripadnici hrvatskog naroda, a koji su također bili stranci u trenutku donošenja Zakona o hrvatskom državljanstvu, što da je rezultiralo nepravilnošću i nezakonitošću osporavane presude, čime da je povrijeđen članak 14. Ustava kao njegovo ustavno pravo.
Opće načelo o jednakosti, zajamčeno člankom 14. Ustava, jamči svakome sva prava i slobode bez ikakve diskriminacije po bilo kojoj osnovi, dakle, pruža jamstvo svima da su pred zakonom jednaki i da su svi ovlašteni, bez diskriminacije, na jednaku pravnu zaštitu.
Ustavno jamstvo jednakosti iz članka 14. Ustava bilo bi povrijeđeno kad bi se utvrdilo da stranke u postupku, koji je prethodio osporavanoj presudi, nisu imale ravnopravan položaj, odnosno kad bi se utvrdilo da je osporavani pojedinačni akt, prosuđujući ga kroz zaštitu ustavnih prava i sloboda čovjeka i građanina, utemeljen na neprihvatljivom pravnom stajalištu ili je tako pogrešan i bez razboritog pravnog obrazloženja da ga je moguće ocijeniti samovoljnim odnosno arbitrarnim (primjerice, da je sud, bez ikakvih valjanih razloga, odstupio od ustaljene prakse ili nije uzeo u obzir propis koji je očigledno mjerodavan ili je mjerodavan propis na grubi način pogrešno shvaćen).
Budući da se odredba članka 8. Zakona primjenjuje jednako na sve strance koji pokrenu postupak primitka u hrvatsko državljanstvo prirođenjem pod redovitim uvjetima, tom se odredbom zakona nijedna osoba, koja dođe u pravnu situaciju da na nju bude primijenjena navedena odredba, ne stavlja u nejednak pravni položaj u odnosu prema svima onima na koje se ta odredba odnosi. Podnositelj u ustavnoj tužbi nije naveo u čemu bi, u konkretnom slučaju njegova primitka u hrvatsko državljanstvo, bilo povrijeđeno načelo jednakosti iz članka 14. stavak 2. Ustava shvaćeno u prethodno navedenom smislu.
8. Iz navoda ustavne tužbe razvidno je da predlagatelj smatra spornom prijelaznu odredbu članka 30. stavka 2. Zakona, jer se ona na njega, kao pripadnika ne-hrvatskog naroda, ne odnosi, te u tom smislu ističe problem nejednakog pravnog položaja pripadnika srpskog naroda u pitanju utvrđenja statusa hrvatskih državljana na dan stupanja na snagu Zakona (8. listopada 1991. godine) u odnosu prema pripadnicima hrvatskog naroda. Iz navoda ustavne tužbe nedvojbeno slijedi da podnositelj smatra članak 30. stavak 2. Zakona izvorom opće nejednakosti pripadnika ne-hrvatskih naroda u odnosu prema pripadnicima hrvatskog naroda u generalnom statusnom smislu utvrđenja hrvatskog državljanstva.
U vezi s tim navodima podnositelja, Ustavni sud utvrđuje da u postupku pokrenutom povodom ustavne tužbe predmet ustavnosudskog postupka ne može biti ocjena ustavnosti zakona i drugih propisa, odnosno pojedinih njihovih odredaba. Predmetom ispitivanja u ustavnosudskom postupku povodom ustavne tužbe može biti, kao što je prethodno već rečeno, povreda jednakog i ravnopravnog pravnog položaja podnositelja u postupcima koji su prethodili donošenju osporavane presude odnosno rješenja nadležnog tijela državne uprave, kao i gruba i očita materijalna povreda zakona, zbog koje bi se osporeni akti mogli ocijeniti samovoljnim odnosno arbitrarnim. To ne priječi podnositelja da, u skladu s mjerodavnim odredbama Ustavnog zakona, pokrene postupak za ocjenu ustavnosti odredaba Zakona o hrvatskom državljanstvu za koje smatra da nisu u suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske.
9. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe i povredu članka 32. stavka 2. Ustava, obrazlažući to činjenicom da je rođen u Bosni i Hercegovini, ali je gotovo cijeli radni vijek proveo u Republici Hrvatskoj, u kojoj je zasnovao obitelj, čiji su članovi (djeca i supruga) hrvatski državljani. Sve te činjenice, prema mišljenju podnositelja, govore u prilog da mu je domovina Republika Hrvatska, a ne Bosna i Hercegovina, te da je po Ustavu imao pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu.
Iz prethodnih je navoda razvidno da podnositelj iz svog osjećaja pripadnosti Hrvatskoj kao svojoj domovini izvodi i svoje pravo na hrvatsko državljanstvo. Državljanstvo, naprotiv, predstavlja pravni odnos (pravnu vezu) između konkretnog pojedinca i određene države, koje se zasniva i uređuje pod pretpostavkama propisanim posebnim zakonom (Zakonom o hrvatskom državljanstvu) i iz kojeg nastaju uzajamna prava i obveze između dotičnog pojedinca i države. Državljanstvo, prema tome, ne treba miješati niti vezati uz nacionalnu pripadnost pojedinca ili uz njegovo etničko podrijetlo, vjersku pripadnost, osjećaj domoljublja i slično, osim ako posebnim zakonom neko od tih svojstava ne bude utvrđeno kao pravna pretpostavka za zasnivanje određenog pravnog odnosa, sve u skladu s Ustavom i odredbama međunarodnog prava.
Nadalje, podnositelj pravilno utvrđuje da, prema odredbi članka 32. stavka 2. Ustava, svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu. To ustavno pravo, međutim, podnositelju nije povrijeđeno, jer je iz ustavne tužbe razvidno da podnositelju nitko nije zabranio slobodno napuštanje teritorija Republike Hrvatske, privremeno nastanjenje u inozemstvu i povratak u Hrvatsku. Podnositelj pogrešno dovodi u vezu to ustavno pravo s predmetom ovog ustavnosudskog postupka, jer jamstvo slobode kretanja iz članka 32 stavka 1. Ustava nema utjecaja na problem njegova primitka u hrvatsko državljanstvo prirođenjem, odnosno na neispunjavanje uvjeta iz članka 8. stavka 1. točke 3. Zakona. Ta zakonska odredba, naime, propisuje da svaki podnositelj zahtjeva za primitak u hrvatsko državljansto prirođenjem mora imati prijavljen boravak neprekidno pet godina na teritoriju Republike Hrvatske prije podnošenja zahtjeva, koja pretpostavka ne zabranjuje osobi da u tom razdoblju privremeno otputuje u inozemstvo, sve pod pretpostavkama utvrđenim u Zakonu o kretanju i boravku stranaca.
Budući da je u konkretnom slučaju u postupcima koji su prethodili osporavanoj presudi utvrđeno da podnositelj nije ispunjavao uvjete iz članka 8. stavka 1. točke 3. Zakona, Ustavni sud nije našao osnove sumnji da osporavana presuda i rješenje nisu valjano obrazloženi i zasnovani na mjerodavnim zakonskim propisima.
10. Navodnu povredu odredaba članka 6. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, na što podnositelj također u ustavnoj tužbi ukazuje, Ustavni sud nije razmatrao, jer to nije predmet ovog ustavnosudskog postupka. U spornom pitanju dokazivanja legitimacije za odjavu prebivališta, podnositelj postupa s ustavnom tužbom kao s pravnim lijekom, a od Ustavnog suda traži postupanje kao suda višeg stupnja u odnosu na sud, odnosno na tijelo državne uprave koji su proveli postupke te donijeli osporavanu presudu odnosno rješenje.
U tom je smislu potrebno istaknuti da Ustavni sud nije ni sudište ni žalbeno tijelo višeg (najvišeg) stupnja, a ustavna tužba nije ni redovni ni izvanredni pravni lijek, te Ustavni sud ne može preuzeti ulogu žalbenog tijela niti Upravnog suda, pa se zato, u pravilu, ne može upuštati u ocjenu je li prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo činjenice, a ne može se upuštati ni u ocjenu izvedenih dokaza. To prosuđivanje je, u skladu s ustavnim i zakonskim odredbama, povjereno u prvom redu tijelima nadležnima za odlučivanje o žalbi odnosno Upravnom sudu Republike Hrvatske.
11. Konačno, potrebno je napomenuti i to, da je Upravni sud u svojoj presudi, koju podnositelj osporava ustavnom tužbom, uputio podnositelja na njegovo pravo da hrvatsko državljanstvo stekne temeljem članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu, u kojem su propisane pretpostavke za primitak stranca u hrvatsko državljanstvo pod povoljnijim uvjetima (tzv. beneficirana naturalizacija), a u kojemu se od stranke ne traži da ima prijavljen boravak na teritoriju Republike Hrvatske neprekidno pet godina od podnošenja zahtjeva.
12. Budući da u konkretnom slučaju Ustavni sud nije našao osnove sumnji da osporavana presuda i rješenje nisu valjano obrazloženi i zasnovani na mjerodavnim zakonskim propisima, a iz ustavne tužbe očigledno i nedvojbeno proizlazi da se njome zahtijeva zaštita ustavnih prava koja nisu povrijeđena, ustavnu tužbu je temeljem odredbe članka 71. Ustavnog zakona valjalo odbiti te odlučiti kao u točkama I. i II. izreke.
Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 28. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-500/2000
Zagreb, 5. srpnja 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Velimir Belajec, v. r.


Portal Poslovnenovine.com sadržaje objavljuje u dobroj namjeri. Sve sadržaje portala koristite na vlastitu odgovornost. Iako činimo sve napore kako bi osigurali točnost i pravovremenost informacija na ovim stranicama, nismo odgovorni za eventualnu netočnost informacija ili štetu nastalu korištenjem takvih informacija.


POSEBNA PREPORUKA:

PREGLED KORISNIH SAVJETA I IZBOR POSLOVNIH USLUGA ZA PODUZETNIKE

POSLOVNE INFORMACIJE ZA VLASNIKE TVRTKI, OBRTNIKE I UDRUGE

Primjeri ugovora - šprance

Investicijski projekti