POSLOVNE NOVINE - PRAVNE INFORMACIJE - PROGRAMI

# Nova ponuda za poduzetnike # Internet usluge za poduzetnike # Korisni poslovni programi # Besplatne poslovne usluge # Korisni linkovi

PREGLED PRAVNIH PROPISA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom, Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom... Vlada donosi poslovnike, razne odluke, rješenja i zaključke. Zakonom je predviđeno da ministri i ravnatelji pojedinih upravnih tijela donose pravilnike i naputke za provedbu zakona u okviru svoje nadležnosti. Određene ovlasti imaju i jedinice lokalne i regionalne samouprave. Njihova predstavnička tijela na temelju Zakona o lokalnoj i regionalnoj samoupravi donose, razne odluke i akte. Pored njih opće akte, autonomnog značenja, donose i strukture izvan državnih tijela. Tim aktima donose se statuti i uređuje se unutarnje ustrojstvo...

Propisi iz 2000. godine - Arhiva - glasilo - odluka o priznanju - odluka o raspisivnaju ...


PREGLED I PRETRAŽIVANJE SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - SVE OBJAVE

IZ ARHIVE: SADRŽAJ ODABRANOG PROPISA / AKTA:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1525
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Velimir Belajec, Marijan Hranjski, Petar Klarić, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 5. srpnja 2000. godine, donio je
ODLUKU
I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i ukida se dio odredbe članka 23. stavka 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, broj 75/93, 1/97 – pročišćeni tekst, 109/97, 13/98, 88/98, 10/99 i 34/99) koji glasi: »... a ni nakon njegovog isteka...«
RJEŠENJE
II. Ne prihvaćaju se prijedlozi za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 5. točke 11., članka 34. stavka 3., članka 51. i članka 96. Zakona o zdravstvenom osiguranju, te odredbe članka 1., 6., 7. i 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine, broj 10/99).


Obrazloženje

I.
Predlagatelji 1) Milan Cimeša iz Karlovca, 2) »Chromos – boje i lakovi« d.d. iz Zagreba, koje zastupa Frano Ljubas, predsjednik Uprave, 3) Hrvatski liječnički sindikat, zastupan po tadašnjem predsjedniku dr. Stjepanu Kudleku, 4) »Industrogradnja« d.d. iz Zagreba, koju zastupa Zvonimir Matić, predsjednik Uprave, 5) »Unitas« d.d. tvornica konca iz Zagreba, koju zastupa direktor Ante Kljaić, 6) Jadranka Meštrović Kologranić, odvjetnica iz Splita i 7) Ericsson Nikola Tesla d.d. iz Zagreba, kojega zastupa Lars Ake Einer Enell i za »Plivu« d.d. iz Zagreba, koju zastupa direktor pravnih poslova Darko Majer, podnijeli su prijedloge radi pokretanja postupka za ocjenu ustavnosti pojedinih odredbi Zakona o zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, broj 75/93, 55/96, 1/97 – pročišćeni tekst, 109/97, 13/98, 88/98, 10/99 i 34/99, nastavno: Zakon). Predlagatelj pod 4) podnio je prijedlog radi pokretanja postupka za ocjenu ustavnosti odredbi članaka 1., 6., 7. i 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, broj 10/99, nastavno: Zakon o izmjenama).
Tijekom ustavnosudskog postupka prijedlozi su dostavljeni na odgovor Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu zdravstva i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje.
Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo zdravstva jednako su se očitovali na dostavljene prijedloge, te u bitnom navode:
U svezi prijedloga predlagatelja pod 4) i 5) kojim se osporava suglasnost s Ustavom odredbe članka 23. stavka 2. Zakona, Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo zdravstva iznose da osporena odredba u svezi s odredbom članka 60. Zakona, na različit način uređuje pravo na zakonsku zateznu kamatu, te stoga osporena odredba nije u suglasnosti s odredbom članka 3. Ustava.
U odnosu na prijedlog predlagatelja pod 1) i 6) za ocjenu ustavnosti odredbe članka 5. točke 12. stavak a., odnosno sada članka 5. točke 11. Zakona, navode da propuštanje nezaposlenih osoba na pravovremeno podnošenje prijave Zavodu za zapošljavanje, pa time i za stjecanje svojstva osiguranika obveznog zdravstvenog osiguranja, nije razlog protuustavnosti predmetne odredbe Zakona, tim više što ovaj Zakon omogućuje i stjecanje svojstva osigurane osobe po drugim osnovama.
U odnosu na prijedlog predlagatelja pod 6) iznose da budući da se predmetna zakonska odredba osporava zbog nemogućnosti stjecanja statusa osiguranika obveznog zdravstvenog osiguranja nezaposlenih osoba koje žive u Republici Hrvatskoj, a nemaju prijavljeno prebivalište, navode da je Ustavni sud dana 19. siječnja 2000. u predmetu pod brojem: U-I-496/1998 donio odluku o djelomičnom ukidanju odredbe članka 2. stavka 1. i o ukidanju članka 2. stavka 2. i članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana u cijelosti, a kojim odredbama se Zakonom određuje prebivalište građana. Kako se ukidanjem navedenih odredbi Zakona o prebivalištu i boravištu građana, prebivalištem određuje mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi, stoga su neosnovani razlozi prema kojima bi zbog nepriznavanja prebivališta nezaposlenih osoba koje su se naselile na području Republike Hrvatske s namjerom da u određenom mjestu stalno žive, osporena odredba bila u nesuglasju s Ustavom.
U svezi prijedloga predlagatelja pod 3) kojim se osporava suglasnost s Ustavom odredbe članka 34. stavka 3. Zakona, navode da su nejasni razlozi protuustavnosti osporavane odredbe u smislu podnesenog prijedloga.
U odnosu na prijedlog predlagatelja pod 7) za ocjenu ustavnosti odredbe članka 51. Zakona, navode da Vlada Republike Hrvatske priprema izmjenu navedenog članka Zakona.
U odnosu na prijedlog predlagatelja pod 4) za ocjenu ustavnosti odredbe članaka 23. i 96. Zakona, te članaka 1., 6., 7. i 9. Zakona o izmjenama, navode da se ne mogu izjednačavati potraživanja koja ima Republika Hrvatska po osnovi poreza, te Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po osnovi doprinosa prema fizičkim i pravnim osobama, s potraživanjima fizičkih i pravnih osoba prema Republici Hrvatskoj ili Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje po različitim pravnim osnovama, pa se ne mogu ni prebijati obveze pravnih ili fizičkih osoba da plate poreze i doprinose kojima se zadovoljavaju zakonom propisane obveze države, odnosno Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, s potraživanjima koje pravne ili fizičke osobe, obveznici plaćanja poreza i doprinosa, mogu imati prema ovim osobama javnog prava po različitim pravnim osnovama.
II.
Po prijedlozima za ocjenu suglasnosti s Ustavom pojedinih odredaba Zakona, Sud je pokrenuo postupak samo u odnosu na odredbu članka 23. stavka 2. Zakona te ukinuo dio odredbe članka 23. stavka 2. Zakona, u dijelu koji glasi: »... a ni nakon njegovog isteka...«
Prijedloge za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 5. točke 12. stavak a., odnosno sada članka 5. točke 11., članka 34. stavka 3., članka 51. i članka 96. Zakona, kao i odredbe članaka 1., 6., 7. i 9. Zakona o izmjenama, Sud kao neosnovane nije prihvatio.
III.
Odredbu članka 23. Zakona, osporavaju podnositelji pod 4) i 5), a stavak 2. članka 23. Zakona osporava podnositelj pod 2).
Osporena odredba glasi:
»Nadoknada plaće u svezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz članka 21. točke 3. do 6. ovoga Zakona isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava.
Nadoknadu plaće iz stavka 1. ovoga članka obračunava i isplaćuje pravna odnosno fizička osoba, s time da je Zavod obvezan vratiti isplaćenu nadoknadu u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat, izuzev slučajeva navedenih u članku 21. točki 3. i 6. ovoga Zakona, kada nadoknadu plaće obračunava i isplaćuje od prvog dana Zavod, s tim da u tom roku, a ni nakon njegovog isteka, ne mogu teći zatezne kamate.
Provedbene propise o načnu ostvarivanja prava na nadoknadu plaće iz stavka 1. ovoga članka donijet će Zavod.
Podnositelji prijedloga smatraju da je osporena odredba u nesuglasju s načelom jednakosti iz članka 3. Ustava i s odredbom članka 26. i članka 49. Ustava.
Prijedlog obrazlažu ističući da se osporenom odredbom na različit, odnosno neravnopravan način uređuje pravo na zakonsku zateznu kamatu, ovisno o kojem se subjektu radi. Tako se priznaje zakonska zatezna kamata na dug zbog doprinosa koji nije plaćen na vrijeme Zavodu, ali obvezniku doprinosa ne priznaje se pravo na zakonsku zateznu kamatu za nepravovremeno vraćanje sredstava koja je isplatio osiguraniku umjesto Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.
Prijedlog je osnovan.
Prema odredbi članka 60. stavka 1. Zakona, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (nastavno: Zavod) ima pravo na naplatu kamata od obveznika uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje, koji u propisanom roku ne uplati dospjele doprinose.
U slučaju kad je obveznik uplate doprinosa, pravna ili fizička osoba, isplatila osiguraniku nadoknadu plaće u svezi korištenja zdravstvene zaštite iz članka 21. točke 3. do 6. navedenog Zakona, s pravom da od Zavoda traži vraćanje isplaćene nadoknade, tada se osporenom odredbom propisuje da niti unutar roka vraćanja niti nakon isteka roka vraćanja ne mogu teći zatezne kamate.
Prema odredbama članka 277. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), dužnik koji kasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate. Iz navedenog slijedi da su osporenom odredbom pravne i fizičke osobe stavljene u nejednak položaj u odnosu na Zavod. Slijedom iznesenog, Sud smatra da je članak 23. stavak 2. Zakona, u dijelu koji glasi: »... a ni nakon njegovog isteka...«, u nesuglasju s odredbom članka 14. stavka 2. Ustava, kojim se propisuje da su svi pred zakonom jednaki, jer je primjenom osporavane odredbe, određena skupina pravnih i fizičkih osoba stavljena u nejednak položaj u odnosu na Zavod.
Iz navedenog slijedi da ukinuti dio odredbe članka 23. stavka 2. Zakona predstavlja povredu načela jednakosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava, kao jedne od temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Tijekom ustavnosudskog postupka nije utvrđeno da bi osporena odredba bila u nesuglasju s odredbom članka 26. Ustava kojim se propisuje da su svi jednaki pred sudovima, kao ni s odredbom članka 49. Ustava, prema kojemu država osigurava svim poduzetnicima jednaki pravni položaj na tržištu. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, s obzirom na njegov zakonom utvrđen status i nadležnost, ne može se izjednačavati s poduzetnikom na tržištu, pa stoga osporena odredba nije u suprotnosti s odredbom članka 49. Ustava.
IV.
1. Predlagatelji pod 3) u prijedlogu i dopuni prijedloga osporavaju suglasnost s Ustavom odredbe članka 34. stavka 3. Zakona koji glasi:
»Visinu nadoknade plaće i najviši iznos nadoknade plaće koja se isplaćuje na teret Zavoda utvrđuje Zavod.«
Predlagatelji smatraju da je osporena odredba u nesuglasju s odredbama članka 14. i članka 20. Ustava.
Prijedlog obrazlažu navodeći da je stavkom 1. članka 34. Zakona, određeno da nadoknada plaće ne može biti niža od 80% osnovice za nadoknadu. Navode da je temeljem osporene odredbe Zavod pravilnikom ograničio najviši iznos nadoknade plaće, kad se plaće isplaćuju na njegov teret. Stoga, zaposlenici čija je plaća i osnovica, a time i pripadajuća nadoknada veća od najvišeg utvrđenog iznosa, stavljeni su u neravnopravni položaj prema ostalim korisnicima nadoknade, te su im umanjena prava koja proizlaze iz članka 34. stavka 1. Zakona, a time se krši ustavno jamstvo o jednakosti svih pred zakonom.
Prijedlog nije osnovan.
Zakonodavac je osporenom odredbom dao ovlaštenje Zavodu na donošenje provedbenih propisa o načinu ostvarivanja prava na nadoknadu plaće, kada se ta nadoknada ostvaruje na teret sredstava Zavoda.
Ovlaštenje Zavoda iz članka 34. stavka 3. Zakona nije u protuslovlju s odredbom stavka 1. istog članka, a kako se to navodi u prijedlogu, jer su te odredbe po svojem sadržaju različite i neovisne. Za razliku od osporavane odredbe Zakona, koja daje ovlaštenje za propisivanje raspona visine nadoknade plaće od najniže do najviše (80% – 100% od osnovice za nadoknadu), te najvišeg iznosa tako obračunate nadoknade, odredbom stavka 1. istog članka propisuje se zaštitna donja granica obračunate nadoknade plaće, koja prema toj odredbi ne može biti niža od 80% od osnovice za nadoknadu, s tim da i s tako propisanom visinom – postotkom, obračunati iznos nadoknade plaće, za puno radno vrijeme, ne može iznositi manje od najnižeg iznosa nadoknade plaće, koju suglasno utvrđuje Vlada Republike Hrvatske i Zavod.
Po mišljenju Ustavnog suda, odredbom članka 34. stavka 3. Zakona ne pravi se razlika između osiguranika u svezi navedenog novčanog davanja kao što to predlagatelj navodi.
Slijedom iznesenog, osporena odredba Zakona nije u nesuglasju s odredbom članka 14. Ustava, koja određuje da su svi pred zakonom jednaki, kao ni s odredbom članka 20. Ustava, koja propisuje odgovornost za one koji se ogriješe o odredbe Ustava o temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina.
2. Odredbu članka 5. stavka 12. točka a., sada članak 5. točka 11. Zakona osporavaju podnositelji pod 1) i 6).
Osporena odredba glasi:
»Prema ovom Zakonu osiguranici su:
11. osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koje nisu zdravstveno osigurane po drugoj osnovi i koje su prijavljene u Zavodu, ako su:
a) se prijavile u roku od 30 dana nakon prestanka radnog odnosa, obavljanja djelatnosti ili nakon prestanka primanja nadoknade plaće na koju imaju pravo prema ovom Zakonu ili prema propisima donesenim na temelju ovoga Zakona.«
Predlagatelji smatraju da je osporenom odredbom povrijeđeno ustavno načelo socijalne države iz članka 1. stavka 1. Ustava i temeljna ustavna načela vladavine prava (članak 3.), a u nesuglasju je i s odredbama članaka 14., 56. i 58. Ustava.
Razlozi osporavanja predlagateljice pod 6) u bitnom se mogu sažeti na navode da je pravo na zdravstveno osiguranje nezaposlenih osoba u Republici Hrvatskoj uvjetovano i njihovim prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Navodi da Zavod odbija prijavu na osiguranje i izdavanje zdravstvene iskaznice svima koji ne ispunjavaju uvjet prebivališta, iako, dok im je trajao ugovor o radu i nakon njegovog prestanka, imali su i danas imaju pravo na boravak u Republici Hrvatskoj, pa se i prijavljuju kao nezaposleni Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Podnositelj prijedloga pod 1) navodi kako bi po njegovom mišljenju zakonska odredba trebala glasiti. Smatra da bi zdravstvenu zaštitu trebali ostvarivati i oni građani koji su ne svojom krivnjom propustili da se u zakonskom roku od 30 dana od prestanka radnog odnosa, prijave Zavodu za zapošljavanje, odnosno da se status zdravstveno osigurane osobe stječe danom prijave Zavodu za zapošljavanje.
Prijedlog nije osnovan.
Odredbom članka 5. Zakona, određeno je tko se prema odredbama tog Zakona smatra osiguranikom, a točkom 11. navedene odredbe određeno je pod kojim uvjetima osobe koje nisu zdravstveno osigurane imaju pravo na zdravstveno osiguranje.
Ispunjenje propisanih uvjeta za stjecanje prava na zdravstveno osiguranje, obvezno je za sve građane. Propuštanje nezaposlenih osoba da se u zakonskom roku prijave Zavodu za zapošljavanje, a time i stjecanje svojstva osiguranika obveznog zdravstvenog osiguranja po toj osnovi, ne dovodi u sumnju da je osporavana odredba u nesuglasju s odredbom članka 58. Ustava, kojom se svakom građaninu jamči pravo na zdravstvenu zaštitu.
Odlukom Ustavnog suda broj: U-I-496/1998 (»Narodne novine«, broj 11/2000), ukinute su odredbe Zakona o prebivalištu i boravištu građana (»Narodne novine«, broj 53/91) koje su kao uvjet prijave prebivališta propisivale da osoba u mjestu prebivališta ima stan u vlasništvu ili ugovor o najmu. Također je ukinut dio odredbe Zakona koji je nadležnom tijelu davao pravo da odbije prijavu prebivališta ako podnositelj prijave ne podnese dokaze o svom zaposlenju ili drugom izvoru prihoda.
Stoga, Ustavni sud smatra da je ispunjenje uvjeta prebivališta predviđeno osporenom odredbom dostupno pod jednakim uvjetima svim osiguranicima, te pod pretpostavkom da ispunjavaju ostale zakonske uvjete stječu pravo na zdravstveno osiguranje.
Neosnovani su stoga navodi predlagatelja da je osporavana odredba Zakona u nesuglasju s odredbama članaka 14., 56. i 58. te s temeljnom vrednotom jednakosti iz članka 3. Ustava.
3. Predlagatelji pod 7) podnijeli su prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti odredbe članka 51. Zakona.
Osporena odredba glasi:
»Za ozljede na radu i oboljenja od profesionalnih bolesti osiguranika i osiguranih osoba, pravne i fizičke osobe osiguravaju u cijelosti sredstva za ostvarivanje prava i obveza iz obveznog zdravstvenog osiguranja.
Pravne i fizičke osobe obvezne su se osigurati radi rizika iz stavka 1. ovoga članka.«
Podnositelji smatraju da je osporavanom odredbom povrijeđeno ustavno načelo vladavine prava iz članka 3. Ustava, navodeći kao razlog to što poslodavac snosi troškove osiguranja svojih zaposlenika i u situacijama kada nema njegove odgovornosti za nastalu ozljedu zaposlenika.
Prijedlog nije osnovan.
Odredbom članka 37. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 102/98), propisano je što se sve smatra ozljedom na radu, a odredbom članka 38. istog Zakona propisan je pojam profesionalnih bolesti.
Sve troškove u svezi s ostvarivanjem tih prava snosi poslodavac.
Zbog velikog rizika kojeg poslodavac ne može sam pokriti (temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o zdravstvenom osiguranju, poslodavac je obvezan snositi troškove zdravstvene zaštite u slučaju ozljede na radu i profesionalnih bolesti zaposlenika i u slučajevima kad nije odgovoran za nastalu ozljedu svog zaposlenika, jer za te rizike poslodavac odgovara po načelu objektivne odgovornosti), osporavanom odredbom utvrđena je obveza poslodavca da se taj rizik mora obvezno osigurati, a sve radi ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja zaposlenika.
Osporavana odredba u skladu je s odredbom članka 58. Ustava, kojom se jamči građanima pravo na zdravstvenu zaštitu kao jedno od temeljnih socijalnih prava čovjeka i građanina.
Također, osporavana odredba članka 51. Zakona, u skladu je i s odredbom članka 21. Konvencije broj 155 o zaštiti na radu, zdravstvenoj zaštiti i radnoj okolini (a koja je navedena u Odluci o objavljivanju konvencija Međunarodne organizacije rada kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacije o sukcesiji – »Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 2/94). Iz njenog sadržaja u bitnom proizlazi da se pravo na zdravstvenu zaštitu jamči svim radnicima bez ikakva ograničenja, a radi zaštite zdravlja. Navedena Konvencija je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po svojoj je pravnoj snazi iznad zakona u smislu odredbe članka 134. Ustava.
Slijedi, da osporena odredba Zakona nije u nesuglasju s temeljnom odredbom članka 3. Ustava Republike Hrvatske.
4. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 96. Zakona, i odredbe članaka 1., 6., 7. i 9. Zakona o izmjenama podnio je podnositelj pod 4).
Predlagatelj smatra da osporavane odredbe nisu u suglasju s odredbama članaka 3., 18. i 26. Ustava Republike Hrvatske.
Obrazlažući svoje navode, predlagatelj ističe da su navedene odredbe Zakona, kojima se određuje kaznena odgovornost za obveznika uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje koji ne plati propisani doprinos, zbog nemogućnosti podmirenja tih obveza prijebojem, kao i pravo Zavoda da obvezniku plaćanja doprinosa, koji ne uplati dospjele doprinose, rješenjem utvrdi njegovu obvezu na plaćanje tih doprinosa, u nesuglasju s odredbama Ustava o jednakosti i vladavini prava, te o pravu na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata.
Osporavane odredbe članka 96. Zakona i odredbe članka 9. Zakona o izmjenama nalaze se u »Glavi VIII. – Kaznene odredbe« Zakona o zdravstvenom osiguranju. Osporavanim odredbama propisane su kazne obveznicima plaćanja doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje za počinjeni prekršaj.
Stajalište je Suda da osporavane odredbe nisu u nesuglasju s člankom 18. Ustava koji jamči pravo na žalbu, jer obveznik plaćanja doprinosa ima pravnu zaštitu i može Direkciji Zavoda izjaviti žalbu protiv rješenja kojim mu je utvrđena obveza plaćanja doprinosa (članak 6. Zakona o izmjenama). Osporavane odredbe nisu u nesuglasju niti s člankom 26. Ustava, jer tom odredbom nisu dovedene u sumnju one vrijednosti koje sadrži Ustav u pogledu jednakosti građana pred sudovima. Tim odredbama Zakona jednako su normirane kazne za sve obveznike plaćanja doprinosa koji počine prekršaj.
S obzirom na nadležnost Zavoda, za istaći je da se ne mogu izjednačavati potraživanja koja ima Zavod po osnovi doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje prema fizičkim i pravnim osobama, s potraživanjima fizičkih i pravnih osoba prema Zavodu po različitim pravnim osnovama, pa se ne mogu ni prebijati obveze tih fizičkih i pravnih osoba da plate doprinos Zavodu, koje su zakonom obvezne s potraživanjima koje obveznici plaćanja doprinosa mogu imati prema Zavodu po različitim pravnim osnovama.
5. Osporavanom odredbom članka 1. Zakona o izmjenama dopunjen je članak 42. Zakona o zdravstvenom osiguranju, tako da se u članku 42. iza stavka 3. dodaju novi stavci 4., 5., 6. i 7.
Osporavanom odredbom članka 1., odnosno stavkom 7. na koji upire predlagatelj, propisuje se da naplatu doprinosa iz plaća i na plaće od obveznika plaćanja koji svoje financijsko poslovanje vode preko organizacije ovlaštene za poslove platnog prometa, obavlja ta organizacija prigodom isplate sredstava za plaće.
Osporavanom odredbom članka 6. Zakona o izmjenama, mijenja se članak 59. Zakona, te se određuje da će obvezniku koji ne uplati doprinose u roku ili ih ne uplati u cijelosti, Zavod rješenjem utvrditi obvezu plaćanja doprinosa u roku od osam dana s kamatama. Obveznik plaćanja doprinosa može u roku od osam dana od primitka rješenja izjaviti žalbu Direkciji Zavoda, s tim da žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja.
Osporavanom odredbom članka 7. Zakona o izmjenama, mijenja se članak 60. Zakona, te je propisano da je organizacija ovlaštena za obavljanje platnog prometa obvezna na zahtjev Zavoda, a na temelju rješenja Zavoda, izvršiti naplatu neuplaćenih doprinosa prijenosom s računa obveznika na račun Zavoda.
Naloge za plaćanje doprinosa iz stavka 1. ovoga članka organizacija ovlaštena za obavljanje platnog prometa izvršava prije svih drugih obveza obveznika uplate doprinosa.
Ako se naplata ne može izvršiti na način iz stavka 1. ovog članka Zavod će izvršiti naplatu doprinosa sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak, odnosno sud prema pravilima ovršnog postupka.
Predlagatelj smatra da temeljem osporenih odredbi, Zavod rješenjem (članak 6.) utvrđuje obvezu plaćanja doprinosa uz zakonske zatezne kamate za obveznika (nasuprot tome Zavod ne plaća kamate), te da je organizacija za platni promet obvezna provesti rješenje na zahtjev Zavoda i to prijenosom s računa obveznika na račun Zavoda (članak 7.), a što je u nesuglasju s člancima 18. i 26. Ustava, budući je pravna zaštita protiv akata Zavoda nedostatna, a protiv postupanja organizacije ovlaštene za platni promet nije ni ustanovljena.
Prijedlog nije osnovan.
Prema odredbi članka 42. stavka 1. i 2. Zakona, propisano je da doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje za uposlene i članove njihovih obitelji, uplaćuju pravne ili fizičke osobe kod kojih je osiguranik uposlen, s tim da se doprinosi »iz« i »na« plaće djelatnika plaćaju prilikom svake isplate plaće.
Stajalište Suda je da to što naplatu doprinosa obavlja organizacija ovlaštena za poslove platnog prometa, ne dovodi u sumnju da je osporavana odredba članka 1. Zakona o izmjenama, odnosno stavka 7. i odredba članka 7. istog Zakona u nesuglasju s odredbama članka 18. Ustava, jer organizacija ovlaštena za obavljanje platnog prometa samo izvršava rješenje koje je donio Zavod, a protiv tog rješenja može se izjaviti žalba. Osporavane odredbe nisu suprotne niti članku 26. Ustava, jer tim odredbama nisu dovedene u sumnju one vrijednosti koje sadrži Ustav u pogledu jednakosti građana pred sudovima, jer je dužnost zakonodavca da zaštiti određena ustavna prava, u ovom slučaju, pravo na zdravstvenu zaštitu iz članka 58. Ustava, a koja se ogleda u tome da doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje budu uplaćeni u roku i u cijelosti.
Sud smatra da ni osporavana odredba članka 6. Zakona o izmjenama, nije u nesuglasju s odredbama članka 18. i 26. Ustava. Obveznik plaćanja doprinosa ima pravo na žalbu protiv rješenja Zavoda, te mu je stoga osigurana pravna zaštita. Budući da Ustav ne poznaje razliku između žalbe koja ima suspenzivan i žalbe koja nema suspenzivan učinak, nesuspenzivnost žalbe, ako je propisana zakonom kao u konkretnom slučaju, sama po sebi ne vrijeđa odredbu članka 18. Ustava, odnosno ustavno jamstvo na žalbu protiv pojedinačnog prvostupanjskog akta ovlaštenog tijela.
Iz izloženog slijedi da osporavanim odredbama nisu povrijeđene ustavne odredbe na koje podnositelj prijedloga ukazuje, te Sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti tih odredaba.
V.
Slijedom navedenog, sukladno odredbi članka 53. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, nastavno: Ustavni zakon), riješeno je kao pod točkom I. izreke.
Rješenje pod točkom II. izreke donijeto je sukladno odredbi članka 41. stavka 1. Ustavnog zakona.
Broj: U-I-1026/1995
U-I-1080/1998
U-I-105/1999
U-I-694/1999
U-I-1007/1999
U-I-1093/1999
U-I-29/2000
Zagreb, 5. srpnja 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.


Portal Poslovnenovine.com sadržaje objavljuje u dobroj namjeri. Sve sadržaje portala koristite na vlastitu odgovornost. Iako činimo sve napore kako bi osigurali točnost i pravovremenost informacija na ovim stranicama, nismo odgovorni za eventualnu netočnost informacija ili štetu nastalu korištenjem takvih informacija.


POSEBNA PREPORUKA:

PREGLED KORISNIH SAVJETA I IZBOR POSLOVNIH USLUGA ZA PODUZETNIKE

POSLOVNE INFORMACIJE ZA VLASNIKE TVRTKI, OBRTNIKE I UDRUGE

Primjeri ugovora - šprance

Investicijski projekti