Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine i drugi propisi Republike Hrvatske

  PREPORUKA:
  PREGLED USLUGA ZA PODUZETNIKE - LINK NA INFORMACIJE - INTERNET USLUGE
  SAZNAJTE KAKO USPJEŠNO PROMOVIRATI SVOJE PROIZVODE ILI USLUGE >>LINK
Detaljan pregled zakona i drugih propisa Republike Hrvatske
First page | Prev | Next | Last page |

Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine


  

Narodne novine br.: 82 - Datum: 13.07.2009. - Interni ID: 20091988


Da bi vidjeli traženi propis u kvalitetnom izvornom obliku molimo da se pretplatite. Pratite ovaj link!

Brzi pretpregled sadržaja

Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE
1988
Na temelju članka 30. stavka 3. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 101/98, 15/2000, 117/2001, 199/2003 i 30/2004), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 2. srpnja 2009. godine donijela
ZAKLJUČAK
1. Donosi se Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, koji je sastavni dio ovog Zaključka.
2. Ovaj Zaključak i Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, objavit će se u »Narodnim novinama«.
Klasa: 552-01/09-02/09
Urbroj: 5030104-09-1
Zagreb, 2. srpnja 2009.
Predsjednik
dr. sc. Ivo Sanader, v. r.
NACIONALNI PROGRAM ZA MLADE OD 2009. DO 2013. GODINE
UVOD
Mladi u suvremenom hrvatskom društvu
Društvene i političke okolnosti u kojima sazrijeva današnja mlada generacija u Hrvatskoj bitno se ne razlikuju od onih početkom ovog desetljeća, kada su po prvi puta koncipirane i usvojene osnovne smjernice nacionalne politike prema mladima. Hrvatska je i nadalje zemlja suočena s nizom teškoća koje proizlaze iz tranzicije političkog i gospodarskog sustava i koje sa sobom nose različite i brojne rizike, osobito za mladu populaciju. Istodobno, Hrvatska je tranzicijska zemlja u kojoj je na djelu proces demokratske konsolidacije te intenzivnih priprema za ulazak zemlje u Europsku uniju, što načelno povećava životne šanse i mogućnosti mladih.
Kada je riječ o mladima, treba imati u vidu da su oni kao zasebna društvena grupa socijalno heterogeni sukladno raslojenosti društva čiji su integralni dio. S druge strane, mladi međusobno dijele neke zajedničke karakteristike, među kojima je temeljna pripadnost određenoj dobnoj skupini. Ovdje je riječ o populaciji do 15. do 30. godine života, što znači da unutar skupine mladih egzistira nekoliko dobnih kohorti koje se međusobno razlikuju po stupnju zrelosti, pa i formalnim pravima koja im društvo priznaje. Pritom je važno znati da navedeno dobno određenje nije općeprihvaćeno, posebice u službenim statistikama, u kojima se kao skupina mladih najčešće prati populacija do 25. godine života. Međutim, nalazi brojnih istraživanja i u svijetu i u Hrvatskoj pokazali su da je znatno plodonosnije kao mlade promatrati populaciju do 30. (a u nekim slučajevima i do 35.) godine života, osobito kada se razmatraju razni oblici društvene intervencije u cilju poboljšanja ukupnog društvenog položaja mladih.
Zajedničko mladima kao društvenoj skupini jesu stvarne i pripisane socijalne značajke koje određuju njihovu društvenu ulogu, a posljedica čega je nedovoljna integracija mladih u ukupan društveni život i njihov nepovoljniji društveni status u usporedbi sa starijima. Mladi se nalaze u specifičnom prijelaznom razdoblju za koje je karakterističan nesklad između psihofizičke i tzv. socijalne zrelosti: više nisu zaštićeni kao djeca, a još ne uživaju sve mogućnosti i pogodnosti dostupne odraslima. Takva ih situacija čini jednim od najranjivijih segmenata populacije, što zahtijeva poseban odnos društva prema njihovim interesima, problemima, potrebama i životnim perspektivama.
Dosadašnji istraživački uvidi u svijetu i u Hrvatskoj pokazuju kako je prelazak mladih u tzv. svijet odraslih sve složeniji i dugotrajniji. Institucionalizirano obrazovanje traje sve dulje, suvremene tehnološke promjene traže sve kvalificiraniju i fleksibilniju radnu snagu, a gospodarska kretanja ciklički uzrokuju porast nezaposlenosti, koja najviše pogađa mlade. Naznačeni procesi rezultiraju i usporenim ulaskom u tzv. svijet rada, odnosno sporijim socioekonomskim osamostaljivanjem, što mlade prisilno zadržava u ovisnom položaju. Otežano uključivanje u profesionalni rad pridonosi prolongiranju zasnivanja vlastite obitelji, pa tako i u Hrvatskoj kao i u većini europskih zemalja mladi prvi brak sklapaju u sve kasnijoj mladenačkoj dobi, a posljedično i sve kasnije dobivaju vlastito potomstvo. Iako su im nakon stjecanja punoljetnosti priznata sva građanska prava, paralelno se zbiva i politička (samo)pasivizacija i potiskivanje mladih od mjesta odlučivanja, tako da njihove probleme i interese u političkoj areni s više ili manje uspjeha posreduju stariji. Sve kasnije preuzimanje trajnih društvenih uloga te isključenost ili nedovoljna uključenost mladih u gospodarske, političke i društvene procese za posljedicu ima nedovoljnu društvenu integraciju mlade generacije. To znači da potencijali mladih kao najvitalnijeg, najfleksibilnijeg i potencijalno najinovativnijeg i najkreativnijeg segmenta suvremenog društva ostaju nedovoljno iskorišteni. Pritom treba imati na umu da se tijekom proteklih pola stoljeća, obilježenog procesima modernizacije, u Hrvatskoj udio mladih u dobi od 15. do 30. godine smanjio s 27,7% (1953. godine) na 20,6% (2001. godine). Slične su se demografske promjene zbivale i u većini drugih europskih društava, a trend starenja stanovništva mlade dodatno čini sve dragocjenijim društvenim resursom.
Na društvenu marginaliziranost mladi reagiraju na različite načine – od neproblematičnog i povremeno rezigniranog prilagođavanja danome društvu, preko distanciranja od društva kojim »vladaju« stariji i svojevrsnog zatvaranja u zasebne supkulturne obrasce življenja, do otvorenog bunta ili razvijanja delinkventnih obrazaca ponašanja. Ranije naznačene teškoće odrastanja i društvene integracije s kojima se susreću mladi u suvremenim društvima još su izraženije u tzv. tranzicijskim zemljama. U njima mladi prolaze kroz dvostruku tranziciju: s jedne strane, riječ je o univerzalnom iskustvu sazrijevanja i prelaska iz djetinjstva i adolescencije u svijet odgovornosti odraslih, a s druge strane, o promjenama epohalne naravi potaknutima prelaskom iz jednoga u drugi društveni poredak. Potonje okolnosti zahtijevaju preispitivanje mehanizama socijalizacije i društvene integracije koje su poznavale generacije roditelja i djedova današnje mladeži u Hrvatskoj, kao i usvajanje nekih, novom dobu i europskom okruženju, primjerenijih modela. Naime, današnja mlada generacija u tranzicijskim društvima ne može i ne želi (na)slijediti društvenu ostavštinu svojih roditelja. Drugim riječima, institucije, procesi i društvene norme koje su ranijim generacijama olakšavale prelazak u svijet odraslih danas su oslabljene, napuštene ili u procesu temeljite preobrazbe. Utoliko su mladi u tranzicijskim društvima izvrgnuti rizicima koji su bili nepoznati njihovim roditeljima, kao što su uglavnom slabo poznati i njihovim vršnjacima u razvijenim europskim društvima.
No, ono što je zajedničko mladima i u razvijenim i u tranzicijskim europskim društvima jest da ih društva čiji su integralni dio tretiraju dvojako: i kao društveni resurs i kao društveni problem (odnosno, skupinu s problemima). Na osnovi takvog pristupa koncipiraju se nacionalne politike prema mladima kao osmišljeni skup društvenih instrumenata i mehanizama s ciljem poboljšanja ukupnog društvenog statusa mladih i osiguranja njihove optimalne društvene integracije. Takva nastojanja zasnivaju se na istodobnom uvažavanju interesa i potreba kako mladih, tako i svakog pojedinog društva u cjelini.
Adekvatno utemeljenje i provođenje nacionalne politike prema mladima u suvremenom je društvu osobito važno zbog poznate tendencije sve veće individualizacije životnih usmjerenja mlade generacije. Ta individualizacija manifestira se dominantnim oslanjanjem mladih na obiteljske resurse pri realizaciji životnih planova i ambicija, uz distanciranost od društva, odnosno njegovih reprezentanata. Takva je tendencija u tranzicijskim društvima, u kojima je na djelu proces izrazitog socijalnog raslojavanja čime startne pozicije mladih postaju značajno nejednake, osobito nepoželjna i u prvi plan dovodi upravo potporu društva u realizaciji životnih planova mladih. Dominantnom orijentacijom na vlastite i obiteljske resurse mladi se kao prepoznatljiva društvena skupina – koja dijeli slične interese, probleme i potrebe – fragmentira i atomizira. Odsustvo relevantne generacijske povezanosti dodatno slabi ionako neveliku društvenu moć mladih pa se oni na koncu pokazuju kao dvostruko dezintegrirani: i unutar vlastite generacije i unutar šire društvene zajednice.
Pri koncipiranju bilo koje nacionalne politike svakako je nužno uvažavati činjenicu da mladi nisu homogena društvena skupina. Hrvatska se mladež unutar sebe znatno razlikuje po socijalnom porijeklu, uvjetima obiteljske i šire društvene socijalizacije, obrazovnim postignućima, socioprofesionalnom statusu, stilovima života, životnim aspiracijama, političkim opredjeljenjima, obrascima ponašanja i slično. Postojeća diferenciranja stoga zahtijevaju takvu nacionalnu politiku koja će obuhvatiti interese i potrebe različitih (pod)skupina mladih i koja će svima podjednako osigurati dobre životne perspektive.
Nacionalni program djelovanja za mlade – dosadašnja iskustva
Vlada Republike Hrvatske 16. siječnja 2003. godine donijela je Nacionalni program djelovanja za mlade (dalje: Nacionalni program) s ciljem jasnog i dugoročnog opredjeljenje u stvaranju socijalnih, obrazovnih, odgojnih, kulturnih, materijalnih i ostalih uvjeta za trajnu dobrobit mladih te njihovo aktivno, potpuno i odgovorno sudjelovanje u društvenoj zajednici. Svrha Nacionalnog programa bila je cjelovito promicanje razvoja i dobrobiti mladih, što je u skladu s čl. 62. Ustava Republike Hrvatske, u kojemu se država obvezuje na zaštitu mladih te na stvaranje gore navedenih uvjeta za njihov dostojan život. Ovim Nacionalnim programom bili su zadani strategijski ciljevi, plan za njegovu provedbu, financiranje predloženih mjera, a upućene su i preporuke jedinicama lokalne samouprave i organizacijama civilnog društva. Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, organizacije civilnog društva i ostali činitelji društvene zajednice, poput vjerskih zajednica i političkih stranaka, te sveučilišnih i znanstvenih institucija, pozvane su da međusobnim poticanjem i zajedničkim djelovanjem pridonesu postizanju zajedničkih ciljeva za dobrobit mladih.
Strategijski ciljevi Nacionalnog programa bili su:
¦ unapređenje zakonodavstva koje se odnosi na potrebe i probleme mladih;
¦ definiranje zadataka pojedinih resora, nadležnih tijela državne uprave i javnih ustanova u ispunjenju međunarodnih, ustavnih i zakonskih obveza Republike Hrvatske u vezi s mladima;
¦ poboljšanje kvalitete života svih građana, a posebice mladih, uvažavajući njihove interese, a prema europskim standardima i modelima dobre prakse;
¦ uključivanje što većeg broja mladih u procese odlučivanja, posebice o potrebama i problemima mladih;
¦ pomlađivanje upravljačke strukture društva;
¦ mobiliziranje svih potencijala u društvu, posebice mladih i najkreativnijih članova zajednice za stvaranje novih materijalnih i duhovnih vrijednosti, za otvoreni i samoodrživi razvoj, aktivnu ulogu u procesu europskih integracija i razvitka demokratskoga društva i pravne države;
¦ stvaranje uvjeta za afirmaciju mladih u Hrvatskoj, smanjenje njihovog iseljavanja i poticanje povratka i integracija iseljenika u hrvatsko društvo;
¦ izgradnja konstruktivnog i partnerskog odnosa s udrugama mladih i za mlade te jedinicama lokalne samouprave u postizanju ciljeva za dobrobit mladih.
Nacionalni program obuhvaćao je sljedeća područja djelovanja:
1. Obrazovanje i informatizacija,
2. Zapošljavanje i poduzetništvo,
3. Socijalna politika,
4. Zdravstvena zaštita i reprodukcijsko zdravlje,
5. Aktivno sudjelovanje mladih u društvu,
6. Mladi i civilno društvo,
7. Kultura mladih i slobodno vrijeme, te
8. Mobilnost, informiranje i savjetovanje.
Kako bi se pridonijelo većoj učinkovitosti provedbe Nacionalnog programa, izrađen je Operativni plan Nacionalnog programa djelovanja za mlade 2006. – 2007., kojim su utvrđene prioritetne mjere i zadane aktivnosti za navedene mjere. Tijekom 2006. godine, također je izrađen jedinstveni Obrazac za samovrednovanje provođenja Operativnog plana Nacionalnog programa djelovanja za mlade, kojim je standardiziran način izvještavanja.
Sukladno Radnom planu Nacionalnog programa Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti kao koordinator provedbe Nacionalnog programa zatražilo je izvješća od nositelja mjera Nacionalne strategije te je temeljem dobivenih izvješća izradilo Objedinjeno izvješće o provedbi Nacionalnog programa djelovanja za mlade za 2006., 2007. i 2008. godinu (dalje: Objedinjeno izvješće).
Zaključkom Vlade Republike Hrvatske od 16. travnja 2009. godine prihvaćeno je Objedinjeno izvješće o provedbi Nacionalnog programa djelovanja za mlade za razdoblje od 2006. do 2008. godine te se zadužuju nadležna tijela da, prigodom predlaganja mjera i aktivnosti u svrhu donošenja Nacionalnog programa djelovanja za mlade, za razdoblje od 2009. do 2013. godine, uvaže sva pozitivna iskustva stečena u tijeku provedbe Nacionalnog programa djelovanja za mlade, za razdoblje od 2003. do 2008. godine, te da opseg i sadržaj predloženih mjera i aktivnosti usklade sa stvarnim financijskim i kadrovskim sposobnostima u okviru propisanog djelokruga.
Iz Objedinjenog izvješća vidljivo je da je u svim područjima djelovanja provedeno ili se kontinuirano provode aktivnosti koje pridonose poboljšanju kvalitete života mladih kao i njihovom punopravnom sudjelovanju u društvu.
Od ukupno 110 mjera 27 mjera je provedeno, 74 mjere su u stalnoj provedbi, 8 mjera je djelomično provedeno, a jednu mjeru nije bilo moguće provesti. Sveukupno od 110 mjera 101 mjera (92%) je provedena ili se provodi kontinuirano što je dvostruko više od 45 prioritetnih mjera koliko ih je bilo zadano Operativnim planom Nacionalnog programa djelovanja za mlade 2006. – 2007. Daljnjom analizom zaprimljenih podataka utvrđeno je da jednu mjeru nije moguće provesti budući da je za njenu provedbu potrebna promjena Ustava Republike Hrvatske (Mjera 72.). Uvidom u 8 mjera koje su djelomično provedene utvrđeno je da je provedena većina aktivnosti unutar navedenih mjera, no pojedine aktivnosti nije moguće provesti budući da je njihova provedba povreda ustavnih sloboda (sloboda udruživanja), pozitivnih propisa (Zakon o ustanovama). Njihova provedba također nije moguća zbog upitnosti legitimiteta zastupanja pojedine organizacije/korisnika od strane druge organizacije/korisnika.
Prema zaprimljenim podacima tijekom 2006., 2007. i 2008. godine u svrhu provedbe mjera iz Nacionalnog plana djelovanja za mlade utrošeno je 3.032.220.560,14 kuna.
Temeljem analize provedbe mjera iz Nacionalnog programa za mlade 2003. do 2008. godine proizlazi da je nužno nastaviti s provedbom ciljanih programskih aktivnosti usmjerenih mladima, uvažavajući usvojene strategijske ciljeve i područja djelovanja. Na temelju široko provedene rasprave tijekom 2008. i početkom 2009. godine, o Nacrtu prijedloga Nacionalnog programa djelovanja za mlade za razdoblje od 2009. do 2013. godine sačinjen je novi Prijedlog, koji je po svom sadržaju i opsegu prilagođen vremenu i potrebama većine mladih. Nesporno je da će njegova provedba zahtijevati svakodnevno praćenje ukupnih kretanja u društvu i tome prilagođavati dinamiku njegove neposredne primjene. Za očekivati je da će jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave jednako tako prepoznati lokalne potrebe mladih i sačiniti svoje programe djelovanja čime se postiže odgovarajuća harmonizacija aktivnosti usmjerenih mladima i za mlade uz njihovu punu uključenost.
Opći cilj novog Nacionalnog programa za mlade je unapređenje ukupnih aktivnosti tijela državne uprave i javnih ustanova koje svojim djelokrugom i nadležnostima pridonose rješavanju potreba mladih te pridonose podizanju kvalitete njihova života. Posebni ciljevi zacrtani su u svakom pojedinom području koji se žele ostvariti kroz predložene mjere i aktivnosti.
1. OBRAZOVANJE I INFORMATIZACIJA
Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja reformiranja obrazovnog sustava, posljednjih se godina u Hrvatskoj u tom području zbivaju značajne promjene. Obrazovanje se sve više shvaća kao važan čimbenik razvoja pojedinca i društva. Koncept školovanja postupno se zamjenjuje konceptom cjeloživotnog učenja i podučavanja, u skladu s idejom društva i gospodarstva znanja. Umjesto periodičnih reformi škole, sve više se govori o permanentnim promjenama obrazovanja, ali i o potrebi integriranja formalnih, neformalnih i samoobrazovnih mogućnosti učenja i podučavanja. Sve veći naglasak stavlja se na profesionalnu i institucionalnu autonomiju te na odgovornost za osiguranje kvalitete, zbog čega se veća pozornost počinje usmjeravati na ishode ili rezultate obrazovanja. Iako na svim razinama još prevladava predavačka nastava, sve više se traži razvoj aplikativnih, proceduralnih i transverzalnih znanja i vještina, a kvaliteta obrazovanja se postupno dovodi u vezu sa životno potrebnim i tržišno konkurentnim kompetencijama.
U 55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske,[1] dokumentu Nacionalnog vijeća za konkurentnost, ističe se da razvoj suvremenih društava ovisi o konkurentnosti, a konkurentnost o kvaliteti ljudskih resursa i njihovom primjerenom korištenju. Visoka konkurentnost se povezuje s novim idejama, znanjima i tehnologijama, odnosno s visokokvalitetnim ljudskim resursima do kojih se dolazi odgovarajućim i trajnim ulaganjima u obrazovanje.
Da bi mladi naraštaji stekli konkurentna znanja, potrebno je povećati broj i kvalitetu obrazovnih ponuda, kao i broj korisnika. Ostvarenju tih ciljeva, tvrdi se u Preporukama, stoji na putu nekoliko prepreka, kao što su: niska stopa javnog izdvajanje za obrazovanje, niska kvalifikacijska struktura zaposlenih i odsustvo procjene gospodarskih potreba. Mogućnost uklanjanja tih prepreka nalazi se, između ostaloga, u poboljšanju obrazovne strukturu radno sposobnog stanovništva; stalnom osuvremenjivanju sadržaja i metoda obrazovanja u pravcu razvoja kompetencija, a ovisno o procjenama budućih potreba; unaprjeđenju visokog obrazovanja i povećanju vertikalne i horizontalne prohodnosti obrazovnog sustava; osuvremenjivanju pripreme nastavnika; povećanju broja studenata u području prirodnih i tehničkih znanosti; uvođenju sustava vanjskog vrednovanja i samovrednovanja obrazovnih postignuća te u povećanju ulaganja države i privatnog sektora u obrazovanje.
Uvođenjem odgovarajućih promjena u obrazovni sustav, Hrvatska ne samo da dugoročno osigurava razvoj svojih ljudskih potencijala, nego postaje i aktivni sudionik europskih promjena, koje se od 2000. godine provode u skladu s Lisabonskim procesom – središnjom karikom ambicioznog plana Europske unije, po kojemu bi Europa do 2010. trebala postati »najkompetitivnije i najdinamičnije gospodarstvo na svijetu«, utemeljeno na znanju i novim tehnologijama.[2]
Načela Lisabonskog procesa i iskustva razvijenih zemalja Hrvatska posljednjih nekoliko godina sve izravnije ugrađuje u svoje strategijsko-razvojne dokumente. Oko nekih ključnih pitanja razvoja obrazovanja postoji relativno stabilan politički konsenzus, kao i politička volja da se hrvatski obrazovni sustav uskladi s potrebama visokorazvijenih društava znanja. No promjene se nerijetko uvode i odvijaju bez odgovarajuće pripreme i analize. Osobito nedostaju empirijski podaci o strukturalnim i institucionalnim kapacitetima za promjenu. Problem je i slaba koordinacija među glavnim čimbenicima promjena te nedostatak ili neučinkovitost implementacijskih mehanizama, osobito sustava potpore, praćenja i vrednovanja te odgovornosti za poželjne procese i postignuća.
Nadalje, strategijsko-razvojni dokumenti često se izrađuju bez širih rasprava unutar struke, o kojoj ovisi njihova provedba, bez konzultacija s mladima, koji su njihovi krajnji korisnici, i bez dijaloga s civilnim sektorom, koji je danas važan čimbenik neformalnog obrazovanja u nizu područja bitnih za funkcioniranje demokratskog društva utemeljenog na načelu odgovorne participacije. Nedostaju kritičke analize polazišta i ciljeva koje su važne za postizanje ravnoteže između tržišnih, društvenih i individualnih potreba i interesa. Osiguranje te ravnoteže prijeko je potrebno kako bi se obrazovanje kao javno dobro i opće ljudsko pravo zaštitilo od njegove marketizacije, s obzirom da podređivanje obrazovanja tržišnim zahtjevima prijeti načelu jednakih šansi u obrazovanju i sužava prostor vlasti u upravljanju nacionalnim sustavom obrazovanja.[3] No u zadnjih par godina na tom su polju vidljivi značajni i pozitivni pomaci. Iako je uspostavljanje ravnoteže između pritisaka tržišta, s jedne strane, i potreba društvene zajednice i pojedinca, s druge strane, postao gordijski čvor obrazovnih reformi u svim zemljama svijeta, Hrvatska se, kao tranzicijska i poslijeratna zemlja, u tom pogledu nalazi u posebno osjetljivom položaju.
U skladu s tim, naša analiza bi trebala pokazati što se i kako mijenja u hrvatskom obrazovnom sustavu te što još treba učiniti kako bi taj sustav primjereno odgovorio potrebama i interesima mladih i hrvatskom društvu u cjelini. Pri tome valja naglasiti da te potrebe i interesi nisu usmjereni samo na stjecanje tržišno konkurentnih znanja i vještina, nego i na ovladavanje nizom osobnih i socijalnih kompetencija preko kojih pojedinac ostvaruje kvalitetan odnos s drugima u krajnje dinamičnom, kulturno pluralnom i demokratskom hrvatskom društvu.
Također, posebnu pažnju treba posvetiti odnosu pojedinca i njegove obitelji koja igra vrlo važnu ulogu u njegovu odgoju i obrazovanju. Roditelji, kao prvi i najvažniji odgojitelji »imaju dužnost i pravo odgajati dijete kao slobodnu, humanu, domoljubnu, moralnu, marljivu, osjećajnu i odgovornu osobu, poštujući načela ravnopravnosti spolova, kako bi bila pripremljena za skladan obiteljski i društveni život s pozitivnim odnosom prema prirodi« (Obiteljski zakon, čl. 93.). Odgoj, odnosno izgradnja takvih mladih osoba usko je povezano s postizanjem obrazovnih rezultata. Stoga, treba još više nego do sada povezati obitelj i školu u njihovoj odgojno-obrazovnoj zadaći. Roditelje treba što više uključiti (pogotovo kada govorimo o mladima ispod 18 godina) i uspostaviti kontinuiranu suradnju roditelja i odgojno-obrazovnih institucija kako bi se postigli što bolji rezultati kod mladih.
S obzirom da prijelaz u društvo znanja ovisi o stvaranju uvjeta za učenje svih bez obzira na dob, spol, podrijetlo, socioekonomski status i mjesto stanovanja, analizom ćemo obuhvatiti sva tri područja obrazovanja – formalno, neformalno i informalno. Iako hrvatski obrazovni prostor još nije normativno, sadržajno i funkcionalno objedinjen, ta tri područja valja promatrati kao dijelove jedinstvene cjeline, zbog čega u tekstu koristimo izraz »obrazovni sustav« u njegovu najširem značenju. Time želimo skrenuti pozornost na presudnu ulogu koju povezivanje formalnih, neformalnih i informalnih obrazovnih resursa ima za razvoj Hrvatske kao društva znanja.
1.1. Formalno obrazovanje[4]
Formalno obrazovanje čini središnji dio nacionalnog sustava obrazovanja kojim se društveno korisna znanja, vještine i vrijednosti sustavno i planski prenose na djecu i mlade od predškole, preko osnovne i srednje škole, do sveučilišta, uključujući (dopunsko) obrazovanje odraslih. Budući da predstavlja instrument kojim država osigurava ostvarenje općeg prava na obrazovanje svojim građanima, temeljna načela djelovanja sustava formalnog obrazovanja uređuju se ustavom i posebnim zakonima, što je slučaj i s Hrvatskom. U Republici Hrvatskoj postoji Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (»Narodne novine«, 87/08) koji je stupio na snagu 2. kolovoza 2008. godine. No za razliku od niza razvijenih zemalja, Hrvatska još uvijek nema opći zakon o obrazovanju kojim se uređuju odnosi među podsustavima formalnog obrazovanja te odnosi između sustava formalnog i neformalnog te informalnog obrazovanja.
1.1.1. Srednje školstvo
Nedostatak objedinjujuće pravne regulative osobito pogađa srednju školu koja ima ključnu ulogu u obrazovanju, budući da mlade priprema ili za ulazak na tržište rada ili za nastavak školovanja. Zbog toga se to razdoblje školovanja u sve većem broju zemalja u cijelosti ili dijelom uređuje kao dio obveznog obrazovanja. Te promjene predstoje i Hrvatskoj, u kojoj je obvezno obrazovanje još uvijek reducirano na osmogodišnje školovanje. Jedan od uzroka tome je i čl. 65. Ustava Republike Hrvatske, kojim se ne jamči obveznost srednjoškolskog obrazovanja, nego njegova dostupnost svima pod jednakim uvjetima i u skladu sa sposobnostima, što vrijedi i za visoko obrazovanje.
Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (»Narodne novine«, 87/08), taj dio obrazovnog sustava čine gimnazije (općeobrazovne škole u trajanju od četiri godine), umjetničke škole (glazbene, likovne umjetnosti i dizajna u trajanju od četiri godine) i strukovne škole (tehničke četverogodišnje škole, trogodišnje škole za obrtnička, industrijska i srodna zanimanja, programi za stjecanje niže stručne spreme i tzv. prilagođeni programi). Programi se provode u javnim školama, privatnim školama s pravom javnosti, pučkim otvorenim učilištima i drugim odgovarajućim ustanovama. Godine 2006. u Hrvatskoj je djelovalo 413 javnih i 25 privatnih srednjih škola.[5] Izbor škole u najvećoj mjeri ovisi o uspjehu učenika i raspoloživosti odgovarajućih kapaciteta, ali se posljednjih godina tržište rada javlja kao sve značajniji čimbenik izbora. Važnu ulogu u tome ima i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, koji određuje broj učenika za upis u pojedine srednje škole po javnim potrebama.[6]
Iz službenih podataka proizlazi da se u Hrvatskoj oko dvije trećine završenih osnovnoškolaca opredjeljuje se za strukovno obrazovanje[7], koje posljednjih godina prolazi kroz značajne promjene. Agencija za strukovno obrazovanje je nakon analize tržišta rada smanjila broj strukovnih sektora (od 32 na 14) i broj strukovnih zanimanja (od 330 na 199, s tendencijom daljnjeg smanjenja do razine od 150 zanimanja). Sredinom 2006. godine osnovala je 13 strukovnih vijeća, koji su izradili prijedloge strukovnih zanimanja, nakon čega se počelo s izmjenom programa strukovnog obrazovanja. Konačni cilj je uskladiti opće, stručno-teorijske i praktične dimenzije strukovnog obrazovanja te osigurati vertikalnu i horizontalnu prohodnost u obrazovnom sustavu. U strategijsko-razvojnim dokumentima naglasak se stavlja na stjecanje stručnih kompetencija te na samoorganizirano i cjeloživotno učenje prema utvrđenim potrebama tržišta rada.
Druga značajna promjena jest nov pristup vrednovanju školskih postignuća. S tim u svezi, a kao trajni sustav vanjskoga vrjednovanja rada i postignuća te unaprjeđivanja i osiguravanja kvalitete, uvedeni su nacionalni ispiti koji se od 2006. godine provode u srednjim školama, a od 2007. godine i u osnovnim školama. Uvodi se i državna matura kojoj je cilj provjera i vrjednovanje postignutih znanja i sposobnosti učenika na kraju njihova četverogodišnjega srednjoškolskog obrazovanja. Ispite državne mature od 2010. godine polažu učenici gimnazija koji polaganjem državne mature završavaju srednje obrazovanje te učenici strukovnih i umjetničkih programa obrazovanja, koji traju najmanje četiri godine, i koji svoje srednje obrazovanje završavaju izradom i obranom završnoga rada u organizaciji i provedbi škole, ali žele nastaviti obrazovanje na visokoškolskoj razini. Državna se matura sastoji od obveznoga i izbornoga dijela – obvezni se dio sastoji od polaganja ispita iz hrvatskoga jezika, matematike i stranoga jezika te materinskoga jezika za učenike koji pripadaju nacionalnim manjinama, dok se izborni dio sastoji od polaganja ispita izbornih predmeta koje učenik sam odabere. Nacionalne ispite i državnu maturu provodi Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja u suradnji sa školama.
Nadalje, Hrvatska se 2006. godine uključila u OECD–ov PISA program (Programme for International Student Assessment), kojim se provjeravalo poznavanje čitanja, matematike i prirodnih znanosti na uzorku od 400.000 učenika iz 57 zemalja. Rezultati hrvatskih učenika statistički su značajno ispod OECD–prosjeka u sva tri ispitivana područja, što ukazuje na potrebu provođenja temeljite analize stanja u tom podsustavu i primjene načela izvrsnosti u njegovu razvoju.
U strategijsko-razvojnim dokumentima stavljen je naglasak na usklađivanje nastavnih sadržaja s potrebama tržišta, lokalne zajednice i interesima učenika, traži se povećanje broja izbornih, fakultativnih i izvannastavnih programa te smanjenje predavačke nastave u korist istraživačkih projekata i suradničkog učenja, uvodi se praksa samovrednovanja i vanjskog vrednovanja postignuća, poziva na učinkovitije korištenje novih tehnologija i medija te ističe potreba poboljšanja uvjeta rada srednjih škola. Istovremeno se znatno manje pozornosti posvećuje pitanjima pripreme mladih za ulogu građanina u demokratskom društvu, uključivanja organizacija civilnog društva, osobito organizacija mladih u rad škole te poticanja domaće i međunarodne razmjene učenika i nastavnika.
Prostor koji se otvara smanjenjem činjenicama opterećenih sadržaja trebalo bi više ispuniti programima koji mlade pripremaju za aktivno sudjelovanje u demokratskim procesima, potiču razvoj kritičke svijesti, uče načelima ljudskih prava, nediskriminaciji, solidarnosti i društvenoj odgovornosti, razvijaju interkulturnu osjetljivost i pripremaju za upravljanje sukobima, promiču potrebu za zaštitom okoliša i osnažuju pred izazovima potrošačkog društva. U cilju promicanja društveno odgovornog građanstva, veću pozornosti treba posvetiti upoznavanju učenika s njihovim pravima i dužnostima u školi i društvu te njihovoj pripremi za donošenje i provođenje odluka, uključujući pripreme za vođenje učeničkih vijeća i sudjelovanje u njihovu radu. S obzirom da se obrazovanje potvrđuje kao jedan od najvažnijih čimbenika društvenog angažiranja mladih, u istom je cilju u nastavu srednjih škola potrebno uvesti programe društveno korisnog učenja. Spoj volonterskog rada i učenja čini učenje svrsishodnijim i smislenijim, potiče razvoj odgovornosti za zajedničko dobro te jača veze između škole i lokalne zajednice u društvenim promjenama.
Imajući na umu problem socijalnog raslojavanja hrvatskog društva i nisku obrazovnu strukturu stanovništva te relativno visoku stopu ranijeg napuštanja škole, u promjenama srednjeg školstva veliku pozornost treba posvetiti i socijalno ili na drugi način ugroženim učenicima. To znači povećati broj i iznose učeničkih stipendija, proširiti i osuvremeniti kapacitete đačkih domova, značajnije subvencionirati javni prijevoz učenika putnika, te uvesti nove oblike potpore, osobito u suradnji s organizacijama mladih i drugim organizacijama civilnog društva.
Rješavanje mnogih od navedenih problema povezano je s produljenjem razdoblja obveznog obrazovanja. Hrvatski sabor je taj važan cilj prihvatio 2007. godine donošenjem Nacionalnog programa mjera za uvođenje obveznoga srednjoškolskoga obrazovanja. Promjenama se želi povećati broj mladih koji završavaju srednju školu, unaprijediti kvaliteta srednjoškolskog obrazovanja te uskladiti srednjoškolske programe s potrebama tržišta rada i europskim standardima, kako bi se mladi zadržali u sustavu do osposobljavanja za prvo zanimanje. Uspjeh u tome ovisi i o punom normativnom, sadržajnom i funkcionalnom povezivanju cjelokupnog obrazovnog sustava.[8]
1.1.2. Visoko obrazovanje
Visoko obrazovanje temelji se na slobodi i autonomiji sudionika, na etičnosti i javnosti u radu, na poštivanju i afirmaciji ljudskih prava te na zabrani bilo kakve diskriminacije.
Iako se hrvatski obrazovni sustav u cjelini ubrzano mijenja, najopsežnije promjene zbivaju se u području visokog školstva. Razlog tome ubrzano je usklađivanje sa zemljama EU–a, kao i otklanjanje prepreka koje su uočene u tom procesu. Kako bi se izbjegla koncentracija visokih učilišta u većim gradovima, Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa provode politiku policentričnog razvoja visokog obrazovanja, te razvoj stručnih studija u manjim urbanim sredinama. Sukladno tome od 2005. godine do danas osnovano je jedno javno sveučilište (Sveučilište Jurja Dobrile u Puli), šest javnih veleučilišta (Veleučilište Marko Marulić u Kninu, Veleučilište Lavoslav Ružička u Vukovaru, Veleučilište Nikola Tesla u Gospiću, Veleučilište u Šibeniku, Veleučilište u Slavonskom Brodu i Međimursko veleučilište) i jedna javna visoka škola (Visoka škola za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici). Ovakva politika razvoja omogućuje profiliranje sveučilišta, veleučilišta i visokih škola u skladu s regionalnim potrebama i posebitostima. Osnivanje novih veleučilišta u županijskim centrima pridonijet će gospodarskom razvoju područja te zadržavanju mladih ljudi. Također je, u suradnji Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa s Fondom za razvoj i zapošljavanje pokrenut projekt Razvoj stručnih studija radi poticanja zapošljavanja u manjim urbanim sredinama u Republici Hrvatskoj.
Započelo se i s novim sustavom financiranja visokih učilišta prema modelu Lump sum, kojim se uvodi jedinstveno vođenje financijske politike sveučilišta, u siječnju 2006. godine.
Iako su napravljena određena poboljšanja i dalje treba usmjeriti snage na osuvremenjivanje programa, nastavnih metoda i izvora za učenje; povećanje broja izbornih predmeta i proširivanje interdisciplinarnih pristupa; te staviti naglasak na stjecanja primijenjenih znanja i vještina u odnosu na teorijsko obrazovanje kao i poboljšanje materijalne opremljenost velikog broja visokih učilišta.
Donošenjem Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine«, 123/03, 198/03 i 105/04) stvorene su pravne pretpostavke za unaprjeđenje visokog školstva, budući da je Zakonom utvrđeno da je to područje od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, da je sastavni dio međunarodnoga i europskoga obrazovnog prostora te da se, između ostaloga, utemeljuje na načelu akademskih sloboda, povezanosti nastave, istraživanja i stvaralaštva te usklađivanja s europskim sustavom visokog obrazovanja.
Pristupanjem 2001. godine Bolonjskoj deklaraciji, Hrvatska se obvezala na usklađivanja svog sustava visokog obrazovanja s europskim u pet dimenzija: a) uvođenje lako prepoznatljivih i usporedivih akademskih i stručnih stupnjeva te dodatka diplomi; b) prihvaćanje binarnog sustava (sveučilišnih i stručnih studija); c) uvođenje zajedničkog Europskog sustava prijenosa bodova (ECTS – European Credit Transfer System); d) poticanje međunarodne mobilnosti nastavnika i studenata i e) uspostava nacionalnog sustava praćenja i osiguranja kvalitete.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa je od 2005. godine do danas, na temelju prethodnog mišljenja Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje izdalo oko 1 200 dopusnica za izvođenje studijskih programa preddiplomskih i diplomskih sveučilišnih te poslijediplomskih specijalističkih i poslijediplomskih sveučilišnih studija, stručnih te specijalističkih diplomskih stručnih studija. Potrebno je napomenuti da pri sveučilištima u Republici Hrvatskoj djeluju Uredi za upravljanje kvalitetom, čija je zadaća promicanje visokih standarda obrazovanja na sveučilištu i pružanje aktivne podrške sastavnicama u unapređenju kvalitete znanstvenog i nastavnog rada.
Promjene u visokom školstvu usmjerene su i na poboljšanje obrazovne strukture stanovništva[9], što se nastoji riješiti otvaranjem novih učilišta i povećanjem broja upisanih studenata. Prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i špora u Republici Hrvatskoj trenutno djeluje 130 visokih učilišta na kojima je u akademskoj godini 2007/2008. studiralo ukupno 178.300 studenata. U razdoblju od 1997. do 2005. godine broj studenata je porastao za 48 posto, a u istom je razdoblju za 59 posto porastao broj studenata koji su završili studij. Nadalje, opredjeljenje za policentrični razvoj visokoškolskoga podsustava radi zadovoljavanja regionalnih potreba, smanjenja odljeva mladih i poticanje rasta i razvoja lokalnog gospodarstva, dovelo je do otvaranja niza novih visokih učilišta.
Sustav je zbog zabrane zapošljavanja u javnim službama bio jedno vrijeme u krizi koja se u nekim disciplinama očitovala u malom broju stečenih doktorata znanosti u predviđenom roku i visokoj stopi napuštanja novačkih mjesta. Uvođenjem bolonjskih promjena radne obveze znanstvenih novaka su proširene na sudjelovanje u nastavi, otvorena su radna mjesta za one koji su stekli stupanj doktora znanosti, a njihov ostanak se dodatno stimulira sufinanciranjem stambenih kredita, proširivanjem međunarodnih i europskih programa znanstvenog usavršavanja i drugim pogodnostima. Do kraja 2007. godine zaposleno je 2.670 osoba prema kriteriju izvrsnosti.
Stipendije su najčešći oblik potpore, a osiguravaju ih različiti subjekti. Državne stipendije uglavnom se dodjeljuju redovitim studentima sveučilišnih i stručnih studija prema prijedlozima sveučilišta, veleučilišta i visokih škola.[10] Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa poduzima broje aktivnosti na području studentskog standarda i izdvaja na godišnjoj razini vrlo značajna sredstva za podizanje razine standarda za sve studente u Republici Hrvatskoj, pa ipak usprkos relativno velikom broju stipendija i drugih oblika potpore (subvencioniranje smještaja u domovima i podstanarskog smještaja, prehrane, prijevoza i rada studentskih organizacija), studentski standard zahtjeva daljnje napore i ulaganja u njegovo poboljšanje. To se osobito odnosi na siromašnije studente koji studiraju izvan mjesta stalnog boravka. Smještajni kapaciteti studentskih domova i dalje su nedostani u svim sveučilišnim središtima.
Akutan problem predstavlja nizak postotak studenata koji su zainteresirani i koji aktivno sudjeluju u odlučivanju. Istraživanja pokazuju da su studenti općenito slabo informirani o svojim pravima tijekom studija, kao i o mogućnostima organiziranja radi učinkovitog zastupanja svojih interesa.[11] Studentske udruge i dalje ne uspijevaju okupiti veći broj studenata, često djeluju elitistički i rijetko surađuju s udrugama mladih izvan sveučilišta i drugim organizacijama civilnog društva. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa izdvaja znatna sredstva za studentske zborove sveučilišta, veleučilišta i visokih škola kojima se financiraju projekti studentskih udruga vezani uz zapošljavanje i poduzetništvo, zdravstvenu zaštitu i reproduktivno zdravlje, aktivno sudjelovanje u društvu, kulturu i slobodno vrijeme te informiranje i savjetovanje mladih. Utjecaj predstavnika studenata na odlučivanje u visokom školstvu je zanemariv, osobito u svezi s provedbom bolonjskog procesa.
Tomu valja dodati da se promjenom studijskih programa visoko obrazovanje sve više usmjerava na razvoj kompetencija potrebnih tržištu, no funkcionalna veza između visokog obrazovanja i svijeta rada, te osobito društvene zajednice, se uspostavlja. Uvođenjem i izvođenjem studijskih programa razine visokog obrazovanja se usmjeravaju na razvoj kompetencije završenih studenata koje su potrebne za tržište rada. Na visokim učilištima, kao i u srednjim školama, potrebno je nastaviti s razvijanjem i provođenjem programa kojima se potiče razvoj aktivnog i odgovornog građanstva, socijalnih kompetencija, strategijskog planiranja, kritičkog, istraživačkog i aplikativnog mišljenja te, općenito, društveno korisnog učenja, u suradnji s organizacijama civilnog društva[12], što je, uostalom, predviđeno i u Nacionalnom programu zaštite i promicanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj od 2008. do 2012. godine. Osim toga, istaknuli bismo i da je Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje dalo preporuku (10. rujna 2008. godine) kojom podržava uvođenje rodno osjetljivog obrazovanja na visokoobrazovnoj razini te u skladu s time preporuča izradu i uvođenje novog kolegija »ženskog studija« na preddiplomske sveučilišne, diplomske sveučilišne i poslijediplomske studije onih visokih učilišta na kojima postoji mogućnost i uvjeti za njihovo uvođenje.
1.1.3. Obrazovanje odraslih
Mladi koji su izišli iz sustava redovnog obrazovanja, kao i oni koji žele proširiti ili steći nova znanja i vještine iz osobnih ili profesionalnih razloga, mogu koristiti usluge podsustava obrazovanja odraslih. Riječ je o organiziranim i verificiranim obrazovnim programima za odrasle koji imaju kompenzacijsku (temeljno obrazovanje) i nadopunjujući funkciju, a čine bitan dio cjeloživotnog učenja.
O udjelu odraslih u obrazovanju u osnovnoškolskim i srednjoškolskim programima ne postoje pouzdani podaci.[13] Od osamostaljenja Hrvatske do donošenja Strategije obrazovanja odraslih 2004. i osnivanja Agencije za obrazovanje odraslih dvije godine kasnije, tom se području nije poklanjala odgovarajuća pozornost, pa se djelatnost održavala ponajviše zahvaljujući individualnim inicijativama. Donošenjem Zakona o obrazovanju odraslih (»Narodne novine«, 17/07), stanje se bitno mijenja. Zakonom je to područje integrirano u cjelokupni sustav obrazovanja Republike Hrvatske, čime su stvoreni uvjeti za vertikalnu prohodnost (nastavak školovanja na bilo kojoj razini) i cjeloživotno učenje. Osim odredbe o integriranosti, Zakon uvodi načelo partnerstva svih relevantnih čimbenika u kreiranju mjera za unaprjeđenje obrazovanja odraslih, kao i načelo sudjelovanja svih u financiranju obrazovanja odraslih prema potrebama i mogućnostima zainteresiranih strana (država, lokalna i regionalna samouprava, poslodavci te polaznici). Uspostavlja se i Vijeće za obrazovanje odraslih kojega čine predstavnici ministarstava, poslodavaca, sindikata i obrazovnih institucija, a zadatak mu je praćenje stanja u tom području i predlaganje mjera za njegovo unaprjeđenje.
Temeljem Zakona o obrazovanju odraslih doneseni su i sljedeći pravilnici: Pravilnik o standardima i normativima te načinu i postupku utvrđivanja ispunjenosti uvjeta u ustanovama za obrazovanje odraslih, Pravilnik o evidencijama u obrazovanju odraslih, Pravilnik o javnim ispravama u obrazovanju odraslih, Pravilnik o sadržaju, obliku te načinu vođenja i čuvanja andragoške dokumentacije (»Narodne novine«, 128/08).
U Zakonu se obrazovanje odraslih određuje kao cjelovit proces učenja usmjeren razvoju osobnosti, osposobljavanju za zapošljivost (uključuje stjecanje kvalifikacija za prvo zanimanje i obrazovanje za prekvalifikaciju ili nadopunu postojećih stručnih znanja i vještina) i osposobljavanju za aktivno građanstvo. Odvija se kao formalno, neformalno, informalno i/ili samousmjereno učenje i utemeljuje na načelima cjeloživotnog učenja, dostupnosti, slobode izbora, različitosti, jamstva kvalitete te poštovanja osobnosti i dostojanstva svakoga sudionika.
U sklopu formalnog obrazovanja odraslih nalazi se osnovno, srednjoškolsko i visoko obrazovanje, prekvalifikacija, usavršavanje i osposobljavanje, a izvodi se prema institucionalnim i drugim verificiranim programima obrazovanja. Pod neformalnim obrazovanjem odraslih misli se na organizirane procese osposobljavanja za rad, različite socijalne aktivnosti i osobni razvoj te se njima ne stječe javna isprava. Informalno učenje se odnosi na znanja, vještine i stavove koje pojedinac usvaja u komunikaciji sa svojom neposrednom okolinom, a samousmjereno učenje na aktivnosti učenja koje pojedinac samostalno bira, nadzire i sam snosi odgovornost za ishode učenja.
Usluge obrazovanja odraslih mogu pružati pučka otvorena učilišta, osnovne i srednje škole, visoka učilišta, škole stranih jezika, ustanove za smještaj i skrb osoba s posebnim potrebama, penološke ustanove te druge ustanove i organizacije, pod uvjetom da ispunjavaju predviđene uvjete.
Prema podacima trgovačkih sudova, u Hrvatskoj se obrazovanjem odraslih bave 82 pučka otvorena učilišta, 2 otvorena učilišta i 18 učilišta; 7 narodnih sveučilišta te 20 centara za kulturu, 3 doma kulture i 23 pravna subjekta (društva s ograničenom odgovornošću i dionička društva)[14]. U njima se provode programi stjecanja prvog zanimanja, stručnog usavršavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije, od temeljne pismenosti do usvajanja znanja i vještina iz određenog strukovnog ili općekulturnog područja, kao što su strani jezici, informacijsko-komunikacijske tehnologije, poduzetništvo i menadžment, aktivno građanstvo i zaštita okoliša. Programi se financiraju iz državnog proračuna, proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te od polaznika i poslodavaca.
1.1.4. Obrazovanje posebnih grupa mladih
U suvremenim demokracijama koje se razvijaju u pravcu društva i gospodarstva znanja i koje su, štoviše, uzajamno obvezane na poštivanje načela općih ljudskih prava, jednakosti i pluralizma, vlade imaju obvezu osigurati uvjete kako bi obrazovanje bilo dostupno svima, bez obzira na spolnu, nacionalnu ili religijsku pripadnost, socijalno–ekonomski status ili razvojne teškoće. Dostupnost obrazovanja za sve, najvažniji je čimbenik ujednačavanja životnih šansi.
U Hrvatskoj ne postoji tzv. rodni nerazmjer u obrazovanju u korist muškaraca, koji nalazimo u nizu razvijenih zemalja svijeta. Broj žena i muškaraca ujednačen je na svim razinama obrazovanja, a zadnja dva–tri desetljeća u visokom obrazovanju se uočava stalni trend porasta broja žena u odnosu na broj muškaraca. No rodni nerazmjer nalazimo u izboru škole i zanimanja kod čega se pokazuju tradicijski obrasci podjele rodnih uloga.
Djeca i mladi koji pripadaju nacionalnim manjinama uključeni su u posebne programe od predškolske do sveučilišta, koji se provode u obrazovnim ustanovama manjina ili u školama na hrvatskom jeziku, u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina (»Narodne novine«, 155/02) i Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (»Narodne novine«, 51/00). Obrazovanje djece i mladih Roma provodi se prema Nacionalnom programu za Rome, koji je Vlada Republike Hrvatske donijela 2003. godine, odnosno Akcijskom planu »Desetljeće za uključivanje Roma 2005. – 2015.«. Ovisno o izboru predstavnika nacionalne manjine, nastava se organizira po jednom od tri prihvaćena modela (nastava na jeziku i pismu nacionalne manjine – model A; dvojezična nastava – model B, ili njegovanje jezika i kulture – model C), ili kao poseban nastavni oblik (npr. ljetne ili zimske škole). Obrazovanje manjina integrirano je hrvatski obrazovni sustav, a financira se iz sredstava državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne samouprave. U nastavi rade nastavnici pripadnici određene manjine, ali i nastavnici drugog podrijetla, pod uvjetom da vladaju jezikom i pismom nacionalne manjine. Osnovnoškolski programi na jeziku i pismu nacionalne manjine provode se u posebnim ustanovama ili u sklopu škola na hrvatskom jeziku za srpsku, talijansku, mađarsku, češku, austrijsku, njemačku, rusinsku, ukrajinsku i slovačku manjinu. Srednjoškolsko obrazovanje organizirano je za srpsku, talijansku, češku i mađarsku manjinu, a na razini visokog obrazovanja samo za talijansku manjinu.
Vjeronauk je u hrvatske škole uveden kao izborni predmet na dva sata tjedno od školske godine 1991./1992., a naknadno je uređen Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica (»Narodne novine«, 83/02). Ovisno o broju učenika, može biti organiziran u školi ili vjerskoj ustanovi. Katolički vjeronauk se provodi u školama, a polazi ga oko 80 posto učenika osnovnih i oko 77 posto učenika srednjih škola. Ostale vjerske zajednice (pravoslavna, evangelistička, židovska, islamska, adventistička, evangelička i dr.) uglavnom organiziraju nastavu vjeronauka u svojim vjerskim ustanovama prema svojim programima, koje potvrđuje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.
Obrazovanje mladih s teškoćama u razvoju pravno je uređeno Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (»Narodne novine«, 87/08), kojima se promiče načelo integracije preko redovitih, prilagođenih i posebnih programa. Provedba načela integracije povezana je s nizom poteškoća koje su najčešće posljedica velikog broja učenika u razrednim odjeljenjima, nedovoljne pripreme nastavnika za rad u integriranim uvjetima, nedostatka pomoćnih učitelja i odgovarajućih stručnjaka, nepripremljenosti vršnjaka te prometne i infrastrukturne neprilagođenosti. Dio srednjoškolskih i visokoškolskih ustanova i dalje je, zbog fizičkih prepreka, nedostupan mladima s invaliditetom. Iako se uvođenjem posebnih oblika potpore (stipendije za invalide, prilagođeni smještajni kapaciteti u studentskim domovima i sl.) postupno povećava dostupnost stručnih i sveučilišnih studija mladima s invaliditetom, to tek u manjoj mjeri zadovoljava njihove realne potrebe.
1.2. Neformalno obrazovanje
Neformalno obrazovanje obuhvaća organizirane i spontane obrazovne aktivnosti koje se uspostavljaju izvan sustava formalnog obrazovanja. Programi su prilagođeni različitim i promjenjivim potrebama i interesima korisnika. Razvijenost i raznolikost programa neformalnog obrazovanja pokazatelj je razvijenosti društva u cjelini, a u kontekstu rasprave o društvu znanja, ono je jedan od ključnih resursa cjeloživotnog učenja.
U Hrvatskoj relativno velik broj ustanova i organizacija pruža usluge neformalnog obrazovanja (pučka učilišta, centri za kulturu, centri za učenje stranih jezika, autoškole, profesionalne udruge i poduzeća, vjerske zajednice, planinarska i športska društva te druge organizacije civilnog društva). Nedostaci u tom području uglavnom proizlaze iz koncentracije odgovarajućih ustanova u većim centrima, nepostojanja jedinstvenog sustava informiranja o postojećim programima i previsoke cijene usluga, zbog čega takvi programi nisu dostupni socijalno ugroženom dijelu mladih, kojima su i najpotrebniji. Nadalje, programi neformalnog obrazovanja se ne prate i ne vrednuju prema odgovarajućim kriterijima kvalitete, a o broju korisnika ne postoje pouzdani podaci, pa se sa sigurnošću ne može zaključiti kako i u kojoj mjeri neformalno obrazovanje pridonosi uspostavi i razvoju sustava cjeloživotnog učenja u Hrvatskoj.
Poseban dio sustava neformalnog obrazovanja čine programi koje provode organizacije civilnog društva u užem smislu – nevladine udruge. Uglavnom su usmjereni na stjecanje znanja i vještina u području zaštite ljudskih prava, nediskriminacije, rodne jednakosti, nenasilnog rješavanja sukoba, međukulturnog razumijevanja, demokratskog građanstva, zaštite okoliša i zaštite potrošača. Prednost programa nevladinih udruga pred programima formalnog obrazovanja nije samo u tome što su programi nevladinih udruga usmjereni na životno važne teme i što koriste aktivne i suradničke metode učenja, nego u tome što su prvenstveno okrenuti mladima. Takvi programi stoga predstavljaju važan obrazovni resurs, koji u hrvatskom obrazovnom sustavu još nije ni primjereno priznat ni dovoljno iskorišten, po čemu se Hrvatska znatno razlikuje od razvijenih demokratskih zemalja u kojima, osobito na lokalnoj razini, postoji tijesna suradnja između nositelja formalnog i neformalnog obrazovanja u ostvarivanju obrazovnih ciljeva kojima se promiče jednakost, interkulturna osjetljivost, društvena odgovornost i društvena kohezija. Nevladine udruge u nekim zemljama redovito surađuju s obrazovnim ustanovama od predškole do sveučilišta na ostvarivanju programa društveno korisnog učenja, putem kojih se djeca i mladi pripremaju za aktivno i odgovorno demokratsko građanstvo.
Novija istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da su srednjoškolci i studenti nezainteresirani za politička zbivanja, da ne pokazuju civilnu zauzetost za društvene probleme, da vrlo rijetko sudjeluju u civilnim akcijama ili u radu organizacija civilnog društva, s izuzetkom športsko-rekreativnih programa, te da slabo poznaju demokratske institucije i procese, uključujući svoja prava i obveze. Istovremeno, mladi su zainteresirani za uvođenje takvih sadržaja na sve razine obrazovanja. Potreba da se mladi pripreme za aktivno i odgovorno građanstvo govori u prilog integracije neformalnih obrazovnih programa organizacija civilnog društva u sustav formalnog obrazovanja, uz pretpostavku da se prethodno odrede standardi kvalitete primjenjivi na takve programe.
Primjenom nove nastavne metodologije – društveno korisnog učenja (service learning) u nastavi na fakultetima i srednjim školama dobiva se povezanost svrhovitog volonterskog rada s učenjem, osobnim razvojem i razvojem osjećaja građanske odgovornosti[15]. Povezujući ove domene dobiva se strategija usavršavanja kvalitete i produktivnosti edukativnog sustava, a ujedno i način da mlade društveno angažiramo. Jedan od osnovnih razloga direktnog djelovanja na fakultetima i srednjim školama s ciljem poticanja mladih na aktivno sudjelovanje u društvu je činjenica da mladi upravo obrazovni sustav smatraju drugim akterom po važnosti (dakle, odmah nakon obitelji) koji ih potiče na javni angažman (Ilišin, 2006). Društveno korisno učenje (DKU) kroz volontiranje omogućuje učenicima i studentima da steknu dublje razumijevanje ciljeva nastavnih predmeta i studija, usvoje nova znanja, vještine, osjećaj osobne odgovornosti te građanske aktivnosti. DKU ojačava vezu društvene zajednice i sveučilišta pružajući mogućnost ujedinjavanja ciljeva djelovanja u zajednici s ciljevima učenja, a aktivnosti studenata i učenika u zajednici rezultiraju pozitivnim promjenama u zajednici.
Pozitivni učinci ove metodologije dokazani su u nastavi koja se sustavno provodi od ak. god. 2005./2006. na Odsjeku za Informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu[16] [8] te na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u suradnji s udrugom DIM. Besplatne radionice za nastavno osoblje Primjene društveno korisnog učenja u nastavi se od akademske godine 2007./08. ciklički održavaju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. No, aktivno sudjelovanje mladih u društvu moguće je potaknuti tek sustavnom primjenom ove metodologija od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.
1.3. Informatizacija obrazovanja
Informatizacija obrazovanja jedan je od prioriteta u razvoju obrazovnog sustava, a podrazumijeva informatičko opremanje obrazovnih ustanova te promicanje informatičke pismenosti uvođenjem i stalnim osuvremenjivanjem nastave informatike te osposobljavanjem nastavnika i drugih djelatnika u obrazovanju za korištenje informatičkih mogućnosti u svom radu. U skladu s tim, u Hrvatskoj su sve škole i visoka učilišta opremljeni računalnom opremom i primjerenom programskom podrškom. U tijeku je puno opremanje projektorima i prijenosnim računalima, što će znatno obogatiti nastavu i proširiti mogućnosti podučavanja i učenja izvan učionice i same ustanove. Sve osnovne i srednje škole, kao i visoka učilišta imaju svoju adresu za elektronsku poštu, a velika većina održava Internet stranice. Sve obrazovne institucije, uključujući škole na otocima, povezane su na Internet preko hrvatske akademske i istraživačke mreže CARNet, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa je nedavno srednjoškolskim učenicima stavio na raspolaganje on–line interaktivno gradivo iz matematike, fizike i biologije s planovima za proširenje na druge predmete. U visokom obrazovanju uspostavljen je informacijski sustav visokih učilišta ISVU i uvedene pametne stranice SmartX i e–INDEKS, a studentski domovi su povezani u mrežu stuDOM.
Značajan doprinos informatizaciji obrazovanja daju tri posebna projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Projektom primjene informacije tehnologije (iProjektima) potiče se razvoj i primjena informacijske i komunikacijske tehnologije u nastavnom procesu i znanstveno-istraživačkoj djelatnosti, projektom NISKA osigurava se izgradnja jedinstvenog nacionalnog informacijskog sustava knjižnica, a projektom »Net u školi« promiče brža internetizacija škola i informatičko obrazovanje nastavnika i učenika.
Iako su u tom smjeru već poduzeti odgovarajući koraci, u sljedećem se razdoblju pozornost treba više usmjeriti na osposobljavanje nastavnika za korištenje novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija u planiranju, pripremi i realizaciji nastave, osobito radi razmjene iskustava s drugim nastavnicima iz zemlje i svijeta, unaprjeđenja nastavnih metoda i poticanja učenika na istraživačko ili projektno i suradničko učenje. Potrebno je nastaviti digitalizaciju nastavnih sadržaja i drugih izvora za samostalno učenje, razvojem interaktivnih programa. Nastavnicima i učenicima, odnosno studentima također treba omogućiti pristup odgovarajućim bazama podataka, a u visokom obrazovanju proširiti postojeće izbore. U svezi s tim, prijeko je potrebno uspostaviti središnju dokumentacijsku bazu s pouzdanim statističkim i analitičkim podacima, preko kojih bi se profesionalna i šira javnost detaljno informirala o procesu, poteškoćama i postignućima provedbe strategijsko-razvojnih dokumenata na svim razinama obrazovnog sustava.
1.4. Ciljevi
› Osigurati potrebne uvjete kako bi udruge mladih mogle provoditi programe neformalnog obrazovanja u suradnji s ustanovama formalnog obrazovanja i drugim organizacijama civilnog društva
› Uspostaviti sustav profesionalnog savjetovanja i vođenja mladih kao sastavnog dijela formalnog obrazovanja, s osobitim naglaskom na dokvalifikaciju i prekvalifikaciju
› Izraditi jasne standarde kvalitete obrazovanja i kriterije za akreditaciju programa neformalnog obrazovanja s ciljem njihova uključivanja u formalno obrazovanje
› Osigurati prohodnost obrazovnog sustava i mobilnost učenika i studenata kroz sustave neformalnog i formalnog obrazovanja na nacionalnoj i međunarodnoj razini
› Osigurati uvjete za uvođenje programa kojima se promiče aktivno građanstvo, ljudska prava, kulturna različitost, nenasilno rješavanje sukoba, društvena angažiranost, ekološka osviještenost i znanja o pružanju prve pomoći u sustav formalnog obrazovanja i u partnerstvu s akreditiranim organizacijama civilnog društva
› Uspostaviti mehanizme ravnopravnog sudjelovanja mladih u procesima odlučivanja u cjelovitom sustavu obrazovanja, s osobitim naglaskom na srednje i visoko obrazovanje
› Osigurati punu uključenost osjetljivih grupa mladih (invalidi, materijalno i socijalno isključeni, rodne, nacionalne i vjerske manjine) na sve razine i u sve oblike obrazovanja
› Kontinuirano ulagati u informatičke servise i usluge za mlade te osigurati njihovu dostupnost svim mladima podizanjem razine informatičke pismenosti i uvođenjem odgovarajuće infrastrukture u sustave formalnog i neformalnog obrazovanja
1.5. Mjere i aktivnosti
Mjera 1. USPOSTAVITI SUSTAV VREDNOVANJA NEFORMALNOG OBRAZOVANJA.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK
PROVEDBE:
1.1. Kroz izradu Hrvatskog kvalifikacijskog okvira definirati mogućnosti priznavanja stupnja znanja i vještina (razine, obujma i profila) stečenih neformalnim oblikom obrazovanja. Izgraditi sustav vrjednovanja znanja, vještina i kompetencija stečenih neformalnih oblikom učenja kroz izradu uvođenje Hrvatskog kvalifikacijskog okvira.2012. 
1.2. Razviti sustav poticanja i nagrađivanja prosvjetnih djelatnika koji su aktivno uključeni u provedbu izvanškolskih aktivnosti koje se provode u školama na osnovi volontiranja, a koje su dio neformalnog obrazovanja, priznavanjem dodatnih školskih sati u tjednoj satnici, priznavanje bodova u postupku stjecanja zvanja mentora i/ili savjetnika ili sl. 2010.
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBIMinistarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Agencija za obrazovanje odraslih
Agencija za odgoj i obrazovanje
Organizacije civilnog društva usmjerene neformalnom obrazovanju
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– izrađen i usvojen Hrvatski kvalifikacijski okvir
– donošenje odgovarajućeg pravilnika za vrednovanje rada prosvjetnih djelatnika u provedbi obrazovnih programa udruga
– broj uključenih prosvjetnih djelatnika u provedbu obrazovnih programa udruga

Mjera 2. USPOSTAVA JEDINSTVENE BAZE PODATAKA O MOGUĆNOSTIMA OBRAZOVANJA NA PODRUČJU SVAKE ŽUPANIJE
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
2.1. Izraditi katalog institucija koje provode programa koji se odnose na neformalno obrazovanje te distribucija istog odgojno-obrazovnim ustanovama.2010. 
2.2. Objaviti katalog na web-stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske uz kontinuirano primanje prijava novih projekata i programa za uvrštavanja u katalog.2010.
i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBIHrvatski zavod za zapošljavanje
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Pučka i otvorena učilišta
Agencija za odgoj i obrazovanje
Agencija za obrazovanje odraslih
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i šport
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– izrada i distribucija kataloga
– objava kataloga na web-stranicama 

Mjera 3. POTICATI MLADE NA NASTAVAK OBRAZOVANJA RAZVIJANJEM SUSTAVA PRAVODOBNOG INFORMIRANJA I POTPORE ZAINTERESIRANIMA ZA NASTAVAK ŠKOLOVANJA TE OMOGUĆAVANJEM HORIZONTALNE I VERTIKALNE PROHODNOSTI.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
3.1. Odrediti obvezu održavanja prezentacijsko-
-obrazovnog programa za učenike trećeg i četvrtog razreda srednjih škola uz poticanje učenika za posjećivanje otvorenih dana sveučilišta.2009.
i kontinuirano
3.2. Nastavak implementacije Bolonjskog procesa na visokim učilištima uz poticaj i potporu mladima za nastavak obrazovanja2009.
i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBIDržavni zavod za statistiku
Hrvatski zavod za zapošljavanje i podružnice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje
Uredi državne uprave u županijama (službe za društvene djelatnosti i obrazovanje), Gradski ured za obrazovanje i šport grada Zagreba
Ustanove za znanstvenu djelatnost i visoko obrazovanje
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– realizacija obrazovno-prezentacijskih programa u školama u RH
– usklađenost obrazovnog sustava s uvjetima Bolonjskog procesa

Mjera 4. PODUPIRATI PROVOĐENJE PROJEKATA I PROGRAMA U SVRHU PRAĆENJA DAROVITIH UČENIKA. 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
4.1. Podupirati rad s darovitim učenicima u odgojno-obrazovnim ustanovama.kontinuirano 
4.2. Provoditi natječaj za financijske potpore projektima udruga u području izvaninstiucionalng odgoja i obrazovanja djece i mladih.2009.
i kontinuirano 
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBIAgencija za odgoj i obrazovanje
Visoka učilišta
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Hrvatski zavod za zapošljavanje
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima
Lokalna samouprava
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– donošenje i realizacija Odluke 

Mjera 5. POTICATI DOSTUPNOST ŠKOLSKIH I PROSTORA VISOKIH UČILIŠTA ONIM UDRUGAMA KOJE UČENICIMA I STUDENTIMA NUDE NEPROFITNE OBRAZOVNE, ŠPORTSKE, IZVIĐAČKE, KULTURNE, DUHOVNE, INFORMATIČKE PROGRAME, PROGRAME RAZVOJA DEMOKRACIJE, CIVILNOG DRUŠTVA, TOLERANCIJE, NENASILJA, INTERKULTURALNOSTI, PROGRAME NACIONALNIH MANJINA I SL.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
5.1. Uputiti poziv osnivačima osnovnih i srednjih škola za besplatno ustupanje školskih prostora i prostora visokih učilišta udrugama za provođenje besplatnih aktivnosti slobodnog vremena učenika.2009. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBIUred za udruge Vlade Republike Hrvatske
Savjet za razvoj civilnog društva
Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– upućena Preporuka
– broj otvorenih školskih i fakultetskih prostora za programe udruga

Mjera 6. PODIZANJE RAZINE INFORMATIČKE PISMENOSTI MLADIH
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
6.1. Osigurati besplatne napredne informatičke tečajeve za mlade u smislu podizanja razine kvalitete informatičke pismenosti. 2010. i kontinuirano
6.2. Širiti informacije o mogućnostima besplatnog i brzog pristupa internetu mladima u svim odgojno-obrazovnim ustanovama i visokim učilištima pa tako i onima u najudaljenijim krajevima Republike Hrvatske koristeći sve dostupne tehnološke mogućnosti.2009. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBIUstanove za informatičko obrazovanje
Pučka i otvorena učilišta
Srednje škole u Republici Hrvatskoj
Sveučilišta i veleučilišta u Republici Hrvatskoj
Studentski centri
Učenički domovi
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj korisnika besplatnih programa
– broj odgojno-obrazovnih ustanova koje omogućuju besplatan pristup internetu

Mjera 7. POTICATI SURADNJU OBRAZOVNIH USTANOVA S NEVLADINIM SEKTOROM 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
7.1. Upotpuniti nastavne planove i programe fakultativnim predmetima koje bi izradile srednje škole u suradnji s udrugama.2009. i kontinuirano
7.2 Donošenje programa rada i plana djelatnosti za mlade koji se u centrima nacionalnih organizacija moraju provoditi.2009. i kontinuirano 
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBIOrganizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj razmatranih i prihvaćenih fakultativnih predmeta koje su izradile srednje škole u suradnji s udrugama
– broj ostvarenih programa u omladinskim hostelima, izviđačkim centrima te kulturno-umjetničkim centrima 

Mjera 8. RAZVOJ I PRIMJENA INTERDISCIPLINARNOG POSTUPANJA I PROVEDBE MEĐUSEKTORNIH MJERA RADI SUZBIJANJA NASILJA I POVEĆANJA SIGURNOSTI U ODGOJNO-OBRAZOVNIM USTANOVAMA.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
8.1. Izrada školskih kurikuluma koji će uključivati programe interdisciplinarne i međuresorne edukacije odgojno obrazovnih djelatnika, učenika i roditelja s posebnim fokusom na vršnjačko nasilje, nasilje navijačkih skupina i pojavu ksenofobije i rasizma kod mladih.2009. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBIMinistarstvo unutarnjih poslova
Agencija za odgoj i obrazovanje
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– izrađen program interdisciplinarne i međuresorne edukacije
– broj provedenih edukacija/ radionica i projekata i broj korisnika

Mjera 9. RAZVOJ I IMPLEMENTACIJA PROGRAMA OBRAZOVANJA ZA ODRŽIVI RAZVOJ
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
9.1. Preporuka Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa svim obrazovnim institucijama za provođenje programa obrazovanja za održivi razvoj.2009. i kontinuirano
9.2. Poticati suradnju obrazovnih institucija i nevladinog sektora pri organizaciji edukacija, seminara, okruglih stolova vezano uz temu održivog razvoja.2009. i kontinuirano
9.3. U sklopu natječaja za sufinanciranje projekata udruga, sufinancirati one koje se bave odgojem i obrazovanjem za održivi razvoj, posebice ukoliko imaju predviđene izrade informativnog materijala.2009. i kontinuirano
9.4. Izraditi informativne publikacije koje bi širile informacije o održivom razvoju.2009. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Ministarstvo kulture
9.4. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva 
SURADNICI U PROVEDBIAgencija za odgoj i obrazovanje
Srednje škole u Republici Hrvatskoj
Sveučilišta i veleučilišta u Republici Hrvatskoj
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Ministarstvo kulture
9.4. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj ostvarenih edukacija, seminara, okruglih stolova
– broj publikacija 

Mjera 10. RAZVOJ I IMPLEMENTACIJA PROGRAMA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
10.1. Preporuka Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa obrazovnim institucijama za provođenje programa zaštite potrošača.2009. i kontinuirano
10.2. Poticati suradnju obrazovnih institucija te organizacija civilnog društva pri organizaciji edukacija, seminara, okruglih stolova vezano uz temu za potrošačko obrazovanje.2009. i kontinuirano
10.3. U sklopu natječaja za sufinanciranje projekata udruga, sufinancirati one koje se bave odgojem i obrazovanjem za zaštitu potrošača, posebice ukoliko imaju predviđene aktivnosti izrade informativnog materijala.2009. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Agencija za odgoj i obrazovanje
Srednje škole u Republici Hrvatskoj
Sveučilišta i veleučilišta u Republici Hrvatskoj
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj ostvarenih edukacija, seminara, okruglih stolova
– broj publikacija 

Mjera 11. POTICATI RAZVOJ PROGRAMA ZDRAVSTVENOG ODGOJA S PODRUČJA ZAŠTITE REPRODUKTIVNOG ZDRAVLJA, SMANJENJA RIZIČNIH PONAŠANJA, ŠTETNIH NAVIKA I PREVENCIJE OVISNOSTI. 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
11.1. Uključiti programe zdravstvenog odgoja u redovni srednjoškolski obrazovni program (sukladno rezultatima evaluacije eksperimentalnih programa) uz mogućnost suradnje sa zdravstvenim ustanovama i organizacijama civilnog društva.2009. i kontinuirano
11.2. Izraditi zdravstveno-odgojne publikacije (brošure, priručnike, letke). 2010. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj škola i broj mladih uključenih u program zdravstvenog odgoja
– broj i kvaliteta tiskanih zdravstveno-odgojnih publikacija 

Mjera 12. U PLANOVE I PROGRAME VISOKIH UČILIŠTA I SREDNJIH ŠKOLA UVESTI METODOLOGIJU DRUŠTVENO KORISNOG UČENJA (»SERVICE LEARNING«), KAKO BI SE POVEĆALA ANGAŽIRANOST MLADIH U DRUŠTVU, OSIGURALO VREDNOVANJE VOLONTERSKOG RADA KROZ SUSTAV OCJENJIVANJA, UVELO OBRAZOVANJE ZA CIVILNO DRUŠTVO I OSTVARILA ČVRŠĆA VEZA IZMEĐU OBRAZOVANJA I DRUŠTVENE ZAJEDNICE.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
12.1. Edukacija visokoškolskih i srednjoškolskih djelatnika putem radionica o provedbi programa društveno korisnog učenja preko studentskih i učeničkih volonterskih projekata u zajednici.2010. i kontinuirano
12.2. Uvođenje izbornih kolegija na visokim učilištima i fakultativnih predmeta u srednjim školama koji polaze od metodologije društveno korisnog učenja za mlade.2011. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Sveučilišta u Republici Hrvatskoj
Srednje škole u Republici Hrvatskoj
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
IZVORI SREDSTAVAMinistarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj izbornih kolegija na fakultetima i fakultativnih predmeta u srednjim školama koji nude projekte društveno korisnog učenja za mlade
– broj studenata i učenika uključenih u fakultativne nastavne programe
– broj predavača na fakultetima i odgojno-obrazovnih djelatnika u školama koji su bili uključeni u radionice primjene društveno korisnog učenja u nastavi
– broj fakulteta i škola koje koriste metodologiju društveno korisnog učenja

Mjera 13. USPOSTAVITI MEHANIZME SURADNJE RODITELJA I ŠKOLE KOJIMA BI SE POVEZAO OBITELJSKI ODGOJ S ODGOJNOM ULOGOM ŠKOLE.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
13.1. Odrediti obvezu održavanja dana otvorenih vrata u svim školama kako bi roditelji imali priliku upoznati nastavnike svoje djece i razmijeniti iskustva u obrazovanju, odgoju i razvoju svoje djece.2010. i kontinuirano
13.2. Osmisliti sustav koji bi omogućio roditeljima donošenje odluka o odgojnim programima koji ulaze u vrijednosni sustav obitelji (kao što je, primjerice, zdravstveni program).2011. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBISrednje škole u Republici Hrvatskoj
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– održavanje dana otvorenih vrata
– donošenje standarda za traženje suglasnosti roditelja u provedbi određenih odgojnih programa

2. ZAPOŠLJAVANJE I PODUZETNIŠTVO
2.1. Mladi na tržištu rada
Jedan od najznačajnijih razloga nepotpune socijalne integracije mladih proizlazi, između ostaloga, iz procesa njihova prinudna zadržavanja u statusu dugoročno nezaposlenih osoba. Prema malobrojnim istraživanjima u Hrvatskoj utvrđeno je da nezaposlenost kao glavni problem ističe od 40 – 60% ispitanih mladih osoba, a u područjima pogođenim ratom čak oko 80% mladih (Ilišin, 2005 prema Ilišin, 2007.; Lugomer–Armano, Kamenov i Ljubotina, 2001.). Većina mladih drži kako su najveći problemi njihovih vršnjaka u Hrvatskoj uz nezaposlenost, nizak životni standard i nedostatak životne perspektive. (Ilišin, 2007). S tim u vezi je zabrinutost oko toga hoće li osobe uopće moći zadovoljiti svoje temeljne potrebe u budućnosti te nedostatak perspektive o mogućnostima zapošljavanja, profesionalnog razvoja te vođenja samostalnog i produktivnog života.
Visoka razina nezaposlenosti mladih može dovesti do njihovog otuđenja od demokratskih i političkih zbivanja u društvu. Jedan od preduvjeta za uspjeh u borbi protiv nezaposlenosti je dobro poznavanje ponašanja mladeži za vrijeme traženja zaposlenja, uz razumijevanje njihova stajališta prema društvu i institucijama.
Kako rastu globalizacijski pritisci na život mladih, raste i globalna potreba za njihovom participacijom u društvenim ekonomskim i političkim odnosima. Zbog toga što radna okolina osigurava mogućnosti za učenje, pokazivanje inicijative, razvoj socijalnih kontakata, te samoostvarenje, za nezaposlenost se može kazati da ima utjecaj na cjelokupno, individualno zdravlje pojedinca.
Najnoviji podatak o 32% nezaposlenih mladih (Analitički bilten, 2007.) vrlo je zabrinjavajući, te je potrebno posvetiti posebnu pažnju na nepovoljni položaj mladih na tržištu rada. Struktura mladih nezaposlenih osoba prilično je heterogena: oko 51% mladih osoba su žene, 89% čine neudate ili neoženjeni, 9% ih ima djecu, 59% je bez radnog iskustva, 36% je nezaposleno dulje od jedne godine, preko 90% se regrutira iz nepoljoprivrednog stanovništva, 51% živi u gradskim naseljima, a preko 80% ih ima srednje, više ili visoko obrazovanje (Kerovec, 2000.) Ono što ih čini teže zapošljivima jest nedostatak radnog iskustva, te neusklađenost njihove profesionalne strukture s potrebama koje na tržištu rada iskazuju poslodavci. Poseban problem predstavljaju mladi bez radnog iskustva koji su izašli iz redovnog školovanja. Niža obrazovna razina ove podskupine nezaposlene populacije, svakako ih dodatno čini teško zapošljivima.
Mladi su sami po sebi socijalno ranjiva skupina, no i u pogledu toga vrlo izdiferencirani. U najranjivije skupine mladih možemo ubrojiti mlade bez kvalifikacija, mlade s posebnim potrebama, mlade majke te mlade Rome kao posebno osjetljivu nacionalnu manjinu u Hrvatskoj.
Mladi bez kvalifikacija nakon prekida školovanja vrlo često ulaze u krug korištenja socijalne pomoći te pronalaženja kratkotrajnih poslova koje poslodavac ne prijavljuje (tzv. »rad na crno«). Veliki broj poslodavaca prijavljuju radnike po principu produžavanja ugovora na određeno vrijeme koje je po hrvatskom zakonodavstvu kod istog poslodavca moguće produžiti u ukupnom trajanju do 36 mjeseca. Ovakva situacija sve mlade, ne samo one bez kvalifikacija, stavlja u nepovoljan položaj kad je riječ o osiguranju sigurnih uvjeta rada, dogovorene naknade za rad, te neuplaćivanja obveznih zdravstvenih i mirovinskih osiguranja. Ovime su naročito pogođene mlade majke kod kojih nije rijetka situacija da im u slučaju trudnoće poslodavac odbije produžiti ugovor o radu.
Mlade nezaposlene osobe s invaliditetom predstavljaju vrlo heterogenu skupinu s obzirom na obrazovno-radne karakteristike te različitu dostupnost školovanja i zapošljavanja. Elementi smanjenih mogućnosti zapošljavanja mladih s invaliditetom u Hrvatskoj vezani su uz zastarjele programe školovanja, te uz iskorištavanje poticajnim mjera od strane poslodavaca za kratkotrajno popunjavanje radnog mjesta gdje nakon isteka prvobitnog ugovora poslodavac najčešće ne nudi novi ugovor.
Romi nesumnjivo pripadaju najranjivijoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj zbog njihova visokog stupnja društvene isključenosti. Društvena marginalizacija dovela je do svojevrsne mimikrije čiji je primjer to da se u popisu stanovništva 2001. samo 9 463 izjasnilo kao Romi, dok primjerice, ured UNICEF–a u Hrvatskoj procjenjuje broj Roma na oko 40 000 (UNESCO, 2000.). Jedan dio Roma ne posjeduje osobnu iskaznicu što njima i njihovoj djeci onemogućuje stjecanje osnovnih građanskih prava i ulazak u programa školovanja. Dodatan čimbenik nepovoljne životne situacije jest loša ili nepostojeća komunalna infrastruktura u improviziranim naseljima u kojima Romi žive. Prema dostupnim podacima samo 10% Roma pohađa osnovno školovanje dok je postotak uključenih u srednjoškolsko obrazovanje neznatan (Hoblaj, 2002.).
Zbog visoke stope nezaposlenosti, kao i snižavanja općeg socijalnog standarda, položaj mladih u Hrvatskoj teško se može uspoređivati s društvenim položajem mladih u visokorazvijenim europskim zemljama. Njih pogađa visoka stopa nezaposlenosti i pretežito se zapošljavaju na poslovima kratkog trajanja. Otežan im je pristup opsežnim i relevantnim informacijama o različitim mogućnostima zapošljavanja, privatnim posredništvima za zapošljavanje i dodatnom usavršavanju koje se nudi na hrvatskom tržištu rada. Također, niska zapošljivost je ponekad i posljedica osobnih karakteristika nezaposlenih, odnosno nedovoljno razvijenih vještina uspješne prezentacije svojih sposobnosti potencijalnom poslodavcu.
Rezultati istraživanja Instituta za društvena istraživanja Mladi i europski integracijski procesi provedenog 2004. godine na uzorku 2000 mladih i 1000 starijih ispitanika pokazuju da se mladi i stariji ispitanici Hrvatske znatno razlikuju, jer stariji veću važnost pridaju »klasičnim« kvalitetama, dok mladi prepoznaju i tzv. soft skills. Skoro dvije trećine starijih ispitanika smatra da je opće obrazovanje najvažnije, a slijedi stručna kvalifikacija s nešto više od polovine odgovora. Iza njih slijede komunikacijske vještine i znanje stranih jezika s dvije petine, odnosno trećinom odgovora starijih ispitanika. Zanimljivo je da se poznavanje informatičke tehnologije s oko petinom odgovora smjestilo tek na šesto mjesto i to iza ambicije. Mladi su se u najvećem broju, u oko polovini slučajeva priklonili dobrom općem obrazovanju, zatim komunikacijskim vještinama, znanju stranih jezika, stručnim kvalifikacijama, ambiciji i tek na šestom mjestu poznavanju informatičke tehnologije.
2.2. Ekonomske determinante nezaposlenosti mladih
Jedan od elemenata opće ekonomske slike u Hrvatskoj jest i raširenost sive ekonomije koja znatno koči rast zaposlenosti i gospodarski razvoj, pri čemu je nezakonito zapošljavanje tek jedan od pojavnih oblika »sive ekonomije«.
Osim šire ekonomske situacije, visoke stope nezaposlenosti mladih često su pokazatelj krutog tržišta rada, što je povezano s teškoćama i troškovima zapošljavanja i otpuštanja zaposlenih. Te su značajke tržišta rada uobičajene i za druga tranzicijska gospodarstva s nefleksibilnim tržištem rada. U isto vrijeme, one su u oštroj suprotnosti s obilježjima koja prevladavaju u tranzicijskim gospodarstvima s fleksibilnijim tržištima rada. Integriranje Hrvatske u europsko tržište stvorit će snažne konkurentske pritiske u poduzetničkom sektoru. Hrvatsko gospodarstvo obilježava visoka nezaposlenost i ograničene promjene u broju radnih mjesta, a dinamika otvaranja novih radnih mjesta spora je zbog većeg broja čimbenika, uključujući i nefleksibilno tržište rada. Iznimno strogi propisi o zaštiti zaposlenja koji ograničavaju fluktuaciju radnih mjesta i razmjerno visoki jedinični troškovi rada koji destimuliraju zapošljavanje i ulaganje samo su neki od ključnih primjera krutosti tržišta rada. Pad zaposlenosti i rast nezaposlenosti znači da se u Hrvatskoj manje radnih mjesta otvara nego što ih se zatvara. Izvor problema nezaposlenosti u Hrvatskoj nije zatvaranje velikog broja radnih mjesta, već mali broj novih radnih mjesta. Stopa otvaranja novih radnih mjesta u Hrvatskoj je smo 3,5% u usporedni s gotovo 10% u Litvi ili 7% u Bugarskoj (Rutkowski, 2003: 459).
U zapadnoeuropskim zemljama je rast nezaposlenosti ponajprije bio uvjetovan tehnološko organizacijskim inovacijama, naglim rastom primjene novih tehnologija koje su izmijenile strukturu zanimanja, odnosno informatičkom revolucijom i njenim kompleksnim posljedicama po cjelokupno gospodarstvo. U Hrvatskoj zamjećujemo nekoliko faktora nezaposlenosti koji su tipični za zemlje u razvoju, pri čemu se ističe strukturalna nezaposlenost. Karakteristike strukturalne nezaposlenost su niska ekonomska aktivnost i nerazmjer ponude i potražnje radne snage (s viškom na strani ponude). U Hrvatskoj također zapažamo visoku i vidljivu urbanu nezaposlenost zbog migracijskih procesa u smjeru selo–grad te latentnu ruralnu nezaposlenost. U ruralnim se područjima važni faktori nezaposlenosti odnose na manju tehnološku i ekonomsku razvijenost uzrokovanu posljedicama rata. Stagniranje hrvatskog tržišta rada također se manifestira u ograničenom zapošljavanju.
Imajući na umu navedene podatke možemo zaključiti da su neuralgične točke hrvatskog sustava zapošljavanja na kojima bi svakako trebalo poraditi možemo podijeliti na nekoliko razina: (1) socijetalnu koja uključuje podizanje svijesti javnosti o problemima mladih u današnjem društvu i poticaj mladima da putem vlastitih inicijativa poboljšaju svoj društveni položaj, tj. prijeđu iz neaktivnog u aktivan dio društva; (2) razvoj efikasnog sustava profesionalnog informiranja i savjetovanja, odnosno razvoj cjeloživotnog profesionalnog usmjeravanja (career guidance) što uključuje i razvoj programa unapređenja vještina upravljanja profesionalnim razvojem;[17] (3) olakšavanje pristupa sustavu obrazovanja – osposobljavanja, prekvalifikacije, stručnog usavršavanja kako bi osoba stekla znanja i vještine potrebne na tržištu rada – rad na približavanju hrvatske ekonomije ekonomiji utemeljenoj na znanju (knowledge based economy) i pomoć mladima pri pokretanju samostalne djelatnosti putem sustava inkubatora; (4) razvijanje potencijala volonterskog rada koji se nalazi u slijedećim područjima: obnovi infrastrukture u područjima stradalim u ratnim razaranjima, osiguravanje pomoći udaljenim i izoliranim regijama, pošumljavanje i zaštita okoliša, resocijalizacija liječenih ovisnika, briga za osobe koje trebaju posebnu skrb; (5) od Hrvatske kao tranzicijske zemlje očekuje se borba protiv korupcije, transparentan pravni okvir, stvaranje efikasne infrastrukture i uspostavljanje povoljne okoline za posao (business friendly environment), tj. treba ukloniti barijere zapošljavanju u manjim firmama i osloboditi samozapošljavanje (poduzetništvo) trenutnih barijera koje ga sputavaju (trenutni zakon, korupcija, birokracija). Neophodno je osigurati mehanizme opsežnih istraživanja tržišta rada koja bi prikupljala podatke iz različitih izvora (i vladinih i nevladinih), kao i mišljenja stručnjaka, kako bi se izgradio sustav monitoringa nezaposlenosti i zapošljavanja mladih u Hrvatskoj stoga je potrebno svim planskim dokumentima kao što je na području politike zapošljavanja Nacionalni provedbeni plan za zapošljavanje (2009. – 2010.), uskladiti sve politike koje utječu na zapošljavanje mladih.
2.3. Aktivne mjere zapošljavanja
Državna i lokana uprava u Hrvatskoj raznim mjerama pokušavaju djelovati na smanjivanje nezaposlenosti; u hrvatskom sustavu poticanja zapošljavanja najčešći su pristupi koji, ili povećavaju potrebu za radnom snagom (demand oriented approaches), ili poboljšavaju mehanizme za zapošljavanje dugotrajno nezaposlenih osoba. U današnje vrijeme, aktivne politike tržišta rada prvenstveno su usmjerene na smanjenje nezaposlenosti i aktiviranje neaktivnih tražitelja zaposlenja. Osnovni ciljevi politika i institucija na tržištu rada najčešće su: (1) smanjivanje nezaposlenosti, (2) smanjivanje segmentacije na tržištu rada i smanjivanje nepovoljnog položaja rizičnih grupa u zemlji, (3) promoviranje regionalne, kvalifikacijske i sektorske mobilnosti te (4) porast produktivnosti rada. Za razliku od aktivnih, mjere pasivnih politika na tržištu rada odnose se na sustav naknada za nezaposlene. Novim Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti koji je stupio na snagu 1. siječnja 2009. godine izmijenjen je institut novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, na način koji bi trebao potaknuti nezaposlene osobe na radnu aktivaciju i prihvaćanje različitih propisanih oblika rada.
Hrvatski zavod za zapošljavanje provodi aktivnosti profesionalnog usmjeravanja učenika završnih razreda osnovnih i srednjih škola, kao i aktivnosti profesionalnog informiranja i savjetovanja svih ciljnih skupina, a posebno mladih, nezaposlenih osoba i tražitelja zaposlenja.
U profesionalnom informiranju i savjetovanju mladih, Hrvatski zavod za zapošljavanje, uz oko 120 drugih institucionalnih korisnika u području osnovnoškolskog, srednjoškolskog, visokoškolskog obrazovanja i obrazovanja odraslih, koristi program profesionalnog usmjeravanja MOJ IZBOR. Ovaj program u elektronskom obliku, među ostalim, sadrži relevantne informacije o mogućnostima stjecanja zanimanja u Republici Hrvatskoj, odnosno obrazovnim programima za pojedina zanimanja. Hrvatski zavod za zapošljavanje svake godine ažurira program novim informacijama iz područja obrazovanja i zapošljavanja. U uporabi je druga verzija programa s opisima 300 zanimanja i mogućnostima obrazovanja za zanimanja, a radi se i na izradi treće verzije programa za sve korisnike.
Uz opće programe Hrvatski zavod za zapošljavanje također nudi i niz mjera usmjerenih ka posebnim skupinama nezaposlenih osoba. Tako kontinuirano provodi programe osposobljavanja mladih Roma za rad, dokvalifikaciju i prekvalifikaciju kako bi se osigurala njihova veća zaposlenost. U okviru mjera obuhvaćeno je sveukupno 216 osoba, od toga 115 osoba Romske nacionalne manjine u dobi od 15 do 29 godina. U mjeri Javni rad obuhvaćeno je 86 osoba, u mjeri Osposobljavanje za nepoznatog poslodavca obuhvaćeno je 10 osoba, a u mjeri Subvencioniranje zapošljavanja Roma u trajanju od 24 mjeseca obuhvaćeno je 19 osoba Romske nacionalne manjine.
Također, HZZ razvija model partnerstva u profesionalnom usmjeravanju učenika na lokalnoj razini. Pored standardnih aktivnosti HZZ–a u provođenju profesionalnog usmjeravanja ovaj model uključuje i sukladne aktivnosti osnovnih i srednjih škola u informiranju učenika i roditelja o obrazovnim programima srednjih škola, aktivnosti Hrvatske obrtničke komore, posebno kad su u pitanju upisi za deficitarna obrtnička zanimanja, kao i aktivnosti poslodavaca u promidžbi zanimanja koji učenicima omogućuju pobliže informacije i upoznavanje s poslovima pojedinih, posebno deficitarnih zanimanja.
Mjere za mlade iz Godišnjeg plana za poticanje zapošljavanja za 2007. godinu odnose se na sufinanciranje zapošljavanja mladih bez radnog iskustva do 29 godina starosti, na zapošljavanje dugotrajno nezaposlenih osoba te poticanje zapošljavanja osoba bez zanimanja (s osnovnom školom kao najvišim stupnjem obrazovanja) u javnim radovima. Općenito, mjere za mlade imaju za cilj: stjecanje prvog radnog iskustva; kraće čekanje na prvo zaposlenje; otvaranje mogućnosti pripravničkog stažiranja osobama više razine obrazovanja; stjecanje samostalnosti za rad u zvanju te omogućavanje prvog radnog iskustva osobama niže razine obrazovanja.
Rezultati provedba mjera iz Godišnjeg plana za poticanje zapošljavanja za 2006. i 2007. godinu ukazuju da su mjere koje su usmjerene na mlade osobe do 29 godina starosti, najbolje rezultate pokazale u Mjeri 6 – financiranje obrazovanja za nepoznatog poslodavca kojom je financirano obrazovanje u 2006. godini za ukupno 467 mladih osoba iz evidencije nezaposlenih, a u 2007. godini za ukupno 1700 mladih osoba iz evidencije nezaposlenih. Potporama za zapošljavanje omogućeno je zapošljavanja u 2006. godini za ukupno 1770 mladih osoba iz evidencije nezaposlenih, a u 2007. godini za ukupno 2425 mlade osobe iz evidencije nezaposlenih. Također je sufinancirano zapošljavanje mladih osoba niže razine obrazovanja i korisnika socijalne pomoći u programu javnih radova, te je u 2006. godini sufinancirano zapošljavanje za ukupno 116 mladih osoba iz evidencije nezaposlenih, a u 2007. godini za ukupno 108 mladih osoba iz evidencije nezaposlenih.
Prilog zapošljavanju mladih, i to socijalno ranjivih skupina mladih, jest Projekt resocijalizacije ovisnika o drogama Ureda za suzbijanje zlouporabe opojnih droga donesen 2007. godine. Projekt se odnosi na liječene ovisnike o drogama koji su završili neki od programa odvikavanja od ovisnosti i rehabilitacije u terapijskoj zajednici ili zatvorskom sustavu, te ovisnike koji su u izvanbolničkom tretmanu i duže vrijeme stabilno održavaju apstinenciju i pridržavaju se propisanog načina liječenja. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, tijekom 2008. godine u postupak profesionalnog usmjeravavanja (informiranje i/ili savjetovanje), te procjene radne sposobnosti bila su uključena 53 liječena ovisnika. Budući da je uočena slaba motiviranost za uključivanje u organizirane oblike obrazovanja i zapošljavanja, tijekom 2008. godine u aktivnosti obrazovanja uključeno je svega 13 korisnika, od čega je kod njih 8 korištena mjera sufinanciranja obrazovanja za nepoznatog poslodavca. Ukupno j zaposleno 16 korisnika Projekta, a sredstva iz mjere za sufinanciranje zapošljavanja posebnih skupina nezaposlenih osoba koristilo je njih 7. Napominjemo da su navedene aktivnosti i dalje u tijeku.
Mjerama sufinanciranja zapošljavanja i financiranja obrazovanja nezaposlenih osoba iz evidencije HZZ-a, a prema Godišnjem planu za poticanje zapošljavanja za 2007. i 2009. godinu ukupno je obuhvaćeno 41 liječenih ovisnika, od čega 15 mladih nezaposlenih osoba do 29 godina. Primjenom Mjere 4 – zapošljavanje posebnih skupina nezaposlenih osoba sufinancirano je zapošljavanje 9 mladih osoba – liječenih ovisnika, a Mjerom 6 – obrazovanje za nepoznatog poslodavca financirano je uključivanje u programe obrazovanja za zanimanja tražena na tržištu rada 6 mladih nezaposlenih osoba liječenih ovisnika.
Na području politike zapošljavanja, u 2008. godini je s Europskom komisijom potpisan Zajednički memorandum o prioritetima politike zapošljavanja temeljem kojeg se donosi Nacionalni provedbeni plan za zapošljavanja (2009.-2010.), a u kojem su sadržani i prioritetni ciljevi i aktivnosti posebno usmjereni mladima. U svrhu usklađivanja svih politika koje utječu na zapošljavanje mladih osoba, ciljevi i mjere u ovom dokumentu usklađeni su s prioritetnim ciljevima i provedbenim aktivnostima dokumenata na području politike zapošljavanja.
2.4. Ciljevi
› Poboljšati suradnju sustava obrazovanja i zapošljavanja
› Unaprijediti sustav praćenja zapošljavanja mladih
› Povećati broj mladih koji nastavljaju stjecanje znanja i vještina nakon završetka formalnog školovanja
› Unaprijediti sustav informiranja o mogućnostima na tržištu rada
› Uskladiti zakonske regulative s potrebama u zapošljavanju mladih
› Urediti sustav stjecanja radnog iskustva izvan sustava zapošljavanja
› Subvencionirati samozapošljavanje mladih
› Poticati partnerstva između dionika u procesu zapošljavanja te razvoju poduzetništva
› Osnažiti poduzetničku klimu mladih
2.5. Mjere i aktivnosti
Mjera 1. OSIGURATI MLADIM TRAŽITELJIMA PRVOG ZAPOSLENJA PRILAGOĐENU PODRŠKU I MJERE KOJE BI OLAKŠALE ULAZAK NA TRŽIŠTE RADA, POPUT USLUGA PROFESIONALNOG USMJERAVANJA (PROFESIONALNOG INFORMIRANJA I SAVJETOVANJA), DODATNOG USAVRŠAVANJA TE RANE I PERSONALIZIRANE PODRŠKE 
PROVEDBENE AKTIVNOSTI:ROK PROVEDBE:
1.1. Informirati mlade u završnim razredima srednjih škola i završnim godinama stručnih i sveučilišnih studija o načinima prijave u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. 2009. i kontinuirano 
1.2. Provoditi specifične programe profesionalnog informiranja i savjetovanja mladih nezaposlenih osoba za aktivnosti traženja posla na tržištu rada i planiranje razvoja karijere (individualni planovi). 2009. – 2010.
1.3. Provoditi programe profesionalnog savjetovanja i financijskih potpora za uključivanje u stručno osposobljavanje ili zapošljavanje mladih koji su napustili sustav srednjoškolskog obrazovanja.2009. – 2010.
1.4. Financiranje uključivanja u obrazovanje mladih nezaposlenih osoba prema potrebama tržišta rada. 2009. – 2010.
1.5. Sufinanciranje prvog zaposlenja za mlade bez radnog staža.2009. – 2010.
1.6. Sufinanciranje stručnog osposobljavanja i usavršavanja za novozaposlene mlade osobe koje se zapošljavaju u zanimanjima traženim na tržištu rada – u mjerama za dugotrajno nezaposlene. 2009. – 2010.
NOSITELJ:Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
Hrvatski zavod za zapošljavanje
SURADNICI U PROVEDBIMinistarstvo znanosti, obrazovanja i športa
IZVORI SREDSTAVA:Hrvatski zavod za zapošljavanje
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj informiranih mladih osoba u završnim razredima srednjih škola i na završnim godinama fakulteta
– broj osoba uključenih u programe profesionalnog informiranja i savjetovanja
– broj osoba uključenih u programe profesionalnog savjetovanja za uključivanje u nastavak obrazovanja
– broj mladih uključenih u programe obrazovanja
– broj mladih koji su zaposleni uz sufinanciranje
– broj novozaposlenih mladih koji su uključeni u stručno osposobljavanje i usavršavanje

Mjera 2. RAZVITI INSTITUCIONALNE PREDUVJETE I KAPACITETE ZA ANALIZU I PREDVIĐANJE POTREBA TRŽIŠTA RADA ZA ZNANJIMA I VJEŠTINAMA (KOMPETENCIJAMA) NA SVIM RAZINAMA
PROVEDBENE AKTIVNOSTI:ROK PROVEDBE:
2.1. Izraditi metodologiju analize i prognoze pokazatelja o položaju mladih na lokalnom tržištu rada prema programu završenog obrazovanja.2009. – 2010.
2.2. Osigurati institucionalne preduvjete i kapacitete za provedbu i nacionalnu koordinaciju analize i prognoze pokazatelja o položaju mladih na lokalnom tržištu rada prema završenom obrazovanju u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje.2009. – 2010.
2.3. Pružiti mladima informacije dobivene na temelju analize pokazatelja o položaju mladih na lokalnom tržištu rada prema sadržaju završenog obrazovanja te na temelju analize rezultat ANKETE POSLODAVAC i podataka iz drugih izvora.2009. – 2010.
2.4. Započeti uspostavu sustava školskog/profesionalnog usmjeravanja u osnovnim, srednjim školama, visokom obrazovanju i obrazovanju odraslih.2009. – 2010.
2.5. Započeti osnivanje pilot centara za cjeloživotno profesionalno usmjeravanje i razvoj karijere namijenjenih učenicima, studentima, poslodavcima, nezaposlenima/tražiteljima posla.2009. – 2010.
NOSITELJ:Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
Hrvatski zavod za zapošljavanje
SURADNICI U PROVEDBIMinistarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Hrvatska gospodarska komora
Hrvatska obrtnička komora
Agencija za obrazovanje odraslih
Sveučilišta i veleučilišta u Republici Hrvatskoj
Srednje škole u Republici Hrvatskoj
IZVORI SREDSTAVA:Hrvatski zavod za zapošljavanje
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– izrađena metodologija analize i prognoze pokazatelja o položaju mladih na lokalnom tržištu rada prema programu završenog obrazovanja
– osigurani institucionalni preduvjeti i kapaciteti za provedbu analize i prognoze pokazatelja o položaju mladih na lokalnom tržištu rada prema završenom obrazovanju
– broj informiranih mladih osoba
– osigurane mjere za uspostavu sustava školskog/profesionalnog usmjeravanja u osnovnim, srednjim školama, visokom obrazovanju i obrazovanju odraslih
– osigurani preduvjeti (prostorni, kadrovski i drugi) za osnivanje pilot centara za cjeloživotno profesionalno usmjeravanje i razvoj karijere namijenjenih učenicima, studentima, poslodavcima, nezaposlenim osobama/tražiteljima posla.

Mjera 3. POTICATI I SUBVENCIONIRATI ZAPOŠLJAVANJE I PODUZETNIŠTVO MLADIH 
PROVEDBENE AKTIVNOSTI:ROK PROVEDBE:
3.1. Promovirati dostupne subvencije i olakšice za poslodavce koji zapošljavaju mlade kroz različite oblike informiranja i prilikom održavanja stručnih skupova, konferencija i okruglih stolova.2009. i kontinuirano
3.2. Ispitati potrebe i mogućnosti te osmisliti program koji bi potaknuo gospodarstvo na suradnju s obrazovnim institucijama tj. osmisliti sustav volontiranja u institucijama i tvrtkama.2010. i dalje kontinuirano
3.3. Uvesti porezne ili druge olakšice za zapošljavanje osoba do 29 godina 2009. 
3.4. Ispitati potrebe i mogućnosti te osmisliti projekt makroregionalnog poduzetničkog inkubatora za mlade u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu2010.
3.5. Subvencionirati pokretanje novih obrta/poduzeća kroz uspostavu jamstvenog fonda za mlade koji bi putem kreditiranja, subvencija i nepovratnih sredstava sufinancirao projekte mladih poduzetnika do 29 godina2010. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Hrvatski zavod za zapošljavanje
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Hrvatska gospodarska komora
Hrvatska obrtnička komora
Hrvatska udruga poslodavaca
HAMAG
Jedinice lokalne samouprava: Zagreb, Rijeka, Split i Osijek
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– obuhvat aktivnosti promocije i informiranja poslodavaca
– broj zainteresiranih institucija i tvrtki za volonterski rad mladih i broj zainteresiranih mladih za volontiranje u institucijama i tvrtkama
– broj novozaposlenih osoba do 29 godina
– izrađen projekt makroregionalnih poduzetničkih inkubatora za mlade
– broj novootvorenih obrta/poduzeća i broj zaposlenih
– broj sufinanciranih projekata

3. SOCIJALNA POLITIKA
3.1. Analiza stanja socijalne politike za mlade
Pod socijalnom politikom prema mladima podrazumijevamo sustav usmjerenih društvenih intervencija (kako privremenih tako i trajnih mehanizama i službi za potporu) u funkciji prevladavanja socijalnih rizika, ublažavanja socijalnih nejednakosti, ujednačavanja životnih šansi te poticanja društvene solidarnosti i integracije. Ciljevi tih intervencija su pozitivan razvoj i socijalno uključivanje svih mladih, a posebice skupina koje trebaju dodatnu pozornost i potporu.
Hrvatska dijeli neke od europskih trendova vezanih uz položaj mladih u društvu. U zemljama srednje i istočne Europe mladi su tijekom 90–ih postali najsiromašnija skupina stanovništva, što se najčešće očituje u tome da mladi ne raspolažu imovinom (nekretninama, ušteđevinom i dionicama), teško se zapošljavaju i dolaze do stana te ovise o pomoći roditelja. Osnovne determinante socijalnog položaja najvećeg dijela mladih i stupnja njihove uključenosti su: uključenost u obrazovni ili radni proces, obiteljska podrška, lokalna zajednica i vršnjačke skupine. U teškom su položaju mladi koji napuštaju obrazovanje prije stjecanja kvalifikacije. Oni često ne mogu naći posao ili se zapošljavaju u nesigurnim, loše plaćenim pa i rizičnim poslovima. Uostalom, postoji čvrsta veza između stupnja društvene uključenosti, obrazovanja i zaposlenja. Mladi koji su socijalni isključeni nemaju odgovarajući pristup obrazovanju, zbog toga im je još nesigurnije zapošljavanje što često vodi do životne ovisnosti, siromaštva i daljnjeg isključivanja.
Posebno ugrožene skupine su i mladi bez obiteljske podrške te mladi bez doma – beskućnici. Kvalitetan život, uključivanje u društvene tokove i kumulacija kapitala dodatno su otežani mladima koji žive u krajevima udaljenim od većih središta (na otocima, u selima i manjim gradovima) gdje su vrlo male mogućnosti izbora obrazovanja i zapošljavanja te dostupnost informacija, organiziranih sadržaja i službi prilagođenih potrebama mladih. Socijalno nepovoljni položaj mladih povezan je i s problemom otežanog stambenog osamostaljivanja. Otežanom osamostaljivanju su uzrok skupi stanovi privatnih najmodavaca, problem neregistriranih ugovora o najmu, nedostupnost subvencija za troškove stanovanja, skroman obim socijalne stanogradnje, nedostupnost poticane stanogradnje zbog kreditne nesposobnosti mladih, te ukupne visine troškova stanogradnje.
Zahvaljujući visokom stupnju obiteljske solidarnosti i dugotrajnoj podršci roditelja, najveći dio mladih nije prepušten sam sebi što uvelike ublažava socijalne rizike. No, nisu ni sve obitelji u stanju podržati svoje mlade članove. Procjenjuje se, naime, da oko 10% stanovništva Hrvatske živi ispod nacionalnog praga siromaštva. Mladi iz siromašnih i disfunkcionalnih obitelji trebaju veću društvenu pomoć kako bi se izjednačile njihove šanse u obrazovanju, zapošljavanju te zadovoljavajućem osobnom i obiteljskom životu.
Socioekonomska situacija je osobito teška u ratom pogođenim područjima. U istraživanju mladih s područja posebne državne skrbi (Raboteg-Šarić i Rogić, 2002.) utvrđeno je kako čak 29.1% mladih često ili gotovo stalno brine hoće li njihova obitelj imati dovoljno sredstava za život. Na područjima izravno pogođenim ratom došlo je do dezintegracije zajednice i osjećaja gubitka njezina smisla, pa mladi ljudi žive u okruženju podijeljenosti i tenzija. Pitanja povratka prognanih i izbjeglih, obnove i povrata imovine, njihova zapošljavanja, reintegracije u društvo te izgradnje suživota svakodnevni su izazovi za mlade na tim područjima gdje je gospodarska aktivnost još uvijek niskoga intenziteta. Programi koje provode strane i domaće nevladine organizacije, usmjereni na ekonomsku revitalizaciju i socijalnu integraciju, samo donekle ublažavaju posljedice rata. U tim područjima preko polovice mladih (55.6%) je nezadovoljno svojim životom, te bi čak 50.2% njih zbog boljih prilika za školovanje, zaposlenje i život napustilo svoju domovinu (Raboteg–Šarić i Rogić, 2002.). Nažalost, mladi iz svih dijelova Hrvatske uvelike izražavaju da su razmišljali o emigriranju ukoliko im se ukaže prilika (67% prema istraživanju Lugomer-Armano, Kamenov i Ljubotina, 2001.).
Navedeni činitelji povećavaju socijalnu ranjivost mladih, a vjerojatno utječu i na sve kasnije zasnivanje obitelji i roditeljstvo. Socijalni standard i proces modernizacije zahtijevaju zaposlenost oba roditelja, a ne postoje zadovoljavajući prateći društveni servisi koji bi to omogućili. Nedostaje edukacija i potpora mladim roditeljima, osobito onima bez pozitivne obiteljske povijesti i potpore, u razvijanju adekvatnih roditeljskih vještina i načina nošenja s ekonomskim, radnim i roditeljskim stresom. Obiteljski centri kao ustanove koje osniva Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te savjetovališta koje organiziraju različite organizacije civilnog društva, ustanove i jedinice lokalne samouprave, trebaju značajnije pridonijeti razvoju servisa podrške mladim obiteljima. Međutim, problem je, s jedne strane, međusobna suradnja svih ustanova i institucija, a s druge, odgovarajuće informiranje građana o postojanju i dostupnosti ovih servisa.
Uz sve navedeno, neke skupine mladih u većoj su mjeri socijalno isključene zbog predrasuda ili prekida veza s obitelji i zajednicom. Pri određivanju socijalno isključenih skupina javlja se problem njihovog prepoznavanja. Samo za neke skupine postoji šire prihvaćeno priznavanje njihove veće ranjivosti i socijalnih rizika kojima su izloženi, dok o marginaliziranosti drugih postoji svijest samo kod malog dijela javnosti. O nekim specifičnim skupinama postoje u javnosti izraziti stereotipi, izbjegavanje i/ili strah, što dodatno pojačava njihovu socijalnu isključenost (npr. osobe manjinskih seksualnih orijentacija, žrtve komercijalne seksualne eksploatacije, oboljeli od AIDS-a, duševnih ili drugih rijetkih bolesti i dr.). Mladi percipiraju socijalnu nepravdu i u nejednakoj brizi društva za siromašne, kao i nejednakim prilikama mladih u manjim mjestima i većim gradovima (Lugomer-Armano, Kamenov i Ljubotina, 2001.). Također, oko četvrtine mladih ističe problem nepotizma koji onima bez pravih »veza i poznanstava« usprkos sposobnosti i stručnosti otežava socijalnu promociju, pa čak i samu egzistenciju (Ilišin, 2007). Zato oko 60% mladih očekuje od društva osiguravanje jednakih šansi u obrazovanju i zapošljavanju za sve (Ilišin, 2007).
Od svih nacionalnih manjina i etničkih skupina u Hrvatskoj, Romi nedvojbeno imaju najteži socijalni položaj, uvjetovan visokim stupnjem socijalne isključenosti. Studije dosljedno pokazuju da su Romi ‘prezastupljeni’ u svim kategorijama kojima je potrebna društvena zaštita: vrlo siromašni, dugoročno nezaposleni, bez stručne spreme, neobrazovani, članovi velikih obitelji, osobe bez boravka, državljanstva itd. Stoga Romi, pogotovo mladi moraju dobiti priliku da izbjegnu krug siromaštva, diskriminacije i marginalizacije.
U cilju poboljšanja uvjeta života pripadnika romske nacionalne manjine Vlada Republike Hrvatske donijela je Nacionalni program za Rome i Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005. – 2015. godine, kojima se na sustavan način želi pomoći Romima, osobito djeci i mladima, u poboljšanju uvjeta života te njihovu uključivanju u društveni život i procese odlučivanja uz očuvanje identiteta, tradicije i kulture. Nacionalni program za Rome obuhvaća područje obrazovanja, očuvanje tradicijske kulture, uključivanje Roma, osobito mladih i djece, u društveni i politički život, statusna pitanja, suzbijanje diskriminacije, zdravstvenu zaštitu, zapošljavanje, socijalnu skrb, zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, te prostorno uređenje. Mjere predviđene u Akcijskom planu pridonijet će uklanjanju dugogodišnje marginalizacije i diskriminacije romske manjine, te iskorjenjivanju siromaštva, a shodno gospodarskom razvoju i osiguravanje višeg životnog standarda.
Zbog svega navedenog postoji jasna potreba za iscrpnom studijom temeljenom na pouzdanom istraživanju o mladima koji su marginalizirani i stigmatizirani u Hrvatskoj. Bez pouzdane informacije, strategije i politike usmjerene na ove skupine često su neodgovarajuće i ne ispunjavaju njihove stvarne potrebe.
Smjer u kojem će se realizirati društvena uloga svake mlade osobe koja se kreće na kontinuumu od najvrednijeg potencijala do najvećeg problema, ovisi o sposobnosti svake zajednice da putem formalnih i neformalnih izvora pruži podršku mladoj osobi i ojača njezine potencijale za uspješno suočavanje sa životnim izazovima (Blažeka, Janković, Berc, 2003.). Stoga o dobro usmjerenim i sveobuhvatnim mjerama socijalne politike prema mladima uvelike ovisi položaj i budućnost mladih kao i njihov sadašnji i budući stupanj uključenosti te doprinos zajednici.
3.2. Mladi koji ne završavaju srednju školu
U Hrvatskoj danas oko 98% djece sudjeluje u obveznom osnovnom obrazovanju, a podaci o sudjelovanju mladih u srednjoškolskom obrazovanju su nedostatni i nepouzdani te se kreću u rasponu od 61.5 – 65%. Što se tiče visokog obrazovanja u njemu mladi sudjeluju s oko 31.3% (Ilišin, Mendeš i Potočnik, 2003).
Među mladima, posebice adolescentima, osobito zabrinjava skupina onih koji ne pohađaju ili nisu završili osnovnu ili srednju školu. Među mladima do 29 godina njih 16.5% nema nikakve kvalifikacije (Ilišin, Mendeš i Potočnik, 2003). Ova skupina je izrazito socijalno ranjiva jer je izložena rizicima siromaštva (ograničena mogućnost zapošljavanja, rad u slabije plaćenim poslovima, češća razdoblja nezaposlenosti) i razvoja društveno neprihvatljivog ponašanja.
O uzrocima zbog kojih mladi ne završavaju školu ili ne upisuju srednju školu u Hrvatskoj ne zna se puno, te im se ne posvećuje dovoljna pozornost. Prema iskustvima i podacima iz drugih zemalja mogu se identificirati tri skupine razloga: osobni razlozi, institucionalni i socijalno-ekonomski. U osobne razloge ubrajaju se loš školski uspjeh, nisko akademsko i opće samopoštovanje te otuđenost od škole i školskog života pri čemu učenik nakon nekog vremena jednostavno odustane od škole ili »ispadne« iz školskog sustava. Institucionalnim razlozima drže se značajke škole, školske klime, postupaka discipliniranja i interakcija učenika i nastavnika, te studijskih programa. Svi oni oblikuju školsko iskustvo koje može umanjiti mogućnost uspjeha učenika i postupno ga »izgurati« iz škole. Treća skupina čimbenika odnosi se na loše socijalno-ekonomske prilike obitelji nekih učenika koje ne mogu podnijeti troškove školovanja djeteta ili situacije u kojima je potrebno da se mlada osoba zaposli zbog skrbi za članove svoje primarne obitelji ili vlastite djece. U našoj zemlji se, osobito u nekim krajevima kao što su otoci i druga udaljenija područja, kao uzroci često spominju skup prijevoz do škole i loša prometna povezanost. Dio mladih koji se suočava s teškoćama odrastanja ne dobiva dovoljnu podršku u školi, obitelji ni lokalnoj zajednici na njima prihvatljiv način, te odustaje od daljnjeg školovanja zbog dojma da nikome nije stalo do njih i njihovog školovanja. Treba naglasiti kako su rizici napuštanja škole još veći za mlade s teškoćama u razvoju, osobito s onima s poteškoćama učenja i emocionalnim ili ponašajnim problemima.
Prema tome, čini se kako su među podskupinama mladih koje su u većoj opasnosti od preranog napuštanja obrazovnog sustava i ostajanja bez stručnih kvalifikacija mladi sa slabijim školskim uspjehom i drugim teškoćama razvoja, oni lošijeg socioekonomskog statusa što uključuje posebno ratom pogođena područja izrazito niske stope zaposlenosti, koji nemaju adekvatnu obiteljsku i institucionalnu podršku, te mladi Romi. Prema nekim podacima samo oko 5% mladih Roma u Hrvatskoj pohađa srednju školu (Denied a Future, 2003). No, prave razloge i uzroke, kao i rizične podskupine potrebno je tek otkriti bilježenjem adekvatnih pokazatelja.
Ne treba zanemariti niti mogućnost kako odustajanje od škole može biti i rezultat sve proširenijeg gledište među mladima prema kojemu obrazovanje nije dovoljno cijenjeno u društvu (43.4%) i kako u društvu bolje uspijevaju oni koji su snalažljivi, bogati i politički podobni (47%), te kako je sve teže dobiti posao za koji su se obrazovali (55.8%) (Baranović, 2002).
U smanjivanju posljedica ovoga problema značajne su programi usmjereni mladima koji se provode u okviru Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji provodi i profesionalno usmjeravanje učenika završnih razreda osnovnih i srednjih škola, osobito učenika s utvrđenim teškoćama u razvoju, kroničnim zdravstvenim teškoćama i drugim učenicima koji iz različitih razloga postižu slab školski uspjeh. Važećom Odlukom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa o upisu učenika u srednju školu, ovim je učenicima, temeljem mišljenja stručnog tima za profesionalno usmjeravanje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje omogućen olakšan upis u programe koji se nalaze primjerenima njihovim utvrđenim psihofizičkim mogućnostima. Time se velikim dijelom prevenira pojava napuštanja obrazovanja zbog teškoća ili neprilagođenosti programa mogućnostima učenika.
Nadalje, Hrvatski zavod za zapošljavanje sudjeluje u provedbi programa Opismenjavanje, osnovno obrazovanje i osposobljavanje, kroz projekt: »Za Hrvatsku pismenosti: put do poželjne budućnosti – Desetljeće pismenosti 2002. – 2013.« Uloga Zavoda u ovom Programu je identificiranje i uključivanje nezaposlenih mladih osoba u evidenciji Zavoda koje su napustile školovanje da završe program osnovne škole i steknu osposobljavanje za početno zanimanje, kako bi se unaprijedila mogućnost njihove lakše integracije u svijet rada i prevenirala daljnja socijalna isključenost. Također, Zavod provodi radionice usmjerene unapređenju kompetencija za aktivno traženje zaposlenja, kako bi se spriječila dugotrajna nezaposlenost, a time i prevenirala socijalna isključenost mladih.
Poseban je problem, ipak, neadekvatna uključenost socijalnih službi i lokalnih zajednica u stvaranju mehanizama socijalne podrške mladima i njihovim obiteljima u ustrajanju na obrazovanju, informiranju i organiziranju pristupačnih alternativnih, izvaninstitucionalnih oblika obrazovanja i stjecanja kvalifikacija.
Treba naglasiti da je obrazovanje ustavna i zakonska obveza te kao takvo mora biti dostupno svakoj osobi, pogotovo djeci i mladima koji su socijalno isključeni i nisu u mogućnosti iskoristiti svoje pravo bez dodatne podrške.
3.3. Mlade osobe s invaliditetom
Sve društvene intervencije prema osobama s invaliditetom moraju imati za cilj postizanje najveće moguće samostalnosti svake osobe, ekonomske nezavisnosti i pune integracije u društvo. Za to je potrebna suglasnost i koordinirana akcija svih sektora i različitih političkih razina, ali se stvarna integracija mora i jedino može dogoditi na razini lokalne zajednice. U tu svrhu Vlada Republike Hrvatske donijela je Nacionalnu strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine.
Međutim, osobe s invaliditetom su heterogena skupina, s različitim vrstama i stupnjevima ograničenja te različitim sposobnostima. Heterogena su skupina i mlade osobe s invaliditetom te je mnogima od njih zbog njihovih osnovnih teškoća, istodobno potrebna zdravstvena, socijalna i drugi oblici skrbi. Međutim, ne treba smetnuti s uma ni potrebe i interese mladih s invaliditetom koje proizlaze iz njihove dobi i životnog razdoblja u kojem se trenutno nalaze.
Prema Hrvatskom registru osoba s invaliditetom u dobnoj skupini od 15 do 29 godina u 2008. ima 16 036 osoba s invaliditetom, od čega su 9 838 muškog spola (61%), a 6 198 ženskog (39%). Od tog broja najveći postotak (45,7%) osoba je u dobnoj skupini od 15 do 19 godina. S obzirom na prebivalište najveći postotak osoba s invaliditetom i većim teškoćama u razvoju u dobnoj skupini od 15 do 19 godina u odnosu na ukupni broj stanovnika živi u Međimurskoj, Krapinsko-zagorskoj te Požeško-slavonskoj županiji. Podaci ukazuju da najveći broj mladih s invaliditetom na tim područjima pripada marginaliziranim društvenim skupinama (Romima) te se invaliditet i teškoće tih osoba mogu povezati sa socioekonomskim uvjetima, odnosno siromaštvom u kojem žive. Prema Hrvatskom registru osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom u najvećem broju žive u obitelji, dok ih 215 živi samo, 480 živi u ustanovi a 188 je u udomiteljskoj obitelji, što ukazuje na njihovu nesamostalnost. Alarmantno je da 1 674 osoba žive u nezadovoljavajućim uvjetima stanovanja.
Kroz sustav socijalne skrbi različita prava na pomoć (uključujući novčanu pomoć, institucijski i udomiteljski smještaj) ostvaruje oko 15 000 mladih. Određeni je broj učenika s teškoćama zakinut za pojedina prava iz sustava socijalne skrbi, uglavnom zbog nedovoljne povezanosti sustava, ali i zbog toga što same osobe s invaliditetom, njihovi roditelji i skrbnici ne poznaju dovoljno prava osoba s invaliditetom niti načine njihova ostvarenja. Važno je stoga osigurati obitelji mladih s invaliditetom informiranje o njihovim pravima te osigurati besplatnu pravnu i druge oblike pomoći kako bi se ta prava i ishodila.
Područje koje je ključno svim mladim osobama, pa tako i mladima s invaliditetom je obrazovanje. Osigurati pristup mladih s invaliditetom obrazovanju je ustavna i zakonska obveza tijela državne vlasti te je kao takvu trebaju pratiti i omogućiti svi sustavi, a osobito sustav obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi i tijela državne uprave zadužena za prostorno planiranje. Prema podacima iz sustava obrazovanja 3 471 osoba (47%) u dobnoj skupini od 15 do 19 godina je u nekom obliku prilagođenog školovanja, što je najčešće potpuna odgojno-obrazovna integracija s prilagođenim nastavnim postupcima. Nadalje, sustav socijalne skrbi (podaci za 11 859 osoba) pokazuje da 1 256 osoba ima specijalno obrazovanje, 689 osoba nema završenu osnovnu školu, 1 467 ima osnovno školsko obrazovanje, 1 229 osoba je srednje stručne spreme, dok ih je 37 visoke ili više stručne spreme (izvor: Hrvatski registar osoba s invaliditetom). Kod osoba s nezavršenom osnovnom školom radi se u 93 slučaja o višestrukim oštećenjima, a ostali su osobe s mentalnom retardacijom (471), cerebralnom paralizom (11), slijepi (10), hidrocefalus (4), Down sindrom (4), Laurence MOOn Bildov sindrom (1), Tarner sindrom (1), ahondrodisplazije (2), teški oblici epilepsije (12), mišične distrofije (11), Charco-Merie-Tooth (2), neoplazme (19), psihoze (36), gluhonijemost (4), autizam (4), cistična fibroza (1), spinalna mišićna atrofija (2) i atrofija mozga (1). Obrazovanje mladih s većim teškoćama u razvoju (koji ne mogu nastaviti srednjoškolsko obrazovanje odnosno osposobiti se za rad) provodi se u skladu s Pravilnikom o osnovnoškolskom obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (»Narodne novine«, broj 23/01). U svakom slučaju, osobe s invaliditetom i većim teškoćama u razvoju nisu dovoljno zastupljene u obrazovanju što ima izrazito negativne učinke na njihovo zapošljavanje i daljnji stupanj društvene uključenosti.
Prema dostupnim podacima iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u 2008. evidentirano je 2038 nezaposlenih osoba između 15. i 29. godine života, čime u ukupnom broju nezaposlenih osoba s invaliditetom mladi sudjeluju s 35,4 %. Paradoksalno je da prema podacima sustava socijalne skrbi sposobnost za osposobljavanje za samostalan rad postoji kod 3 497 osoba (29%) i djelomična sposobnost za osposobljavanje za samostalan rad kod 647 osoba (5,4%), a zaposlen ih je tako mali broj. Slab pristup obrazovanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom vodi njihovoj doživotnoj ovisnosti o drugima, siromaštvu i socijalnoj isključenosti. Bez obrazovanja ili formalne kvalifikacije teže je doći do zaposlenja, a zaposlenje je važan aspekt stjecanja društvenog statusa i poštovanja te važan put za socijalno uključivanje. Istraživanja pokazuju da prihod i samostalnost pridonose pozitivnijoj samopercepciji i većem životnom zadovoljstvu osoba s invaliditetom bez obzira na stupanj invaliditeta.
Veliki su problem brojne fizičke barijere koje onemogućuju pristup i sudjelovanje mladih s invaliditetom u aktivnostima u zajednici, školovanje u redovnim obrazovnim ustanovama te samostalno izvođenje osnovnih svakodnevnih aktivnosti. Međutim, ne treba zaboraviti da fizičke barijere također onemogućavaju mladima s invaliditetom ulazak u prostore u kojima se okupljaju mladi te uključivanje u aktivnosti za mlade čime se dodatno pojačava njihova isključenost i onemogućava povezivanje s vršnjacima. Iako su poduzete mjere i postignut određen napredak na otklanjanju fizičkih zapreka i omogućavanju većeg uključivanja osoba s invaliditetom te njihovog što aktivnijeg sudjelovanja u društvu, situacija je još uvijek daleko od zadovoljavajuće.
Dodatni je problem što unutar različitih organizacija osoba s invaliditetom (udruženja i saveza) mladi ponekad imaju marginalnu poziciju, pa njihove potrebe ostanu nedovoljno artikulirane i nedovoljno sudjeluju u odlučivanju. Ipak, kada se radi o problematici mladih osoba s invaliditetom, treba ponajprije kontaktirati udruge i saveze osoba s invaliditetom koji bi trebali biti najbolji zagovornici specifičnih potreba i interesa i mladih osoba s invaliditetom.
3.4. Mladi s poremećajima u ponašanju
U poremećaje u ponašanju uključujemo sva ponašanja koja štete društvenoj dobrobiti kao što su maloljetnička delinkvencija, osobito agresivno i nasilničko ponašanje, oštećenja imovine, kršenje propisa o prometnoj sigurnosti, ali i sva ona ponašanja koja su štetna za samu mladu osobu, a koja se također u konačnici negativno odražavaju na njenu društvenu uključenost. Primjeri takvih ponašanja su: pretjerana povučenost, potištenost, autoagresivna ponašanja kao što su samoozljeđivanje, suicidalnost, rizična seksualna aktivnost, nedostatak brige o vlastitoj zaštiti i sigurnosti, napuštanje škole ili konzumiranje psihoaktivnih sredstava i drugo.
Vezano uz samoubojstva i autodestruktivna ponašanja treba naglasiti da je 2000. godine zaustavljen izrazit porast u broju samoubojstava u skupini mladih od 15–19 godina, ali je 2006. godine taj oblik autodestruktivnog ponašanja u toj dobnoj podskupini počeo rasti i zato zaslužuje posebnu pozornost. Osobito su rizična podskupina mladići, jer omjer izvršenih samoubojstava mladića naprema djevojkama iznosi i do 3.5:1 (Hrvatski zdravstveno-statistički ljetopis, 2006.).
Podaci o poremećajima u ponašanju i kriminalitetu mladih u velikoj mjeri su određeni definicijom, načinom registriranja i efikasnošću službi (policije, pravosuđa i socijalne skrbi). Nasilničko ponašanje u školama prepoznato je kao ozbiljan društveni problem na prelasku tisućljeća te je Vlada Republike Hrvatske donijela program mjera za njegovo suzbijanje. Posljednjih nekoliko godina je, posebno u velikim gradovima i to prvenstveno Zagrebu i Splitu, zabilježeno sve više slučajeva vandalizma i nasilništva na športskim manifestacijama s većim brojem ozlijeđenih i materijalnom štetom. Bilježe se i slučajevi rasističkih napada te dijela koja po svojim obilježjima odgovaraju obilježjima kaznenih dijela koje je zakon prepoznao kao zločine iz mržnje. Neke društvene skupine, pa tako i pojedine skupine mladih, otvoreno zastupaju rasističke i post-nacističke ideje te su sklone nasilju prema pripadnicima nacionalnih manjina, homoseksualcima i političkim neistomišljenicima. Što se tiče zlouporabe sredstava ovisnosti (Bouillet, 2007.) istraživanjima su dobiveni podaci da mladi najčešće koriste duhan i alkohol (što čini više od 40% mladih). Po učestalosti slijede hašiš i marihuana, tablete za smirenje i koncentraciju, a na posljednjem su mjestu ectasy, heroin i kokain. Značajno je utvrditi da prema različitim istraživanjima, između 65% i 76% mladih nikada nije probalo marihuanu te da se u zadnjih nekoliko godina povećava broj mladih koji nisu probali psihoaktivne supstance (Bouillet, 2007.).
Prema izvješću Državnog zavoda za statistiku o maloljetnim počiniteljima kaznenih dijela objavljenom 2007. godine vidljivo je da u razdoblju od 1998. do 2003. godine kontinuirano raste ukupan broj prijavljenih, optuženih i osuđenih maloljetnih počinitelja kaznenih dijela s 1896 u 1998. godini na 2909 u 2003. godini. U 2004. i 2005. godini primjećujemo neznatan pad ukupnog broja prijavljenih, optuženih i osuđenih maloljetnih počinitelja u odnosu na prethodnu godinu, a u 2006. godini neznatan porast, ali je vidljivo da se ukupan broj kreće u rasponu od 2630 do 2830. U ukupnom promatranom razdoblju od 1998. do 2006. godine maloljetnici su u najvećem broju slučajeva činili kaznena djela protiv imovine, zatim protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i to prvenstveno zlouporabu opojnih droga, nakon toga slijede kaznena dijela protiv života i tijela pri čemu najveći udio otpada na tjelesne ozljede, te protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa. Od ukupnog broja prijavljenih maloljetnih osoba u cjelokupnom promatranom razdoblju udio počiniteljica se kreće između 3% i 8%.
Saznavši više o kriminalitetu maloljetnih osoba, postavlja se pitanje što je s onima koji su navršili 18. godina, ali još uvijek po dobnoj klasifikaciji spadaju u skupini mladih osoba. Na primjerima podataka Državnog zavoda za statistiku iz 2007. godine možemo analizirati ukupni udio kriminaliteta mladih osoba između 15 i 29 godine života. U 2007. godini je za počinjenje kaznenih djela osuđeno 974 maloljetnika i još 11143 osoba između 18. i 29. godine života. Dakle ukupno je osuđeno 12117 mladih osoba, od ukupnog broja od 25190 osuđenih osoba. Dakle, dobna skupina mladih od 15 do 29 godina čini gotovo polovicu od svih počinjenih kaznenih dijela.
Odgovor društva na kršenje propisa kada su počinitelji maloljetni ili starosti do 21 godine, razlikuje se u odnosu na reakciju prema odraslima. Najčešća sankcija za punoljetne počinitelje kaznenih djela je uvjetna kazna zatvora. Kod maloljetnih ili mlađih punoljetnih počinitelja nositelji mjera su centri za socijalnu skrb, ali ključna je partnerska uloga odgojno-obrazovnih i drugih ustanova te organizacija civilnog društva. Za maloljetne počinitelje je Zakonom o sudovima za mladež predviđeno izricanje izvaninstitucionalnih mjera kao što su mjere upozorenja i mjere pojačanog nadzora, kojima se nastoji postići resocijalizacija mladih i njihova reintegracija u društvo, uz naglasak na izbjegavanje lišavanja slobode. Za počinjena kaznena dijela maloljetnim prijestupnicima su u preko 40% slučajeva izrečene mjere upozorenja (i to sudski ukor koji je češće izrican u devedesetim godinama prošlog stoljeća i posebne obveze koje se češće izriču od 2000. godine). Slijedeća skupina mjera približno jednake učestalosti izricanja su mjere pojačanog nadzora. Za uspješno provođenje izvaninstitucionalnih mjera potrebno je ostvariti brojne pretpostavke, kao što su primjerena mjesta i programi za odrađivanje društveno korisnog rada, poticanje osnivanja savjetovališta za mlade za izvršavanje posebne obveze uključivanja u rad savjetovališta, dovoljan broj stručnjaka za provođenje mjera pojačane brige i nadzora, osposobljeni posrednici (medijatori) za provođenje izvansudske nagodbe i slično. Također je ključno da se uvjeti za provođenje predviđenih mjera osiguraju na području cijele Republike Hrvatske budući da su do sada djelomično osigurani uglavnom oko većih gradskih centara i to uz pomoć organizacija civilnog društva.
Ostale, uglavnom institucionalne mjere se izriču puno rjeđe i smatraju se osobito upitne učinkovitosti. Neučinkovitosti institucionalizacije doprinosi nedostatna opremljenost ustanova, nedovoljni broj stručnjaka te drugi čimbenici zbog kojih se ne uspijeva osigurati okruženje potrebno za pozitivnu promjenu u ponašanju. Dodatni je problem što mladima nakon izlaska iz ustanove uglavnom nedostaje podrška pri ponovnom integriranju u zajednicu i obitelj. Izostanak takve podrške može voditi ponovnom izvršenju kaznenih djela.
U društvu se često neprimjereno mnogo očekuje od mjera kazneno pravne reakcije pa u nedopustivoj mjeri izostaje rad na prevenciji poremećaja u ponašanju mladih poduzimanjem mjera zdravstvene, odgojno-obrazovane, obiteljsko-pravne i socijalno-zaštitne intervencije, radi osiguranja odgoja i pravilnog razvitka mladih kao i rad na pravodobnom identificiranju rizika. Stoga je vrlo bitno osnažiti društvene mehanizme prevencije i pravovremenoga identificiranja takvih pojava kako bi se što ranije i što djelotvornije reagiralo.
Poremećaji u ponašanju definirani upravo kao dugotrajna odstupanja u ponašanju koja su štetna za osobu ili okolinu predstavljaju poseban društveni problem stoga je, ne samo u interesu mlade osobe nego i zajednice, da uloži značajni napor u njihovu prevenciju ili u pomoć mladima koji su poremećaje u ponašanju već iskazali. Boljim poznavanjem razvoja i tijeka bilo koje pojave, pa tako i pojave poremećaja u ponašanju, možemo djelovati na njeno uspješnije preveniranje. Preveniranjem smatramo primjerene intervencije, postupke i kontinuirano sustavno djelovanje kojima se nastoji otkloniti, poništiti ili kompenzirati djelovanje rizičnih činitelja i implementirati, razviti i osnažiti zaštitne činitelje kako bi se spriječio nastanak i razvoj poremećaja u ponašanju ili drugih nepoželjnih pojava (Bašić, 2001.).
Jedan od načina na koji zajednica može pristupiti problemu je da prethodno prepozna rizične činitelje, odnosno one koji povećavaju mogućnost pojave, pogoršanja ili održavanja nekog problemskog stanja, a zatim usmjeri svoju pozornost na prepoznavanje i osnaživanje zaštitnih činitelja, odnosno snaga u mladoj osobi ili njenoj okolini koje će joj pomoći da se odupre faktorima rizika. Brojna istraživanja su potvrdila da upravo postojanje zaštitnih činitelja pridonosi otpornosti mladih na sve oblike rizika.
Intervencije zajednice kojima želimo umanjiti rizike možemo podijeliti na: 1) univerzalne – usmjerene prema općoj populaciji; 2) selektivne – usmjerene prema ciljanim pojedincima identificiranim temeljem izloženosti rizičnim činiteljima i 3) indicirane intervencije koje su usmjerene prema pojedincima s već iskazanim poremećajima u ponašanju (Bašić, 2001.).
Okolina ima važno mjesto u pojavi i razvoju različitih oblika poremećaja pa je logična pretpostavka da okruženje treba imati isto tako nezaobilazno mjesto u njihovu prevladavanju. Stoga je nužno razvijati djelotvorni i sveobuhvatni sustav prevencije poremećaja u ponašanju usmjeren na višestruka područja razvoja mladih kao jedan od osnovnih preduvjeta za smanjenje kriminaliteta (Bašić, 2001).
Mladi nisu samo počinitelji kaznenih djela, nego su i njihove žrtve. Podaci Ministarstva unutarnjih poslova pokazuju da su u posljednjih pet godina udvostručena kaznena djela protiv imovine u kojima su oštećene mlade osobe, a zabilježen je i porast kaznenih djela spolnog zlostavljanja mladih. Posebno zabrinjava zabilježeni porast kaznenih djela zapuštanja i zlostavljanja djece i maloljetnika te izloženost mladih nasilničkom ponašanju u obitelji. Navedeni trend rasta pokazuje da je društvo u većoj mjeri senzibilizirano te spremnije reagirati na zlostavljanje djece i mladih u obitelji, ali zabrinjava što mladi prijeko potrebne uvjete za primjeren razvitak i zaštitu često nemaju niti od strane roditelja, iako se to upravo od njih najviše očekuje. Ovi podaci ukazuju na potrebu razvijanja programa za učinkovitiju samozaštitu i prevenciju kaznenih djela kojima su žrtve mlade osobe te potrebu donošenja zaštitnih mjera u društvu koje bi omogućile prevladavanje brojnih rizičnih činitelja kojima su mlade osobe izložene.
Lokalna zajednica dovoljno je široka da bi svim potrebnim mjerama mogla obuhvatiti sve rizične činitelje u okruženju, kao i one zaštitne koji mogu, ako se na pravi način uključe u sustav preventivnog djelovanja, izuzetno mnogo pomoći u otklanjanju neželjenih pojava kao što su razvoj poremećaja u ponašanju mladih (Bašić, 2001.). Brojni čimbenici razvoja mladih te razvoja kvalitete života, nalaze se u resursima zajednice: od načina i kulture stanovanja, preko kvalitete odgojno-obrazovnih ustanova i drugih javnih službi (zdravstvo, socijalna skrb, policija i druge) pa do organizacijskih, zabavnih, kulturno-umjetničkih, športskih i drugih aktivnosti. Funkcija lokalne zajednice jest, ne samo prostor za socijalizaciju mladih već im ona treba ponuditi perspektivu – proširiti njihova očekivanja i dati mladima status i ulogu u društvu (Bouillet, 2006). Time lokalna zajednica priprema mlade za preuzimanje uloga koje ih svrstavaju u pozitivne resurse. Takvi mladi su tada potencijal o kojima ovisi daljnji razvoj određene zajednice i društva u cjelini. Nedovoljnim interesom zajednice za mladu osobu u problemu ta mlada osoba gubi perspektivu budućeg uspješnog i društveno produktivnog života, a zajednica gubi resurse za budućnost.
U svrhu djelotvornog i sveobuhvanijeg djelovanja na području prevencije poremećaja u ponašanju djece i mladih Vlada Republike Hrvatske osnovala je Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladih, savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje čine predstavnici nadležnih tijela državne uprave, znanstvenih institucija i izvršnih tijela, te se opredjelila za zasebno strateško djelovanje na ovom području putem Nacionalne strategije.
3.5. Mladi bez odgovarajuće podrške obitelji
Skupina mladih koji su iz različitih razloga ostali bez podrške obitelji brojčano je mala ali zahtijeva veliku odgovornost društva u pogledu izjednačavanja životnih šansi. Javne službe postaju »institucionalni roditelj« djeci i mladima o kojima ne može brinuti njihova obitelj te imaju odgovornost podržavanja mladih do njihova osamostaljivanja. Prema podacima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od za 2006. godinu u državnim i nedržavnim domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi nalazilo se 536 mladih u dobi od 14. do 21. godine, dok je u udomiteljskim obiteljima smješteno 887 mladih u dobi od 15 do 30 godina. Usto, 498 mladih nalazilo se 2006. godine u domovima za djecu i mlade s poremećajima u ponašanju, dok ih je oko 2000 živjelo u specijaliziranim odgojnim institucijama za djecu s teškoćama u razvoju i koja teško ili nikako ne mogu računati na podršku obitelji nakon završetka smještaja.
Institucije ne pružaju mladima životne vještine potrebne za dobru socijalnu integraciju. Po završetku srednje škole mladi moraju napustiti dom, a da pri tom često nemaju gdje ni kome otići. Unatoč naporima centara za socijalnu skrb i samog doma, smještaj, zapošljavanje i integracija vrlo se teško ostvaruju. Višegodišnji boravak u domu zbog nepostojanja posebnih domova za izvršavanje mjera prema mladima s poremećajima u ponašanju, pa time i nepremostivih teškoća u provedbi diferenciranog tretmana, u okolnostima zajedničkog života, nepovoljno djeluju na razvitak mladih koji su u ovakve domove smješteni radi postizanja zaštite od rizičnih i ugrožavajućih okolnosti kojima su bili izloženi u svojoj obitelji.
U okviru sustava socijalne skrbi, veliki je napredak ostvaren jačanjem sustava udomiteljstva kao kvalitetnijeg oblika skrbi za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i podrške te uspostavljanjem malih stambenih zajednica u kojima se mlade osobe osposobljavaju za samostalan život. U 2005. godini djelovale su 22 stambene zajednice (kapaciteta 64 mjesta) kojima je osnivač Republika Hrvatska i 4 stambene zajednice pri domovima za djecu drugih osnivača (kapacitet 56 mjesta), dok je u 2008. godini djelovalo 35 stambenih zajednica za mlade koji se pripremaju za izlazak iz domova za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, ukupnog kapaciteta 163 mjesta. Neke od navedenih stambenih zajednica djeluju u stanovima u vlasništvu lokalne samouprave. No, kako te zajednice ne predstavlja trajno stambeno rješenje, potrebno je razvijati sustave za osamostaljivanje kroz pogodniji najam i poticajnu stanogradnju. Odgovornost društva za obrazovanje mladih bez roditeljske skrbi prema propisima završava sa stjecanjem zvanja u srednjoj školi, a bilo bi poželjno poticati i daljnje obrazovanje te djece kako bi se poboljšao njihov socijalni status. Sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (»Narodne novine«, 73/97, 27/01, 59/01, 82/01, 103/03, 44/06 i 79/07) skrb izvan vlastite obitelji obuhvaća i financijsku potporu studentima – korisnicima skrbi izvan vlastite obitelji kojima je prestao stalni smještaj. Odnosno, korisniku stalnoga smještaja koji upiše studij kao redovit student, centar za socijalnu skrb priznaje pravo na mjesečnu financijsku potporu u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice. Pravo na financijsku potporu traje do završetka redovnoga studiranja u skladu s programom studija koji pohađa. Korisniku se može odobriti financijska potpora i tijekom ponavljanja godine u slučaju bolesti ili drugoga opravdanoga razloga, uz suglasnost ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi.
Mladima bez odgovarajuće podrške obitelji potrebna je pomoć i podrška prilikom osnivanja vlastitih obitelji jer im nedostaje odgovarajućih iskustava i modela na temelju kojih bi gradili pozitivne i trajne partnerske i roditeljske odnose.
3.6. Ciljevi
› Poticajnim mjerama osiguravati uvjete mladima za obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, osnivanje obitelji, odnosno za osamostaljivanje.
› Osigurati ujednačavanje životnih šansi i reduciranje rizika od socijalne isključenosti, diskriminacije i preranog prekida školovanja za mlade koji žive u osobito teškim prilikama, mlade s invaliditetom i one koji su na drugi način u nepovoljnijem položaju.
› Na području cijele Republike Hrvatske ravnomjerno osigurati provođenje preventivnih, edukativnih, socijalizacijskih i tretmanskih programa kojima se pruža podrška svim mladima, a osobito onima koji su u riziku kao što su: mladi s invaliditetom, mladi sa poremećajima u ponašanju, mladi koji nisu završili osnovnu ili srednju školu i oni koji nemaju podršku obitelji.
› Poticati i podržavati provođenje sustavnih istraživanja o mladima pridajući posebnu pozornost rizičnim skupinama mladih sa svrhom osiguranja stručne podloge za koncipiranje i provođenje odgovarajuće socijalne politike prema mladima.
3.7. Mjere i aktivnosti
Mjera 1. PREVENIRATI NEPOHAĐANJE I NAPUŠTANJE ŠKOLE POTICANJEM NASTAVKA OBRAZOVANJA
PROVEDBENE AKTIVNOSTI:ROK PROVEDBE:
1.1. Uvesti evidenciju i pratiti statističke pokazatelje nepohađanja osnovne i srednje škole kao i prekida obrazovanja.2009.
1.2. Provesti istraživanje kojim će se utvrditi objektivni, subjektivni i institucionalni uzroci nepohađanja i napuštanja škole među mladima u Republici Hrvatskoj. Utvrditi rizične skupine, rane znakove i rizične čimbenike za napuštanje škole. Utvrditi mladima prihvatljivije oblike stjecanja kvalifikacija za one koji su prekinuli školovanje.2009. – 2010.
1.3. Temeljem istraživanja razviti nacionalne prevencijske strategije, s naglaskom na strategije posebno usmjerene na rizične skupine i rizične čimbenike za pomoć mladima da ne napuste školu, da upišu srednju školu i za podršku tijekom školovanja.2009. – 2010.
1.4. Sufinancirati projekte organizacija civilnog društva koji razvijaju sustav programa za podršku mladima rizičnim za napuštanje škole koji uključuju individualne tutore, mentore i uzore starije/umirovljene osobe i osobe iz Romske zajednice.Kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Agencija za odgoj i obrazovanje
Hrvatski zavod za zapošljavanje
Državni zavod za statistiku
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– godišnja statistička izvješća o nepohađanju osnovne škole, broju mladih koji nisu upisali srednju školu ili koji su prekinuli srednjoškolsko obrazovanje
– provedeno istraživanje o uzrocima nepohađanja škole i prekida školovanja, utvrđeni rizični čimbenici i rani znakovi te mladima prihvatljiviji oblici stjecanja kvalifikacija
– razvijena nacionalna prevencijska strategija, s osobitim naglaskom na rizične skupine
– razvijen sustav mentorskih programa dostupan svima koji su u potrebi

Mjera 2. RAZVIJATI SUSTAV STIPENDIRANJA I KREDITIRANJA UČENIKA I STUDENATA, KAO I SUSTAVNO INFORMIRANJE O STIPENDIJAMA I KREDITIMA.
PROVEDBENE AKTIVNOSTI:ROK PROVEDBE:
2.1. Razviti sustav stipendiranja učenika koji uspješno pohađaju srednju školu i pratiti uspješnost tog sustava.Kontinuirano
2.2. Razviti sustav stipendiranja i kreditiranja osoba na stručnim i sveučilišnim te poslijediplomskim studijima i pratiti uspješnost tog sustava.Kontinuirano
2.3. Razviti programe stipendiranja učenika i studenata iz socijalno isključenih skupina, onih s invaliditetom te onih koji žive u izoliranim područjima te pratiti njihovu provedbu.Kontinuirano
2.4. Upućivanje uputa stručno-pedagoškoj službi odgojno-obrazovnih ustanova o važnosti razvijanja dodatnih aktivnosti savjetovanja i pružanja posebne podrške učenicima i studentima iz socijalno isključenih skupina onih s invaliditetom te onih koji žive u izoliranim područjima. Izvještavanje nadležnih tijela državne uprave o takvim aktivnostima.Kontinuirano
2.5. Osigurati materijalnu potporu za visokoškolsko obrazovanje mladima koji su, uslijed nedovoljne podrške obitelji, smješteni u institucije ili kod udomitelja.Kontinuirano
2.6. Potaknuti i financijski poduprijeti aktivnosti i projekte informiranja o mogućnostima obrazovanja i doškolovanja mladih iz socijalno isključenih skupina do kojih teže dopiru informacije.Kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Hrvatski zavod za zapošljavanje
Strukovne udruge i udruge poslodavaca.
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– postojanje efikasnih programa stipendiranja i kreditiranja studenata na dodiplomskim i poslije diplomskim studijima
– izrađene evaluacije uspješnosti programa stipendiranja
– izrađena web-stranica i broj posjeta na stranice kao i zadovoljstvo korisnika njome
– izrađene brošure/letci/oglasi o mogućnostima stipendiranja i kreditiranja obrazovanja mladih

Mjera 3. ISTRAŽITI UČINKE POSTOJEĆIH I RAZVITI NOVE PROGRAME POTICAJNOG ZAPOŠLJAVANJA MLADIH S INVALIDITETOM, MLADIH S TEŠKOĆAMA, MLADIH IZ SOCIJALNO ISKLJUČENIH SKUPINA I MLADIH KOJI ŽIVE U MANJIM I IZOLIRANIM MJESTIMA.
PROVEDBENE AKTIVNOSTI:ROK PROVEDBE:
3.1. Provesti istraživanje/analizu prednosti i nedostataka, kao i učinkovitost postojećih programa zapošljavanja mladih iz socijalno isključenih skupina i mladih koji žive u manjim i izoliranim mjestima.2009.
3.2. Osmisliti i provoditi programe poticajnog zapošljavanja, osobito one usmjerene na mlade iz socijalno isključenih skupina, mlade iz ratom pogođenih područja i mlade koji žive u manjim i izoliranim mjestima.2009. i kontinuirano
3.3. Organizirati edukacije koje će poticati poduzetništvo i samozapošljavanje mladih iz socijalno isključenih skupina i mladih koji žive u manjim i izoliranim mjestima.2010. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva 
SURADNICI U PROVEDBI:Hrvatski zavod za zapošljavanje
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima, kao i s mladima s invaliditetom, te zapošljavanju mladih 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva 
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– provedena analiza
– izrađen program poticajnog zapošljavanja
– broj provedenih edukacija 

Mjera 4. POTICATI INICIJATIVE USMJERENE NA UVAŽAVANJE RAZLIČITOSTI I JAČANJE SOCIJALNE INTEGRACIJE MLADIH IZ SOCIJALNO MARGINALIZIRANIH SKUPINA, MLADIH S INVALIDITETOM I TEŠKOĆAMA U RAZVOJU, MLADIH U PODRUČJIMA POGOĐENIM RATOM, U RURALNIM PODRUČJIMA, OTOCIMA I MALIM MJESTIMA.
PROVEDBENE AKTIVNOSTI:ROK PROVEDBE:
4.1. Provođenje sustavnih istraživanja o mladima iz socijalno marginaliziranih skupina, mladih s invaliditetom i teškoćama u razvoju, sa svrhom osiguranja stručne podloge za koncipiranje i provođenje odgovarajuće socijalne politike prema mladima.2010. i kontinuirano
4.2. Putem natječaja financirati projekte udruga mladih s invaliditetom.2009. i kontinuirano
4.3. U natječajima za financiranje projekata usmjerenih mladima prednost pružiti onima koji uključuju mlade iz socijalno marginaliziranih skupina, mladih u područjima pogođenim ratom, u ruralnim područjima, otocima i malim mjestima.2009. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
SURADNICI U PROVEDBI:Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Ured za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj i rezultati provedenih istraživanja
– broj i iznos financiranih projekata
– broj i iznos financiranih projekata koje su samoorganizirano osmislile i provode mlade osobe s invaliditetom

Mjera 5. POTICATI STAMBENO OSAMOSTALJIVANJE I SAMOSTALNI ŽIVOT MLADIH. 
PROVEDBENE AKTIVNOSTI:ROK PROVEDBE:
5.1. Donošenje strategije stanovanja koja će uključivati sveobuhvatno rješavanje pitanja stambenog zbrinjavanja mladih temeljem objektivnih pokazateljima o potrebama i najboljim mogućim modelima stambenog zbrinjavanja mladih2009. 
5.2. Nastaviti s razvojem programa stambenog zbrinjavanja mladih koji napuštaju institucionalni smještaj za djecu bez roditeljske skrbi i povećati broj tih stambenih zajednica2009. i kontinuirano
NOSITELJ:5.1. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
5.2. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
SURADNICI U PROVEDBI:Lokalna samouprava 
IZVORI SREDSTAVA:5.1. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
5.2. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– donesena strategija socijalnog stanovanja
– broj stambenih zajednica za mlade i broj njihovih korisnika 

Mjera 6. RAZVIJANJE I ORGANIZIRANJE PROVEDBE IZVANSUDSKE NAGODBE I ALTERNATIVNIH SANKCIJA ZA MALOLJETNE POČINITELJE KAZNENIH DIJELA
PROVEDBENE AKTIVNOSTI:ROK PROVEDBE:
6.1. Sustavno pratiti i podržavati razvoj i djelotvornu organizaciju službe za izvansudsku nagodbu za maloljetne počinitelje kaznenih dijela dostupnu na području cijele Republike Hrvatske.2009. i kontinuirano
6.2. Sustavno pratiti i podržavati razvoj i djelotvornu provedbu izvaninstitucionalnih mjera prema maloljetnim počiniteljima kaznenih dijela na području cijele Republike Hrvatske.2009. i kontinuirano
6.3. Osigurati uvjete za izvođenje posebnih obveza iz Zakona o sudovima za mladež, uključivanjem istih u komunalni rad i pohađanjem programa savjetovališta za mlade.2009. i kontinuirano
NOSITELJ:6.1. Ministarstvo pravosuđa
6.2. Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
6.3. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
SURADNICI U PROVEDBI:Centri za socijalnu skrb
Organizacije civilnog društva i ustanove usmjerene radu s mladima
IZVORI SREDSTAVA:6.1. Ministarstvo pravosuđa
6.2. Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
6.3. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– razvijen sustav službi za izvansudsku nagodbu
– broj izrečenih izvaninstitucionalnih mjera

4. ZDRAVSTVENA ZAŠTITA I REPRODUKTIVNO ZDRAVLJE
4.1. Analiza zdravstvenog stanja mladih
Društvene promjene koje značajno utječu na zdravlje cjelokupnog stanovništva, utječu i na mijenjanje »zdravstvene slike« populacije mladih. Sve značajnije mjesto među zdravstvenim poteškoćama mladih danas zauzimaju poremećaji i bolesti povezane s određenim ponašanjima, navikama i stilovima življenja (prekomjerno konzumiranje alkohola, pušenje duhana, uživanje psihoaktivnih droga, rizično seksualno ponašanje i spolno prenosive bolesti, neadekvatna tjelesna aktivnost, kvaliteta prehrane, poremećaji uzimanja hrane i posljedice prometnih nesreća), te psihosocijalni problemi (samoubojstva i duševni poremećaji), dok je, za razliku od mnogih europskih zemalja, znatno manje izražen problem »dječjih« zaraznih bolesti (zahvaljujući dugogodišnjoj i ustrajnoj imunizaciji). No, kod nas su značajan problem ozljede i smrti uzrokovane lako dostupnim vatrenim oružjem i zaostalim minsko eksplozivnim sredstvima nakon rata.
S gledišta zdravstvene službe skupine mladih u dobi od 15 do 19 i od 20 do 29 godina bitno se razlikuju po svojim biološkim i sociološkim obilježjima. Mladi od 15 do 19 godina su skupina koja se još nalazi u razdoblju rasta i razvoja, kako tjelesnog tako i psihičkog. Velika većina je u procesu organiziranog sustava odgoja i obrazovanja i vezana je uz obitelj. Skupina mladih od 20–29 godina je u procesu daljnjega obrazovanja, rada ili traženja posla, ekonomskog osamostaljivanja i osnivanja vlastitih obitelji. Na razlike u ovim skupinama upućuju i podaci koji su dio zdravstvenih pokazatelja o zdravstvenom stanju stanovništva u Hrvatskoj.
Mladi se danas susreću s problemima i zahtjevima koji se razlikuju od onih zbog kojih su nekada osnivane posebne službe koje su se skrbile o učenicima. Zdravstvene službe, roditelji, škola, obitelji i zajednica danas se suočavaju s kroničnim bolestima, rizičnim ponašanjima i poremećajima u ponašanju, nepravilnim prehrambene navikama i poremećajima hranjenja, tjelesnom (ne)aktivnošću, problemima učenja, školovanja, zapošljavanja, poremećajima mentalnog zdravlja, rizičnim seksualnim ponašanjima, zanemarivanjem i zlostavljanjem, pitanjima sigurnosti i ozljeda kao i s mladima s posebnim potrebama.
Među bolestima i poremećajima zbog kojih mladi najčešće traže pomoć u ambulantama primarne zdravstvene zaštite prevladavaju bolesti dišnog sustava (oko 580.000 oboljenja godišnje u dobi 7–19 godina). Zastupljenost ovih bolesti dovoljno naglašava činjenica kako se svatko u prosjeku od njih razboli nekoliko puta godišnje. Među njima su najčešće obične prehlade, bronhitisi, gripa te pneumonije. Slijede zarazne i parazitarne bolesti, a među njima su najučestalije zarazne bolesti probavnog sustava, osobito u ljetnim mjesecima. Pojava alergijskih bolesti koje se očituju kao alergije dišnoga sustava ili kožne alergije je sve učestalija u posljednjim godinama.
Bolničko liječenje mladih školske dobi najčešće je potrebno zbog bolesti dišnog sustava, a među njima zbog kroničnih bolesti tonzila i adenoida. Slijede, a kako se povećava dob sve su učestalije (osobito kod mladića) hospitalizacije zbog ozljeda. Među njima su najzastupljenije frakture udova te ozljede glave, često nastale zbog prometnih nesreća.
Smrtnost je među mladima niska. U dobi 15–34 godine vodeći su uzroci smrti cestovne prometne nesreće, samoubojstva i zloćudne bolesti.
Preventivnu zdravstvenu zaštitu mladih i redovitih studenata osiguravaju Službe školske medicine koje djeluju u sklopu županijskih Zavoda za javno zdravstvo. Na taj je način preventivna i kurativna zaštita osigurana svakom učeniku, čineći cjeloviti sustav dostupnim, raspoloživim, usmjerenim na okruženja koje čine i škola i obitelj te osiguravajući i populacijski i individualni pristup.
U školskoj godini 2006./2007. sistematskim pregledima obuhvaćeno je 164 540 učenika osnovnih i srednjih škola te 18 034 studenta. Prema nalazima sistematskih pregleda 22% učenika osnovnih i 28% srednjih škola ima nepravilno držanje, a učestalost jače izraženih deformacija stopala je 36% za muški i 32% za ženski spol u osnovnoj školi. Strukturalne deformacije kralježnice su češće utvrđene u djevojaka. U osnovnim školama skolioza se registrira u 2,7% mladića i 4,6% djevojaka, u srednjim školama u 5,2% mladića i 9,3% djevojaka. Smetnje refrakcije nađene su u 14% učenika osnovnih škola i u 19% učenika srednjih škola. Povišene vrijednosti krvnog tlaka ima 3% učenika i 1% učenica srednjih škola. U osnovnim školama nalazimo 7% mladića i 3% djevojaka s dislalijom.
Specifični dijelovi programa preventivne zdravstvene zaštite učenika, kojima se posvećuje osobita pozornost su zdravstveni odgoj i savjetovališni rad. Savjetovališta za djecu i mladež u kojima roditelji i profesori mogu zatražiti pomoć pri rješavanju najčešćih problema vezanih uz odrastanje i zdravlje, organizirana su kao poseban oblik rada i broj posjeta savjetovalištu neprekidno se povećava. U srednjoj školi zabilježeno je povećanje posjeta savjetovalištu od 18 196 koliko je bilo posjeta 1998. godine na 43 450 posjeta u ovoj školskoj godini. Navedeno pokazuje da je upravo takav oblik rada potreban i da je u sustavu nedostajao. U savjetovalištima za djecu i mladež pri službama za školsku medicinu kod populacije srednjoškolaca posjeti se odnose na kronične bolesti (34%) te su češće zastupljeni problemi i zahtjevi za savjetom zbog reproduktivnog zdravlja i spolno prenosivih infekcija (23%), učenja (16%) te rizičnog ponašanja (13%) i mentalnog zdravlja (15%).
U Hrvatskoj postoji duga i uspješna organizacija zdravstvene zaštite školske djece, studenata i mladih. Osnove promjena za pružanje kvalitetnije zdravstvene zaštite za mlade trebaju se temeljiti na odgovarajućim normativima i standardima, razvoju multidiciplinrarnih timova, stručnom radu, edukaciji, razvoju referalnih centara i usklađivanju programa mjera za potrebe studenata i mladih, te kontinuiranom stručnom radu, edukaciji profesionalaca i ostalih suradnika.
4.2. Prehrambene navike i ovisnička ponašanja mladih
Iako je Hrvatska tek na pragu epidemije prekomjerne tjelesne težine o kojoj se s velikom zabrinutošću govori u Sjevernoj Americi i zemljama zapadne Europe, naši podaci pokazuju nestajanje pothranjenosti kao javno–zdravstvenog problema s kojim smo se susretali u prošlom stoljeću te o sve većem udjelu mladih koja imaju tako rizične navike da se može očekivati da će prijeći prag poželjne težine ili već imaju prekomjernu težinu.
Prema podacima Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo o praćenju stanja uhranjenosti školske djece za razdoblje od 2000.– 2005. godine, u Hrvatskoj je pravilno uhranjeno 66,8 % djece. U skupinu mršavih spada 14%, a pothranjenih je svega 0,5%. Povećanu tjelesnu težinu ima 11,9 % djece, a pretilo je 6,9%. Prema nalazima sistematskih pregleda i centilnoj distribuciji indeksa težine za visinu, iznad devedesete centile je 1999. godine bilo 8,8% dječaka i 8,4% djevojčica, a 2006. godine 10,9% dječaka i 10,6% djevojčica. Ti pomaci ukazuju da je sve veći udio djece s prekomjernom tjelesnom težinom, iako iz njih nije moguće razlučiti pretilost. Analiza prehrambenih navika školske djece ukazuje da djeca neredovito uzimaju obroke, sve manji broj ih se hrani u školskim kuhinjama, osobito učenici viših razreda, a gotovo polovica anketirane djece koja imaju nastavu u jutarnjoj smjeni ne jede prije polaska u školu.
Prema podacima međunarodnog istraživanja Ponašanje u vezi sa zdravljem u djece školske dobi iz 2006. godine (Health behaviour in school–aged children, HBSC), koje provedeno 2002. i 2006. godine na reprezentativnom uzorku učenika u dobi od 11, 13 i 15 godina, nikada u radnom tjednu ne doručkuje 14,7% djece, a 5% djece to ne čini niti vikendom. Dok je 2002. godine redovito doručkovalo 72% dječaka i 68% djevojčica, četiri godine kasnije to čini 60,2% dječaka i 53,7% djevojčica. Iako smo zemlja u kojoj se uzgaja voće i povrće, voće svakodnevno konzumira 49,4% djece u dobi od 11 godina, a svega 29,0% 15-godišnjaka. Povrće svakodnevno jede 32,3% djece u dobi od 11 godina, a u dobi od 15 godina samo 24,1%. Utjecaj na stvaranje prehrambenih navika djece imaju obitelj, škola, zdravstvene službe, društvene organizacije, mediji, ali i državna politika – izvori koji bi trebali biti trajan zagovarač pravilnih prehrambenih smjernica. 
Prema aktualnim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije poželjna razina tjelesne aktivnosti je barem sat umjerene tjelesne aktivnosti dnevno. Prema podacima istraživanja (HBSC) u dobi od 11 godina većinu dana u tjednu (5 ili više dana u tjednu) barem jedan sat umjerenim tempom kreće se ili vježba 59,2% dječaka, a u dobi od 15 godina 53,5% dječaka. S djevojčicama je situacija slična – one mlađe su tjelesno aktivnije (59,2% s 11 godina), no s početkom srednje škole taj se udio smanjuje na samo 25,2%.
Način života mladih kojeg nazivamo »sjedilačkim«, opisuje vrijeme provedeno pred televizijskim i kompjutorskim ekranom. Četiri sata i više, radnim danom televiziju gleda 33,1% dječaka i 29,4% djevojčica, a ako se tome doda da 37,8% dječaka i 15,8% djevojčica provede tri i više sati uz kompjuter igrajući igrice, surfajući ili se dopisujući, potpuno je jasno da ne preostaje vremena za spontano druženje ili igru oko kuće.
Danas nalazimo sve više ljudi koji se žele odviknuti od pušenja, a još uvijek puno mladih misle da je pušenje svakako nužan znak odraslosti. U Hrvatskoj djevojke pušenjem dostižu mladiće. Prema podacima Europskog istraživanja o pušenju, pijenju i uzimanju droga (European School Survey Project on Alcohol and Other Drugs, ESPAD) iz 2007. godine 65% mladića i 69% djevojaka su barem jednom zapalili cigaretu. U posljednjih mjesec dana je pušilo 39% mladića i 38% djevojaka, a redovitim se svakodnevnim pušačima smatra 29% mladića i 27% djevojaka. Eksperimentiranje s duhanom započinje u ranoj dobi te je 39% mladića i 31% djevojaka svoju prvu cigaretu popušilo u dobi od 13 godina ili ranije.
Posljedice prekomjerne uporabe alkohola u mladih su mnogostruke i iznimno složene. Prema podacima ESPAD istraživanja alkohol je, barem jednom u životu, pio gotovo svaki učenik ili učenica (93% djece oba spola), najčešće u vlastitom domu, na nagovor roditelja ili rođaka. No 40 ili više puta u životu, što se tumači kao učestalije pijenje, pilo je 37% mladića i 21% djevojaka. Ako se promatra posljednjih 30 dana, 10 puta ili više (što bi značilo svaki treći dan) alkohol je pilo 17% mladića i 9% djevojaka. Također, u posljednjih mjesec dana 29% mladića i 20% djevojaka pilo je tri puta ili više pet pića u jednoj epizodi pijenja (»binge drinking«). Da se više od 10 puta u opilo u posljednjih 12 mjeseci izjavilo je 7% mladića i 3% djevojaka (15–16 godina). Među dječacima pivo je najpopularnije piće te ga je u posljednjih mjesec dana 3 puta pilo 38% mladića i 17% djevojaka. Djevojke češće piju žestoka pića (tri ili više puta u posljednjih mjesec dana, 26% djevojaka i 24% mladića). O dostupnosti alkohola govori podatak da je svaki treći učenik (30%) u posljednjih 30 dana u dućanu za sebe kupio pivo, a gotovo svaki četvrti (23%) vino ili žestoko piće.
Zlouporaba droga je kompleksan medicinsko–društveni fenomen sa brojnim zdravstvenim, društvenim i ekonomskim posljedicama za pojedinca, obitelji i zajednicu, a smrtnost je među ovisnicima o psihoaktivnim drogama značajno, nekoliko puta viša no u općoj populaciji iste dobi. Prvo uzimanje bilo koje droge zbiva se sa oko 16 godina, prvo uzimanje heroina sa 20 godina. Prije trinaeste godine je 4% mladića i 3% djevojaka iskušalo marihuanu. Prosječna dob prvog dolaska na liječenje heroinskih ovisnika u 2006. godini je 26 godina. Broj liječenih ovisnika se tijekom posljednjih desetak godina usedmerostručio i stopa u 2006. godini iznosi 248/100.000 odraslih osoba. Najviše je osoba liječeno zbog heroina, zatim zbog zlouporabe marihuane. Uočava se povećanje zahtjeva za liječenjem zbog stimulativnih sredstava. Vezano uz navedenu problematiku Vlada Republike Hrvatske usvojila je Nacionalnu strategiju suzbijanja zlouporabe opojnih droga za 2006.-2012.kao i Akcijski plan suzbijanja zlouporabe opojnih droga 2009. – 2012. u skladu s kojima tijela državne uprave provode niz preventivnih mjera.
4.3. Spolni život mladih
Jedno od najosjetljivijih područja adolescentnog razvoja je usvajanje spolnog identiteta te odgovornog spolnog ponašanja. Rizično seksualno ponašanje u adolescenciji može imati neposredne i dugoročne posljedice – od neposrednih kao neželjena (maloljetnička) trudnoća te spolno prenosive infekcije, do dugoročnih djelovanja na reproduktivno zdravlje pa i na trajanje života koje uključuju kronične upalne bolesti, problemi plodnosti te zloćudne i životno ugrožavajuće bolesti. Rizični čimbenici koji mogu pridonositi razvoju posljedica i komplikacija su rano započinjanje seksualnog života, veći broj partnera te nepotpuno poznavanje činjenica vezanih uz načine zaštite od neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti. Prosječna dob stupanja u spolne odnose, prema nizu istraživanja, u Hrvatskoj je oko 17 godina za djevojke i oko 16 godina za dječake. Rane spolne odnose (u dobi od 15 godina ili ranije) prema HBSC istraživanju u Hrvatskoj u 2006. godini, imalo je 28,6% mladića i 16,5% djevojaka. Kod posljednjeg spolnog odnosa kondom je koristilo 76% mladića i 77% djevojaka. Rizične metode kao što je metoda oginoknauss ili prekinuti snošaj koristi 8% djevojaka i 6% mladića, odnosno 8% djevojaka i 12% mladića. Oralna kontracepcijska sredstva koristi 8% djevojaka a 7% mladića izjavljuje da njihove partnerice uzimaju oralnu kontracepciju. Kako 15% mladića i 11% djevojaka izjavljuje da prilikom posljednjeg spolnog odnosa nisu koristili nikakvu zaštitu, ta činjenica kao i korištenje nesigurnih sredstava kontracepcije može za spolno zdravlje mladih imati dalekosežne posljedice. Prema nalazima sistematskih pregleda studenata prve godine studija, spolne odnose je imalo 64% studenata i 53% studentica. Od onih djevojaka koje su započele spolni život njih 49% nije nikada bilo na ginekološkom pregledu. Prosječna dob stupanja u seksualne odnose je 16,2 godine za studente i 17,2 godine za studentice. Kondom redovito ili povremeno koristi 73% studenata i 63% studentica, a ne koristi ga nikada 21% studenata i 29% studentica.
Trend smanjenja rađanja u mlađim dobnim skupinama (dob ispod 20 godina) i porasta rađanja u dobi iznad 35 godina karakterističan za razvijene zemlje nalazimo i u Hrvatskoj. Broj živorođene djece na 1000 djevojaka u dobi od 15 do 19 godina je u postupnom padu (2001. godine 14,7/1000; 2006. godine 13,8/1000). U Hrvatskoj je u 2006. godini registrirano 414 legalno induciranih pobačaja u dobi do 20 godine života (8,8% od ukupnog broja). Iako se o broju prekida trudnoće ne može s pouzdanošću govoriti kao preciznom, broj legalno induciranih pobačaja na 1000 adolescentica u dobi od 15 do 19 godina u posljednjih pet godina relativno je stabilan (2,9 u 2001. godini; 3,3. u 2002 godini; 3,4 u 2003; 2,7 u 2004. i 2,4 u 2005. godini). Zbog medicinske i pravne osjetljivosti adolescentne trudnoće, registracija je vjerojatno preciznija no kod prekida trudnoće općenito.
Iz ovog kratkog prikaza posve je jasno da se s obzirom na očekivanja, zahtjeve i potrebe različitih dobnih skupina mladih očekuje i specifičan pristup zdravstva i zdravstvene zaštite za ovu populaciju. U Republici Hrvatskoj, kao i u nekim zemljama, izdvojena je i sa školom i školovanjem povezana zdravstvena zaštita, kao služba za školsku medicinu sa školskim timovima nadležnim za škole ili fakultete.
4.4. Ciljevi
› provoditi preventivne i zdravstveno-edukativne i odgojne programe koji će mlade poticati na odgovornost za vlastito zdravlje
› organizirati zdravstvenu zaštitu uz mjesta gdje mladi žive, školuju se i rade i time službu učiniti dostupnom, te ujedno koristiti sve prednosti i mogućnosti djelovanja s mladima i za mlade koji su vezani uz dotično okruženje
› uključivati mlade u izvođenje zdravstvenih programa
› unaprjeđivati razvoj specifične zdravstvene zaštite i specifične edukacije liječnika
› poticati osnivanje i rada višenamjenskih zdravstvenih centara s multidisciplinarnim timovima
› pravodobno otkrivati vodeće i prepoznatljive poremećaje, bolesti i probleme mladih
› pratiti zdravstvene pokazatelje i evaluaciju učinjenog
4.5. Mjere i aktivnosti
Mjera 1. UNAPREĐIVANJE TJELESNOG I MENTALNOG ZDRAVLJA MLADEŽI 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
1.1. Izrada Smjernica za postupanje u svezi reproduktivnog zdravlja mladih (specificirano za djevojke i mladiće), s osobitim naglaskom na rano otkrivanje i pravovremeno liječenje spolno prenosivih bolesti i raka vrata maternice. 2010. 
1.2. Proglašavanje Smjernica za postupanje kao obveznog za djelatnost službe školske medicine i ginekoloških ambulanti koje se bave adolescentima.
Uspostavljanje sustava kontinuiranog i redovnog statističkog praćenja podataka iz navedene djelatnosti u Zavodu za javno zdravstvo. 2011.
1.3. Provoditi program prevencije i suzbijanja HIV/AIDS-a, hepatitisa i drugih zaraznih i spolno prenosivih bolesti. 2009. i kontinuirano
1.4. Ustrojiti mobilne savjetodavne timove stručnjaka na ruralnim i teško dostupnim područjima. 2011.
1.5 Ustrojavanje sustava praćenja pokušaja samoubojstava i samoubojstava (ustrojavanje jedinstvene baze podataka) u sustavu zdravstva. 2010.
1.6. Donošenje Programa prevencije samoubojstava. 2011.
1.7. Donošenje zakonskog ili provedbenog propisa o provođenju mjere psihijatrijskoga čuvanja i liječenja za mlade za koje je nužna privremena institucionalizacija temeljem Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i Zakona o sudovima za mladež. 2011.
1.8. Ustrojavanje specijaliziranih ustanova (ili posebnih odjela u postojećim ustanovama) za provođenje mjere psihijatrijskoga čuvanja i liječenja za mlade u makroregionalnim središtima. 2012.
NOSITELJ:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo unutarnjih poslova
Ministarstvo pravosuđa
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Državni zavod za statistiku
Hrvatski zavod za mentalno zdravlje
Hrvatsko društvo za školsku i sveučilišnu medicinu HLZ-a,
Županijski zavodi za javno zdravstvo
Jedince lokalne i područne (regionalne) samouprave
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Jedince lokalne i područne (regionalne) samouprave
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– usvojene Smjernice o postupanju u svezi reproduktivnog zdravlja mladih
– broj mobilnih savjetodavnih timova stručnjaka na ruralnim i teško dostupnim područjima
– ustrojavanje jedinstvene baze podataka praćenja pokušaja samoubojstava i samoubojstava
– donošenje zakonskog ili provedbenog propisa o provođenju mjere psihijatrijskoga čuvanja i liječenja za mlade za koje je nužna privremena institucionalizacija

Mjera 2. OSIGURATI RAD VIŠENAMJENSKIH SAVJETOVALIŠTA UNUTAR ZDRAVSTVENOG SUSTAVA, PRI SLUŽBAMA ŠKOLSKE MEDICINE, UZ PODRŠKU OBRAZOVNOG SUSTAVA I KOMPETENTNIH ORGANIZACIJA CIVILNOG DRUŠTVA. U SVAKOJ ŽUPANIJI POTREBNO JE ODREDITI JEDINICU KOJA ĆE BITI CENTAR PODRŠKE PRUŽANJA INFORMACIJA, PROVOĐENJA KVALITETNIH PROGRAMA U SVEZI SPOLNIH BOLESTI, BOLESTI OVISNOSTI, POMOĆI U KRIZNIM SITUACIJAMA, RIZIČNIM PONAŠANJIMA, PROBLEMATIKE SPOLA, SEKSUALNOSTI I REPRODUKTIVNOG ZDRAVLJA. 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
2.1. Unaprijediti znanje i vještine liječnika školske medicine za rad u savjetovalištu za reproduktivno zdravlje s učenicima osnovnih i srednjih škola i studentima. 2009. i kontinuirano
2.2. Osposobiti školske liječnike za učinkovitije uočavanje problema i rješavanje problema u vezi s reproduktivnim zdravljem i mjerama prevencije u skladu s Nacionalnim programom prevencije raka vrata maternice. 2009. i kontinuirano
2.3. Izrada stručnih kriterija i postupaka za rad s mladima u vezi sa spolno prenosivim infekcijama i kontracepcijom u Savjetovalištima za reproduktivno zdravlje pri Službama za školsku medicinu. 2009.
2.4. Nastaviti s osnivanjem Savjetovališta za reproduktivno zdravlje pri Službama za školsku medicinu. 2009. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
SURADNICI U PROVEDBI:Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– donošenje Kriterija postupanja
– uspostava sustava statističkog praćenja reprodukcijskog zdravlja mladih u Hrvatskoj
POKAZATELJI USPJEŠNOSTI:– veća dostupnost preventivnih zdravstvenih programa mladima
– veći broj mladih obuhvaćenih preventivnim aktivnostima u prevenciji ovisnosti, spolnih bolesti, maloljetničkih trudnoća, poremećaja u ponašanju i sl.

Mjera 3. INICIRATI POKRETANJE KONTINUIRANIH EDUKACIJSKIH PROGRAMA I KAMPANJA U JAVNIM MEDIJIMA, RADI PROMICANJA I UNAPREĐIVANJA ZDRAVLJA I ZDRAVIH STILOVA ŽIVOTA MLADIH
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
3.1. Planiranje i provođenje medijske kampanje o promicanju i unapređivanju zdravlja i zdravih stilova života mladih, u obliku serije tematskih emisija po modelu kontakt emisija i parlaonica te poticanje projekata zdravstvenog odgoja kroz tiskane medije za mlade. 2009. i kontinuirano
3.2. Provođenje kampanje suzbijanja ovisnosti: pušenje, alkohol i droga s osobitim naglaskom na obilježavanje međunarodnih dana i/ili mjeseca posvećenih suzbijanju različitih oblika ovisnosti. kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga
SURADNICI U PROVEDBI:Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Agencija za odgoj i obrazovanje
Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga
Organizacije civilnog društva usmjerene unapređivanja zdravlja i zdravih stilova života
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj provedenih medijskih aktivnosti

Mjera 4. KONTINUIRANO PROVODITI PROGRAME RAZVIJANJA PROMETNE KULTURE I VEĆE SIGURNOSTI U PROMETU ZA MLADE KROZ POSEBNE ŠKOLSKE AKTIVNOSTI I KAMPANJE RADI SMANJENJA BROJA OZLJEDA I SMRTNOSTI U PROMETU TE PROGRAME ZA OSVJEŠĆIVANJE MLADIH U POGLEDU OPASNOSTI RUKOVANJA ORUŽJEM I ZAOSTALIM MINSKO-EKSPLOZIVNIM SREDSTVIMA
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
4.1. U srednjim školama organizirati predavanja (najmanje u trajanju jednog školskog sata) na kojem bi se učenicima skrenula pozornost na posljedice neodgovornog ponašanja u prometu.2009. i kontinuirano
4.2. U auto školama na zadnjem satu nastavnog predmeta »Prometni propisi i sigurna pravila« policijski službenik će održati predavanje na temu upoznavanja budućih vozača s posljedicama nepoštivanja prometnih propisa i s metodologijom rada policije u domeni prometa.2009. i kontinuirano
4.3. U sklopu provedbe preventivno-promidžbenih kampanja (Brzina, Mopedisti i motociklisti, Alkohol i droga, Pojas i sl.) posebna pozornost će se posvetiti mladim vozačima i mladim sudionicima u prometu.2009. i kontinuirano
4.4. Provesti program edukacije mladih o opasnostima rukovanja oružjem.
NOSITELJ:Ministarstvo unutarnjih poslova 
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo unutarnjih poslova 
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj održanih predavanja u srednjim školama i u auto školama
– trajanje i učestalost kampanja
– provedba edukacije mladih o opasnostima rukovanja oružjem 

Mjera 5. UNAPRIJEDITI I PRIMIJENITI PROGRAME PRAVILNE PREHRANE U JAVNIM USTANOVAMA U SKLADU S NACIONALNIM STRATEŠKIM DOKUMENTIMA. PRISTUPITI IZRADI PROGRAMA POSTUPNOG CJELOVITOG UVOĐENJA PRAVILNE PREHRANE U SVIM ODGOJNIM, OBRAZOVNIM I ZDRAVSTVENIM USTANOVAMA ZA MLADE
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
5.1. Izraditi normative za hranu u jelima, obrocima i jelovnicima u srednjim školama. 2009.
5.2. Utvrditi i primijeniti kriterije za postavljanje automata za hranu i piće u prostore odgojno-obrazovnih ustanova, športskih objekata i drugih ustanova u kojima borave mladi. 2009.
5.3. Izraditi i usvojiti smjernica za oglašavanje zdrave prehrane i pića usmjerene mladima. 2009.
NOSITELJ:5.1. i 5.2. Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa
5.3. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi 
SURADNICI U PROVEDBI:Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Agencija za odgoj i obrazovanje 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj srednjih škola u kojima se promjenjuju normativi za hranu u jelima, obrocima i jelovnicima u osnovnim školama
– izrađeni normativi za hranu u jelima, obrocima i jelovnicima u srednjim školama
– utvrđeni i primijenjeni kriteriji za namirnice i pića u automatima
– postotak odgojno-obrazovnih i drugih ustanova za mlade u kojima su postavljeni automati na odgovarajući način i s odgovarajućim namirnicama
– Usvojene smjernica za oglašavanje zdrave prehrane i pića usmjerene prema mladima

Mjera 6. RAZVIJATI I POTICATI REDOVITE I POSEBNE OBRAZOVNE PROGRAME USMJERENE OČUVANJU ZDRAVLJA TE PROMICANJU ZDRAVIJEG NAČINA ŽIVLJENJA.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
6.1. Preporuka Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa svim odgojno-obrazovnim institucijama za korištenje dodatnih sadržaja u promoviranju zdravijeg načina življenja.kontinuirano
6.2 Podržati provedbu projekata udruga koje se bave promoviranjem zdravih načina življenja te propisati uvjete koje projekti moraju zadovoljiti kako bi se mogli provoditi u školama.2010.
6.3 Pružanje financijske potpore projektima udruga koji pridonose promoviranju zdravih načina življenja putem redovnih natječaja za potporu projekata Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi.2010.
6.4. Pružanje financijske potpore projektima udruga koji pridonose borbi protiv droga i svih oblika ovisnosti putem redovnih natječaja za potporu projekata.2009. i kontinuirano
NOSITELJI:6.1. – 6.3. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
6.1. – 6.3. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
6.4. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga 
SURADNICI U PROVEDBI:Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Organizacije civilnog društva usmjerene unapređivanja zdravlja i zdravih stilova života 
IZVORI SREDSTAVA:6.1. – 6.3. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
6.1. – 6.3. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
6.4. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– preporuke za korištenje sadržaja u nastavi usmjerenih promoviranju zdravijeg načina življenja
– broj odobrenih i financiranih projekata godišnje
– broj provedenih projekata u školama 

Mjera 7. SENZIBILIZACIJA MLADIH ZA ZDRAVLJE ZAJEDNICE – DONIRANJE ORGANA I DARIVANJE KRVI.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
7.1. Izraditi program kampanje za senzibilizaciju za doniranje organa i darivanje krvi, posebno usmjerenu na populaciju mladih.2009.
7.2. Provođenje kampanje.2010. i kontinuirano
NOSITELJI:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Organizacije civilnog društva usmjerene unapređivanja zdravlja i zdravih stilova života
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– izrađen program kampanje
– provedba, obuhvat i evaluacija kampanje 

Mjera 8. POTICATI VRŠNJAČKU EDUKACIJU (»PEER EDUCATION«) U PROGRAMIMA SUZBIJANJA OVISNOSTI TE PROGRAMIMA SPOLNOG OBRAZOVANJA 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
8.1. Provoditi program edukacije za buduće vršnjačke edukatore u programima suzbijanja ovisnosti te programima spolnog obrazovanja. Kontinuirano 
8.2. Provoditi program vršnjačke edukacije za suzbijanje ovisnosti o drogama i spolno obrazovanje u srednjim školama. 2010. i kontinuirano 
NOSITELJ:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi 
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga Vlade Republike Hrvatske
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima i unapređivanju zdravlja i zdravih stilova života 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj educiranih vršnjačkih edukatora
– broj održanih radionica vršnjačke edukacije
– broj učenika koji su sudjelovali na radionicama vršnjačke edukacije 

5. AKTIVNO SUDJELOVANJE MLADIH U DRUŠTVU
5.1. Analiza stanja
Aktivno sudjelovanje mladih u društvu podrazumijeva sve one aktivnosti na različitim područjima svakodnevnog života koje doprinose društvenoj integraciji mladih (Ilišin, 2003 [1]). Mladima se pristupa na dva međusobno komplementarna načina, a to su doživljavanje »mladih kao resursa« i »mladih kao problema». Mladi kao resurs percipirani su kao svojevrstan društveni kapital kojem se moraju osigurati uvjeti za optimalan razvoj. Njih se stoga ne tretira samo kao buduću, već i kao sadašnju snagu, upravo zbog njihove mladosti. U stabilnim društvima s ekonomskim rastom mladi se primarno doživljavaju kao resurs (Ilišin, 2003). Tradicija doživljavanja mladih kao problema naglašava njihov osjetljiv stadij razvoja zbog čega je društvo dužno uvesti brojne zaštitne mjere (Ilišin, 2003), no bez obzira na prevladavajući način doživljavanja mladih, oni trebaju biti doživljeni kao aktivni članovi društva. Mlade je potrebno konstantno osnaživati za ljudska prava i za demokratsko građanstvo, što je u Europi prepoznato i potiče se kroz tzv. active citizenship.
Postojeći Županijski programi djelovanja za mlade, kada se radi o aktivnoj participaciji mladih u društvu, upravljanju i procesima donošenja odluka, navode kao temeljne probleme:
› nepovjerenje mladih prema političkom sustavu i institucijama vlasti
› nepovjerenje političkih institucija i društva prema mladima
› nepovezanost i nedovoljna suradnja udruga i inicijativa mladih
› nedovoljna uključenost u procese donošenja odluka
› nedovoljno poticanje aktivizma mladih
› nedovoljno poticanje volonterskog rada i uključivanja mladih u rad udruga i inicijativa te razvoja civilnog društva.
Važno je ustrajati na promjeni javne svijesti o važnosti aktivnog sudjelovanja mladih, te na otvaranju društvenog i političkog prostora za djelovanje mladih, informiranju i obrazovanju mladih za sudjelovanje u demokratskom društvu i poboljšanju suradnje između javnog i civilnog sektora. Sudjelovanje mladih potrebno je poticati bez izuzetaka, što podrazumijeva omogućavanje sudjelovanja svim mladim osobama.
Prema istraživanju Vlaste Ilišin o sudjelovanju mladih u institucijama lokalne i regionalne vlasti (2006.), u Hrvatskoj postoji značajna podzastupljenost mladih u tijelima formalnog političkog odlučivanja. S jedne strane, mladi (18–29 godina) čine oko 21% biračkog tijela u Republici Hrvatskoj, a s druge tek je 6,3% članova lokalnih i regionalnih predstavničkih i izvršnih tijela mlađe od 29 godina. Hrvatska situacija po pitanju zastupljenosti mladih u tijelima vlasti nije bitno različita od one u drugim europskim zemljama. Ipak, takva situacija dodatno smanjuje vjerojatnost dolaska pitanja i problema od interesa za mlade na dnevni red javnih politika.
Uz navedeni problem podzastupljenosti, u istraživanju se navodi još nekoliko podproblema. Slabija zastupljenost mladih u tijelima izvršne vlasti (županijska i gradska poglavarstva) u odnosu na predstavnička tijela (gradska vijeća, županijske skupštine). Naime, 84,6% svih mladih u lokalnim vlastima su članovi/članice predstavničkih tijela, a tek 15,4% u izvršne vlasti. Ovo upućuje na zaključak da čak i kada su uključeni u rad tijela vlasti, mladi sudjeluju u onim institucijama koje imaju manje moći/utjecaja. Slabija zastupljenost mladih ispod 25 godina starosti (tek 18,8% od svih mladih u lokalnim vlastima je mlađe od 25). Slabija zastupljenost mladih žena (27,3% od svih mladih u lokalnim vlastima čine žene). Značajan doprinos povećanju zastupljenosti mladih u formalnim institucijama vlasti mogu dati političke stranke uvođenjem internih stranačkih kvota mladih na izbornim listama te stranački pomladci snažnijim pozicioniranjem u strankama.
Europske zemlje svjesne su nedovoljne političke participacije mladih te je nastoje na nekoliko različitih načina potaknuti. Glavni oblik sudjelovanja mladih na lokalnim, regionalnim i nacionalnim razinama su vijeća mladih, a u nekim zemljama i parlamenti mladih (Ilišin, 2003). Također su osnovana i koordinacijska tijela. Uz to, sistematiziraju se i šire bitne informacije od mladih i za mlade te se provode različite kampanje za povećanje političke participacije mladih, a nastoji se stimulirati i njihovo sudjelovanje u javnim raspravama. U istraživanju hrvatske stranačke elite koje je provela Ilišin (1999, prema Ilišin, 2003) hrvatski političari najčešće su kao razlog za nisku zastupljenost mlađih političara navodili da stariji ne žele mladima prepustiti svoja mjesta, osobito na kandidacijskim izbornim listama te da u strankama najčešće djeluje načelo senioriteta i stranačkih zasluga.
Zanimljivo je da među brojnim nejednakostima u društvu, mladi generacijsku nejednakost vide kao najmanje izraženu, dok ih, s druge strane, tri petine smatra da su mladi politički marginalizirani, što ukazuje na to da politički status ne smatraju integralnim dijelom ukupnoga generacijskog društvenog statusa (Ilišin, 2003). Kao glavna prepreka političkoj participaciji mladih navodi se obostrano nepovjerenje u odnosu mladih i političkih institucija te je potrebno prije svega pronaći razloge takvog nepovjerenja i načine da se ono umanji.
Vezano uz područje prava izlaska na izbore u dobi od 16 godina, istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji [10] pokazalo je da i sami mladi imaju podijeljena mišljenja oko toga u kojoj dobi trebaju dobiti pravo glasa na izborima. U sklopu istraživanja su postavljena pitanja o tome treba li se eventualna promjena odnositi na različite razine izbora i trebaju li svi mladi u određenoj dobnoj skupini imati pravo glasa. Primjerice, u Njemačkoj mladi u dobi od 16 godina u nekoliko pokrajina imaju pravo izlaska na lokalne izbore, no ne i na izbore na regionalnoj i državnoj razini, dok u Sloveniji mladi u istoj dobi mogu izaći na izbore samo ako su zaposleni. U Austriji je dobna granica za glasanje 16 godina, a u Italiji se za Senat može glasati u dobi od 25 godina. Navedeno britansko istraživanje pokazuje da su mladi (18–25) jednako skloni volontiranju i neformalnome društvenom djelovanju kao i stariji građani, oni najčešće nisu zainteresirani za politiku, jednim dijelom zbog toga što smatraju da su političari premalo zainteresirani za probleme mladih, ali i za neke druge društvene probleme, te zbog toga što ne vide značajnije ideološke razlike među pripadnicima različitih stranaka. Zabrinjavajuća je činjenica da najveći pad u stopi izlaska na izbore najčešće pokazuju mlade osobe kojima bi to bio drugi izlazak na izbore, vjerojatno stoga što su nakon prvog glasovanja zaključili da njihov glas nije imao utjecaja na politiku. Podaci o zemljama ili regijama u kojima je pomaknuta granica mogućnosti izlaska na izbore još uvijek nisu dostatni za donošenje općenitijih zaključaka.
Mladima je potrebno pružiti primjereniju naobrazbu o političkim procesima i ispitati njihovo znanje te motiviranost za participaciju na izborima i za druge oblike političke participacije. Također je potrebno i njihovo uključivanje u rješavanje konkretnih i za njih relevantnih društvenih problema. U sklopu tog procesa mlade bi se trebalo upoznati s političkim djelovanjem kao jednim od načina za rješavanje problema s kojima su upoznati.
Gledajući kroz različite prizme »mladih kao resursa« i »mladih kao problema«, vezano uz tematiku volontiranja, vidljivo je da se volontiranje može percipirati kao aktivnost kojom mladi mogu doprinijeti društvu, no s druge strane, to je aktivnost kojom društvo može zaštititi mlade razvijajući njihov osjećaj vlastite vrijednosti te spoznaju o mogućnosti vlastitog utjecaja na društvo. Jedan od organiziranih načina takvih aktivnosti jest rad u udrugama.
U literaturi [12] (1992) se navode načini na koje bi se mogle stvoriti duboko ukorijenjene mreže organizacija i institucija koje posreduju između građana i države. Takve organizacije imaju nekoliko uloga. Jedna od njih je osiguravanje sredstava za izražavanje i aktivno usmjeravanje na različite i složene potrebe društva. Druga njihova uloga jest motiviranje pojedinaca da se ponašaju kao aktivni građani u svim aspektima društva radije nego da ovise o državnoj moći i povlasticama. Također je potrebno promovirati pluralizam i različitost u društvu. To se može činiti kroz zaštitu i jačanje kulturnih, etničkih, religijskih, lingvističkih i drugih identiteta. Uz to, potrebno je stvoriti alternative centraliziranim državnim agencijama kako bi se osigurala službe s većom nezavisnošću i fleksibilnošću. Članstvo u nekoj organizaciji daje ljudima priliku da sudjeluju u širem društvu te ono može u značajnoj mjeri doprinijeti razvoju osobnog identiteta što je posebice pogodno u razvoju mladih.
Istraživanje »Stavovi javnosti o nevladinim organizacijama« (AED, 2005.) pokazuje da mladi ispitanici (84,7%) češće navode da su udruge izrazito ili donekle korisne, za razliku od ispitanika u dvjema starijim dobnim skupinama, kojih približno 75% smatra da su udruge izrazito ili donekle korisne. Mladi ispitanici (61,3%) također najčešće smatraju da su udruge danas u svome radu mnogo djelotvornije nego prije pet godina, dok ispitanici srednje dobi (55,6%) to smatraju nešto rjeđe, a najstariji ispitanici (40,8%) najrjeđe. Uz to, mladi (61,3%) daju najveću važnost ulozi koju udruge imaju u isticanju i rješavanju društvenih problema, dok ispitanici srednje (55,7%) i starije dobi (48,4%) smatraju njihovu ulogu nešto manjom.
Iako je iz prethodnih navoda vidljivo da mladi iskazuju najpozitivniji stav prema udrugama, oni su rjeđe članovi udruga (5,7%) od ispitanika srednje dobi (11,5%), a jednako često kao i stariji ispitanici (5,5%). Ono što je također uočljivo jest da bi mladi ispitanici (41,1%) bili skloniji uključiti se u rad udruge od ispitanika srednje (34,0%) i starije dobi (25,4%). Vezano uz to što bi motiviralo mlade ispitanike da se uključe u rad neke nevladine udruge dobiveno je da bi ih u najvećoj mjeri motivirale vlastite vrijednosti (M=3,09, na skali od 1 do 4) te mogućnost stjecanja znanja (M=3,03). Nešto manje motivirala bi ih mogućnost da se time samounaprijede (M=2,81), a još manje mogućnost da na taj način unaprijede svoju karijeru (M=2,27) ili odnose s drugima (M=2,17). Motivacija zbog samozaštite (npr. zbog osjećaja krivnje što im je bolje nego drugima) motivirala bi ih u najmanjoj mjeri (M=1,90). Pri navođenju ovih rezultata moramo imati na umu da se radi o punoljetnoj populaciji u dobi do 30 godina, tj. da na temelju ovih nalaza ne možemo zaključivati o stavovima maloljetnika.
U istraživanju »Stavovi javnosti o volonterstvu»[3] (Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Udruga MI, Udruga MoSt, Udruga za razvoj civilnog društva SMART i Centar za mirovne studije, 2006.), 23,1% ispitanika koji imaju volontersko iskustvo čine osobe mlađe od 20 godina, a 41,7% osobe u dobi od 21 do 35 godina.
U Hrvatskoj je usvojen Zakon o volonterstvu prema kojemu je uspostavljen sustav izdavanja potvrde o volontiranju te državna nagrada za volontiranje. Ipak, mladi nisu dovoljno informirani o mjestima za volontiranje i ponekad iskazuju nedostatnost uspostavljenim mehanizmima vrednovanja volonterskog rada te je još uvije otvoren prostor za bolje informiranje mladih i njihovu senzibilizaciju za volonterski rad.
Kako bi se izbjegla isprika »ne mogu utjecati na sve pa neću ni na što« važno je motivirati mlade da pronađu jedno područje koje im je privlačno i zanimljivo te daju svoj doprinos u tome području (Staub, 2005., prema Albernaz, 2005) [11]. I djeca i odrasli postaju skloniji pomaganju na temelju svog ranijeg pomaganja stoga se, za poticanje volontiranja mladih, predlažu programi koji na početku nude kratkoročne, no omogućuju i dugoročne volonterske aktivnosti te nuđenje različitih područja kako bi mladi s različitim preferencijama mogli pronaći svoje područje. Stoga je važno osnivati i promovirati udruge različitih profila, od kojih bi se neke prvenstveno bave problemima koje mladi poimaju važnima.
Kada govorimo o europskoj praksi aktivnog sudjelovanja mladih, Vijeća mladih (Youth Councils), Savjeti mladih (Youth Advisory Boards) i parlamenti mladih (Youth Parliaments) predstavljaju različite strukturirane oblike aktivnog sudjelovanja mladih u društvu, koji mogu biti osnovani putem izbora, imenovanjem unutar organizacija mladih i/ili na dobrovoljnoj osnovi. Njihovi zajednički ciljevi su: osigurati mladima slobodno izražavanje interesa i prijedloga lokalnoj i regionalnoj samoupravi, omogućiti strukturama vlasti savjetovanje s mladima o određenim temama, osigurati provođenje, procjenu i praćenje projekata mladih i olakšati sudjelovanje mladih u raznim savjetodavnim tijelima lokalne i regionalne samouprave [9].
5.2. Vijeća mladih
Vijeće mladih predstavlja oblik samoorganiziranja mladih na dobrovoljnoj osnovi kroz povezivanje odnosno umrežavanje različitih organizacija mladih i za mlade koje postoje na lokalnoj (gradskoj, županijskoj) razini. Osnovna uloga vijeća mladih je predstavljanje interesa organizacija mladih prema lokalnim vlastima i sudjelovanje u procesu donošenja, provedbe, praćenja politike za mlade te njezinog vrednovanja. Legitimitet vijeća u predstavljanju interesa proizlazi iz njegovog članstva. Stoga je posebno važno da u njemu sudjeluje što veći broj organizacija mladih koje postoje na određenom području. U Hrvatskoj je posljednjih nekoliko godina razvijena praksa osnivanja vijeća mladih od strane Mreže mladih Hrvatske. Ona okupljaju organizacije mladih na regionalnoj ili lokalnoj razini (udruge mladih i za mlade, klubove mladih, studentske zborove i studentske udruge, neformalne inicijative te pomlatke političkih stranaka) koje su se udružile neovisno o svome programskome određenju i organizacijskome ustrojstvu. Do sada je prema tom modelu osnovano 6 županijskih i jedno gradsko vijeće mladih. Problem s kojim se postojeća vijeća suočavaju jest činjenica da ih prema važećim zakonima nije moguće registrirati kao pravne osobe, budući da (prema Zakonu o udrugama) u članstvu saveza udruga mogu biti druge udruge, a pomlaci političkih stranaka nemaju pravni status udruge niti samostalnu pravnu osobnost.
5.3. Parlamenti mladih
Parlamenti mladih su nevladine organizacije ili projekti nevladinih organizacija, škola ili lokalnih vlasti čija je osnovna svrha edukacija mladih osoba o demokratskom građanstvu i povećanje razine njihovog sudjelovanja u društvu kroz članstvo u tijelima ustrojenim po uzoru na parlament. U Republici Hrvatskoj djeluje nekoliko organizacija koje nose naziv parlament mladih: Nacionalni savez parlamenata mladih koji okuplja petnaestak lokalnih parlamenata mladih i gradskih vijeća učenika (projekt Europskog doma Slavonski Brod); Europski parlament mladih (organizacija koja djeluje u okviru projekta »European Youth Parliament« njemačke Zaklade Heinz Schwarzkopf). Ovaj oblik je iznimno koristan jer omogućuje da mladi već u ranoj dobi vježbaju dijalog i demokratske procedure. Međutim prema samoj svojoj strukturi i programu parlamenti mladih u Hrvatskoj ni na koji način nisu oblik predstavljanja mladih.
5.4. Savjeti mladih
U veljači 2007. Hrvatski sabor je donio Zakon o savjetima mladih. Riječ je o tijelima koja djeluju pri lokalnoj i područnoj samoupravi sastavljenim od mladih osoba. Njihove članove, na prijedlog registriranih organizacija mladih bira predstavničko tijelo lokalne odnosno područne samouprave. Primarna uloga savjeta mladih je savjetovanje lokalnih i područnih predstavničkih tijela o pitanjima od interesa za mlade. U tome smislu, savjeti mladih su savjetodavno tijelo pri lokalnoj odnosno područnoj vlasti. Provedba Zakona o savjetima mladih je obveza lokalne i područne samouprave. Međutim kako s jedne strane u Zakonu nisu određene sankcije za neprovođenje, a s druge nije dovoljno preciziran način izbora članova, brojne lokalne i područne jedinice do sada još nisu osnovale Savjete mladih.
5.5. Udruge mladih i za mlade i nacionalne udruge
Već duže vrijeme mladi iskazuju nepovjerenje prema društvenim i političkim institucijama, nepovjerenje u društvenom i političkom sektoru prema mladima te međusobno nepovjerenje udruga mladih i političkih institucija te se ističe važnost uključivanja mladih u civilne udruge i volonterski rad[5]. I dalje se upozorava na potrebu pokretanje aktivnosti koje bi omogućile mladima i potakle ih na sudjelovanje u društvenim procesima i institucijama te na potrebu poboljšanja suradnje vladinog i nevladinog sektora na području aktivnog djelovanja mladih.
Na državnoj razini nositelj i koordinator politike za mlade je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Od donošenja Nacionalnog programa djelovanja za mlade 2003. godine unutar ministarstava imenovani su povjerenici za mlade čija je nadležnost koordinacija aktivnosti u okviru provođenja politike za mlade i suradnja s udrugama mladih i za mlade. Također, od 2003. godine do sada, u kontinuitetu djeluje i Savjet za mlade Vlade Republike Hrvatske koji je osnovan kao savjetodavno tijelo Vlade u sastavu predstavnika nadležnih ministarstava, znanstvenika i stručnjaka za mlade te predstavnika organizacija mladih, s osnovnom zadaćom praćenja provedbe Nacionalnog programa za mlade.
Udruge mladih i za mlade nisu formalno definirane te se na taj način ne razlikuju od drugih udruga registriranih sukladno Zakonu o udrugama. Međutim, u planiranju i provođenju politike prema mladima kao i programa, projekata i aktivnosti usmjerenih mladima, udrugama mladih općenito se smatraju one čije je članstvo većim dijelom mlađe od 29 godina, a udrugama za mlade one kojima su ciljevi osnivanja ili značajni dio programa rada usmjereni na programe i projekte za mlade do 29 godina. Nacionalnim udrugama mladih općenito se smatraju one udruge koje djeluju na razini države, imaju podružnice na većem području ili predstavljaju savez udruga istog usmjerenja (primjerice Savez izviđača Hrvatske, Hrvatski ferijalni i hostelski savez, Hrvatska glazbena mladež, Hrvatska akademska zajednica, Savez udruga Klubture, Zajednica informativnih centara za mlade i dr.).
Istovremeno, posljednjih je desetak godina vidljivo ojačalo djelovanje mladih na razini udruga koje se vežu uz katoličku crkvu ili druge vjerske organizacije te je zapaženo i njihovo umrežavanje i potreba za njihovim uvažavanjem kao partnera u raspravama o pitanjima koja se tiču mladih.
U svakom slučaju, pozitivna je činjenica da mladi mogu djelovati u razvoju šire društvene zajednice kroz rad nevladinih organizacija i grupa mladih na lokalnoj razini, kroz volonterski rad u tim organizacijama te socijalnim i humanitarnim ustanovama. No, istraživanja pokazuju da mladi ne pokazuju interes za takvo djelovanje, a ako i odluče pristupiti nekoj organizaciji, udruzi, ili volonterskom projektu čine to najviše zbog ostvarivanja vlastitih interesa ili razvoja novih vještina (Ilišin, 2006). Isto to istraživanje pokazuje i da studenti (kao posebna skupina) veliku važnost pridaju društvenim intervencijama koje mogu poboljšati konkurentnost mladih na tržištu rada i omogućiti da mladi svoju kreativnost i inovativnost iskažu kroz društveno potaknute inicijative i projekte. Stoga, veliki je značaj usmjeravanja politike prema mladima upravo na poticanje mladih na što aktivnije sudjelovanje u društvu kroz različite dostupne strukture.
5.6. Ciljevi:
› potaknuti mlade na aktivno sudjelovanje u društveno-političkim procesima
› podržati uključivanje mladih u programe Europske zajednice
› pružanje potpore radu udruga mladih i za mlade
› učinkovita provedbe nacionalnog programa za mlade
› provoditi istraživanja interesa mladih za društvenu i političku participaciju
5.7. Mjere i aktivnosti
Mjera 1. PROVESTI STRUČNU I JAVNU RASPRAVU O INTERESU MLADIH ZA RAZLIČITE OBLIKE POLITIČKE PARTICIPACIJE TE, SPECIFIČNO, ZA GLASOVANJE NA LOKALNIM IZBORIMA SA 16 GODINA
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
1.1. Ispitati interes mladih za uvođenje aktivnog prava glasa na lokalnim izborima s navršenih 16 godina.2011.
1.2. Izraditi prijedloge različitih mogućnosti poticanja političke participacije mladih kao i program edukacije/senzibilizacije mladih za političko sudjelovanje.2012.
NOSITELJ:Ministarstvo obitelji branitelja i međugeneracijske solidarnosti
SURADNICI U PROVEDBI:Središnje tijelo državne uprave nadležno za upravu
Znanstvene ustanove
Savjeti mladih
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo obitelji branitelja i međugeneracijske solidarnosti
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj provedenih širih stručnih javnih rasprava
– broj sudionika na raspravama
– prikupljene preporuke na održanim javnim raspravama

Mjera 2. POTICANJE MLADIH NA AKTIVNO SUDJELOVANJE U DRUŠTVU 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
2.1. Poticanje provedbe Zakon o savjetima mladih
2.1.1. Vođenje evidencije osnovanih Savjeta mladih.
2.1.2. Izrada prijedloga potrebnih izmjena i dopuna Zakona.
2.1.3. Izrada tumačenja Zakona u odnosu na osnivanje, izbor članova i djelovanje Savjeta mladih i izrada naputka za provedbu Zakon o savjetima mladih.2.1.1. 2009.
2.1.2. 2010.
2.1.3. 2010.
6.2. Poticanje izrade regionalnih i lokalnih programa za mlade i osiguravanje dostupnosti regionalnih i lokalnih programa za mlade široj javnosti putem web-stranice.2009. i kontinuirano 
6.3. U ministarstvima i uredima Vlade odrediti odgovornu operativnu osobu, koja će imati zaduženje povjerenika za rad s mladima i suradnju s organizacijama civilnog društva mladih i za mlade2009. i kontinuirano 
6.4. Poticanje provedbe edukacije povjerenika za mlade. 2009. i kontinuirano 
6.5. Poticanje obilježavanja Međunarodnog dana mladih.
NOSITELJ:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
SURADNICI U PROVEDBI:Povjerenici za mlade u tijelima državne uprave
Lokalna i regionalna (područna) samouprava,
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– provođenje Zakona o savjetima mladih u svim jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
– broj izrađenih regionalnih i lokalnih programa djelovanja za mlade
– imenovanje i provedena edukacija povjerenika za mlade 

Mjera 3. PUNOPRAVNO UKLJUČIVANJE REPUBLIKE HRVATSKE U PROVEDBU PROGRAMA EUROPSKE ZAJEDNICE »MLADI NA DJELU«
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
3.1. Zapošljavanje i osposobljavanje djelatnika u Agenciji za mobilnost i programe EU koji će raditi na Programu »Mladi na djelu«.2009./2010.
3.2. Organiziranje i sudjelovanje na seminarima, konferencijama i sastancima na kojima će udrugama, institucijama i ostalim potencijalnim korisnicima predstaviti Program i njegove specifične aktivnost2009. i kontinuirano 
3.3. Raspisivanje i provedba Natječaja za pilot-projekte2009.
3.4. Izdavanje Deklaracije o jamstvu2010.
3.5. Odluka o pokretanju postupka za sklapanje Memoranduma o razumijevanju
3.5.1. Prijedlog Zakona o potvrđivanju MoU-a između Republike Hrvatske i Europske zajednice o sudjelovanju Republike Hrvatske u programu Zajednice, s nacrtom konačnog prijedloga zakona
3.5.2. Potpisivanje i ratifikacija Memoranduma o razumijevanju 2010.
3.6. Punopravno pristupanje Republike Hrvatske Programu »Mladi na djelu« 2011. 
NOSITELJ:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Agencija za mobilnost i programe EU 
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova EU
IZVORI SREDSTAVA:Državni proračun – razdjel Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Agencija za mobilnost i programe EU
Europska komisija – IPA sredstva
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj zaposlenih i educiranih djelatnika u Agenciji za mobilnost i programe EU
– broj održanih seminara i broj korisnika sredstava iz dostupnih aktivnosti Programa »Mladi na djelu«
– izdana Deklaracija o jamstvu
– potpisan i ratificiran Memorandum o razumijevanju
– punopravno pristupanje Republike Hrvatske Programu »Mladi na djelu»

Mjera 4. PODUPIRATI RAD UDRUGA MLADIH I ZA MLADE U REPUBLICI HRVATSKOJ
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
4.1. Osigurati financijsku potporu programima udruga mladih i za mlade usmjerenih međunarodnoj suradnji, aktivnom sudjelovanju, mobilnosti i programskom umrežavanju, organizaciji regionalnih i nacionalnih konferencija mladih, neformalnom obrazovanju mladih i za mlade (osposobljavanje voditelja za rad s mladima (izviđačkih voditelja i instruktora, animatora vjerskih zajednica mladih i sl.), strategijsko planiranje, osnaživanje za sudjelovanje u zajednici, osposobljavanje za poduzetništvo i samozapošljavanje, razvoj tolerancije i uključivanje mladih u humanitarne akcije), izdavanju omladinskih studentskih i informativnih glasila.2010. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa,
Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva,
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Savjet za razvoj civilnog društva 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva 
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj financiranih projekata 

Mjera 5. POTAKNUTI DODJELU PROSTORA ZA KORIŠTENJE UDRUGAMA MLADIH I ZA MLADE 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
5.1. Izraditi kriterije za dodjelu prostora u vlasništvu središnje države na korištenje udrugama mladih i za mlade.2009.
5.2. Odrediti konkretne prostore u državnom vlasništvu koji su adekvatni za programe mladih i za mlade.2009.
5.3. Provesti javni natječaj za dodjelu prostora prema utvrđenim kriterijima.2010.
5.4. Svim lokalnim i područnim (regionalnim) samoupravama dostaviti preporuku da podrže programe mladih i za mlade te u preporuci posebno istaknuti potrebu za dodjelom adekvatnih prostora.2009.
NOSITELJ:Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Ministarstvo kulture
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Savjet za razvoj civilnog društva
Lokalna i regionalna samouprava
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima 
IZVORI SREDSTAVA:Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– doneseni kriteriji za dodjelu prostora
– objava popisa slobodnih prostora i raspisivanje godišnjih natječaja za dodjelu prostora za korištenje udrugama mladih i za mlade

Mjera 6. POTPORA ZNANSTVENIM ISTRAŽIVANJIMA O MLADIMA
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
6.1. Provoditi istraživanja potreba i interesa mladih za različite društvene probleme i njihove motivacije za uključivanje u konkretne oblike rješavanja tih problema.2009. i kontinuirano 
NOSITELJ:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
SURADNICI U PROVEDBI:Znanstvene institucije
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj provedenih znanstvenih istraživanja

Mjera 7. POTICANJE VOLONTERSTVA MEĐU MLADIMA 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
7.1. U natječajima za projekte udruga usmjerene mladima prednost dati onim projektima koji uključuju mlade volontere.2009. i kontinuirano 
7.2 U suradnji s postojećim volonterskim centrima i udrugama mladih promicati volonterstvo među mladima na državnoj, županijskoj i lokalnoj razini te informirati mlade o mogućnostima i pravima koja proizlaze iz Zakona o volonterstvu.2009. i kontinuirano 
NOSITELJ:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Nacionalni odbor za razvoj volonterstva
Organizacije civilnog društva usmjerene volonterstvu i/ili radu s mladima 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj/postotak mladih volontera uključenih u financirane projekte
– broj aktivnosti usmjerenih promicanju volonterstva 

[1] Ilišin, V. (2003). Politička participacija mladih i politika prema mladima: Hrvatska u europskom kontekstu. Politička misao, 40 (3), 37–57.
[2] Franc, R., Šakić, V., Šalaj, B., Lalić, D. i Kunac, S. (2006). Udruge u očima javnosti; istraživanje javnog mnijenja s osvrtima. Zagreb: Academy for Educational Development
[3] Ledić, J. (2007). Zašto (ne) volontiramo? Stavovi javnosti o volonterstvu. Zagreb: Academy for Educational Development
[4] Mendeš, I. (2006).Pristup informacijama i mobilnost mladih. U Ilišin, V. (ur.) Mladi između želja i mogućnosti: položaj, problemi i potrebe mladih Zagrebačke županije. (str. 331–374) Zagreb: Institut za društvena istraživanja.
[5] Ilišin, V. Aktivno sudjelovanje mladih u društvu: pretpostavke, problemi i potencijali. // Mladi između želja i mogućnosti: položaj, problemi i potrebe mladih Zagrebačke županije / uredila Vlasta Ilišin. Zagreb: Institut za društvena istraživanja, 2006. Str. 235–276.
[6] Hrvatski studenti nemaju povjerenja u domaći obrazovni sustav. 2006. URL: http://www.moj–posao.net/(4. 3. 2007).
[9] Politika i strukture za mlade u Vijeću Europe. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, 2003.
[10] How old is old enough? The minimum age of voting and candidacy in UK elections. Consultation paper (2003), London: The Electoral Commission.
[11] Albernaz, A. (2005). The psychology of giving. New England psychologist, 16 (1), preuzeto 24.2.2007. sa stranice http://www. masspsy.com/leading/0503_ne_psychgiving.html
[12] Policy Options for Civil Society through Complementary Contrasts (1995) to a Seminar on State and Society at the Russian Public Policy Center (Moscow, 6–8 December 1994) under the auspices of the Council of Europe. Published in Transnational Associations, 47 (3), 156–180
6. KULTURA MLADIH I SLOBODNO VRIJEME
6.1. Analiza stanja
Slobodno vrijeme kao pojam nastaje s procesima industrijalizacije i ubrzanog tehnološkog razvoja uslijed kojih dolazi do masovnog zapošljavanja te do skraćivanja radnog vremena. Tako se pojam slobodnog vremena promatra u relaciji naspram društveno obaveznog rada. Pojam u užem smislu označava one aktivnosti pojedinca/ke koje su odabrane isključivo njegovom/njezinom slobodnom voljom te se često označuje i pojmom »dokolica». U širem smislu, slobodno vrijeme pored dokolice obuhvaća i tzv. poluslobodno vrijeme, odnosno ono koje nije dio obaveznog društvenog rada, ali su aktivnosti koje se unutar njega provode rezultat određene socijalne obaveze ili nužnosti (npr. obiteljske obveze, društvene obveze, dodatni rad. i sl.).
S obzirom na važnu ulogu slobodnog vremena u formiranju ličnosti mladih, naglasak ovdje stavljamo na one aspekte dokolice koji mogu imati bitne pozitivne učinke na socijalizaciju, osobnu formaciju i društvenu afirmaciju mladih. Ovdje ćemo, dakle, pažnju usmjeriti na one oblike slobodnog vremena koje možemo nazvati »kultiviranim slobodnim vremenom« i »organiziranim slobodnim vremenom». Pri tom, uvažavajući opći cilj poticanja aktivne društvene participacije mladih, osobitu pažnju obraćamo na one oblike organiziranog slobodnog vremena u kojima mladi nastupaju (pro)aktivno, kroz koje se mladi samoorganiziraju, odnosno tamo gdje mladi djeluju kao samostalni akteri u proizvodnji kulturnih i drugih sadržaja važnih za domenu slobodnog vremena, i to onih koji su dostupni i drugim mladima – odnosno onima koji su javni, odnosno koji predstavljaju javni interes. No, nećemo zanemariti i one sadržaje, oblike i formate koji možda nisu izravni proizvod određene grupacije mladih, ali su usmjereni upravo mladima i potiču njihovu aktivnu participaciju.
Takve oblike organiziranog slobodnog vremena najčešće nalazimo u civilnom društvu. Naime, prije svega na području kulture i kreativnog (umjetničkog) izražavanja mladih, u posljednjih nekoliko godina organizacije civilnog društva (ovim pojmom ovdje želimo obuhvatiti i formalizirane organizacije, odnosno udruge, ali i neformalne inicijative, odnosno grupe) bitno su doprinijele afirmaciji mladih i njihovom aktivnom uključivanju u kulturni i širi društveni život. Govorimo o najrazličitijim oblicima kulture mladih (one aktivnosti koje osmišljavaju, organiziraju i provode mladi za mlade), ali i kulture za mlade (one aktivnosti koje doduše nisu isključivi rezultat samoorganiziranja mladih, ali koje aspektiraju mlade kao ključnu ciljnu skupinu i koje, često, afirmiraju aktivnost uključivanje mladih) – od klubova mladih i za mlade, širokog spektra umjetničkih, kulturnih i šire društvenih aktivnosti, preko niza manifestacija, festivala i pojedinih događaja najrazličitijih žanrova do permanentnih programa koji obuhvaćaju najrazličitije oblike. Upravo je ovo područje ono koje je donekle postalo protuteža, ili barem nadopuna, visoko komercijaliziranoj ponudi kulture pukog konzumerizma ili je često, osobito u manjim sredinama, jedini prostor organiziranog slobodnog vremena mladih. Pored toga, važno je istaknuti da je, zahvaljujući dinamici rada i načinu organizacije rada (uglavnom se radi o horizontalnim, a ne vertikalnim hijerarhijskim strukturama), upravo ovaj sektor taj koji je u stanju pratiti i adekvatno odgovoriti na dinamiku promjena naglasaka u specifičnim potrebama i interesima mladih, ali istovremeno kreirati i nove trendove i tendencije. Tako ova kulturna scena može imati značajan (pozitivan) utjecaj na osobnu formaciju i društvenu afirmaciju mladih. Nadalje, upravo takva otvorena struktura omogućuje uključivanje i sudjelovanje velikog broja mladih, odnosno može potaknuti mlade da se iz pozicije konzumenta postave u poziciju proizvođača. Poticanje raznolikih civilno–društvenih organizacija i neformalnih grupa upravo stoga treba biti ključni prioritet nacionalne politike u ovom području.
Kao ključne probleme na području kulture mladih i za mlade te kreativnog izražavanja mladih, možemo izdvojiti sljedeće:
Kulturne i umjetničke aktivnosti koje proizvode mladi i/ili koje su primarno namijenjen mladima nalaze se na margini šireg društvenog interesa. Posljedica toga je da se potrebe mladih u ovom području nalaze i na margini političkog interesa te tamo ostaju i u praksi nadležnih tijela javne uprave (kao državne tako i lokalne).
Mladi su u svojem slobodnom vremenu primarno izloženi utjecaju medija i industrije zabave te su tako u društvu tretirani kao konzumenti komercijalnih proizvoda. Istovremeno javne institucije u kulturi ne pružaju dovoljno adekvatnih sadržaja koji su privlačni mladima i koji mogu pružiti alternativu konzumerističkoj kulturi.
Civilni sektor (organizacije civilnog društva kao i pojedine neformalne grupacije) razvile su niz programa i pojedinih aktivnosti koje mladima omogućuju kvalitetnu i »kultiviranu« dokolicu i to tako da osiguravaju sadržaje koji se poklapaju s interesima mladih, koji odgovaraju njihovim kulturnim obrascima i/ili čak proizvode nove te one koji nastaju kroz samoorganizaciju mladih te tako izravno utječu na izgradnju ličnosti i uspješnu, aktivnu socijalizaciju mladih. Međutim, taj sektor podliježe negativnim utjecajima u našem društvu koje još nije u potpunosti provelo tranziciju, nestabilan je i nije adekvatno prepoznat (pa onda ni podržan) od strane javnog sektora. Također, on je slabo institucionaliziran te je u gotovo permanentnoj krizi resursa. Uslijed kroničnog i sad već alarmantnog nedostataka resursa, a prije svega onih prostornih, ne samo da je nemoguć daljnji razvoj nego je čitavo ovo izuzetno potentno područje dovedeno pred pitanje opstanka. Pored toga, ne postoje adekvatne poticajne mjere za kreiranje i afirmaciju novih organizacija i inicijativa.
Edukacija i profesionalni razvoj kako mladih umjetnika, tako i mladih kulturnih menadžera u potpunosti je zanemarena. Postojeći veliki entuzijazam i kreativni potencijal stoga ne mogu biti u potpunosti iskorišteni, niti se može postići izvrsnost i konkurentnost u europskom kontekstu. Pored toga, nemogućnost profesionalnog napredovanja te nemogućnost ostvarivanja obrazovnih ambicija koje izlaze iz obuhvata formalnog obrazovnog programa rezultira frustracijom, nezadovoljstvom i predstavlja realnu opasnost za odustajanje od djelovanja. Tako se gubi onaj potencijal koji je ključan za razvoj svakog pa i ovog područja – ljudski kapital.
Iako postoje određene uspješne forme suradnje među organizacijama koje djeluju na ovom području nastale upravo u civilnom društvu, ta je suradnja nedovoljno razvijena, a osobito na međunarodnoj, prije svega europskoj razini.
Kako na nacionalnoj, tako i na lokalnim razinama, ne postoje važeće strategije kulturnog razvitka opisane u obvezujućim dokumentima. Takva situacija ima dalekosežne posljedice na opći kulturni razvitak u Hrvatskoj, a svakako osobito nepovoljno djeluje na fragilne sektore kao što je to kultura mladih.
U cilju pragmatičnosti pri rješavanju detektiranih problema i odgovaranju na prepoznate potrebe, izdvajamo tri okvirna podpodručja:
› Kultura mladih i za mlade[18]
› Kreativno izražavanja mladih[19]
› Rekreativni / amaterski šport
Prva dva podpodručja u mnogočemu se isprepliću te im se može naći nekoliko ključnih zajedničkih točaka i elemenata. Prije svega, sličnosti i ekvivalencije nalazimo u načinu organiziranja i institucionalnim formama koje se primarno razvijaju u civilnom sektoru. Zatim, oba pripadaju domeni umjetnosti i kulture u širem smislu, odnosno one su dio ukupnog kulturnog sustava, pa tako i administrativno pripadaju, odnosno nalaze se u nadležnosti i odgovornost su Ministarstva kulture. Konačno, oba ta segmenta, generalno govoreći, nalaze se u sličnim fazama razvoja i sadrže komplementarne razvojne potencijale.
S druge strane, područje športa nalazi se u odvojenom sustavu (na administrativnoj, ali i na drugim razinama) te ga karakteriziraju iznimno složeni problemi koji se ne daju objediniti s onima koje nalazimo na području kulture, odnosno kreativnog izražavanja mladih. Za nekoga tko prati sociološka istraživanja o ovoj temi, mjesto koje šport zauzima u slobodnom vremenu mladih jasno je definirano, čak se na temelju športa stvaraju životni stilovi, prepoznati na reprezentativnom uzorku kao širi životni stilovi mladih vezani uz šport. Također u manjim, kvalitativnom metodologijom rađenim istraživanjima, šport zauzima značajno mjesto kao faktor posredovanja subkulturnih stilova života i specifičnih identiteta. Od šireg životnog stila do užeg određenja subkulturnih grupa, preko razlikovanja tjelesnog vježbanja, rekreacije, amaterskog športa, do vrhunskog športa koji također može biti bez novaca i marginalan, ali i moćan, politički posredovan poput nogometa, lepeza značenja športa prilično je široka. Međutim, u široj javnosti postoji šport kao skoro jednoznačan pojam, što samo govori o tome kako je jedna dimenzija športa monopolizirala druge, odnosno kako je vrhunski šport potisnuo amaterske i rekreacijske oblike bavljenja športom. Tjelesno vježbanje se jednostavno podrazumijeva pod pojmom športa i prosječan roditelj koji želi omogućiti svom djetetu uvjete za zdraviji život neće moći razmišljati o športu izvan postojećih športskih klubova.
Veliki broj znanstvenih istraživanja iz cijelog svijeta u posljednjem desetljeću ukazuju na povezanost tjelesne neaktivnosti s razvojem različitih bolesti; kardiovaskularnih, pretilosti, bolesti hipertenzije, dijabetesa tipa 2, osteoporoze i drugih. Uz tjelesnu neaktivnost, nezdrava prehrana i stres u vezi su s mortalitetom, a zdravstvena zaštita i tretman navedenih bolesti državu i sve građane koštaju jako puno novaca, pa je nedovoljna briga o tjelesnoj aktivnosti zapravo zapanjujuća. Umjesto snažnog i organiziranog podržavanja širokog pokreta za zdravlje pojedinca/pojedinke i društva (poput onog »sport za sve«) troši se neusporedivo više na vrhunski šport koji se odnosi na statistički zanemariv broj mladih. Zbog uspjeha hrvatskih vrhunskih športaša i medijskog diskursa o tome, stvara se dojam kako smo »sportska nacija«, kako tih rezultata ne bi ni bilo da se kod nas ljudi masovno ne bave športom, pa bi moglo slijediti i kako smo zdrava nacija tjelesno aktivnih ljudi. Međutim, ne želeći umanjiti simbolički kapital ili na bilo koji način podcijeniti velike uspjehe hrvatskih nogometaša, košarkaša, rukometaša, vaterpolista, niti onih koji se natječu u individualnim športovima, moramo ustvrditi kako je riječ o fenomenu koji nema nikakve veze sa masovnošću, tjelesnom aktivnošću većine građana, pa tako ni pretpostavljenim zdravljem.
Rezultati istraživanja proizašli iz znanstvenog projekta »Regionalizam kardiovaskularnih i bihevioralnih rizika – model intervencije« objavljeni pod naslovom »Tjelesna neaktivnost u Republici Hrvatskoj« pokazuju sasvim drugu sliku stanja od one stvorenu površnim medijskim diskursom o športu. Autori (Marjeta Mišigoj–Duraković, Stjepan Heimer, Marijan Gredelj, Željko Heimer i Maroje Sorić) govore o dramatičnoj tjelesnoj neaktivnosti zbog čega predlažu stvaranje infrastrukture za podizanje razine tjelesne aktivnosti (Acta Med Croatica 61 (2007) 253–258).
Znanstveno istraživanje koje je provela Sanja Ćurković (2005) o športskom angažmanu ovisnika o heroinu i neovisnika, pokazalo je šokantne rezultate koji pokazuju da 70% ovisnika o heroinu izjavljuje da su se aktivno bavili športom između desete i sedamnaeste godine života, dok među neovisnicima skoro isti visoki postotak izjavljuje da se nisu nikad bavili športom osim onog obaveznog u školi. To je moguće razumjeti, između ostalog, i zbog orijentacije većine klubova na vrhunski šport u kojeg su mnogi mladi bili prisiljeni ući zbog nedostatka sličnih športskih sadržaja, pri čemu im nitko nije objasnio što će se događati s njihovim tijelom, slobodnim vremenom i barijerom prelaska iz juniora u seniore, što rezultira stresom i razočaranjem, uz ostale posljedice.
Postoji velika potreba za obuhvatnim i reprezentativnim istraživanjem tjelesne (ne)aktivnosti mladih u Hrvatskoj, jer koliko god istraživanje Marjete Mišigoj–Duraković i suradnika bilo značajno, tjelesna neaktivnost nije mjerena isključivo na mladoj populaciji i koristila se manjim brojem pitanja, iako je i to bilo dovoljno za upozoravajuće zaključke. Trenutno se odvija istraživanje kojeg vodi Danijel Jurakić sa Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje je jedinstveno u Hrvatskoj po obuhvatnosti mjerenja tjelesne aktivnosti našeg stanovništva, te bi bilo od velike važnosti kada bi se mogli dobiti relevantni podaci koji se odnose isključivo na populaciju mladih.
Također, s obzirom na oblike djelovanja za mlade i ponudu koju društvo pokušava proširiti u sferi športa i tjelesne aktivnosti uopće, moramo naznačiti da bi bilo primjereno uskladiti društveno djelovanje sa željama i potrebama koje su artikulirali mladih. Istraživanje koje je 2006. provela Vlasta Ilišin među mladima Zagrebačke županije, posebno apostrofira preferencije i želje u svezi sa športskom aktivnošću. Istraživanje bi moglo služiti kao dobar predložak, s tim da se obuhvati reprezentativan uzorak mladih s cijelog područja Republike Hrvatske. Tek kad budemo znali stvarno stanje sa tjelesnom (ne)aktivnošću mladih i njihovim aspiracijama, motivacijama i percepcijama u vezi športa, moći ćemo odrediti smjernice društvenog djelovanja koje će biti primjereno stvarnosti, a ne tek dio političkog voluntarizma ili novinarskog senzacionalizma.
Ključni problemi športa, iz perspektive mladih, zdravlja i oblika provođenja slobodnog vremena su sljedeći:
Pod pojmom športa podrazumijeva svo tjelesno vježbanje, a vrhunski šport dominira nad rekreacijskim. Kada mladi čovjek, zbog želje za tjelesnom aktivnošću, zbog svijesti o zdravlju, sam ili uz pomoć roditelja, poželi biti tjelesno aktivan, uglavnom su mu na raspolaganju isključivo športski klubovi koji su svi natjecateljski orijentirani i u kojima je svaki šport intencionalno vrhunski.
Već dulje vrijeme je prisutan monopol vrhunskog športa što rezultira nedostatkom prostora i infrastrukture za tjelesno vježbanje u slobodnom vremenu mladih, odnosno za rekreacijske, amaterske i srodne oblike adolescentskog »bavljenja športom«.
Ne postoje istraživanja na razini Hrvatske koja bi pokazala sa kojim i kakvim športovima se mladi žele baviti, nego im se nudi prostore i sadržaje neovisno o njihovim potrebama i željama.
Onima koji se žele baviti vrhunskim športom treba to i omogućiti, no neusporedivo veći broj mladih ostaje potpuno po strani ako se koncentriramo samo na manjinu vrhunskih koji postaju profesionalci, zato je važno prepoznati tip društvenog djelovanja koji je ovdje potreban i koji je usmjeren na masovnost, stvaranje infrastrukture i stvarnu podršku rekreacijskim oblicima tjelesne aktivnosti koji služe zdravlju pojedinaca a time i društva.
6.2. Ciljevi:
› Doprinijeti razvoju kulturno obrazovanih mladih ljudi, njihovoj senzibilizaciji za kreativnost te njihovom osposobljavanju za aktivno sudjelovanje u kulturnom razvitku
› Doprinijeti jačanju kapaciteta organizacija civilnog društva koje djeluju na području kulture mladih i za mlade te poticanja kreativnog izražavanja mladih
› Poticati samoorganiziranje mladih u programe kulture, športa i drugih oblika organiziranog slobodnog vremena
› Poticati suradnju, umrežavanje i programsku razmjenu organizacija civilnog društva koje se bave kulturom mladih na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini
› Osigurati adekvatne prostorne resurse za organizacije civilnog društva koje provode programe kulture mladih i za mlade, programe koji potiču kreativno izražavanje mladih i programe rekreativnog športa mladih
› Poticati obrazovanje, produkciju i javnu afirmaciju mladih umjetnika u zemlji i inozemstvu, te pratiti i poticati njihov razvoj i nakon školovanja
› Uključiti mlade u procese odlučivanja u kulturi
› Provesti obuhvatna istraživanja o tjelesnoj aktivnosti i potrebama mladih za rekreativnim bavljenjem športom
› Poticati razvoj rekreativnog športa uz osiguravanje potrebne infrastrukture
› Poticati razvoj športa kroz cjeloviti sustav obrazovanja za rekreativni šport
6.3. Mjere i aktivnosti
Mjera 1. PROMOVIRANJE NEFORMALNOG OBRAZOVANJA MLADIH U PODRUČJU KULTURE I UMJETNOSTI
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
1.1. Osnivanje zaklade za neovisnu kulturu (radni prijedlog »Kultura Nova«).2010. 
1.2. Definiranje prioriteta za financiranje projekata neformalnog obrazovanja mladih u području izvaninstitucionalne kulture i umjetnosti.2011.
1.3. Financiranje projekata i programa neformalnog obrazovanja mladih u području izvaninstitucionalne kulture i umjetnosti.2011. i kontinuirano 
1.4. Financiranje neprofitnih kulturnih programa mladih i za mlade koje provode organizacije civilnog društva.2011. i kontinuirano 
1.5. Višegodišnje institucionalne potpore za udruge mladih koje djeluju na području izvaninstitucionalne kulture i umjetnosti.2011. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo kulture 
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Organizacije civilnog društva (koje djeluju na području kulture mladih)
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo kulture
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– osnovana zaklada za neovisnu kulturu
– definirani prioriteti za financiranje
– broj i iznos dodijeljenih sredstava projektima i programima neformalnog obrazovanja mladih u području izvaninstitucionalne kulture i umjetnosti
– broj i iznos dodijeljenih sredstava za neprofitne kulturne programe mladih i za mlade
– broj i iznos dodijeljenih višegodišnjih institucionalnih potpora udrugama mladih koje djeluju na području izvaninstitucionalne kulture i umjetnosti

Mjera 2. OSIGURATI SREDSTVA ZA MEĐUNARODNU KULTURNU SURADNJU ORGANIZACIJA CIVILNOG DRUŠTVA S PODRUČJA KULTURE MLADIH I ZA MLADE, OSOBITO SA ZEMLJAMA REGIJE I ZEMLJAMA EU
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
2.1. U kriterije za dodjelu sredstava na području međunarodne kulturne suradnje uvrstite one koji posebno potiču programe mladih i za mlade. Uvrstiti u natječaj za sufinanciranje javnih potreba u kulturi.2009.
2.2. Osigurati sredstva za članstvo i rad organizacija koje djeluju na ovom području u međunarodnim mrežama. Uvrstiti u natječaj za sufinanciranje javnih potreba u kulturi. Utvrditi kriterije i unutar sredstava namijenjenih za financiranje međunarodne kulturne suradnje osigurati sredstva za sufinanciranje troškova članarina, kotizacija, sudjelovanja u skupovima i drugim aktivnostima međunarodnih mreža.2009.
NOSITELJ:Ministarstvo kulture 
SURADNICI U PROVEDBI:Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Organizacije civilnog društva s područja kulture usmjerene radu s mladima 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo kulture
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj financiranih projekata međunarodne kulturne suradnje s područja kulture mladih i za mlade 
POKAZATELJI PROVEDBE:– formirana radna skupina
– izrađena analiza stanja i izrađen model
– proveden pilot projekt osnivanja multifunkcijskih centara za mlade 

Mjera 3. OSIGURATI SUFINANCIRANJE RADA POSTOJEĆIH KLUBOVA ZA MLADE TE POTICATI OSNIVANJE NOVIH KLUBOVA
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
3.1. Nastaviti s financiranjem rada klubove za mlade. Natječaj redovito provoditi na godišnjoj razini i sufinancirati klubove tijekom cijele godine.2009. i kontinuirano
3.2. Izraditi preporuke za osnivanje i upravljanje klubovima mladih i za mlade i objaviti ga na web-stranicama Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.2011. 
3.3. Kontinuirana supervizija i godišnja evaluacija rada klubova mladih.2010. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
SURADNICI U PROVEDBI:Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima
Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj financiranih klubova
– provedena evaluacija i supervizija 

Mjera 4. OMOGUĆITI SUDJELOVANJE MLADIH UMJETNIKA U NACIONALNIM I MEĐUNARODNIM KULTURNIM PROJEKTIMA TE U MEĐUNARODNIM KULTURNIM RAZMJENAMA 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
4.1. Razmotriti mogućnost definiranja kriterija i prioriteta za financiranje sudjelovanja mladih umjetnika u nacionalnim i međunarodnim kulturnim projektima 2009. 
4.2. Nastaviti s financiranjem sudjelovanja mladih umjetnika na međunarodnim natjecanjima i manifestacijama 2009. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo kulture
SURADNICI U PROVEDBI:Organizacije civilnog društva s područja kulture usmjerene radu s mladima
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo kulture
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– definirani kriteriji i prioriteti
– broj ostvarenih financijskih potpora 

Mjera 5. UKLJUČITI PREDSTAVNIKE UDRUGA MLADIH KOJE DJELUJU U KULTURI U RAD KULTURNIH VIJEĆA (NA NACIONALNOJ, REGIONALNIM I LOKALNIM RAZINAMA).
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
5.1. Razmotriti mogućnost za izmjenama i dopunama Zakona o kulturnim vijećima kojima bi se omogućilo sudjelovanje predstavnika udruga mladih i za mlade koje djeluju u kulturi u rad kulturnih vijeća. 2009. 
NOSITELJ:Ministarstvo kulture
SURADNICI U PROVEDBI:Kulturna vijeća
Organizacije mladih i za mlade koje djeluju u kulturi i sumjerene su radu s mladima
Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo kulture
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– izmjena i dopuna Zakona o kulturnim vijećima

Mjera 6. NASTAVITI RAZVIJATI I DODATNO OSNAŽITI ŠKOLSKI I SVEUČILIŠNI ŠPORT U SKLADU S INTERESIMA UČENIKA I STUDENATA.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
6.1. Provedba evaluacije rezultata rada institucionalnih aktera školskog i sveučilišnog športa u razdoblju u protekle 4 godine.2009.
6.2. Objavljivanje rezultata evaluacije na web-stranicama ministarstva.2009.
6.3. Na temelju rezultata evaluacije izraditi preporuke i mjera za osnaživanje i razvoj sveučilišnog i školskog športa.2010. i kontinuirano
6.4. Financirati projekte nabave športske opreme i športskih rekvizita školama za školska športska društva u kojima se potiče masovno bavljenje športom kroz športska društva.
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Hrvatski školski športski savez
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Hrvatski sveučilišni športski savez
Županijski školski športski savezi
Školski športski savez Grada Zagreba,
Uredi državne uprave nadležni za šport
Organizacije civilnog društva s područja športa usmjerene radu s mladima 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– povećanje broja učenika i studenata koji se uključuju u športske aktivnosti
– županijski školski športski savezi i školski športski savez Grada Zagreba u suradnji s uredima u čijem je djelokrugu školstvo i sport, trebaju dostaviti Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa podatke o športovima kojima se bave školska športska društva i broju članova tih društava, te organizaciji školskih športskih natjecanja i broju sudionika na natjecanjima, za školske godine 2005/2006, 2006/2007. i 2007/2008. Za školsku godinu 2008/2009. iste podatke treba dostaviti Hrvatski školski športski savez u suradnji s županijskim školskim športskim savezima i školskim športskim savezom Grada Zagreba. Hrvatski sveučilišni športski savez treba Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa dostaviti podatke u vezi studentskog športa (broju športskih udruga, broju članova i natjecanjima) za protekle četiri godine.

Mjera 7. ISKORISTITI POSTOJEĆU I STVORITI NOVU INFRASTRUKTURU KOJA ĆE SLUŽITI ŠIROKOM POKRETU »ŠPORT ZA SVE«.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
7.1. Provesti analizu stanja i potreba u županijama vezanim uz športske rekreacijske objekte. 2010.
7.2. Sukladno provedenoj analizi izraditi plan obnove i izgradnje športsko-rekreacijskih objekata.2011.
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture
Lokalna i regionalna samouprava
Hrvatski savez športske rekreacije »Šport za sve»
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– provedena analiza stanja i potreba
– izrađen plan obnove i izgradnje športsko-rekreacijskih objekata 

Mjera 8. PROMOVIRATI VAŽNOST TJELESNE AKTIVNOSTI MLADIH
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
8.1. Poticanje stručnih i znanstvenih projekata koji se bave tjelesnim aktivnostima mladih.kontinuirano
8.2. Financirati putem javnih natječaja projekte u športu s naglaskom na financiranje športskih udruga koje svojim projektima i djelovanjem potiču na masovno bavljenje rekreativnim športom mladih. 2009. i kontinuirano 
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 
SURADNICI U PROVEDBI:Hrvatski olimpijski odbor
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Agencija za odgoj i obrazovanje
Organizacije civilnog društva s područja športa usmjerene radu s mladima 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– provedeno istraživanje
– broj i iznos sredstava financiranih programa
– izrađen program sustavnog informiranja
– provedena medijska kampanja 

7. MOBILNOST, INFORMIRANJE I SAVJETOVANJE
7.1. Mobilnost mladih
Mladi čine najmobilniji dio stanovništva. Pod pojmom mobilnosti mladih podrazumijevamo obrazovnu, kulturnu i turističku pokretljivost mladih te njihovo uključivanje u međunarodnu suradnju i razmjenu. Mobilnost omogućuje razmjenu ideja i obogaćivanje iskustava, a osiguravajući otvorenost u komunikaciji s drugim društvima i kulturama razvija kod mladih osjećaj razumijevanja i poštovanja međusobnih različitosti.
Procesi globalizacije i jačanje konkurentnosti na tržištu radne snage utječu na povećanje interesa mladih za boljim razumijevanjem svijeta i različitih kultura te stjecanjem novih iskustava, znanja i vještina. U današnjem suvremenom svijetu sva tri osnovna područja mobilnosti mladih, dakle turistička, obrazovna i kulturna mobilnost, izuzetno se brzo razvijaju kontinuirano proširujući specijalizirane programe kojima se mladima omogućuje kvalitetno učenje o svijetu ali i o njima samima. Isto tako, neposredno iskustvo i doživljaj drugih kultura, običaja i ljudi u najvećoj mjeri utječe na razvoj pozitivnih vrijednosti i osjećaja razumijevanja, tolerancije i poštovanja spram različitosti, a mladima ujedno osigurava preduvjete za protočnost ideja i razvijanje poredbenih standarda.
Problemi s kojima se mladi suočavaju u današnjem kompleksnom društvu više ne mogu biti zadovoljavajuće riješeni samo na lokalnoj ili čak nacionalnoj razini. Suočeni s određenim problemom ili pokazujući poseban interes za određenu tematiku, mladi u sve većem broju tragaju za iskustvima svojih vršnjaka iz drugih zemalja i kultura. Upravo stoga neformalna edukacija čini osnovnu komponentu u razvoju mobilnosti mladih odnosno omladinskog turizmu kao njenog najobuhvatnijeg segmenta unutar kojeg, pored ponuda za individualna i turistička putovanja, sve veći prostor zauzimaju obrazovna (učenje stranih jezika u inozemstvu, sudjelovanje na specijaliziranim tečajevima, treninzima i seminarskim aktivnostima i sl.) i radna putovanja (work & study programi, internship programi, volonterski programi i sl.). Za razliku od područja institucionalnog i formalnog obrazovanja, razvijena infrastruktura omladinskog turizma pruža mladima mogućnost organiziranja vlastitog učenja, osobnog razvoja i stjecanja praktičnog iskustva putem neposrednog i interaktivnog sudjelovanja u različitim aktivnostima, bilo da je riječ o turistički motiviranom putovanju ili osnovni motiv putovanja predstavlja obrazovanje, rad ili sudjelovanje na kulturnim programima i manifestacijama. Stoga je sve izraženija podrška društva vrijednostima omladinskog i studentskog putovanja, a »obrazovne ustanove, potencijalni poslodavci te sami roditelji putovanje prepoznaju kao izuzetno važno iskustvo za osobni razvoj i razumijevanje svijeta u kojem živimo« (Perla Tadej,«Omladinski turizam«, Hrvatski turizam – plavo, bijelo, zeleno, Institut za turizam, Zagreb, 2006.).
U Hrvatskoj se tek posljednje dvije godine može vidjeti pomak i napredak u interesu i brizi društva za razvojem mobilnosti mladih i razvoju infrastrukture omladinskog turizma. Ključni razlog sporog razvoja mobilnosti mladih i omladinskog turizma kombinacija je slabe informiranosti mladih i nedovoljno razvijene infrastrukture omladinskog turizma.
Iako se bilježi povećanje broja hostela koji čine temelj sustava infrastrukture omladinskog turizma, radi se uglavnom o objektima malog kapaciteta s isključivo uslugom smještaja u glavnim urbanim središtima Hrvatske. Razvoj takvih smještajnih kapaciteta koji adekvatnije odgovaraju na platežne mogućnosti mladih jest pohvalan, naročito zbog činjenice da otvaranje tih hostela predstavlja novu poduzetničku inicijativu mladih, međutim ako Hrvatska želi u bliskoj budućnosti imati razvijenu infrastrukturu omladinskog turizma i time bitno povećati razinu mobilnosti mladih, nužni su multifunkcionalni omladinski hosteli većega kapaciteta koji svojom ponudom odgovaraju potrebama mladih individualaca ali i različitih grupa. Hrvatska time postaje dostupnija mladima iz zemlje i inozemstva pružajući, naročito grupama povoljnije uvjete za realizaciju različitih programa namijenjenih mladima (seminarske aktivnosti, treninzi i druga tematska okupljanja). Od ukupnog broja kategoriziranih hostela u Hrvatskoj (35) takvih multifunkcionalnih omladinskih hostela koji ujedno zadovoljavaju standarde međunarodnog sustava Hostelling International je svega 6. Osim Rijeke, gdje je ostvarena neposredna i kvalitetna suradnja lokalnih vlasti s nacionalnom hostelskom udrugom na projektu otvaranja prvog omladinskog hostela u tom gradu koji je danas najkvalitetniji smještajni objekt za mlade u zemlji, tri ostala najveća sveučilišna i urbana središta (Zagreb, Osijek i Split) ne raspolažu multifunkcionalnim omladinskim hostelima koji bi radili tijekom cijele godine (svojevrsni izuzetak je Zagreb u kojemu je neophodno dovršiti projekt adaptacije omladinskog hostela u visokostandardizirani smještajni i edukacijski centar za mlade). Isto tako, primjerice, na području Plitvičkih jezera, jedinstvene prirodne baštine, nema adekvatnog smještajnog i edukacijskog centra za mlade, a u unutrašnjosti Hrvatske nema niti jednostavnijih oblika hostelskog smještaja. Time se znatno umanjuje individualna mobilnost mladih u Hrvatskoj, otvaranje Hrvatske mladima iz drugih zemalja ali istovremeno otežavaju uvjeti za realizaciju školskih putovanja (izleti, ekskurzije i izvanučionični terenski programi) i upoznavanja školskog uzrasta s različitim regijama Hrvatske.
Putne i popusne međunarodne iskaznice za mlade i studente, među kojima su najvažnije EURO<26 i ISIC iskaznica kojima se potiče mobilnost mladih i dalje ima manje od 5 tisuća mladih. Povećanje broja mladih vlasnika navedenih iskaznica utjecalo bi na povećanje kvalitetnih popusta za mlade, naročito u putničkome prijevozu, a ujedno poboljšalo informiranost mladih i studenata o povoljnim uvjetima putovanja i mogućnostima njihovog sudjelovanja na različitim edukativnim i turističkim programima. Za razliku od većine europskih zemalja, u Hrvatskoj još uvijek nije združena nacionalna studentska iskaznica (IKS), koja nema znatniju uporabnu vrijednost niti međunarodnu verifikaciju, s međunarodnom studentskom identifikacijskom iskaznicom ISIC iako se radi o jednostavnom i povoljnom procesu združivanja.
Na globalnoj razini se, pored velikog povećanja broja mladih i studenata koji putuju i sudjeluju u različitim aktivnostima neformalne edukacije, dramatično povećava akademska mobilnost studenata. U usporedbi s drugim zemljama Hrvatska ima nedopustivo nizak postotak mobilnosti studenata (prema procjeni OECD–a samo oko 0,02% hrvatskih studenata studira u inozemstvu ili je uključeno u programe akademske razmjene (Institut za razvoj obrazovanja: http://www.iro.hr/hr/publikacije/priručnik–2006/).
Jedan od ključnih problema jest nepostojanje institucionalnih izvora informacija na sveučilištima ali za adekvatno rješavanje problema niske akademske mobilnosti hrvatskih studenata neophodno je izraditi zasebnu cjelovitu strategiju povećanja akademske mobilnosti u svrhu veće uključenosti Hrvatske u programe mobilnosti EU te za aktivno promicanje šireg značenja i važnosti mobilnosti i međunarodne razmjene u formalnom obrazovanju koje nije predmet Nacionalnog programa djelovanja za mlade fokusiranog primarno na uvjetima za razvoj neformalnog obrazovanju.
7.2. Informiranje mladih
Mladima je nužna primjerena razina informiranosti o njihovim pravima i mogućnostima, te o programima i uslugama koje im se nude. Tu je prije svega riječ o školskim i izvanškolskim aktivnostima, posebnim i dopunskim oblicima obrazovanja, neformalnom obrazovanju, angažiranju na pojedinim projektima, stipendiranju, zapošljavanju i razvoju karijere, socijalnom, zdravstvenom i dopunskom osiguranju, pravnoj zaštiti, financiranju stanovanju, dobrovoljnom radu, športskim i kulturnim aktivnostima, duhovnosti, pomoći u kriznim stanjima, mobilnosti, omladinskom turizmu i drugom.
Mladi su relativno slabo informirani o institucijama i dokumentima politike prema mladima (npr. Savjet za mlade Republike Hrvatske, Nacionalni program djelovanje za mlade,), iz čega proizlazi potreba promicanja institucija i dokumenata politike prema mladima među populacijom na koju se ta politika odnosi.
Jedan od načina na koji se može prići rješavanju problema informiranosti mladih jest osnivanje tzv. info–centara. Postojanje info–centara bitno utječe na razinu informiranosti mladih i stupanj njihova društvenoga djelovanja. Od 2006. godine počeli su se osnivati takvi centri u okviru provedbe jedne od mjera Nacionalnog programa djelovanja za mlade (četiri regionalna info–centra: u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku).
Osim info–centara za mlade, potrebne su i tiskovine za mlade i o mladima. Postoji »...određeni informacijski vakuum... kad je riječ o temama koje se tiču mlade populacije« (Mendeš, 2006.: 347). Inače, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti financira glasila za mlade putem godišnjeg natječaja za projekte usmjerene mladima, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa financira izlaženje informativnih glasila za mlade, osobito onih koji su u procesu srednjoškolskog obrazovanja, te posebno promiče šport i tehničku kulturu, dok Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija održava i širi mrežu Euro Info točaka te redovito ažurira sadržaj web-stranice http://europauhrvatskoj.mvpei.hr/, distribuira svoje publikacije, održava zimske i ljetne škola o europskih integracijama, te provodi natjecanja LOGIN@EUROPE i EUQUIZ.
Iz navedenog se vidi da su postignuti određeni pozitivni pomaci kad je riječ o informiranju mladih, kao i da postoji potreba za daljnjim razvojem i širenjem te aktivnosti putem Nacionalnog programa za mlade. Osobito se to odnosi na mlade osobe koje su ranije ispale iz sustava obrazovanja, mlade koji su završili školovanje i time imaju manje prilika doći do relevantnih i njima zanimljivih i korisnih informacija te mlade iz ruralnih i slabije razvijenih područja Republike Hrvatske, s obzirom da su prethodno navedeni načini informiranja namijenjeni i/ili dostupni uglavnom urbanoj mladoj populaciji unutar sustava obrazovanja.
7.2. Savjetovanje mladih
Još uvijek ne postoje sustavni podaci o broju savjetovališta i tijelima koja su ih osnovala pa ni broju korisnika pojedinih savjetovališta u Republici Hrvatskoj. Stanje nije zadovoljavajuće jer nedostaju empirijski podaci o savjetovalištima za mlade, njihovim korisnicima i područjima djelovanja.
U sustavu školstva ne postoji dovoljno dobro organizirana savjetodavna služba koja bi bila osposobljena za proaktivno i preventivno djelovanje prema učenicima. U svakoj školi u prosjeku su zaposlena jedan do dva stručna djelatnika, kojima je preventivni rad i pružanje usluga savjetovanja dio djelokruga rada. Psihosocijalna savjetovališta za studente osnovana su u nekoliko gradova na inicijativu lokalne vlasti, sveučilišnih djelatnika ili nevladinih udruga. Mladi su također prisiljeni uložiti veliki napor u uspostavljanju odgovarajućih kontakata i pronalaženju potrebnih informacija kako bi iskoristili svoja prava i mogućnosti (primjerice, mladi koje zanimaju mogućnosti daljnjega ili dopunskoga obrazovanja i planiranja karijere).
Organizacije i ustanove koje se bave potporom u kriznim stanjima imaju donekle razvijen sustav savjetovališta, ali on djeluje kurativno, a ne preventivno. I dalje postoji nedostatak zadovoljavajućeg broja timova za krizne intervencije u pojedinim dijelovima zemlje iako su osnovani isti u županijskim središtima.
Postoji potreba za otvaranjem savjetovališta za studente koja proizlazi iz same činjenice da je broj upisanih studenta na fakultete daleko veći od broja studenata koji uspiju završiti studij. Cilj savjetovališta je omogućiti mladima višu razinu kvalitete života kroz radionice s mladima o njihovom osobnom rastu i razvoju, uspješno učenje, suočavanje s teškoćama, razvojem pozitivnih socijalnih vještina, kao i ostalim aspektima razvoja odnosno individualnim i grupnim savjetovanjem, edukativnim radionicama, tribinama i sl. Uz psihološko savjetovanje potrebno je osigurati profesionalno savjetovanje te savjetovanje iz zdravstvene zaštite. Postoji potreba za sustavnim radom s mladima i podizanjem društvene svijesti za rad s mladima kako bi se potaklo osnivanje savjetovališnih centara za mlade dostupnih mladima u svim regijama zemlje.
U proteklom razdoblju u sklopu Povjerenstva za prevenciju zlouporabe ovisnosti u pojedinim županijskim središtima otvorena su savjetovališta za mlade i njihove roditelje. 2006. godine pokrenut je Tempus projekt DUCAS – Razvoj sveučilišnih savjetovališnih i savjetodavnih službi s ciljem razvijanja strateškog i akcijskog plana za utemeljenje savjetovališnih i savjetodavnih službi, procjenu studentskih potreba, razvijanja programa za usmjeravanje i podršku u učenju, unaprjeđenje stručnog osoblja za psihološko savjetovanje i savjetodavni rad itd.
U 2007. godini odobreno je 45 radnih mjesta stručnih suradnika u srednjim školama (socijalnih pedagoga, psihologa, pedagoga), a plan za 2008./2009. jest zaposliti još oko 50 stručnih suradnika za srednje škole.
Nema sustavno organiziranih savjetovališta za mlade, ali je postignut pozitivan pomak osnivanjem obiteljskih centara koji u okviru svoje djelatnosti obavljaju poslove savjetodavnog i preventivnog rada i druge stručne poslove koji se odnose između ostalog na odgoj djece, prevenciju svih oblika ovisnosti kod djece i mladeži, podizanje kvalitete života djece, mladeži i obitelji, organiziranje učenja djeteta, kao i razvoj i unapređenje izvaninstitucijskih oblika potpore obitelji, djeci, mladeži i drugim socijalno osjetljivim skupinama stanovništva. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti osnovalo je do sada sedamnaest obiteljskih centara, s namjerom da u kraćem roku svaka županija ima svoj obiteljski centar sa podružnicama. U postojeća studentska savjetovališta odnosno savjetovališta za mlade najviše se mladih javlja zbog različitih teškoća vezanih za učenje, zatim slijede problemi u socijalnim odnosima te različita tjeskobna i depresivna stanja, problemi nezadovoljstva sobom i psihičke poteškoće koje narušavaju normalno funkcioniranje. Usluge psihološkog savjetovališta za studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2007. godine koristilo je preko 200 studenata, a slično je bilo i 2006. U psihološkom centru Tesa – psihološkim savjetovalištem mladih želi se podržati socio-emocionalni razvoj mladih što istovremeno predstavlja prevenciju usamljenosti, depresije, anksioznosti te različitih oblika neprihvatljivog ponašanja.
Timovi za krizne intervencije djeluju u županijama te pružaju podršku i pomoć nakon traumatskih kriznih događaja koji uključuju nesreće, ubojstva, samoubojstva i ostala stradavanja kojima su mladi bili izloženi. Imenovani stručnjaci provode krizne intervencije u slučaju kriznih događaja u sustavu odgoja i obrazovanja s ciljem ublažavanja utjecaja kriznih događaja, ubrzavanja procesa oporavka sudionika takvih događaja te sprečavanja dugotrajnih nepovoljnih psiholoških posljedica traumatskog događaja. 2007. godine 152 stručnjaka su službeno imenovana u Timove za krizne intervencije po županijama (u prosvjeti 82 i socijalnoj skrbi 70), što znači u prosjeku 7 stručnjaka za svaku županiju iako oni nisu ravnomjerno raspoređeni po cijeloj zemlji (u sustavu odgoja i obrazovanja u 2 županije nema ni jednog imenovanog stručnjaka, u sustavu socijalne skrbi u 8 županija nema ni jednog imenovanog stručnjaka, odnosno u mnogim županijama ima samo nekoliko stručnjaka). Postoji potreba za sustavnom edukacijom stručnjaka za krizne intervencije, za supervizijskim susretima kao i za tiskanjem informativnih i edukativnih letaka.
7.4. Ciljevi
› povećati kulturnu, turističku i obrazovnu mobilnost mladih koja širi njihove obzore, otvara komunikaciju sa svijetom i omogućuje upoznavanje novih standarda, obrazaca, metoda i načina društvenog djelovanja te umanjuje ksenofobiju
› omogućiti financijsku potporu za izgradnju i otvaranje visokostandardiziranih i multifunkcionalnih omladinskih hostela, naročito u unutrašnjosti Hrvatske
› informirati mlade o dostupnim mogućnostima i promovirati omladinski turizam i omladinske i studentske popuste na domaćem i inozemnom tržištu
› uspostaviti školske stručne timove u srednjim školama u cilju unapređenja rada s mladima na pozitivnim aspektima razvoja na području cijele Republike Hrvatske
› poticati otvaranje savjetovališta za mlade u svim dijelovima Republike Hrvatske u cilju pomoći mladima u njihovom osobnom rastu, razvoju, sazrijevanju i prilagođavanju različitim životnim uvjetima kako bi se mladi osposobili za samostalno rješavanje aktualnih problema i problema u budućnosti
› poticati i provoditi sustavna znanstvena istraživanja o problemima mladih, korisnika savjetovališta, stručnih timova u srednjim školama te timova za krizne intervencije u svrhu osiguranja podataka za otvaranje, razvoj i područja djelovanja savjetovanja za mlade na više razina.
› povećati nazočnost mladih u medijima i ojačati medije mladih podupiranjem osnivanja i praćenjem rada glasila mladih i za mlade.
› povećati broj i kvalitetu informativnih centara mladih
› povećati informiranost i znanje mladih o različitim temama koje su mladima zanimljive odnosno koje ih se tiču
7.5. Mjere i aktivnosti
Mjera 1. POTICATI RAZVOJ OMLADINSKOG TURIZMA 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
1.1. Sufinanciranje (u suradnji s lokalnom samoupravom) kapitalnih projekata izgradnje visokostandardiziranih i multifunkcionalnih omladinskih hostela u unutrašnjosti Hrvatske (Osijek, Vukovar, Varaždin, Plitvička jezera) i u Splitu.2009. i kontinuirano
1.2. Donošenje izmjena Zakona o boravišnoj pristojbi kojim bi se mladima koji koriste usluge omladinskih hostela i izviđačkih centara omogućilo umanjeno plaćanje boravišne pristojbe.2009. 
1.3. Katalogizacija i standardizacija kapaciteta objekata omladinskog turizma i pokretanje informativnih i promotivnih aktivnosti na domaćem i inozemnom tržištu.2009. i
kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo turizma
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom
Organizacije civilnog društva i institucije čija djelatnost obuhvaća omladinski turizam 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo turizma
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj izgrađenih multifunkcionalnih omladinskih hostela i kapacitet
– donošenje izmjena Zakona o boravišnoj pristojbi u svrhu oslobađanja plaćanja boravišne pristojbe za korisnike omladinskih hostela
– broj korisnika multifunkcionalnih omladinskih hostela (individualnih posjetitelja i grupa)

Mjera 2. IZRAVNO PODUPRIJETI PROŠIRENJE I STANDARDIZACIJU POVLASTICA ZA MLADE I STUDENTE 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
2.1. Financijska potpora izradi baze podataka i vodiča/adresara povlastica za mlade i studente. 2010 i
kontinuirano
2.2. Kreiranje združene iskaznice ISIC i IKS namijenjena svim redovitim studentima do 33 godina.2009. i
kontinuirano
2.3. Kreiranje učeničke iskaznice EURO<26 za srednjoškolce.2009. i
kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo turizma
Organizacije civilnog društva i institucije čija djelatnost obuhvaća omladinski turizam 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– povećanje broja povlastica za mlade i studente
– povećanje broja korisnika/vlasnika EURO<26 iskaznice
– internacionalizacija studentske iskaznice
– informiranost učenika i studenata o povlasticama 

Mjera 3. PODUPRIJETI JAČANJE MREŽE MEĐUNARODNIH SKAUTSKIH/IZVIĐAČKIH CENTARA.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
3.1. Izrada plana razvoja, standarda i kriterija za rad skautskih/izviđačkih centara u Republici Hrvatskoj.2010.
3.2. Putem natječaja pružati financijsku potporu projektima izviđačkih udruga koji se provode u međunarodnim skautskim/izviđačkim centrima. 2010. i kontinuirano
NOSITELJ:3.1. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
3.2. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo turizma
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave
Savez izviđača Hrvatske i njegove članice 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj financiranih projekata skautskih/izviđačkih centara i broj mladih obuhvaćenih projektima skautskih/izviđačkih centara
– donošenje plana razvoja, standarda i kriterija za rad skautskih/izviđačkih centara u Hrvatskoj

Mjera 4. PODUPIRATI RAZVOJ INFO-CENTARA ZA MLADE U REPUBLICI HRVATSKOJ I KVALITETNOG INFORMIRANJA MLADIH.
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
4.1. Sufinanciranje rada četiri regionalna Info-centra za mlade u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku (uključenih u Zajednicu informativnih centara za mlade) u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave. 2009. i kontinuirano
4.2. Donošenje standarda i kriterija za rad Info-centara za mlade. 2010. 
4.3. Kontinuirana supervizija i godišnja evaluacija rada Info-centara za mlade.2009. i kontinuirano
4.4. Pružanje potpore za članstvo u Europskoj agenciji za informiranje i savjetovanje mladih (ERYICA).2009. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Ministarstvo kulture
Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija
Ured za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske
Lokalna i područna (regionalna) samouprava
Organizacije civilnog društva koje se bave informiranjem
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj otvorenih Info-centara, broj korisnika, obuhvat dostupnih informacija
– doneseni standardi i kriteriji za rad Info-centara

Mjera 5. PODUPIRATI OMLADINSKA I STUDENTSKA INFORMATIVNA I OBRAZOVNA GLASILA NA NACIONALNOJ I LOKALNOJ RAZINI. 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
5.1. Putem natječaja financirati projekte koji se odnosi na izdavanje omladinskih studentskih i informativnih glasila.2009.
i kontinuirano 
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo kulture
Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske
Organizacije civilnog društva usmjerene informiranju i radu s mladima 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj financiranih projekata
– povećavanje broja informativnih glasila za mlade

Mjera 6. POTICAJNIM MJERAMA PODUPRIJETI USPOSTAVLJANJE ŠKOLSKIH STRUČNIH TIMOVA (ZAPOŠLJAVANJE CIJELOG STRUČNOG TIMA U SREDNJIM ŠKOLAMA) 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
6.1. Ekipiranje stručno razvojnih službi u okviru srednjih škola u skladu s Državnim pedagoškim standardom za srednju školu.2009.
i kontinuirano 
6.2. Savjetodavni i preventivni rad djelatnika tima u svakoj srednjoj školi.2009.
i kontinuirano 
6.3. Donošenje jedinstvenog stručnog programa rada savjetovanja mladih u srednjim školama.2009. 
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Ministarstvo unutarnjih poslova
Obiteljski centri
Centri za prevenciju ovisnosti
Županijski timovi za krizne intervencije
Organizacije civilnog društva usmjerene radu s mladima 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj zaposlenih stručnih suradnika u srednjim školama
– broj korisnika savjetovališta u školama i broj preventivnih akcija u školama

Mjera 7. IZRAVNO PODUPRIJETI OSNIVANJE VIŠENAMJENSKIH SAVJETOVALIŠTA ZA MLADE PRI VISOKIM UČILIŠTIMA. 
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
7.1. Donošenje programa i standarda za otvaranje i rad višenamjenskih savjetovališta za mlade pri visokim učilištima. 2009.
7.2. Osnivanje višenamjenskih savjetovališta za mlade pri visokim učilištima.2010. i kontinuirano
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Obiteljski centri
Organizacije civilnog društva s područja zaštite zdravlja, prevencije ovisnosti, unapređivanju življenja mladih
Info-centri za mlade
Lokalna i područna samouprava
Sveučilišta 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj osnovanih savjetovališta 

Mjera 8. INFORMIRANJE MLADIH REPUBLIKE HRVATSKE O EUROPSKIM INTEGRACIJAMA
PROVEDBENA AKTIVNOST:ROK PROVEDBE:
8.1. Provođenje programa »Europa u Hrvatskoj: Euro Info točke (Internet kiosk i info police)« 2009.
8.2. Provođenje zimske škole o europskim integracijama.2010. i kontinuirano
8.3. Provođenje ljetne škola o europskim integracijama.
8.4. Provođenje programa LOGIN@EUROPE.
NOSITELJ:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
SURADNICI U PROVEDBI:Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Obiteljski centri
Organizacije civilnog društva s područja zaštite zdravlja, prevencije ovisnosti, unapređivanju življenja mladih
Info-centri za mlade
Lokalna i područna samouprava
Sveučilišta 
IZVORI SREDSTAVA:Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
POTREBNA SREDSTVA:sredstva redovne djelatnosti tijela državne uprave
POKAZATELJI PROVEDBE:– broj osnovanih savjetovališta 

8. PREPORUKE JEDINICAMA LOKALNE I PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE
Županije, gradovi i općine su pozvani djelovati u partnerstvu s državom i organizacijama civilnog društva u ostvarenju ciljeva i provođenju aktivnosti za dobrobit mladih navedenih Nacionalnim programom za mlade.
Pozivaju se županije, gradovi i općine, one koje to još nisu učinile, na razvijanje i donošenje svojih lokalnih, odnosno regionalnih programa za mlade u suradnji s udrugama mladih i za mlade sukladno specifičnim interesima i potrebama mladih na određenom području. Pritom se mogu koristiti smjernicama ovog dokumenta, ali i primjerima dobre prakse drugih jedinica lokalne i područne samouprave koje imaju iskustvo u donošenju i provođenju lokalnih programa za mlade. Također se posebno potiče uključivanje Savjeta mladih (osnovanih sukladno Zakonu o savjetima mladih, »Narodne novine«, broj 23/2007) u proces predlaganja i donošenja takvih lokalnih programa za mlade.
Posebno se pozivaju županije, gradovi i općine na osiguravanje uvjeta za dostupnost obrazovanja mladima (besplatnim prijevozom, subvencioniranjem školarina i troškova stanovanja i sl.) kao i na razvoj programa stipendiranja studenata sa svojeg područja s ciljem zadržavanja mladih u lokalnoj zajednici.
Potiču se županije, gradovi i općine da sukladno svojim kapacitetima i mogućnostima pronađu načina za osiguravanje odgovarajućih prostora za provođenje aktivnosti udruga mladih i za mlade, športskih, kulturnih obrazovnih i sličnih programa na dobrobit zajednice u kojoj mladi žive.
Također, pozivaju se županije, gradovi i općine da iniciraju, podupiru i sukladno svojim mogućnostima sufinanciraju:
• osnivanje i rad udruga, inicijativa i neformalnih grupa mladih na svojem području;
• nevladine udruge i inicijative mladih koje svojim djelovanjem potiču sudjelovanje mladih u društvenom odlučivanju te im nude informiranje i obrazovanje u tom području;
• uključivanje mladih i njihovih udruga u djelovanje jedinica lokalne samouprave, a osobito uključivanje mladih u donošenje svih odluka koje ih se neposredno tiču;
• programe i projekte udruga mladih i za mlade koji pridonose ciljevima Nacionalnog programa za mlade i pojedinog lokalnog programa za mlade;
• programe i projekte kojima se ostvaruje suradnja s drugim udrugama mladih u Hrvatskoj i inozemstvu;
• omladinska i studentska informativna i obrazovna glasila na lokalnoj razini;
• projekte osnivanja i djelovanja Klubova mladih na lokalnoj razini, Info-centara za mlade na županijskoj i lokalnoj razini, Multifunkcijskih centara za mlade u makroregionalnim središtima, Savjetovališta za mlade u sveučilišnim centrima u suradnji sa sveučilištima i veleučilištima sukladno mjerama i aktivnostima ovog Nacionalnog programa za mlade.
9. ZAVRŠNE ODREDNICE
1. Savjet za mlade Vlade Republike Hrvatske sukladno Odluci o osnivanju Savjeta (»Narodne novine«, 111/03, 23/04, 120/05 i 21/08) sudjeluje u koordinaciji provedbe i evaluacije Nacionalnog programa za mlade, a sukladno tome usklađivanju i praćenju provedbe Nacionalnog programa za mlade od 2009. do 2013., kao i predlaganju učinkovitog izvršavanja planiranih mjera i aktivnosti.
2. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i Savjet za mlade Vlade Republike Hrvatske određuje se koordinatorima provedbe Nacionalnog programa za mlade od 2009. do 2013. godine.
3. Tijela državne uprave na nacionalnoj, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su provoditi mjere iz Nacionalnog programa za mlade od 2009. do 2013. godine.
4. Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dužne su izraditi lokalne programe za mlade.
5. Sva tijela državne uprave na nacionalnoj razini i tijela na razini jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su, u roku od 3 (tri) mjeseca nakon usvajanja, imenovati koordinatore za provedbu mjera Nacionalnog programa.
6. Središnja tijela državne uprave zadužuju se da, po donošenju ovog Nacionalnog programa, upoznaju tijela i ustanove iz svog djelokruga s činjenicom njezina donošenja i svrhom donošenja, te da osiguraju njezinu dostupnost, kao i da poduzmu sve potrebne mjere radi njezine dosljedne primjene.
7. Sva tijela zadužena za provedbu mjera Nacionalnog programa obavezna su izraditi propise za provedbu mjera iz svoje nadležnosti i objaviti ih na svojim web-stranicama.
8. Sva tijela zadužena za provedbu mjera Nacionalnog programa obavezna su do 31. siječnja svake godine dostaviti Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti izvješća o provedbi mjera iz svoje nadležnosti.
9. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti će do 1. travnja svake godine Vladi Republike Hrvatske dostaviti objedinjeno izvješće o provedbi mjera zadanih nacionalnim programom.
10. Sva tijela zadužena za provedbu mjera ove nacionalne strategije dužna su ih uvrstiti u svoje godišnje planove, te za svaku godinu osigurati sredstva iz državnog proračuna za njihovu provedbu.
11. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti će, u roku od 6 (šest) mjeseci nakon usvajanja, tiskati Nacionalni program u crnom tisku, na Braillovu tisku i/ili u audio zapisu, te će se objaviti na web-stranicama.
12. U slučaju promjene ustroja i djelokruga ili osnivanja novih državnih tijela koja su nositelji mjera iz ovog Nacionalnog programa, ministarstvo nadležno za obitelj, u roku od 3 (tri) mjeseca, predložit će Vladi Republike Hrvatske promjenu nositelja odgovarajućih mjera.
13. Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine objavit će se u »Narodnim novinama«.
[1]55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske. Zagreb: Nacionalno vijeće za konkurentnost, siječanj, 2004.
[2]Lisbon European Council. Presidency Conclusions, 23–24 March 2000 (dostupno na adresi: http://www.europarl.europa.eu/summits/lis1_en.htm, 3.6.2008.).
[3]O tom problemu iscrpno je pisala K. Tomaševski kao posebna UN–ova izvjestiteljica o pravu na obrazovanje u izvjesćima od 1999. – 2004. godine. V. još: Tomaševski, K. (2005) «Has the right to education a future within the United Nations? A Behind-the-Scenes Account by the Special Rapporteur on the Right to Education 1998 – 2004.» Human Rights Law Review, 5, 2, 205–237. 
[4]Analiza stanja u formalnom obrazovanju oslanja se na podatke iz Nacionalnog programa mjera za uvođenje obveznoga srednjoškolskog obrazovanja, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici od 21. lipnja 2007. (dostupno na adresi: http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2007/2184.htm, 1.6.2008.). 
[5]Prema nekim izvorima, oko 20 posto završenih osnovnoškolaca ne nastavlja školovanje, a od ukupnog broja onih koji upišu srednju školu oko 70 posto stječe završnu svjedodžbu u predviđenom roku. Usporedbe radi, u 25 »starih« članica Europske unije oko 15 posto učenika ispada iz sustava nakon osnovne škole, a oko 77 posto upisanih završava srednju školu.
[6]Odlukom o upisu učenika u srednje škole po javnim potrebama za godinu 2007./2008., MZOŠ je 59.000 mjesta rasporedio na sljedeći način: gimnazijski programi (22 posto); četverogodišnji strukovni programi za tehnička i srodna gospodarska zanimanja (41 posto); trogodišnji strukovni programi za zanimanja u industriji i gospodarstvu (9 posto); trogodišnji strukovni programi za vezane obrte (22 posto); umjetnički programi (3 posto) te trogodišnji strukovni programi za zanimanja u obrtništvu, jednogodišnji i dvogodišnji strukovni programi za stjecanje niže stručne spreme te prilagođeni i posebni programi za učenike s teškoćama u razvoju i ponašanju (svaki približno 1 posto).
[7]Sličnu situaciju nalazimo i u zemljama tzv. germanske kulture, za razliku od skandinavskih zemalja u kojima se za strukovno obrazovanje opredjeljuje oko 50 posto mladih.
[8]Doprinos objedinjavanju obrazovnog sustava predstavlja MZOŠ-ova Strategija za izradbu i razvoj nacionalnoga kurikuluma za predškolski odgoj, opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, objavljena 2007. godine, koja uvodi nekoliko važnih općih načela obrazovanja.
[9]Hrvatska znatno zaostaje za razvijenim zemljama po udjelu visokoobrazovanih, a razlikuje se i po omjeru onih koji su završili više škole u odnosu na one sa sveučilišnom diplomom. Prema službenim podacima, u Republici Hrvatskoj je 16,7% visokoobrazovanog radno aktivnog stanovništva od 25 do 64 godine. 
[10]U Pravilima i kriterijima za dodjeljivanje 2.538 državnih stipendija redovitim studentima sveučilišnih i stručnih studija i naknada dijela troškova školarine studentima poslijediplomskih studija s invaliditetom za 2008. godinu, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa stipendije su podijeljene u devet kategorija: A – osobito uspješni studenti; B – studenti deficitarnih studija i struka; C – studenti koji se obvežu da će po završetku studija raditi na područjima od posebne državne skrbi ili otocima; D–1 studenti s posebnim statusom prema Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata; E – studenti slabijeg imovinskog stanja; F – studenti s prebivalištem u Vukovaru; G – studenti koji su do punoljetnosti bili smješteni kod udomitelja ili u domovima socijalne skrbi te I i P – redoviti i poslijediplomski studenti s invaliditetom.
[11]Istraživanje je 2006. proveo Istraživačko-obrazovni centar Filozofskog fakulteta u Zagrebu na uzorku od 1350 studenata završne godine Sveučilišta u Zagrebu i Rijeci. 
[12]Da je društveno korisno učenje kroz volonterski rad prijeko potrebno uvesti u visoko obrazovanje zbog pozitivnog učinka na studente, potvrđuje program koji se od 2005. provodi na Odsjeku za Informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu te na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, u suradnji s udrugom DIM.
[13]Prema Nacionalnom programu djelovanja za mlade 2003.–2008., godine 2000. je oko 25.000 odraslih osoba sudjelovalo u nekom od verificiranih srednjoškolskih programa osposobljavanja i dodatnog usavršavanja, od kojih je 90 posto bilo mlađe od 30 godina, a oko 50 posto je uspješno završilo programe.
[14]Usp. Strategija obrazovanja odraslih, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Zagreb, studeni 2004., str. 38.
[15]Mikelić, Nives; Boras, Damir. Service learning: can our students learn how to become a successful student? // Proceedings of the 28th International Conference on Information Technology Interfaces / Budin, Leo; Lužar–Stiffler, Vesna ; Bekić, Zoran ; Hljuz Dobrić, Vesna (eds). Zagreb: SRCE, 2006. 651–657.
[16]Mikelić Preradović, Nives; Tuđman, Miroslav, Matić, Sanja. Promotion of knowledge society through service learning. Proceedings of the 4th International Congress of Quality Management in the Systems of Education and Training/Casablanca, Morocco:2007.
[17]Councile of European Union: Council Resolution on better intergrating lilomg guidance into lifelong lerning strategies – 2905th education on youth and culture council meeting
[18]U ovom kontekstu pojam kultura vidimo kao splet niza raznolikih aktivnosti koje imaju javnu dimenziju, odnosno koji su usmjereni širokoj populaciji mladih, bilo da su nastale kao proizvod samoorganiziranja mladih (tzv. kultura mladih) ili su pak primarno usmjerene mladima (tzv. kultura za mlade).
[19]Ovdje mislimo prije svega na afirmaciju mladih umjetnika, ali i na različite oblike organiziranog slobodnog vremena kroz koje se mladi potiču na kreativno izražavanje, bez obzira smatraju li sami sebe umjetnicima, odnosno bez obzira na njihov formalni status kao umjetnika ili ne–umjetnika.



Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. do 2011. godine


  

Narodne novine br.: 119 - Datum: 19.11.2007. - Interni ID: 20073437


Da bi vidjeli traženi propis u kvalitetnom izvornom obliku molimo da se pretplatite. Pratite ovaj link!

Brzi pretpregled sadržaja

Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. do 2011. godine

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE
3438
Na temelju članka 30. stavka 3. Zakona 3. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (»Narodne novine« br. 101/98, 15/2000, 199/2003 i 30/2004), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 2. studenoga 2007. godine, donijela
ZAKLJUČAK
1. Donosi se Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. do 2011. godine, u tekstu koji je sastavni dio ovog Zaključka.
2. Ovaj Zaključak i Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. do 2011. godine, objavit će se u »Narodnim novinama«.

Klasa: 004-01/07-01/07
Urbroj: 5030108-07-1
Zagreb, 2. studenoga 2007.
Predsjednik
dr. sc. Ivo Sanader, v. r.
NACIONALNI PROGRAM
ZAŠTITE I PROMICANJA LJUDSKIH PRAVA OD 2008. DO 2011. GODINE
I. UVODNE NAPOMENE
Vlade država članica Ujedinjenih naroda, zajedno s organizacijama civilnoga društva i predstavnicima međunarodnih organizacija, organizirali su u Beču (1993.) međunarodnu Konferenciju o ljudskim pravima, na kojoj je donesena Bečka deklaracija s provedbenim planom. Predložene su osnovne smjernice za osiguranje ljudskih prava diljem svijeta, posebice na razini država gdje se na stanje ljudskih prava najviše utječe.
Jednom od preporuka Bečke deklaracije,1 pozivaju se države članice Ujedinjenih naroda pristupiti izradi nacionalnog programa/plana djelovanja zaštite i promicanja ljudskih prava kojim će odrediti mjere za osiguranje zaštite ljudskih prava kao i aktivnosti za promicanje ljudskih prava.
Slijedom preporuka Bečke deklaracije, Republika Hrvatska pristupa izradi Nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. do 2011. godine (u daljnjem tekstu: Nacionalni program) kojim jasno usmjerava svoje napore na poboljšanje stanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj te predlaže mjere kojima će se ljudska prava na najbolji mogući način zaštititi i unaprijediti.
U ostvarivanju ljudskih prava Nacionalni program obuhvaća zaštitu i promicanje ljudskih prava na svim razinama: lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj,2 uređuje se sustavni pristup zaštiti i promicanju ljudskih prava, ističe važnost obrazovanja i edukacije o ljudskim pravima, analiziraju i utvrđuju prioritetna područja zaštite ljudskih prava u daljnjem radu Vlade na zaštiti i promicanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj uz određivanje ciljeva i mjera koje će poduzimati Vlada Republike Hrvatske u četverogodišnjem razdoblju.
Nacionalnim programom, Vlada Republika Hrvatska želi: (1) zaštititi, promicati i unapređivati ljudska prava u Republici Hrvatskoj, posebice onih područja ljudskih prava za koje drži da iziskuju prioritetno rješavanje postojećih problema; (2) podići javnu svijest o važnosti poznavanja i ostvarivanja ljudskih prava; (3) unaprjeđivati suradnju u sustavu tijela Republike Hrvatske za zaštitu i promicanje ljudskih prava; (4) uspostaviti sustav obrazovanja za ljudska prava te (5) stvoriti uvjete za kvalitetnu suradnju s organizacijama civilnoga društva na području ljudskih prava.
Što su ljudska prava ?
Prilikom izrade Nacionalnog programa imamo na umu sljedeće temeljne pretpostavke o ljudskim pravima: a) ljudska prava su urođena, neotuđiva i univerzalna; b) ljudska su prava urođena jer pripadaju ljudima kao takvima te ih svako ljudsko biće stječe samim svojim rođenjem; c) ljudska su prava neotuđiva i ne smiju se nikome oduzeti; d) ljudska su prava univerzalna jer pripadaju svim ljudskim bićima diljem svijeta neovisno o njihovoj boji kože, spolu, vjeri, etničkoj pripadnosti, političkom ili drugom uvjerenju, socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi ili bilo kojoj drugoj urođenoj ili stečenoj osobini. Na tragu navedenog ljudska prava načelno pripadaju svim ljudskim bićima neovisno o trenutnom društveno-političkom poretku, tradiciji i kulturi. Postoje situacije kada se u ime zaštite nekih drugih prava ili interesa određena prava mogu zakonski ograničiti. Ova ograničenja moraju biti nužna, proporcionalna i supsidijarna uzimajući u obzir društveni i kulturni kontekst države u kojoj se donose.
Postoji cijeli niz teorijskih prijepora oko naznačenih karakteristika, kao i praktične situacije u kojima se u određenoj mjeri ljudska prava ponekad sukobljavaju (primjerice sloboda izražavanja i pravo na privatnost). Povrh toga, ljudska prava se i danas diljem svijeta sustavno krše, a njihova urođenost, neotuđivost i univerzalnost za mnoge su daleki teorijski ideali.
Međutim, naznačene karakteristike ljudskih prava ukazuju nam i na to da ljudska prava prirodno pripadaju ljudima i prije no što su društveno prepoznata te propisana u zakonskim ili drugim tekstovima. Taj povijesni put, od prvih naznaka ideje ljudskih prava, preko njihovog postupnog prepoznavanja, pa sve do stvarnog i univerzalnog ostvarenja ljudskih prava, još uvijek traje.
Prava se često svrstavaju tri kategorije. Prva generacija ljudskih prava uključuje građanska i politička prava kao što su pravo na slobodu izražavanja, slobodu uživanja, pravo na život, pravo na pošteno suđenje i tako dalje. Druga generacija ljudskih prava uključuje ekonomska, socijalna i kulturna prava kao što je pravo na adekvatan životni standard, pravo na zdravlje, pravo na obrazovanje i slična. Treća generacija ljudskih prava odnosi se na kolektivna prava društva ili naroda kao što je pravo na održivi razvoj, mir ili zdravo okruženje.
Povijesni razvoj normiranja ljudskih prava
Povijesni korijeni ideje ljudskih prava nalaze se još u antičkoj Grčkoj dok je prvi konkretni pravni akt koji sadrži određena ljudska prava engleska Magna Carta Libertatum iz 1215. godine.3 Do daljnje razrade ljudskih prava u Engleskoj dolazi kroz Petition of Rights (1628.) i Habeas Corpus Act (1679.). Krajem XVIII. stoljeća dolazi do prvog sustavnijeg pomaka na području ljudskih prava: u Sjedinjenim Američkim Državama donesena je Deklaracija o nezavisnosti (1776.) i Bill of Rights (1787.), a u Francuskoj Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789.). Vrlo je značajno napomenuti kako je 1791. godine također donesena Deklaracija o pravima žene i građanke.4
Nakon genocida i drugih stravičnih zločina počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata razvija se ozračje u kojem se po prvi puta na međunarodnoj razini nastoji normirati ljudska prava. U tom smislu, već sama preambula Povelje Ujedinjenih naroda (1945.) sadrži odredbe koje prepoznaju važnost zaštite ljudskih prava. Ove odredbe uključuju temeljna ljudska prava: ravnopravnost spolova, zabranu diskriminacije na temelju rase, spola, jezika i vjere, ali i kolektivno pravo na samoodređenje naroda. Upravo je ovim odredbama potvrđeno načelo univerzalnosti ljudskih prava jer se smatra kako zaštita ljudskih prava ne može biti prepuštena isključivo nadležnosti domaćih sudskih tijela.
Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.) je prvi međunarodni dokument koji u 30 članaka sustavno nabraja i definira sva do tada prepoznata ljudska prava. Unatoč tomu što Opća deklaracija o ljudskim pravima nije obvezujući instrument međunarodnoga prava, politička i moralna snaga ove Deklaracije postepeno se razvija, a njen je sadržaj pretočen u mnoge ustave. Nakon dugogodišnjeg rada UN-ove Komisije za ljudska prava i snažnih hladnoratovskih sukobljavanja, načela Opće deklaracije detaljnije su razrađena u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (1966.) te Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.). U tom su kontekstu Pakt o građanskim i političkim pravima u početku ratificirale pretežno zemlje zapadnog bloka dok su Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima priznale zemlje istočnog bloka. Unatoč tomu što i danas postoje značajne iznimke, osnovna dva UN-ova pakta i četiri UN-ove konvencije5 postepeno je usvojila većina zemalja, a razrađuju se i brojni međunarodni mehanizmi koji reguliraju pojedine segmente zaštite ljudskih prava.
Osim međunarodnog sustava zaštite ljudskih prava koji se razrađuje kroz instrumente zaštite ljudskih prava Ujedinjenih naroda, razvijaju se i regionalni sustavi kojima se dodatno jamči zaštita ljudskih prava građana tih zemalja (OESS, Vijeće Europe, Europska unija). U tom je kontekstu vrlo važno spomenuti završni Helsinški akt (1975.). Ovim dokumentom utemeljen je prvi međunarodni mehanizam za sigurnost i suradnju (KESS, tj. današnji OESS) koji je nadišao okvire tadašnjih blokovskih podjela. U uvodnom dijelu, kao i u trećem poglavlju, obvezuju se vlade svih država potpisnica na poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda te se potiče osnivanje građanskih odbora za promatranje dosljednosti provedbe tih odredbi.6
U europskom kontekstu najznačajnija je Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950.). Konvencija je donesena u okviru Vijeća Europe, a poslužila je kao temelj za osnivanje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Nakon što iscrpe pravne mehanizme koji su im na raspolaganju u njihovim zemljama, građani svih država članica mogu se obratiti Sudu u Strasbourgu za zaštitu svojih prava. Za razliku od raznih UN-ovih tijela čije odluke imaju prvenstveno političku snagu, odluke Suda u Strasbourgu pravno su obvezujuće.
Europska unija pridaje značajno mjesto zaštiti temeljnih ljudskih prava, ali na razini Unije još uvijek ne postoji razrađen sustav neposredne sudske zaštite ljudskih prava. Budući da je Povelja o ljudskim pravima sastavni dio Ustava Europske unije, njegovo usvajanje bio bi važan iskorak u zaštiti ljudskih prava.
Ovaj kratki presjek povijesnog razvoja ideje ljudskih prava ukazuje nam na postupno razvijanje svijesti o važnosti ljudskih prava i njihovoj zaštiti, unatoč tomu što u nekim zemljama postoje i retrogradne tendencije. Republika Hrvatska slijedi opće tendencije postupnog razvoja svijesti o ljudskim pravima i unapređenja njihove zaštite.
II. PRAVNE OSNOVE ZAŠTITE I PROMICANJA LJUDSKIH PRAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ
Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda u hrvatskom ustavnom uređenju
Ustav Republike Hrvatske7 već u svojim izvorišnim osnovama ističe kako je Hrvatska suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka. U čl. 3. Ustava Republike Hrvatske, koji pripada poglavlju »Temeljne odredbe«, sljedeće se vrednote ističu kao najviše ustavne vrednote ustavnog poretka i temelj su za tumačenje Ustava te uputa zakonodavcu pri razradbi pojedinih sloboda i prava: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav. Više od trećine ustavnog teksta odnosi se na jamstva sloboda i prava čovjeka i građanina. Time su tvorci Ustava dali izrazito značajno mjesto zaštiti ljudskih prava. U poglavlju »Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda« preciznije se definiraju pojedina ljudska prava te određena načela i mehanizmi njihove zaštite. U čl. 14. Ustava jamči se načelo jednakosti svih građana pred zakonom uređujući da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Ovim člankom Ustava zabranjuje se diskriminacija po bilo kojem temelju bilo kojeg čovjeka na području Republike Hrvatske.
Ustav na više mjesta posebice naglašava načelo nacionalne ravnopravnosti u Republici Hrvatskoj. U čl. 15. Ustava jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina te je naznačeno kako će se konkretna zaštita prava nacionalnih manjina urediti posebnim ustavnim zakonom. Zakone kojima se uređuju nacionalna prava Hrvatski sabor donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika čime se ti zakoni po svojoj pravnoj snazi nalaze između Ustava i ostalih organskih zakona. Temeljem čl. 15. Ustava donesen je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kao i posebni zakoni koji nacionalnim manjinama jamče kulturnu autonomiju i reguliraju sudjelovanje zastupnika manjina u predstavničkim i drugim tijelima. Navedeni članci Ustava ukazuju na to da je prepoznata vrijednost jednakosti svih građana pred zakonom, ali i potreba za dodatnom zaštitom prava nacionalnih manjina.
Konačno, čl. 16. Ustava kaže da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, kao i da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinačnom slučaju. Čl. 50. Ustava uspostavlja dodatne kriterije za mogućnost zakonskog ograničavanja poduzetničkih sloboda i vlasničkih prava: zaštitu interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, zaštitu prirode i ljudskog okoliša te zaštitu zdravlja ljudi. Ustav definira da se ljudska prava mogu ograničavati samo temeljem Zakona i razmjerno svrsi. U tom se smislu trebaju staviti izvan snage sve uredbe ili drugi podzakonski propisi koji bi bili suprotni čl. 16. odnosno čl. 50. Ustava.
U sljedećih se 55 članaka detaljnije razrađuju osobne i političke slobode i prava, kao i cijeli niz gospodarskih, socijalnih, kulturnih i ekoloških prava koja obuhvaćaju prava prve, druge i treće generacije. Lista ustavnih jamstava prava i sloboda čovjeka i građanina nije zamišljena kao konačna i zatvorena. Tu listu nadopunjavaju odredbe međunarodnih ugovora kojima pristupi Republika Hrvatska, a koje prema čl. 140. Ustava čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj su snazi iznad zakona.
Ustav utvrđuje dvije institucije koje jamče provedbu Ustavom zajamčenih ljudskih prava: Ustavni sud i Pučkog pravobranitelja.
Primjena međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava u nacionalnom zakonodavstvu
Republika Hrvatska je temeljem notifikacije o sukcesiji od 8. listopada 1991. godine preuzela međunarodne instrumente države prethodnice u svoje zakonodavstvo te je tako postala strankom i većeg broja mnogostranih ugovora iz područja ljudskih prava.
Republika Hrvatska je stranka sedam i potpisnica osam međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda na području zaštite ljudskih prava.8 U cilju osnaživanja i promicanja demokracije, vladavine prava te zaštite ljudskih prava, Republika Hrvatska je postala strankom niza konvencija Vijeća Europe na području zaštite ljudskih prava koje je potpisala i ratificirala i koje su stupile na snagu. 9
Implementacija međunarodnih instrumenata u hrvatskom zakonodavstvu počiva na čl. 140. Ustava Republike Hrvatske prema kojem međunarodni ugovori koji su na snazi i koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni u »Narodnim novinama« čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske te su po pravnoj snazi iznad zakona.
Vlada Republike Hrvatske zadužila je (1993.) pojedina tijela državne uprave za nositelje izrade izvješća prema instrumentima ljudskih prava dok je Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija zaduženo za pružanje stručne pomoći pojedinim ministarstvima kao i za koordinaciju svih izvješća o stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj.
Vlada je pokrenula redoviti proces preispitivanja zakonodavstva radi harmonizacije nacionalnog zakonodavstva s međunarodnim standardima na području zaštite ljudskih prava kao i osiguranja redovitog osuvremenjivanja zakonodavstva na području ljudskih prava u skladu s najnovijim razvitkom međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava.
U tom kontekstu, posebna je pozornost posvećena provedbi zaključaka i preporuka različitih međunarodnih tijela na području ljudskih prava (posebice tzv. ugovornih tijela u okviru Ujedinjenih naroda) u svezi s ocjenom provedbe relevantnih međunarodnih ugovora od strane Hrvatske. To je dovelo do značajnih izmjena u nacionalnom zakonodavstvu posebice na području zaštite ravnopravnosti spolova i zaštite prava djeteta, uvođenjem novih institucija: pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova i pravobranitelja/ice za djecu.
Razvitak međunarodnih standarda poziva također i na stalnu spremnost u kontekstu preispitivanja nacionalnog zakonodavstva koje ima izravni ili neizravni učinak na uživanje i zaštitu ljudskih prava. U cilju ostvarivanja potreba kao i nužnosti popunjavanja postojećih pravnih praznina, usvojene su brojne izmjene postojećih organskih zakona, posebice na području kaznenog prava i kaznenog postupka, izvršenja kaznenih sankcija kao i provedbe pravosudnih mjera (uključujući i aktivnosti policije) kojima se jačaju garancije prava pojedinca.
Značajna uloga u kontekstu harmonizacije nacionalnog zakonodavstva s međunarodnim standardima povjerena je Ustavnom sudu Republike Hrvatske10 koje se kao tijelo sui generis, u više navrata pozvalo na odredbe relevantnih ugovora na području ljudskih prava, davši tako svoj doprinos ne samo otklanjanju kršenja ljudskih prava, već i postupajući kao putokaz za izravnu i žurnu primjenu međunarodnih ugovora na području zaštite ljudskih prava na nacionalnoj razini.
Primarna odgovornost za provedbu međunarodnih instrumenata na području zaštite ljudskih prava leži u okviru središnjih tijela državne uprave i javnih vlasti, dok je sudbena zaštita osigurana kroz pravosudni sustav.
Hrvatska i djelovanje Europskog suda za ljudska prava
Primanjem Hrvatske u članstvo Vijeća Europe (1996.)11 i ratifikacijom Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te pripadajućih Protokola (1997.), osobito Protokola 12, za Hrvatsku proizlazi nesumnjiva obveza provedbe presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Hrvatska je tijekom proteklih godina izmijenila nekoliko nacionalnih zakona u skladu s presudama Suda te pomno prati pravnu praksu strasbourškog sustava u cilju ostvarivanja najvišeg mogućeg stupnja sukladnosti nacionalnog zakonodavstva sa standardima navedene Konvencije.
Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud) glavna je institucija Vijeća Europe nadležna za nadzor nad zaštitom ljudskih prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) te pripadajućim Protokolima. Nadležnost ovog međunarodnog suda proteže se na sve stranke Konvencije, odnosno na sve članice Vijeća Europe.
Neovisno o tome nastupa li Republika Hrvatska u svojstvu tužene države ili treće strane, u postupcima pred Europskim sudom zastupa je zastupnik/zastupnica imenovan od strane Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vladin zastupnik) koji prikuplja obavijesti te utvrđuje činjenice relevantne za postupak, podnosi pisano očitovanje te sudjeluje u raspravi pred Sudom. Osim navedenog, dužnost Vladinog zastupnika je brinuti se o izvršenju presuda Europskog suda te o tome podnositi izvješća Odboru ministara Vijeća Europe.12
Kada Europski sud utvrdi da je došlo do povrede ljudskih prava od strane Republike Hrvatske, Republika Hrvatska mora poduzeti: (1) odgovarajuće mjere u korist tužitelja kojima sprječava daljnje kršenje ljudskih prava te u najvećoj mogućoj mjeri ukloniti posljedice nastale povredom ljudskih prava (restitutio in integrum),13 (2) odgovarajuće mjere potrebne da bi se spriječile slične povrede ljudskih prava u budućnosti (npr. izmjena zakonodavstva ili sudske prakse). Izvršenje presuda Europskog suda nadzire Odbor Ministra Vijeća Europe. Iz dosada objavljenih Rezolucija Odbora ministara Vijeća Europe proizlazi da je Republika Hrvatska uredno izvršavala obveze koje za nju proizlaze iz presuda Europskog suda.
Do 23. veljače 2007. godine, Europski sud je donio ukupno 104 presude u postupcima protiv Republike Hrvatske. U 72,11% presuda (75 presuda), Europski sud je utvrdio da je došlo do povrede ljudskih prava podnositelja zahtjeva, dok je u 2,88% presuda (3 presude) Sud presudio da Republika Hrvatska nije povrijedila ljudska prava podnositelja zahtjeva. U 24,03% slučajeva (25 presuda) došlo je do prijateljskog rješenja između Republike Hrvatske i podnositelja zahtjeva, te je Sud donio presudu o brisanju zahtjeva s liste predmeta. U 0,96% slučajeva (1 presuda), Veliko Vijeće Europskog suda nije prihvatilo odlučivanje o zahtjevu.
Od 75 presuda u kojima je Europski sud utvrdio da je došlo do povrede ljudskih prava od strane Republike Hrvatske, u 89,33% slučajeva (67 presuda) dosudio je u korist podnositelja zahtjeva naknadu na ime nematerijalne štete, dok u 10,67% slučajeva (8 presuda) nije obvezao Republiku Hrvatsku na isplatu naknade štete.
Iz dosadašnje sudske prakse kojom Europski sud utvrđuje povredu ljudskih prava od strane Republike Hrvatske, proizlazi da se povreda odnosi na:
– članak 6. Konvencije (Prava na pošteno suđenje) u 73,33% slučajeva (55 presuda)
– članke 6. i 13. Konvencije (Prava na pošteno suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek) u 13,33% slučajeva (10 presuda),
– članke 6. i 8. Konvencije (Pravo na pošteno suđenje i Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života) u 4% slučajeva (3 presude),
– članak 1. Protokola br. 1 (Zaštite vlasništva) i članka 3. Konvencije (Zabrane mučenja) u 2,66% slučajeva (2 presude),
– članak 3. Konvencije (Zabrane mučenja) u 1,33% slučajeva (1 presuda),
– članak 8. Konvencije (Prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života) u 1,33% slučajeva (1 presuda),
– članak 13. Konvencije (Prava na djelotvoran pravni lijek) u 1,33% slučajeva (1 presuda),
– članak 1. Protokola br. 1 (Zaštite vlasništva) i članka 6. Konvencije (Prava na pošteno suđenje) u 1,33% slučajeva (1 presuda),
– članak 2. Protokola br. 4 (Slobode kretanja) i članka 6. Konvencije (Prava na pošteno suđenje) u 1,33% slučajeva (1 presuda).
III. SUSTAV ZAŠTITE LJUDSKIH PRAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ
Tijela javne uprave i institucije za ljudska prava
Sustav zaštite i promicanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj u svom djelovanju uvažava temelje moderne demokracije: vladavinu prava, toleranciju i uvažavanje dostojanstva svakog pojedinca. Temeljem ustavnopravnog položaja, tijela javne uprave su dužna pružati jamstva pravne sigurnosti, poštivati zakonitosti u postupanju i dosljedno poštivati prava i slobode građana.
Zaštita ljudskih prava ostvaruje se u javnoj upravi14 kroz njezine funkcije izvršavanja zakona i vođenja postupaka u kojima se odlučuje o pravima i obvezama građana i pravnih osoba. Stoga javna uprava ima važnu ulogu u zaštiti i promicanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Prema izvješćima pučkog pravobranitelja evidentirane su određene poteškoće u radu tijela državne uprave u pogledu zaštite prava građana (dugotrajni upravni postupci).
Fizičkim i pravnim osobama omogućuje se i osigurava pravo na pristup informacijama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne uprave što podrazumijeva pravo na traženje i dobivanje informacije kao i obvezu tijela javne uprave da omogući pristup zatraženoj informaciji (pravo na informaciju).15
Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske je stručna služba Vlade za obavljanje stručnih i administrativnih poslova u ostvarivanju sustavnog pristupa Vlade Republike Hrvatske zaštiti i promicanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj.
Saborski odbori koji se bave područjem ljudskih prava su Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Odbor za ravnopravnost spolova, Odbor za rad, socijalnu politiku i zdravstvo, Odbor za obitelj, mladež i šport, Odbor za informiranje, informatizaciju i medije i slično.
Republika Hrvatska kroz trajni proces decentralizacije državnih poslova čini značajne korake u pravcu jačanja uloge lokalne samouprave. Decentralizacijom lokalne samouprave usmjerava se intenziviranje njezine suradnje s organizacijama civilnoga društva u pružanju javnih usluga socijalne skrbi, zdravstva, odgoja i obrazovanja, zaštite okoliša i slično.
Republika Hrvatska teži uspostavljanju javne uprave koja zadovoljava potrebe građana, a koja će ujedno i razvijati partnerske odnose s civilnim društvom. Takav pristup implicira odnos prema građanima i civilnom društvu zasnovan na suradnji, međusobnoj interakciji, društvenoj odgovornosti i poštivanju ljudskih prava.
Kako bi se sustavnim pristupom osigurala što bolja zaštita i promicanje ljudskih prava na nacionalnoj razini, Vlada Republike Hrvatske imenovala je povjerenike za ljudska prava, na razini dužnosnika. Povjerenici za ljudska prava su uz osnovnu dužnost obvezni voditi brigu o zaštiti i promicanju ljudskih prava u svom resornom tijelu. Povjerenstvo za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske je sastavljeno od povjerenika za ljudska prava nadležnih tijela državne uprave.
Radi što učinkovitijeg djelovanja sustava tijela zaštite i promicanja ljudskih prava na lokalnoj i regionalnoj razini, osnovane su županijske koordinacije za ljudska prava koje svoja godišnja izvješća o radu dostavljaju Uredu za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske.
Zakonom o ravnopravnosti spolova (2003.) ustanovljeni su, također na razini dužnosnika, koordinatori/ce za ravnopravnost spolova u svim tijelima državne uprave, a koji surađuju s Uredom za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske i odgovaraju za provedbu navedenog zakona.
O stručnom osposobljavanju i usavršavanju državnih, lokalnih i javnih službenika opširnije u Glavi V. Nacionalnog programa.
Nacionalne nezavisne institucije za zaštitu i promicanje ljudskih prava – pravobranitelji i Centar za ljudska prava
U Republici Hrvatskoj ustanovljen je institut pučkog pravobranitelja, pravobranitelja/ice za djecu i pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova. Donesen je Zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom (2007.) temeljem kojeg će se uspostaviti pravobranitelj za osobe s invaliditetom.
Ustavom Republike Hrvatske utemeljen je (1991.) institut pučkog pravobranitelja s ciljem zaštite i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pučki pravobranitelj je opunomoćenik Hrvatskog sabora koji štiti ustavna i zakonska prava građana pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti te podnosi godišnja izvješća o svom radu Hrvatskom saboru. Kako bi se naše zakonodavstvo na području antidiskriminacije uskladilo s pravnom stečevinom Europske unije, potrebno je osnovati jedinstveno antidiskriminacijsko tijelo. 16
Zakonom o pravobranitelju za djecu (2003.) ustanovljen je pravobranitelj za djecu koji je u svom radu samostalan i neovisan. U svom djelokrugu prati usklađenost zakona i drugih propisa u Republici Hrvatskoj koji se odnose na zaštitu prava i interesa djece s odredbama Konvencije o pravima djeteta i drugih međunarodnih dokumenata.
Zakonom o ravnopravnosti spolova (2003.) ustanovljena je pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova koji/a djeluje neovisno i samostalno, prati provođenje Zakona o ravnopravnosti spolova i drugih propisa koji se tiču ravnopravnosti spolova i najmanje jednom godišnje izvješćuje Hrvatski sabor.
Nakon što je dvije godine funkcionirao kao projekt tehničke suradnje Ureda Visoke povjerenice Ujedinjenih naroda za ljudska prava i Vlade Republike Hrvatske, Vlada je u (2005.) donijela Uredbu o osnivanju Centra za ljudska prava čija je temeljna djelatnost neovisno promicanje ljudskih prava u Republici Hrvatskoj.
Pravosudna tijela
Sudbenu vlast, kao jednu od sastavnica trodiobe vlasti u Republici Hrvatskoj, čine sudovi i druga pravosudna tijela. Sudovi su neovisni i sudbenu vlast obnašaju samostalno te, sukladno svojim ovlastima, predstavljaju jamstvo zaštite ljudskih prava. Tijela sudbene vlasti štite Ustavom i zakonima utvrđena prava, osiguravaju jedinstvenu primjenu zakona i jednakost svih pred zakonom. Na temelju ustavnih odredbi sudbena tijela pružaju pravnu zaštitu i provode nadzor zakonitosti pojedinačnih akata koje donose upravne vlasti ili tijela koja imaju javne ovlasti.
Unapređivanje rada pravosudnih tijela te podizanje stupnja njihove učinkovitosti i poboljšanje uvjeta rada od posebnog je interesa te je obuhvaćeno programom »Reforme pravosuđa« donesenim (2002.) u cilju olakšavanja i ubrzavanja ostvarivanja prava građana u okviru pravosudnog sustava.
Pravna pomoć u Republici Hrvatskoj nije regulirana na način koji bi jamčio svim građanima pravo na pristup pravosuđu bez obzira na njihov ekonomski ili socijalni položaj. Sukladno tome, u tijeku je donošenje Zakona o ostvarivanju prava na pravnu pomoć.17
Ustavni sud Republike Hrvatske kao zasebno tijelo visoke pravne stručnosti i autoriteta izdvojen je iz sustava trodiobe vlasti, a glavna mu je zadaća zaštita ustavnosti i zakonitosti. Djelokrug nadležnosti Ustavnog suda i njegovih ovlaštenja koja izviru izravno iz Ustava čine ga čuvarom Ustava, najvišim tijelom ustavne garancije zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda građana. Ustavom zajamčena prava i slobode se mogu pred Ustavnim sudom štititi institutom ustavne tužbe.
Organizacije civilnoga društva
U kontekstu jednostranačkog i autoritarnog sustava bivše države postojale su samo rudimentarne forme organiziranja građana i neke vrste preteče civilnog društva, a pojavljuju se i inicijative koje se bave ženskim pravima, ekološkim pravima, radničkim pravima, pravom na samoodređenje naroda, slobodom izražavanja i govora, pa i ljudskim pravima općenito.
Po osamostaljenju Hrvatske, 1990. godine, postupno su stvarani osnovni preduvjeti za djelovanje organizacija civilnog društva.18 Isprva su se pretežito stvarale organizacije humanitarnog karaktera, ali i organizacije za zaštitu i promociju ljudskih prava koje intenzivno zagovaraju uspostavu mehanizama za zaštitu ljudskih prava građana Hrvatske neovisno o njihovoj nacionalnosti ili bilo kojoj drugoj pripadnosti. Ta uspostava odvijala se paralelno s ratnim razaranjima i stradanjem civilnoga stanovništva koja su imala utjecaja i na djelatnosti organizacija civilnog društva za zaštitu ljudskih prava usmjerivši ih na zaštitu temeljnih ustavnih prava kao što su: pravo na život, dostojanstvo, imovinu. U težnji za daljnjom demokratizacijom hrvatskog društva u drugoj polovici devedesetih zamjetan je rast broja organizacija civilnog društva koje su se bavile upravo tim aspektima zaštite i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Krajem 90-ih i u prvim godinama XXI stoljeća dolazi do rasta i povećanja aktivnosti organizacija koje se bave pravima posebnih skupina u društvu poput potrošača, pacijenata, rodilja, seksualnih manjina, ali i prava životinja, alternativnih modela razvoja i slično.
Trenutno je u Registru udruga upisano 33.454 udruge,19 112 zaklada i 123 strane organizacije. Većina njih je aktivna na području kulture, umjetnosti, sporta, hobija, obrazovanja, dok je manji broj aktivnih na području zaštite i promicanja ljudskih prava. Istraživanja pokazuju da je oko 270 organizacija usmjerenih na zaštitu ljudskih prava i demokratizaciju u smislu promicanja općeg dobra (ženska ljudska prava, zaštita ljudskih prava i promicanje kulture mira, prava osoba s invaliditetom, prava potrošača i pacijenta, prava manjina, zaštita okoliša, prava seksualnih manjina, razvoj lokalne zajednice).20 Najveći broj tih organizacija svoj doprinos vidi u promicanju vladavine prava, uključivanju građana u javnu sferu, podizanju javne svijesti o različitim društvenim temama, razvoju zajednice te nastoje pridonijeti uspostavi istovjetne razine i nepovredivosti univerzalnih prava za sve ljude bez obzira na rasu, etničku, vjersku, političku, klasnu ili spolnu pripadnost, obrazovanje ili imovinsko stanje. Također se zalažu za uvažavanje i poštivanje različitosti (po spolu, rasi, kulturnom identitetu, obrazovanju, ekonomskoj moći, seksualnoj orijentaciji, itd.) što ide u prilog promicanju tolerancije i pozitivne akcije prema posebno ranjivim i manjinskim skupinama. Njihove aktivnosti obuhvaćaju direktnu pomoć osobama čija su prava ugrožena, praćenje i analizu postojećih zakona, pokretanje zakonodavnih inicijativa za promjenu postojećih ili donošenje novih zakona, nadgledanje primjene i poštivanja međunarodno prihvaćenih standarda zaštite ljudskih prava koje je Republika Hrvatska uključila u svoje unutarnje zakonodavstvo te poticanje građanki i građana na udruživanje i povezivanje u zaštiti i ostvarivanju njihovih prava. One osnažuju demokraciju, ali i korigiraju državu, tj. jačaju njenu odgovornost naspram građana u procesu donošenja javnih politika.
U Hrvatskoj je uspostavljen decentralizirani model financiranja i potpore razvoju civilnog društva. Decentraliziranim modelom obuhvaćeni su brojni sudionici kao što su: Ured za udruge Vlade RH, Savjet za razvoj civilnoga društva i Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva te većina tijela državne uprave. Iako je navedeni institucionalni okvir važna pretpostavka za razvoj civilnoga društva kao i za demokratizaciju društva u cjelini, ima još prostora za daljnje unapređivanje i usklađivanje njihova djelovanja kako bi se poticao razvoj civilnoga društva.
Osnivanje Savjeta za razvoj civilnoga društva, decentralizacija financijskih sredstava za udruge s pozicije Ureda za udruge Vlade RH na pozicije proračuna nadležnih tijela državne uprave, uvođenje načela javnosti i odgovornosti u dodjeli i korištenju javnog novca kroz primjenu dobre prakse dodjele financijskih potpora projektima i programima udruga te osnivanje Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, temeljne su pretpostavke provođenja novog modela organizacijske strukture za poticanje razvoja civilnoga društva u Republici Hrvatskoj.
Savjet za razvoj civilnoga društva Vlade Republike Hrvatske i Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske središnje su institucije tog modela koje na operativnoj razini primjenjuju i promiču vrijednosti prihvaćenog prijedloga Programa suradnje Vlade Republike Hrvatske i nevladinog, neprofitnog sektora u Hrvatskoj. Svi ostali sudionici kao što su tijela državne uprave, organizacije civilnoga društva, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u interakciji, od provođenja nacionalnih programa i strategija preko međusektorske suradnje i izobrazbe, regionalnog razvoja i sudjelovanja građana u pripremi i donošenju javnih politika, sudjeluju u osmišljavanju i provođenju osnovnih strateških ciljeva stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva u Republici Hrvatskoj. Nadležna tijela lokalne i državne uprave sve češće uspostavljaju partnerske odnose s organizacijama civilnog društva na područjima gdje se njihovo djelovanje međusobno nadopunjava pa je sukladno tome do sada niz gradova i općina potpisao povelje o suradnji s organizacijama civilnog društva.
Usvajanje Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva i Operativnog plana provedbe Strategije (Vlada, 2007.) značajan je iskorak na području stvaranja novog pravnog, financijskog i institucionalnog okvira za potporu razvoja civilnog društva. Cilj je navedenih dokumenata da se stvore uvjeti za razvoj zajednice u kojoj građani i organizacije civilnog društva u sinergiji s drugim sektorima aktivno, ravnopravno i odgovorno na načelima održivog razvoja i djelovanja za opće dobro sudjeluju u ostvarivanju društva blagostanja i jednakih prilika za sve.
Kodeks pozitivne prakse, standarda i mjerila za ostvarivanje financijske potpore programima i projektima udruga (Hrvatski sabor, 2007.) pridonosi jasnijim uvjetima financiranja programa i projekata udruga i drugih organizacija civilnog društva i mjerenju njihova utjecaja na promjene u zajednici postignute projektima financiranim javnim novcem. Učinkovita provedba Kodeksa i stvaranje poticajnog financijskog okvira za djelovanje udruga iziskivat će reguliranje statusa organizacija od općeg dobra, tj. definiranje kriterija za utvrđivanje djelatnosti te usklađivanje propisa o poreznim olakšicama koje iz tog statusa proizlaze.
Organizacije civilnoga društva aktivno su se uključile i u proces pregovora pridruživanja Europskoj uniji, a dobra praksa postoji i u njihovom kvalitetnom i stručnom uključivanju u izradu nacionalnog zakonodavstva. Primjerice, Komunikacijsku strategiju Vlade Republike Hrvatske o informiranju hrvatskih građana o pristupanju Europskoj uniji trebalo bi uskladiti s Bijelom knjigom o europskoj komunikacijskoj politici21 kako bi se organizacije civilnoga društva prepoznale kao kompetentni akteri u pridruživanju Europskoj uniji.
Međunarodne organizacije s uredima u Republici Hrvatskoj su: Misija OESS-a, Program UN-a za razvoj (UNDP), Ured visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR) i Fond UN-a za djecu (UNICEF).
Ciljevi i mjere u poglavlju »Sustava zaštite ljudskih prava u Republici Hrvatskoj« su sljedeće:
1. Cilj: Podići učinkovitost rada javne uprave

1.1. Mjera: Omogućiti efikasnije ostvarivanje prava građana pred tijelima državne uprave i informiranost građana o svojim pravima sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama
Nositelji: Sva tijela javne vlasti
Rok: 2008. – 2011.
1.2. Mjera: Podići razinu stručnosti javne uprave: obrazovanje i usavršavanje uprave o primjeni međunarodnih standarda na području zaštite i promicanja ljudskih prava
Nositelj: Središnji državni ured za upravu, Centar za stručno osposobljavanje i usavršavanje službenika
Rok: 2011.

2. Cilj: Omogućiti građanima uvid u rad javne uprave
2.1. Mjera: Transparentno obavljanje rada i redovno izvješćivanje javnosti o financiranju tijela javne uprave
Nositelj: Središnji državni ured za upravu, sva tijela javne uprave
Rok: 2009.
2.2. Mjera: Poticati suradnju javne uprave s organizacijama civilnoga društva
Nositelj:, Ured za udruge Vlade RH u suradnji sa Središnjim državnim uredom za upravu
Rok: 2008. – 2011.

3. Cilj: Jačanje institucija pravobranitelja/ica kao ključnih mehanizama zaštite ljudskih prava.
3.1. Mjera: Razmatrati i provoditi upozorenja, prijedloge i preporuke pravobranitelja/ica u svrhu potpunije zaštite i promicanja ljudskih prava.
Nositelj: Središnji državni ured za upravu u suradnji s tijelima državne uprave, pravnim osobama s javnim ovlastima, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2008. – 2011.
 
 
4. Cilj: Uspostaviti standarde u savjetovanju tijela državne uprave i organizacija civilnoga društva u pitanjima koja se tiču zaštite i promocije ljudskih prava.
4.1. Mjera: Donijeti standarde za učinkovito savjetovanje između tijela državne uprave i organizacija civilnoga društva
Nositelj: Ured za udruge Vlade RH u suradnji sa Savjetom za razvoj civilnoga društva
Rok: 2009.
5. Cilj: Pružiti potporu razvoju kapaciteta organizacija civilnog društva koji se bave zaštitom i promocijom ljudskih prava i slobode
5.1. Mjera: Osigurati organizacijama civilnog društva koje se bave zaštitom i promocijom ljudskih prava sustavan pristup financijskim sredstvima
Nositelji: Ured za ljudska prava Vlade RH, Ured za udruge Vlade RH u suradnji sa Savjetom za razvoj civilnoga društva, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.
6. Cilj: Izraditi nove propise i uskladiti postojeće za daljnji razvoj civilnog društva u Republici Hrvatskoj
6.1. Mjere: Inicirati izmjene Zakona o zakladama i Zakona o udrugama te donijeti normativni okvir o organizacijama koje djeluju za opće dobre
Nositelji: Ured za udruge Vlade RH, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo kulture, Ministarstvo financija, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u suradnji sa Savjetom za razvoj civilnoga društva i Nacionalnom zakladom za razvoj civilnoga društva
Rok: 2009.
6.2. Mjera: Utvrditi kriterije za dobivanje statusa koji djeluju za opće/javno dobro, njihovo registriranje i praćenje javnog djelovanja
Nositelji: Ured za udruge Vlade RH, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo kulture, Ministarstvo financija, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u suradnji sa Savjetom za razvoj civilnoga društva i Nacionalnom zakladom za razvoj civilnoga društva
Rok: 2009.
6.3. Mjera: Usvojiti Program suradnje Vlade Republike Hrvatske i nevladinog neprofitnog sektora u Republici Hrvatskoj
Nositelj: Ured za udruge Vlade RH, Savjet za razvoj civilnoga društva u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. 
 
IV. ANALIZA STANJA LJUDSKIH PRAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ I ODREĐIVANJE PRIORITETNIH PODRUČJA
Slijedom primjedbi međunarodnih organizacija o stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj od 2000. do 2003. godine, kao i Programa Vlade Republike Hrvatske u mandatnom razdoblju 2003. do 2007. godine, izdvojena su prioritetna područja zaštite i ostvarivanja ljudskih prava kojima će Republika Hrvatska posvetiti osobitu pažnju u razdoblju od 2008. – 2011.22
Nacionalni program analizira pojedina područja zaštite i promicanja ljudskih prava te određuje prioritetna područja, kako slijedi:
– suzbijanje rasne i druge diskriminacije
– ravnopravnost spolova
– nacionalne manjine
– skrb o Hrvatima izvan domovine
– zatočene i nestale osobe u Republici Hrvatskoj
– prava aktivnih sudionika i stradalnika Domovinskog rata
– pravo na pošteno suđenje
– zaštita žrtava/svjedoka
– sloboda medija
– pravo na pristup informacijama
– vjerska prava i slobode
– pravo na rad
– posebna zaštita obitelji
– djeca
– mladi
– skrb o posebno osjetljivim skupinama građana: osobe s invaliditetom, zaštita prava osoba s duševnim smetnjama i/ili intelektualnim teškoćama, osobe starije životne dobi, ovisnici o opojnim drogama, HIV pozitivne osobe, prava osoba kojima je oduzeta sloboda, prava tražitelja azila, azilanata i osoba pod supsidijarnom zaštitom, spolne i rodne manjine
– pravo na zdrav život i okoliš
– suzbijanje korupcije
– trgovanje ljudima
– sigurnost i ljudska prava
– razminiranje područja od zaostalih mina iz Domovinskog rata.
Suzbijanje rasne i druge diskriminacije
Zabrana diskriminacije ustavna je kategorija. Ustav Republike Hrvatske 23 zabranjuje diskriminaciju na osnovu rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja, naobrazbe, društvenog položaja ili drugih osobina. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Uz Ustav Republike Hrvatske posebnim zakonima zabranjuje se diskriminacija na temelju spolne orijentacije i bračnog statusa, promiče se jednakost i utvrđuju antidiskriminacijske mjere na svim razinama društvenog života. Do sada je Republika Hrvatska usvojila sljedeće zakone koji zabranjuju diskriminaciju na nekoj od ustavno priznatih osnova:
Zakon o radu24 zabranjuje izravnu ili neizravnu diskriminaciju osobe koja traži zaposlenje i osobe koja se zaposli, a na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnoga stanja, obiteljskih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća.
Zakonom o ravnopravnosti spolova razrađuje se zabrana diskriminacije, oblici diskriminacije, određuju mjere »pozitivne diskriminacije«, odnosno mogućnost provođenja tzv. posebnih mjera kao specifičnih pogodnosti kojima se osobama određenog spola omogućuje ravnopravno sudjelovanje u javnom životu, otklanjaju postojeće nejednakosti ili im se osiguravaju prava u kojima su ranije bili prikraćeni, a uvode se kao privremene mjere radi ostvarivanja stvarne ravnopravnosti žena i muškaraca i ne smatraju se diskriminacijom. Nadalje, ovim zakonom se definira uznemiravanje i spolno uznemiravanje kao diskriminatorno ponašanje. Poticanje na diskriminaciju također se smatra diskriminacijom. Problemi u provedbi ovog zakona nastaju iz razlog što je zakon donesen kao lex imperfecta, odnosno ne propisuje vrstu kazne za kršenje odredbi Zakona osim u slučaju propuštanja donošenja plana djelovanja od strane pravne osobe s javnim ovlastima, odnosno pravne osobe koja je u pretežitom vlasništvu države, regionalne i lokalne samouprave. Osim navedene kaznene odredbe, Zakon propisuje i primjenu propisa Zakona o obveznim odnosima za slučajeve naknade štete.
Zakon o istospolnim zajednicama zabranjuje izravnu i neizravnu diskriminaciju na osnovi istospolne zajednice kao i činjenice istospolne orijentacije, a poticanje na diskriminaciju se također smatra diskriminacijom.
Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama zabranjuje se bilo kakva diskriminacija na temelju pripadnosti nacionalnoj manjini.
Kazneni zakon Republike Hrvatske propisuje zabranu povrede ravnopravnosti građana u čl. 106, a čl. 174. zabranjuje kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda priznatih od međunarodne zajednice na diskriminatornim osnovama, širenje širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje na osnovu boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina, ili u cilju omalovažavanja, progon pojedinaca i organizacija zbog zalaganja za ravnopravnost ljudi.
U Izvješću o napretku Europske komisije za 2006. godinu, navodi se da je djelomično ostvaren napredak glede antidiskriminacijskih mjera. Izvješće navodi da je potrebno donijeti strategiju i zakon na području antidiskriminacije te podizati javnu svijest o ovom pitanju. Slijedom navedenog, Republika Hrvatska pokrenula je postupak izrade Nacrta prijedloga jedinstvenog antidiskriminacijskog zakona s ciljem stvaranja jedinstvenog zakonodavnog okvira na području antidiskriminacijske politike.25
 
7. Cilj: Osigurati učinkovitu pravnu zaštitu protiv diskriminacije
7.1. Mjera: Donošenje antidiskriminacijskog zakona u skladu sa smjernicama Europske unije i dobrom praksom zemalja članica
Nositelji: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ured za ljudska prava Vlade RH
Rok: 2008.
7.2. Mjera: Osnivanje jedinstvenog tijela za suzbijanje diskriminacije
Nositelji: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ured za ljudska prava Vlade RH
Rok: 2008.
7.3. Mjera: Obrazovanje predstavnika jedinstvenog tijela za suzbijanje diskriminacije, sudaca, odvjetnika, državnog odvjetništva, policije, službenika tijela državne uprave, organizacija civilnog društva o odredbama domaćeg i europskog zakonodavstva na području borbe protiv diskriminacije.
Nositelji: Ministarstvo pravosuđa-Pravosudna akademija, Ministarstvo unutarnjih poslova – Policijska akademija, Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.
7.4. Mjera: Provedba javnih kampanja u svrhu povećanja svijesti javnosti o problemu diskriminacije
Nositelji: Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.
7.5. Mjera: Uključivanje sadržaja o neprihvatljivosti svih oblika diskriminacije te sadržaja koji promiču toleranciju i uvažavanje različitosti u odgojno-obrazovne programe za djecu i mlade
Nositelj: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Rok: 2010.
8. Cilj: Osigurati provedbu zakonskih odredbi o zabrani diskriminacije
8.1. Mjera: Napraviti analizu pozitivnog zakonodavstva i definirati izmjene i dopune u svrhu sprječavanja diskriminacije
Nositelji: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave te stručnim i znanstvenim institucijama i organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008.
9. Cilj: Osigurati sustav praćenja i dokumentiranja diskriminacije
9.1. Mjera: Vođenje statističkih pokazatelja o kaznenim djelima diskriminacije i kaznenim djelima u vezi sa zločinom iz mržnje
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa u suradnji s Državnim odvjetništvom RH i Ministarstvom unutarnjih poslova
Rok: 2009.
9.2. Mjera: Izrađivati redovita izvješća o primjeni antidiskriminacijskog zakonodavstva
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ured za ljudska prava Vlade RH
Rok: 2008. – 2011.
9.3. Mjera: Poticati suradnju s međunarodnim organizacijama i organizacijama civilnoga društva u svrhu suzbijanja svih oblika diskriminacije.
Nositelj: sva tijela državne uprave
Rok: 2008. – 2011. 
Ravnopravnost spolova
Republika Hrvatska je kao stranka UN-ove Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena26 osudila diskriminaciju žena i obvezala se na primjenu načela i standarda sadržanih u Konvenciji, u cilju ostvarivanja ravnopravnosti spolova, a putem poduzimanja odgovarajućih posebnih mjera u društvenom, političkom, zakonodavnom, gospodarskom i kulturnom području. Uz navedenu Konvenciju, Republike Hrvatska se obvezala i na provedbu ciljeva sadržanih u Milenijskoj deklaraciji – političkom dokumentu Ujedinjenih naroda. U kontekstu ostvarivanja ravnopravnosti spolova značajan je i doprinos Međunarodne organizacije rada.27
Na razini Vijeća Europe, anti-diskriminacijski okvir uspostavljen je Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Protokolom 12. koji se odnosi na zabranu diskriminacije na osnovu spola, Preporukom (2003)3 o uravnoteženom sudjelovanju žena i muškaraca u političkom i javnom odlučivanju te Rezolucijom 176(2004) o uvođenju načela ravnopravnosti spolova na lokalnoj i regionalnoj razini te drugim dokumentima.
Ravnopravnost žena i muškaraca jedna je od temeljnih vrednota zemalja članica Europske unije. U procesu pristupanja Europskoj uniji, poglavlje 19. Socijalna politika i zapošljavanje, 22. Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata i 23. Pravosuđe i temeljna ljudska prava pokriva područje jednakih mogućnosti muškaraca i žena.
Zaštita i promicanje ravnopravnosti spolova je temeljna vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Opću osnovu, definiranje i način zaštite od diskriminacije na temelju spola, stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce u nacionalnom zakonodavstvu uređuju odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova.28 Odredbe ovog Zakona ne smiju se tumačiti niti primjenjivati na način koji bi ograničio ili umanjio sadržaj jamstava o ravnopravnosti spolova koja izviru iz općih pravila međunarodnog prava, Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te pravne stečevine Europske zajednice.
Usvojeni su i drugi tzv. anti-diskriminacijski zakoni poput Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji29 i Zakona o istospolnim zajednicama30 a u području kaznenog, obiteljskog i radnog prava također su propisane nove anti-diskriminacijske odredbe.
Radi promicanja, provedbe i praćenja ravnopravnog postupanja prema ženama i muškarcima uspostavljeni su institucionalni mehanizmi na nacionalnoj razini – Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora31, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova32 i Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH33 te na lokalnoj razini koordinacije za ravnopravnost spolova.34
U procesu promicanja i provedbe politike ravnopravnosti spolova i osnaživanja žena važnu ulogu imaju i organizacije civilnog društva koje svojim djelovanjem i zagovaranjem javnih politika senzibiliziraju javnost i sudjeluju u predlaganju i/ili rješavanju pojedinih problema.
Hrvatski sabor je donio Nacionalnu politiku za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2006. do 2010. godine35 (u daljnjem tekstu: Nacionalna politika) kao strateški dokument za provedbu politike jednakih mogućnosti. Polazeći od još uvijek neravnopravnog položaja žena i muškaraca u političkom, socijalnom, gospodarskom, kulturnom i javnom životu, u Nacionalnoj politici izdvojena su kritična područja koja potražuju zajedničke aktivnosti različitih društvenih sudionika uključujući državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, civilnog društva i dr. usmjerenih ka ostvarivanju temeljnih ciljeva Nacionalne politike koji obuhvaćaju: 1) unaprjeđenje promicanja i zaštite ljudskih prava žena, 2) stvaranje jednakih mogućnosti na tržištu rada, 3) uvođenje rodno osjetljivog odgoja i obrazovanja, 4) uravnoteženje sudjelovanja žena i muškaraca u procesima odlučivanja, 5) suzbijanje svih oblika nasilja nad ženama, 6) unapređenje sustava zdravstvene zaštite žena i 7) daljnje osnaživanje institucionalnih mehanizama i metoda provedbe politike jednakih mogućnosti.
Mjere i ciljevi iz područja ravnopravnosti spolova su uglavnom sadržani u navedenoj Nacionalnoj politici. U Nacionalnoj politici ističe se da je radi daljnjeg unaprjeđivanja i sprječavanja kršenja ljudskih prava žena potrebno ubrzati procese koji se zasnivaju na njihovu promicanju i zaštiti, i to: dosljednim provođenjem svih međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava, uključivši UN-ovu Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena; razvojem statističkog prikupljanja i obrade podataka o položaju žena pripadnica nacionalnih manjina i žena s invaliditetom radi razrade mjera za njihovu učinkovitiju integraciju u cjelokupno društvo; uklanjanjem diskriminacije Romkinja, kako u društvu općenito tako i unutar njihovih zajednica, uz provedbu aktivnosti i programa za jačanje svijesti o poštivanju njihovih ljudskih prava; osiguranjem dostupnosti pravde i pravne zaštite ženama u slučajevima povrede njihovih prava i razvojem metodologije prikupljanja podataka o broju i vrstama tužbi za spolnu diskriminaciju podnesenih sudovima i drugim nadležnim tijelima; osiguranjem provedbe anti-diskriminacijskog zakonodavstva uz trajno procjenjivanje njegovog učinka, kvalitete i stupnja provedivosti kao i provođenjem trajnih i sustavnih kampanja radi uklanjanja svih oblika diskriminacije po spolu te podizanja svijesti javnosti o svim oblicima kršenja ljudskih prava žena.
Iako žene čine više od polovine ukupnog stanovništva zemlje, žene ne sudjeluju u uravnoteženom omjeru u procesima donošenja političkih odluka niti su im jednako dostupne mogućnosti za puno sudjelovanje u mnogim drugim područjima društvenog života, zbog različitih oblika socijalnih, političkih i ekonomskih prepreka s kojima se susreću. Najvažniji pokazatelj neravnopravnosti žena i dalje su sadržani u njihovom natpolovičnom udjelu u ukupnom broju nezaposlenih osoba36, različitim oblicima diskriminacije pri zapošljavanju i profesionalnom napredovanju, podzastupljenosti u procesu donošenja političkih odluka te učestalosti obiteljskog nasilja nad ženama. Provedena istraživanja pokazuju da žene u prosjeku imaju 20% manju plaću od muškaraca. 37 Nadalje, žene su i dalje podzastupljene u obnašanju vlasti na nacionalnoj i lokalnoj razini, a zamjetno je i manji udio žena u lokalnim predstavničkim i izvršnim tijelima38 u odnosu na njihovu zastupljenost u Hrvatskom saboru39 i Vladi Republike Hrvatske. Najteži oblici kršenja ženskih ljudskih prava sadržani su u različitim oblicima nasilja nad ženama, uključujući obiteljsko nasilje, trgovanje ženama i iskorištavanje žena radi prostitucije.
 
10. Cilj: Uklanjanje diskriminacije žena i uspostavljanje stvarne ravnopravnosti spolova
10.1. Mjera: Nadzor i evaluacija provedbe aktivnosti utvrđenih akcijskim planom djelovanja u Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova 2006. – 2010. godine
Nositelj: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH
Rok: 2008.–2011.
11. Cilj: Unaprjeđivanje zakonodavstva na području ravnopravnosti spolova
11.1. Mjera: Izmjena i dopuna Zakona o ravnopravnosti spolova
Nositelji: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH
Rok: 2008.
12. Cilj: Unaprjeđivanje položaja žena u zatvorskom sustavu
12.1. Mjera: Analiza podataka, izrada i provedba programa pomoći ženama u zatvorima
Nositelj: Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2009. 
Nacionalne manjine
Nacionalne manjine sastavni su dio hrvatskog društva. Nakon stvaranja neovisne Republike Hrvatske, osim nacionalnih manjina Mađara, Talijana, Čeha i drugih nacionalnih manjina koje su prema ustavnim pravima iz prethodne države te preuzetim obvezama iz međunarodnih konvencija i sporazuma već uživale izvjesna stečena prava kolektiviteta, raspadom SFRJ pojavile su se i nove nacionalne manjine koje su to postale transformacijom od konstitutivnih naroda u nacionalne manjine (Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci, Slovenci, Srbi). Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Republici Hrvatskoj živi 331.383 pripadnika nacionalnih manjina što je 7,47% pučanstva. Registrirani su pripadnici 22 nacionalne manjine kojima Republika Hrvatska priznaje pravo nacionalne manjine, a najbrojnija je srpska nacionalna manjina koja prema popisu od 2001. godine predstavlja 4,54% stanovništva. Od ukupno 22 nacionalne manjine, 19 njih je organizirano. Broj pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj u zadnja dva desetljetna popisa stanovništva uglavnom je u padu, osim albanske, romske i njemačke nacionalne manjine. U ovom razdoblju najveći pad bilježi srpska nacionalna manjina s 12,2% na 4,54% stanovništva što se najvećim dijelom može pripisati posljedicama rata.
Individualna prava pripadnika nacionalne manjine i kolektivna prava nacionalne manjine uređena su odgovarajućim međunarodnim propisima. U tom smislu Povelja Ujedinjenih naroda, svi drugi međunarodni instrumenti o ljudskim pravima, primjerice Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije te članak 2. Opće deklaracije o ljudskim pravima zabranjuju nejednakost i diskriminaciju ljudi, a članak 7. utvrđuje pravo na zaštitu protiv bilo kakve diskriminacije te »svakog poticanja na ovakvu diskriminaciju«. S druge strane, sukladno članku 26. Opće deklaracije, država zakonom ne smije diskriminirati pripadnike nacionalne manjine, a gdje uživanje prava pripadnika nacionalnih manjina ovisi o postupcima građana, pojedinačna diskriminatorna postupanja privatnih osoba država mora suzbijati, sprječavati, sankcionirati svaku diskriminaciju u osiguravanju međunarodno zajamčenih ljudskih prava u vezi s donesenim propisima, ali i u vezi s njihovom praktičnom primjenom.
Republika Hrvatska je stranka brojnih međunarodnih dokumenata kojima se jamči zaštita prava nacionalnih manjina, kako slijedi: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima člankom 27. jamči da se pripadnicima nacionalnih, vjerskih i jezičnih skupina (manjina) ne mogu oduzeti prava da zajedno s drugim pripadnicima »imaju svoj kulturni život, ispovijedaju i izražavaju svoju vjeru i da koriste svoj jezik«. 40 Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, iako usmjeren na šire područje zaštite ljudskih prava, također uređuje člankom 13 stavak 3. pravo na zasebne vjerske škole kao dio zaštite pripadnika nacionalnih manjina. Konvencija o pravima djeteta propisuje pravo djece pripadnika nacionalnih manjina na posebnu zaštitu njihovih kulturnih, vjerskih i jezičnih prava.41 Osim navedenih dokumenata, Ujedinjeni narodi donijeli su Deklaraciju o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama. Člankom 6. Deklaracije državama se preporučuje suradnja na pitanjima koja se odnose na osobe koje pripadaju manjinama, a člankom 8. Deklaracije potiču se države na poduzimanje pozitivnih/posebnih mjera.42 Bečka deklaracija i Program djelovanja Ujedinjenih naroda iz 1993. među inima posvećuje poglavlje II. osobama koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama.
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda člankom 9. točka 1. jamči slobodno očitovanje vjere te obavljanje obreda vjeroispovijedanja. U članku 14. izrijekom se jamči da će se prava i slobode zagarantirane Konvencijom »osigurati« bez razlike na jezik, vjeroispovijed, nacionalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini. Okvirna konvencija o pravima nacionalnih manjina43 izgrađuje europski pravni okvir uživanja prava nacionalnih manjina u očuvanju samobitnosti kroz vjerske, jezičke, tradicijske i kulturne izričaje i identitete. Države članice Vijeća Europe obvezale su se jamčiti prava nacionalnih manjina u duhu snošljivosti i dijaloga, uzajamnog poštivanja, razumijevanja i suradnje. Zabranjena je praksa asimilacije pripadnika nacionalnih manjina. Člankom 4. Okvirne konvencije izričito je zabranjena bilo kakva diskriminacija temeljena na nacionalnosti pripadnika manjine, a člankom 6. stavak 2. države su obvezane poduzeti mjere zaštite osoba koje bi mogle biti izložene prijetnjama ili diskriminaciji poradi njihove vjerske, jezičke, kulturne ili etničke pripadnosti. Posebna pozornost Okvirne konvencije usmjerena je (čl. 9.) na slobodan pristup medijima i vlastitu medijsku proizvodnju (tiskovine, radijske, televizijske, kinematografske programe i poduzeća).
Europska socijalna povelja poziva se na nediskriminatornu primjenu svih socijalnih prava, uključujući i pripadnike nacionalnih manjina (glava V. točka E).
Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima uređuje prava uporabe jezika nacionalnih manjina u službenoj uporabi te javnom životu i potiče države na djelotvornije mjere zaštite manjinskih izričaja, mjere sprječavanja svakog podcjenjivanja manjinskih jezika kao kulturnog bogatstva (čl. 7 Povelje). Nadalje uređuje uporabu manjinskih jezika u sustavu obrazovanja, sudskim i upravnim postupcima (uključujući i obvezu osposobljenosti službenika za komunikaciju na jeziku manjine), radijskim i televizijskim programima, društveno-gospodarskom životu te u prekograničnoj kulturnoj suradnji.44 Provedbu Povelje nadzire Odbor stručnjaka koji podnosi izvješća (čl. 17. Povelje). 45
Osobito važan dokument za zaštitu prava nacionalnih manjina je Instrument Srednjoeuropske inicijative za zaštitu manjinskih prava koji je bio jedan od temeljnih dokumenata na osnovi kojih je izrađen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.
U dokumentima Organizacije za europsku sigurnost i suradnju iz Kopenhagena, Beča i Ženeve detaljnije se razrađuju posebna prava nacionalnih manjina. Helsinški završni akt KESS-a (1975.), Pariška povelja za novu Europu (1990.), Haške preporuke Visokog povjerenika za nacionalne manjine o pravu nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje (1996.), Preporuke iz Osla o jezičnim pravima nacionalnih manjina (1998.), Preporuke iz Lunda o učinkovitijem sudjelovanju nacionalnih manjina u javnom životu (1999.) te preporuke ODIHR-a zaokružuju okvir europske manjinske politike.
Ustavom Republike Hrvatske jamči se zaštita prava nacionalnih manjina. Člankom 15. Ustava Republike Hrvatske propisano je da se, osim općeg biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može osigurati posebno pravo biranja svojih zastupnika u Hrvatski sabor te se jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom te kulturna autonomija. Navedeni članak propisuje da se zaštita prava nacionalnih manjina dodatno uređuje ustavnim zakonom.
Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina 46 (u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) normirana su prava pripadnika nacionalnih manjina koja oni mogu uživati pojedinačno ili zajedno s drugim osobama koje pripadaju istoj, odnosno drugoj nacionalnoj manjini. To su: pravo na privatnu, javnu i službenu uporabu jezika i pisma, pravo na uporabu simbola, znamenja, pravo na obilježavanje događaja i osoba od značaja za povijesno-kulturni identitet nacionalne manjine, pravo na odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu nacionalne manjine, pravo na vjerovanje, izražavanje vjerskog razumijevanja svijeta, pravo na oblikovanje vjerskih zajednica, pravo na udruživanje, pravo pristupa sredstvima javnog priopćavanja. Ukupno uzevši to su prava poznata kao skup prava kulturne autonomije. Pored toga, Ustavnim zakonom uređena su i prava pripadnika nacionalnih manjina na sudjelovanje u javnom životu i u zastupanju svojih interesa na razini jedinica lokalne i regionalne samouprave. U ovom kontekstu važno je istaknuti pravo nacionalnih manjina na zastupljenost u predstavničkim tijelima središnje, regionalne i lokalne razine vlasti te srazmjerne zastupljenosti u pravosudnim tijelima i tijelima državne uprave. Hrvatski sabor može posebnim zakonom urediti ostvarivanje nekih prava sukladno specifičnostima određene nacionalne manjine na nekom području ili ovisno o njenoj brojnosti te obvezama proisteklim iz međunarodnih ugovora.
Ustavni zakon normativno nudi dobra rješenja manjinske zaštite koja su na razini europskih standarda, ali provedba treba biti učinkovitija. Ustavni zakon predviđa mogućnost političke predstavljenosti nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, a nacionalne manjine u sadašnjem sazivu Sabora imaju 8 svojih zastupnika od čega najbrojnija nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj, srpska manjina, ima 3 zastupnika. U tom se smislu može reći kako je u Republici Hrvatskoj zaživjela kulturna autonomija manjina, financiranje manjinskih organizacija i institucija kroz Savjet za nacionalne manjine, te političko predstavljanje manjina u Hrvatskom saboru i jedinicama lokalne samouprave. Osim gore navedenih pozitivnih pomaka, manjinska samouprava kroz vijeća nacionalnih manjina još nije u punoj mjeri ostvarena jer nisu osigurane sve pretpostavke za konzumiranje prava iz Ustavnog zakona. Člancima 20. i 22. Ustavnog zakona predviđeno je osigurati zastupljenost nacionalnih manjina u tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima, ali postoje značajne poteškoće u provedbi ove odredbe. Osim toga u sljedećem razdoblju potrebno je posvetiti više pažnje osiguravanju zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u pravosudnom sustavu kao i u Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Osim Ustava i Ustavnog zakona, zaštitu prava nacionalnih manjina uređuje i cijeli niz drugih pravnih propisa.47 Sukladno jasnim intencijama Ustavnog zakona, u Republici Hrvatskoj u procesu usklađivanja zakonodavstva s međunarodnim obvezama pristupilo se i usklađivanju navedenih zakona s Ustavnim zakonom i društvenim potrebama. Ovim promjenama ostvarene su zakonske pretpostavke za provedbu normi Ustavnog zakona o razmjernoj zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima.
Savjet za nacionalne manjine raspodjeljuje značajna sredstva za programe nacionalnih manjina u razvoju kulturnog amaterizma, čuvanja vlastitih tradicija i ostvarivanju informativne djelatnost. Prema Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama, Savjet za nacionalne manjine osnovan je poradi sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu. Savjet za nacionalne manjine, kojeg čini 7 članova pripadnika nacionalnih manjina iz reda osoba koje predlažu vijeća nacionalnih manjina i 5 članova pripadnika nacionalnih manjina iz reda istaknutih kulturnih, znanstvenih, stručnih, vjerskih djelatnika te zastupnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, predlaže državnim tijelima poduzimanje mjera za unapređivanje položaja nacionalnih manjina te poduzimanje gospodarskih, socijalnih i drugih mjera na područjima nastanjenim pripadnicima nacionalne manjine. Savjet ima pravo ocjenjivati programe javnih medija sa stajališta interesa nacionalnih manjina te davati prijedloge i mišljenja.48 U narednom razdoblju Savjet treba proširiti i ojačati svoje aktivnosti u skladu sa svojim djelokrugom rada te postati vidljiviji i utjecajniji u javnosti.
Provedba Ustavnog zakona zahtijeva razradu pojedinih prava i načina njihova neposrednog ostvarivanja. Dio problema primjene Ustavnog zakona leži u neusklađenosti provedbe općinskih, gradskih i županijskih statuta s njegovim odredbama. Budući da su jedinice lokalne i regionalne samouprave odgovorne omogućiti uživanje manjinskih prava, svaka nemogućnost ostvarivanja prava pojedinaca ili nacionalnih manjina podliježe upravnom nadzoru slijedom čega su jedinice lokalne i regionalne samouprave obvezne uskladiti svoje statute s nalazima upravnog nadzora. U svrhu usklađivanja općinskih, gradskih i županijskih statuta s pravima nacionalnih manjina, potrebno je uspostaviti učinkoviti sustav odgovornosti za jedinice samouprave koje ne ispunjavaju svoje zakonske obveze.
Ustavnim zakonom uređen je institut vijeća nacionalnih manjina49 odnosno predstavnika nacionalnih manjina (tamo gdje živi manje od 100 pripadnika nacionalne manjine). Do sada su redoviti izbori za vijeća nacionalnih manjina održani dva puta. Relativno slab odaziv na druge redovite izbore za vijeća nacionalnih manjina (oko 13% ukupno) ukazuje na nedostatnu provedbu relevantnih odredaba Ustavnog zakona te na potrebu dodatne edukacije pripadnika nacionalnih manjina i unapređivanja svih elemenata izbornog procesa50. Upravo u svrhu potrebe za dodatnom edukacijom vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, Ured za nacionalne manjine Vlade RH i Savjet za nacionalne manjine organizirali su 23 seminara za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina te za predstavnike lokalne i područne (regionalne) samouprave.
U kontekstu odaziva na izbore važno je istaknuti da su malobrojnije nacionalne manjine izašle u većem postotku. Radi učinkovitijeg rada vijeća nacionalnih manjina u budućnosti je potrebno još više raditi na osnaživanju i osposobljavanju novoizabranih članova vijeća nacionalnih manjina. U tom smislu Savjet za nacionalne manjine treba izgraditi strategiju osnaživanja vijeća s lokalnom i područnom samoupravom. Nadležna tijela provode edukacijske programe za predstavnike lokalne zajednice i predstavnike vijeća. Vlada Republike Hrvatske osobitu pozornost posvećuje poticanju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u provedbi propisa i drugih dokumenata radi stvaranja pozitivnog ozračja za realizaciju manjinskih prava u sredinama gdje se pravo neposredno primjenjuje.
Provedba Ustavnog zakona, a osobito primjena članka 22. koji propisuje obvezu osiguravanja zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u upravnim, izvršnim i pravosudnim tijelima, na razini središnje i lokalne vlasti sukladno preporukama broj 77., 98. te 130. Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI), zahtjeva daljnje poboljšanje. Ostvarivanje ovog članka Ustavnog zakona sukladno stavcima 2. i 3. prednost pri zapošljavanju daje pripadnicima nacionalnih manjina u slučajevima kada posjeduju jednake kvalifikacije kao i ostali kandidati.
Zakonom o državnim službenicima51 propisana je obveza utvrđivanja popunjenosti radnih mjesta pripadnicima nacionalnih manjina sukladno planu prijema državnih službenika svakog državnog tijela kao i obveza donošenja Plana prijama u državnu službu kojim se definira popunjenost upravnih tijela pripadnicima nacionalnih manjina te programira izvršenje popune potrebnog broja službenika do razmjerne zastupljenosti. Ove godine donesen je i Plan prijama u državnu službu.52 Donošenje ovog Plana je pozitivan pomak, a u sljedećem razdoblju potrebno je posvetiti pozornost provedbi predmetnog plana. U pravosudnim tijelima i tijelima državne uprave još uvijek nije ostvarena zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina srazmjerno udjelu u stanovništvu Republike Hrvatske iako su na tom području zabilježeni određeni pomaci. Zakonom o sudovima uređeni su načini osiguravanja zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina. Također, potrebno je sprječavati moguću diskriminaciju nacionalnih manjina prilikom zapošljavanja u javnim službama te pravnim osobama u pretežitom vlasništvu države i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.
Ostvarivanje pojedinih prava nacionalnih manjina vezano je prema Ustavnom zakonu53 uz ažurirane popise stanovništva, odnosno popise birača sukladno Zakonu o popisima birača.54 Stoga, zbog činjenice da se povratak izbjeglica bivših i sadašnjih hrvatskih državljana pripadnika srpske nacionalne manjine još uvijek odvija, potrebno je promptno uskladiti stvarno stanje biračkog tijela.
Vlada Republike Hrvatske godišnjim izvješćivanjem Hrvatskom saboru o provedbi Ustavnog zakona utvrđuje mjere koje je potrebno poduzeti kako bi se unaprijedila politika prema nacionalnim manjinama. Redovito i sadržajno kvalitetno izvještavanje Hrvatskog sabora o provedbi konkretnih odredbi Ustavnog zakona jedan je od najznačajnijih mehanizama za njegovu dosljednu provedbu u svakodnevnom životu.
Agresija na Republiku Hrvatsku i ratna djelovanja koja su uslijedila dovela su do brojnih kršenja ljudskih prava. Uslijed toga su nastali i drugi problemi vezani za povratak izbjeglica i prognanika. Teškoće u ostvarivanju prava nacionalnih manjina na području zahvaćenom ratnim razaranjima, Vlada Republike Hrvatske sanira kroz djelovanje resornog ministarstva nadležnog za pitanja povratnika, prognanika i izbjeglica te kroz provedbu posebnih programa povratka izbjeglica, obnove i reintegracije područja od posebne državne skrbi. Do sada je obnovljeno 142.208 u ratu oštećenih i porušenih kuća na područjima koja su bila zahvaćena ratom u što je utrošeno ukupno 16 milijardi kuna iz državnog proračuna. Zadnjih godina većina korisnika su građani srpske nacionalnosti (oko 80%) koji su zahtjeve podnijeli u dva produžena roka za obnovu u 2001. i 2004. godini. Do sada je obnovljeno oko 30.000 kuća čiji su vlasnici pripadnici nacionalnih manjina, u prvom redu pripadnici srpske manjine.
Tijekom 2007. godine u cijelosti je završena obnova na 2.922 viših stupnjeva oštećenja te isplaćena 371 novčana potpora za obnovu kuća manjeg broja oštećenja. Istodobno, početkom ove godine započela je obnova dodatnih 1.250 kuća viših stupnjeva oštećenja koje bi sve trebale biti završene do travnja iduće godine, a do kraja ove godine planira se isplata dodatnih 600 novčanih potpora za obnovu i obnova ukupno oko 600 stanova. Time bi bila kompletirana obnova u ratu oštećenog stambenog fonda, izuzev pojedinačnih slučajeva za koje će se prava na obnovu naknadno riješiti (preostalo je riješiti manje od 1.000 zahtjeva za obnovu koji su uglavnom vezani za prethodno rješavanje drugih pitanja: vlasnički odnosi i sl.).
Ostaje također za rješavanje 9.795 žalbi na rješenja o pravu na obnovu u drugostupanjskom postupku. U tijeku je i intenzivno rješavanje žalbi na rješenja o obnovi te se rješavanje svih preostalih žalbi planira do kraja 2008. godine. Proaktivni pristup Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka već je pridonio smanjenu broja takvih slučajeva ove godine (12.000 preostalih slučajeva), a nakon što se dio zahtjeva počeo rješavati kroz program stambenog zbrinjavanja. Osim ovoga postoje i drugi problemi koji utječu na život ljudi na ovim područjima.
Zaključkom Vlade Republike Hrvatske (2003.) o načinu stambenog zbrinjavanja povratnika koji nisu bili vlasnici kuće ili stana, a živjeli su u društvenim stanovima izvan područja od posebne državne skrb te Zaključkom Vlade Republike Hrvatske (2006.) o provedbi programa stambenog zbrinjavanja povratnika u stanovima izvan područja od posebne državne skrbi definirani su uvjeti za stjecanje prava tih osoba na najam stana u državnom vlasništvu po sličnim uvjetima kakvi su postojali do 1991. godine prije njihova izbjega. Korisnici ovog programa su uglavnom pripadnici srpske manjine koje su kao izbjeglice bile smještene uglavnom u Srbiji i vraćaju se u Hrvatsku. Vlada Republike Hrvatske bi trebala do 2009. godine temeljem procijenjenih potreba i podnesenih zahtjeva osigurati izgradnju i kupnju oko 2.600 stanova u velikim urbanim centrima za stambeno zbrinjavanje te skupine povratnika. Izvan područja od posebne državne skrbi podneseno je 4.500 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje. Administrativni posao vezan za provedbu gore navedenog trebao bi se dovršiti do početka 2008. godine. Stambeno zbrinjavanje izbjeglica-povratnika srpske nacionalnosti koji su bivši nositelji stanarskih prava ove je godine značajno ubrzan, a rok za završetak stambenog zbrinjavanja izvan područja od posebne državne skrbi skraćen je na 2009. godinu umjesto prvobitno planiranog roka: 2011. godine. Do kraja 2007. godine stambeno će biti zbrinuto ukupno 400 korisnika u stanovima kupljenima na tržištu nekretnina. U sljedećem razdoblju potrebno je posvetiti više pozornosti osiguravanju boljih uvjeta za stanovanje.
Što se tiče područja koja su direktno bila zahvaćeno ratom, područja posebne državne skrbi kamo se danas vraća većina izbjeglih i prognanih, Zakonom o područjima posebne državne skrbi55 uređeno je nekoliko načina stambenog zbrinjavanja. Za područja posebne državne skrbi je na početku 2007. godine bilo preostalo 16.158 zahtjeva za stambenim zbrinjavanjem među kojima je 3.150 obitelji podnijelo zahtjeve za smještaj u državnim kućama koje je kupuje Agencija za promet nekretninama Republike Hrvatske; 5.353 zahtjeva usmjereno je na dodjelu građevnog materijala za obnovu kuća, a 7.531 zahtjeva odnosi se na dodjelu stanova. Većina zahtjeva za stambeno zbrinjavanje u stanovima odnosi se na bivše nositelje stanarskog prava, uglavnom pripadnike srpske manjine: 4.068 zahtjeva bivših nositelja stanarskog prava na početku 2007. godine. Od toga je do rujna riješeno 500 obitelji kojima su dodijeljeni stanovi, a do kraja 2007. godine bit će riješeno još 500 zahtjeva tih korisnika. Privremeni smještaj u staračkim i bolesničkim zgradama koristi 234 osobe, u prognaničkim naseljima je 2000 osoba, a ostalih 450 u drugim objektima tzv. organiziranog smještaja.
Programom elektrifikacije povratničkih naselja koji je intenziviran 2005. godine, obuhvaćeno je do kraja 2006. godine ukupno 670 naselja u otprilike. 100 povratničkih općina s većinskim manjinskim srpskim stanovništvom gdje je oko 4.600 kućanstava priključeno na niskonaponsku električnu mrežu. Program su zajednički financirali Ministarstvo mora, turizma prometa i razvitka i Hrvatska elektroprivreda u iznosu od 183 milijuna kuna. U 2007. godini taj program se nastavlja u iznosu od 117 milijuna kuna. Izabrana su prioritetna naselja za obnovu električne mreže u suradnji s SDSS-om i OESS-om: cca 103 naselja odnosno 1.027 električnih priključaka. S tim zadnjim programom gotovo sva naselja koja su 2005. godine identificirana kao naselja bez električne mreže, bila bi elektrificirana.
Što se tiče povrata imovine, gotovo sva prethodno zauzeta imovina vraćena je vlasnicima. I preostalih nekoliko zadnjih slučajeva u Kistanju je trenutno u povratu imovine vlasnicima s obzirom na to da je završena izgradnja novog naselja u koje se preseljavaju privremeni korisnici.
Od ukupno 400 slučajeva devastacija kuća koje su prethodno bile u sekvestru Republike Hrvatske, obnovljeno je do sada već 218 devastiranih kuća, a obnova preostalih 180 kuće je u tijeku. U taj program ove su godine uključeni i dodatni slučajevi koji su identificirani po zahtjevima vlasnika. U prosincu 2006. godine, hrvatska je vlada riješila problem naknada za neovlaštena ulaganja u zauzetu imovinu preuzevši na sebe obvezu isplate naknade umjesto vlasnika. U rebalansu proračuna za 2007. godinu osigurano je 3,2 milijuna kuna za ovu svrhu. U tijeku je obrada tih preostalih slučajeva (24 slučaja).
Zbog izostanka državne kontrole nad okupiranim područjima Republika Hrvatska, građani koji su živjeli na tim područjima nisu ostvarivali određena prava temeljem pozitivnih propisa Republike Hrvatske, već su funkcionirali pod režimom nasiljem uspostavljene »Republike srpske krajine«. Konvalidaciji radnog staža izbjeglica-povratnika pripadnika nacionalnih manjina treba posvetiti posebnu pozornost. U budućnosti bi građanima koji su radili na ratnim područjima, uz definiranje kriterija za određivanje izuzetaka, trebalo omogućiti konvalidaciju njihovog radnog staža, kako bi pod jednakim uvjetima kao i svi drugi građani Republike Hrvatske mogli ostvarivati prava iz radnog odnosa i mirovinskog osiguranja.
Manji broj povratnika koji su do 1991. godine živjeli u Hrvatskoj nema hrvatsko državljanstvo. Kako bi se osigurali lakši uvjeti za njihov povratak u Republiku Hrvatsku, zadnjim Zakonom o strancima iz srpnja 2007. godine osiguran je jednostavniji postupak priznavanja statusa stranca sa stalnim boravkom u RH u odnosu na ostale strance. Prije izmjene tog Zakona posebni olakšani uvjeti za ovu skupinu povratnika bili su osigurani podzakonskim propisima.
Unatoč tomu što i druge nacionalne manjine imaju određene poteškoće u ostvarivanju pojedinih prava, položaj romske manjine zahtijeva posebnu pozornost. Važan problem koji se već dugi niz godina pojavljuje jest pitanje potrebe za dodatnim integriranjem romske djece u obrazovni sustav. U tom smislu Vlada Republike Hrvatske posebnu pažnju poklanja stanju romske nacionalne manjine kroz rad Ureda za nacionalne manjine. Većinu aktivnosti Vlada ostvaruje kroz Nacionalni program za Rome (2003.) te Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005. – 2015. Sukladno obvezama koje proizlaze iz hrvatskih pravnih propisa i preporukama br. 123 i 126 ECRI-a, Ministarstvo pravosuđa provodi Projekt pravne pomoći u pet županija i u Gradu Zagrebu.
Nacionalni program za Rome Vlada Republike Hrvatske donijela je u listopadu 2003. godine s ciljem da se na sustavan i sveobuhvatan način pomogne Romima u poboljšanju uvjeta življenja, uključivanje u društveni život i proces odlučivanja, uz očuvanje vlastitog identiteta, kulture i tradicije Predmetnim dokumentom zacrtano je i aktivnije uključivanje lokalne i regionalne samouprave u aktivnosti koje imaju za cilj unapređenje života romske nacionalne manjine. Prema Izvješću o provođenju Nacionalnog programa za Rome za 2004., 2005. i 2006. godinu, za provođenje mjera iz Nacionalnog programa iz državnog proračuna utrošeno je ukupno 30.695.649,00 kn. U cilju boljeg i učinkovitijeg nadzora nad provedbom Nacionalnog programa osnovano je i stalno međuresorno povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalnog programa u kojem su predstavljeni i predstavnici romskih udruga i organizacija za ljudska prava, a koje redovito održava sjednice u različitim županijama u kojima žive Romi.
U veljači 2005. godine predsjednici vlada Bugarske, Crne Gore, Češke, Hrvatske, Mađarske, Makedonije, Rumunjske, Slovačke i Srbije pristupili su Desetljeću za uključivanje Roma 2005. – 2015. Sukladno tome, Vlada Republike Hrvatske donijela je Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005. – 2015. godine (u daljnjem tekstu: Akcijski plan Desetljeća; 2005.).
U posljednje tri godine provođenjem Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma 2005. – 2015. godine, postignut je znatan napredak, osobito u poboljšanju uvjeta života pripadnika romske nacionalne manjine. Posebno treba navesti napredak na području obrazovanja što je preduvjet većeg zapošljavanja Roma. Poduzet je niz mjera kojim se osiguravaju bolji uvjeti življenja Roma na svim područjima. Sustavno se radi na rješavanju statusnih pitanja Roma, uvedena je besplatna pravna pomoć putem odvjetnika. Promoviraju se prava Roma, njihova kultura, tradicija i jezik čime se utječe na veće izjašnjavanje Roma o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Intenziviran je rad na što većem uključivanju romske djece u redovni obrazovni sustav te se stipendijama i na drugi način potiče nastavak studija i usavršavanje.
Provođenjem mjera iz Akcijskog plana Desetljeća, udvostručen je broj romske djece uključen u predškolski odgoj tako da je danas uključeno 700 djece u 8 programa dok je u osnovnoj školi broj romske djece utrostručen tako da danas iznosi 3.010 djece. Također je povećan broj romske djece u srednjem i visokoškolskom obrazovanju. Do povećanja je došlo različitim poticajnim mjerama: radom romskih asistenata, stipendiranjem učenika u srednjem i visokoškolskom obrazovanju.
Na području zapošljavanja proveden je niz mjera informiranja, savjetovanja i profesionalnog usmjeravanja Roma u kojima je sudjelovalo nekoliko tisuća pripadnika te nacionalne manjine. Hrvatski zavod za zapošljavanje kao poticajnu mjeru osigurava sredstva za zapošljavanje Roma. Romi su uključeni i u programe javnih radova. Na području zdravstva cijepljeno je približno 90% romske djece predškolske dobi.
Znatan napredak postignut je u poboljšanju uvjeta stanovanja romske nacionalne manjine. Naime, poznato je da su romska naselja izgrađena nelegalno pretežito na tuđem vlasništvu te je stoga dug i složen postupak njihove legalizacije. Do sada je od 14 županija u kojima postoje romska naselja, 12 izgradilo prostorne planove; legalizirano 12 romskih naselja od kojih je 9 u Međimurskoj županiji. Na taj način stvoreni su uvjeti za uređenje cjelokupnih naselja u kojima obitavaju Romi.
Za provođenje Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana Desetljeća, u proteklom razdoblju od 2004. – 2006. ukupno je utrošeno 38.479.463,00 kn.
U narednom razdoblju potrebno je nastaviti provedbu svih mjera iz Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana Desetljeća, te osigurati adekvatna financijska sredstva u tu svrhu. Pritom posebnu pažnju treba posvetiti položaju onih osjetljivih skupina koje mogu biti dvostruko diskriminirane kao što su žene, djeca, starije osobe te osobe s invaliditetom. Osim navedenih pomaka, romska nacionalna manjina se suočava s različitim preprekama u ostvarivanju svojih ljudskih prava. Stoga, kako su u Nacionalnom programu za Rome i u Akcijskom planu Desetljeća mjere dugoročne, za očekivati je da će se u razdoblju provođenja Nacionalnog programa za zaštitu i promicanje ljudskih prava gore navedene prepreke umanjiti.
Važno je naglasiti kako individualno ili kolektivno participiranje pripadnika nacionalnih manjina u ostvarivanju svojih prava pridonosi unutarnjoj konsolidaciji hrvatskih demokratskih procesa te stvaranju ozračja povjerenja u institucije hrvatske države i organe vlasti na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. Posljedice rata prevladavaju se poštivanjem svih međunarodno priznatih obveza i poduzimanjem konkretnih mjera u razrješavanju preostalih problema te poratnim pomirenjem. Manjinska politika prema nacionalnim manjinama teže se ostvaruje na područjima od posebne državne skrbi, gospodarski slabije razvijenim područjima odnosno na područjima s nedostatkom financijskih sredstava za rad mjesne i područne samouprave. Unatoč teškoćama i povremenim zastojima na lokalnoj razini, Republika Hrvatska ipak ostvaruje politiku stvaranja pretpostavki održivog povratka izbjeglica. Jasna manjinska politika i ispunjavanje europskih standarda ljudskih prava pridonijet će poboljšanju položaja pripadnika nacionalnih manjina. Vlada Republike Hrvatske je provedbom ovih propisa, uspostavom odgovarajućeg institucionalnog okvira56 i konkretnim političkim stavovima izgradila pozitivnu manjinsku politiku. U kontekstu razvijanja pozitivnog ozračja potrebno je dodatno ukazivati na postojanje određenih predrasuda i stereotipova o pripadnicima nacionalnih manjina u medijima te poduzimati mjere za njihovo uklanjanje. Poduzimajući mjere kojima rješava probleme na putu punog ostvarivanja prava nacionalnih manjina, Vlada posebno potiče ostvarivanje kulturne autonomije te prisutnost manjinskih zajednica u javnom životu. Ostvarujući manjinsku politiku, Republika Hrvatska izravno pridonosi jačanju vlastitog europskog ugleda i međunarodnog položaja kao regionalnog lidera.
13. Cilj: Razvijati pozitivnu politiku Republike Hrvatske prema nacionalnim manjinama
13.1. Mjera: Provoditi aktivnosti i kampanje edukacije i javnog osvješćivanja građana u svrhu učinkovitije provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina
Nositelj: Ured za nacionalne manjine Vlade RH u suradnji sa Savjetom za nacionalne manjine
Rok: 2008. – 2011.
13.2. Mjera: Povećati stručnu službu Savjeta za nacionalne manjine
Nositelj: Savjet za nacionalne manjine
Rok: 2008.
13.3. Mjera: Provoditi redovite i metodološki ujednačene upravne nadzore nad radom jedinica lokalne i regionalne samouprave u vezi s primjenom Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina
Nositelj: Središnji državni ured za upravu
Rok: 2008. – 2011.
14. Cilj: Suzbijati stereotipe i predrasude prema nacionalnim manjinama
14.1. Mjera: Održati stručne rasprave i seminare u svrhu suzbijanja stereotipa i predrasuda prema nacionalnim manjinama u kontekstu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i procesa pridruživanja Europskoj uniji
Nositelj: Agencija za odgoj i obrazovanje, Ured za nacionalne manjine Vlade RH, Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s Centrom za ljudska prava i Hrvatskom radiotelevizijom
Rok: 2008.
14.2 Mjera: Suzbijanje predrasuda i stereotipa kroz kurikulum obrazovnog sustava
Nositelj: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Rok: 2009.
15. Cilj: Osigurati primjenu članka 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina
15.1. Mjera: Stvaranje uvjeta za primjenu u praksi čl.22. Ustavnog zakona kroz donošenje odgovarajućih planova zapošljavanja u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima te poticanja pozitivne prakse u radu tijela koja odlučuju o imenovanjima i zapošljavanju
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa, Središnji državni ured za upravu u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2009.
15.2. Mjera: Uspostava Središnjeg popisa državnih službenika i namještenika
Nositelj: Središnji državni ured za upravu, Ministarstvo financija
Rok: 2008.
15.3. Mjera: Podnijeti godišnje izvješće o stanju zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave, izvršnim i pravosudnim tijelima odnosno provedbi Plana prijema u državnu službu i stanju Središnjeg popisa državnih službenika i namještenika
Nositelj: Središnji državni ured za upravu, tijela državne uprave
Rok: 2008.
16. Cilj: Poticati sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u ostvarivanju građanskih i izbornih prava i provoditi aktivnosti i kampanje edukacije i informiranja
16.1. Mjera: Pravodobno ažurirati popise birača
Nositelj: Središnji državni ured za upravu, Državno izborno povjerenstvo
Rok: 2008.
17. Cilj: Poboljšati ulogu vijeća nacionalnih manjina u ostvarivanju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina
17.1. Mjera: Urediti način financiranja vijeća nacionalnih manjina
Nositelj: Središnji državni ured za upravu
Rok: 2008.
17.2. Mjera: Osigurati učinkovitiju provedbu izbora za vijeća nacionalnih manjina
Nositelj: Središnji državni ured za upravu, Savjet za nacionalne manjine
Rok: 2009.
17.3. Mjera: Unaprijediti normativni okvir na lokalnoj razini u svrhu ostvarivanja savjetodavne uloge vijeća nacionalnih manjina
Nositelj: Savjet za nacionalne manjine, Ured za nacionalne manjine Vlade RH, Središnji državni ured za upravu
Rok: 2009.
18. Cilj: Dosljedno omogućiti korištenje jezičnih, kulturnih i identitetskih prava sukladno obvezama iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina
18.1. Mjera: Provoditi odredbe Ustavnog zakona o korištenju jezičnih, kulturnih i identitetskih prava i Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina
Nositelj: Središnji ured za državnu upravu, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2008.
19. Cilj: Razvijati integrativnu ulogu sustava odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina
19.1. Mjera: Statutima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uskladiti primjenu članka 11. Ustavnog zakona i članka 9. Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina
Nositelj: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Središnji ured za državnu upravu u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2008.
20. Cilj: Poboljšati pristup nacionalnih manjina sredstvima javnog priopćavanja na jezicima nacionalnih manjina
20.1. Mjera: Omogućiti osnivanje i podupirati djelovanje sredstava javnog informiranja od lokalnog i regionalnog značaja koje promiču kulture nacionalnih manjina i njihovu informiranost
Nositelj: Savjet za nacionalne manjine, Ured za nacionalne manjine Vlade RH u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2008. – 2011.
20.2. Mjera: Održati seminare za novinare o izvještavanju o problematici nacionalnih manjina
Nositelj: Ured za nacionalne manjine Vlade RH u suradnji sa Savjetom za nacionalne manjine
Rok: 2008. – 2011.
21. Cilj: Završiti proces povratka izbjeglica
21.1. Mjere: Riješiti preostale slučajeve obnove kuća i stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskih prava, te pitanja vezana za povrata imovine (obnova devastirane imovine i naknada za neovlaštena ulaganja u zauzetu imovinu).
Nositelj: Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka
Rok: 2009.
22. Cilj: Riješiti problem stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava
22.1. Mjera: Provesti Vladin program za stambeno zbrinjavanje
Nositelj: Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, tijela državne uprave u županijama, gradovima i općinama
Rok: 2009.
22.2. Mjera: Prilagoditi stambeno zbrinjavanje potrebama bivših nositelja stanarskog prava
Nositelj: Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Agencija za promet nekretninama
Rok: 2010.
23. Cilj: Razmotriti mogućnost konvalidacije radnog staža hrvatskim državljanima stečenog na ratom pogođenim područjima Republike Hrvatske
23.1. Mjera: Razmotriti zakonodavni okvir vezano uz institut konvalidacije radnog staža stečenog do 1996. godine
Nositelj: Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
Rok: 2008. – 2009.

24. Cilj: Olakšati proces povratka svih izbjeglica
24.1. Mjera: Rješavanje statusnih pitanja povratnika
Nositelj: Ministarstvo unutarnjih poslova, Središnji državni ured za upravu
Rok: 2008.

25. Cilj: Osnivanje elektronskih medija za nacionalne manjine
25.1. Mjera: Razmotriti mogućnost osnivanja radija nacionalnih manjina na nacionalnoj razini
Nositelj: Vijeće za elektroničke medije, Savjet za nacionalne manjine
Rok: 2011.

26. Cilj: Obrazovati i poticati samoosvješćivanje Roma za društvenu uključenost
26.1. Mjera: Nastaviti osposobljavanje Roma, posebice žena i mladih za sudjelovanje u procesima odlučivanja i ostvarivanja prava kroz uključivanje u društveni život
Nositelj: Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa, Ured za nacionalne manjine Vlade RH, Savjet za nacionalne manjine u suradnji s Centrom za ljudska prava i organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008.

27. Cilj: Provoditi mjere za veće zapošljavanje Roma sukladno Nacionalnom programu za Rome i Akcijskom planu desetljeća za uključivanje roma 2005-2010.
27.1. Mjera: Provesti istraživanje o zapošljavanju pripadnika romske nacionalne manjine
Nositelj: Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Hrvatski zavod za zapošljavanje
Rok: 2008.

28. Cilj: Ostvariti pretpostavke za daljnju legalizaciju romskih naselja
28.1. Mjera: Poticati donošenje preostalih prostornih planova
Nositelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2010.
28.2. Mjera: Urediti romska naselja te uvesti komunalnu i prometnu infrastrukturu
Nositelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2009.

29. Cilj: Pospješiti društvenu uključenost Roma osobito mlade generacije
29.1. Mjera: Osposobiti prostore u državnom vlasništvu za izvanškolsku, kulturnu i druge oblike socijalne uključenosti
Nositelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Agencija za promet nekretninama u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave u kojima postoje romska naselja
Rok: 2008. – 2011. 
Skrb o Hrvatima izvan domovine
Ustavom Republike Hrvatske »dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske«57, a Republika Hrvatska promiče veze hrvatskih državljana koji žive ili borave u inozemstvu s domovinom. Međunarodnim ugovorima i drugim međunarodnopravnim normama obogaćen je sadržaj zaštite hrvatske manjine u drugim državama. Bilateralnim ugovorima s državama: Mađarskom58, Makedonijom, Italijom59, Srbijom i Crnom Gorom60 zaokružena je zaštita hrvatske manjine u navedenim državama.
Skrb o Hrvatima izvan domovine vodi Uprava za hrvatske manjine, iseljeništvo i useljeništvo Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, koja između ostalog vodi skrb o uvažavanju statusa hrvatskih autohtonih manjina u europskim državama i ostvarivanju njihovih manjinskih prava; prati provedbu i poštivanje prihvaćenih europskih standarda u zaštiti manjina u zemljama u kojima žive; podupire etničku, vjersku, kulturnu i jezičnu samosvijest te pravo na osobitost vlastitog kulturnog života i nacionalnih tradicija; prati promjene u migracijskoj politici i održava stalnu suradnju s predstavnicima hrvatskih manjinskih organizacija te surađuje i koordinira s odgovarajućim institucijama u zemlji i u inozemstvu u svezi s ostvarivanjem njihovih prava.
U Republici Austriji broj gradišćanskih Hrvata procjenjuje se na 50.000 (prema popisu stanovništva u Republici Austriji u 2001. godini ima približno 27.000 stanovnika koji su se izjasnili kao gradišćanski Hrvati, a udruge gradišćanskih Hrvata smatraju da ih ima oko 50.000). Austrijskim Zakonom o manjinama (Volksgruppengesetz-1976.) gradišćanski Hrvati postaju manjinska skupina. Austrijski Državni ugovor iz 1955. godine, i to posebno članak 7 ovog ugovora, je temelj zaštite manjinskih prava gradišćanskih Hrvata i koruških Slovenaca u Gradišću, Koruškoj i Štajerskoj. Austrija se u članku 7 obvezala da će ispuniti konkretne standarde zaštite manjinskih prava gradišćanskih Hrvata i koruških Slovenaca.
U Talijanskoj Republici, prema podatcima Centralnog statističkog instituta (ISTAT), u pokrajini Molise, provinciji Campobasso u koju ulaze i tri hrvatska mjesta, 2001. godine živio je 2.081 Hrvat (cijela provincija broji 227.090 stanovnika) i to u Kruču (Acquaviva Collecroce) 800, Mindimitru (Montemitro) 468, a Stifiliću (San Felice) 813. Radi se o najmanjoj priznatoj jezičnoj manjini u Italiji. U cilju bolje zaštite hrvatske manjine u Italiji, odnosno talijanske manjine u Republici Hrvatskoj, 5. studenoga 1996. u Zagrebu je potpisan Sporazum između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o zaštiti manjina. Temeljem navedenog sporazuma (članak 8.) Talijanska Republika izričito je priznala, kao autohtonu, hrvatsku manjinu u regiji Molise gdje je njezina nazočnost utvrđena. Ugovor hrvatskoj manjini jamči slobodno izražavanje kulturnog identiteta i naslijeđa, uporabu materinskog jezika u privatnom i javnom životu te osnivanje i održavanje vlastitih kulturnih ustanova i udruga.
Prema statističkim pokazateljima Hrvata u Mađarskoj ima približno 90.000. Prema popisu pučanstva u Republici Mađarskoj iz 2001. godine ukupno ima 29.965 Hrvata. Hrvati u Mađarskoj zaštićeni su kroz Ustav Republike Mađarske, čiji članak 68. regulira prava povijesnih manjina (koje su konstitutivni čimbenik RM) i Zakon o pravima nacionalnih i etničkih manjina br. LXXVII iz 1993. godine. Sporazum između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o zaštiti mađarske manjine u Republici Hrvatskoj i hrvatske manjine u Republici Mađarskoj potpisan je 5. travnja 1995. u Osijeku, a na tim temeljima osnovan je Međuvladin mješoviti odbor za praćenje i provedbu odredbi Sporazuma.
Iako su Hrvati jedan od konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, a ne nacionalna manjina, Republika Hrvatska teži očuvanju nacionalnog identiteta Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sukladno tome Republika Hrvatska će poticati i jačati sudjelovanje Hrvata u političkom i društvenom životu Bosne i Hercegovine kroz financijsko pomaganje kulturnih, zdravstvenih, znanstvenih i obrazovnih projekata i ostvarivanje različitih oblika gospodarske i znanstvene suradnje.

Prema popisu stanovništva u Republici Srbiji (bez Kosova) 2002. godine pripadnikom hrvatskog naroda izjasnile su se 70.602 osobe što je 0,94% od ukupnog broja stanovništva u Srbiji (44.810 Hrvata je u gradskim sredinama, u seoskim 25.792, u Beogradu ih se izjasnilo 10.381). Od toga u Vojvodini izjasnilo se 56.546 što je 2,78% stanovništva (32.279 u gradovima i 24.267 u seoskim sredinama). Osim navedenog, subetničkim kategorijama hrvatskog naroda koje su vladajuće strukture u Srbiji proglasile nacionalnom zajednicom prilikom popisa stanovništva 1991. i 2002. godine su i Bunjevci i Šokci (Bunjevci 20.012, a Šokci 717 u Srbiji, odnosno Bunjevaca 19.766, a Šokaca 679 u Vojvodini). U Srbiji (u skladu s obvezama preuzetim u zajednici Srbije i Crne Gore) prava nacionalnih manjina regulirana su Ustavnom poveljom Srbije i Crne Gore, Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama i Zakonom o pravima i slobodama nacionalnih manjina. Također, potpisan je Sporazum o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj koji je 2005. godine ratificiran u objema državama. Raspadom Srbije i Crne Gore još uvijek je nejasna situacija kako će se ova regulativa s razine državne zajednice prebaciti na razinu Republike Srbije (što je obveza Republike Srbije).
Prema posljednjem popisu stanovništva provedenom u listopadu 2003. godine, u Crnoj Gori živi 7.062 Hrvata. No, određenom analizom dobiven je podatak da u Crnoj Gori živi najmanje 10.000 Hrvata iako ih je vjerojatno više. Hrvati u Crnoj Gori imaju priznat status nacionalne manjine. U sklopu općeg poboljšanja i razvitka odnosa između Hrvatske i Crne Gore, pogotovo nakon osamostaljenja Crne Gore, predloženo je potpisivanje Sporazuma o zaštiti prava hrvatske manjine u Republici Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Republici Sloveniji je živjelo 52.876 Hrvata, tj. 2,76% ukupnog stanovništva Slovenije. Hrvati u Sloveniji nisu priznati kao nacionalna manjina i nisu taksativno navedeni u Ustavu Republike Slovenije. Činjenica da na temelju slovenskog unutarnjeg prava Hrvati u Republici Sloveniji nemaju status nacionalne manjine, ne smije omesti Hrvate da u toj državi uživaju manjinska prava temeljem onih međunarodnih dokumenata koji obvezuju Republiku Sloveniju, a koji se primjenjuju na »manjine« defiirane tako da obuhvaćaju i etničke skupine kao što su Hrvati u Republici Sloveniji.
U Republici Makedoniji pri popisu stanovništva 2002. godine, 2.686 osoba izjasnilo se Hrvatima. Hrvati nisu priznati kao manjina. Potpisan je Program kulturne suradnje između Ministarstava kulture Republike Hrvatske i Republike Makedonije61 te Sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Makedonije o zaštiti prava hrvatske manjine u Republici Makedoniji i makedonske manjine u Republici Hrvatskoj. 62
Procjenjuje se da je broj Hrvata u Rumunjskoj oko 7.500. Koncentrirani su u dva općinska središta Karaševo i Lupak. U pravnom sustavu Rumunjske, Hrvati su priznati kao posebna nacionalna manjina. Temeljem Ustava Rumunjske iz 1991. godine pripadnici hrvatske nacionalne manjine u toj zemlji imaju pravo na čuvanje, razvoj i izražavanje etničkog identiteta (čl. 6.), pravo na učenje hrvatskog jezika i pravo na školovanje na hrvatskom jeziku (čl. 32.), pravo hrvatskih organizacija na zastupnika u rumunjskom Parlamentu (čl. 59.) te pravo službene uporabe hrvatskog jezika na sudu i podizanju službenih dokumenata na hrvatskom jeziku (čl. 127.).
Osim u susjedne zemlje, Hrvati su se u značajnom broju iseljavali u Sjedinjene Američke Države (oko 1,000.000), Južnu Ameriku,63 Australiju (oko 250.000) i Novi Zeland (oko 40.000) dok je poslije Drugog svjetskog rata pojačano iseljavanje u europske zemlje.64 Kada se uzmu u obzir potomci hrvatskih iseljenika, procjenjuje se da sveukupno u iseljeništvu živi više od 2,500.000 Hrvata. Republika Hrvatska poduzima brojne mjere i financira aktivnosti na očuvanju hrvatskog identiteta iseljeništva. 65
Samo pojedine europske zemlje priznaju Hrvatima status nacionalne manjine. Republika Hrvatska će u budućnosti i dalje tražiti kvalitetnija rješenja u zaštiti Hrvata u drugim zemljama te će nastojati da se na njih primjenjuju najviši međunarodni standardi na području zaštite prava pripadnika nacionalnih manjina.
30. Cilj: Osnažiti status Hrvata izvan domovine
30.1. Mjera: Donošenje mjera koji će osigurati uvažavanje statusa i prava Hrvata izvan domovine
Nositelj: Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija
Rok: 2009.
30.2. Mjera: Potpisivanje bilateralnih sporazuma o zaštiti hrvatske nacionalne manjine u europskim državama
Nositelj: Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija
Rok: 2008.
30.3. Mjera: Osnovati međuresorno Povjerenstvo za skrb o Hrvatima izvan domovine
Nositelj: Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija
Rok: 2009. 
Zatočene i nestale osobe u Republici Hrvatskoj
Agresija na Republiku Hrvatsku 1991. godine prouzročila je i neizvjesnost o sudbini 18.000 zatočenih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja i civila. Suočena s problemom zatočenih i nestalih osoba, Republika Hrvatska je još 1991. godine, sukladno odredbama međunarodnog humanitarnog prava, poglavito Ženevskih konvencija za zaštitu žrtava rata (1949.) 66 i Dopunskih protokola (1977.), osnovala institucionalne mehanizme za rješavanje ovog pitanja, čiji se rad financira sredstvima iz Državnog proračuna. U Republici Hrvatskoj su kršenja međunarodnog humanitarnog prava odnosno Ženevskih konvencija sankcionirana kroz Kazneni zakon Republike Hrvatske, kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.
Organizacijski oblici tijela nadležnih za rješavanje ovoga pitanja pratili su razvoj državne uprave, zadržavajući načela i kontinuitet svoga rada. Od srpnja 2005. godine pitanje nestalih i nasilno odvedenih osoba u nadležnosti je Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za zatočene i nestale kao savjetodavnog i stručnog međuresornog tijela Vlade Republike Hrvatske te Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti koja obavlja stručne poslove u svezi s traženjem nestalih i nasilno odvedenih osoba.
Temeljno polazište u rješavanju pitanja zatočenih i nestalih osoba jest pravo svakog pojedinca na život, nepovredivost njegove slobode i zabrane zlostavljanja te pravo obitelji saznati istinu o sudbini svojih najbližih. Rješavanje problema nestalih osoba pretpostavka je uspostavljanja povjerenja i pomirenja u Republici Hrvatskoj, a osobito na područjima od posebne državne skrbi. Uspostava suživota i normalizacije u lokalnim zajednicama na ratom pogođenom području omogućuje djelotvornije dokumentiranje počinjenih zločina i učinkovitije procesuiranje počinitelja. Time se pravednije ostvaruju pretpostavke za zadovoljštinu stradalnicima Domovinskog rata kao i mogućnost ostvarivanja drugih prava svih stradalnika, neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti. Unatoč tome što u prošlosti nije bila do kraja izražena spremnost da se žrtvama srpske nacionalne manjine prizna status žrtava rata, na ovom se području počinju primjećivati pomaci.
Ubrzava se i dovršetak povratka i obnove te povjerenja i pomirenja u lokalnim sredinama gdje su počinjena nedjela. Rješavanje pitanja nestalih i zatočenih također je preduvjet daljnje normalizacije i unapređenje odnosa sa susjednim zemljama.67 Pitanje nestalih osoba tijesno je povezano s nizom drugih prioritetnih pitanja u Republici Hrvatskoj, od povratka prognanika i izbjeglica, uspostave suživota kao preduvjeta normalizacije života na ranije okupiranim područjima i u cjelini, prava stradalnika iz Domovinskoga rata, obnovom, ali i dokazivanjem počinjenih ratnih zločina i kaznenim progonom počinitelja. Sva ova pitanja su također preduvjet daljnjoj normalizaciji i unapređenju odnosa sa susjednim državama. Iako je poduzetim mjerama i aktivnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske riješena većina slučajeva nestalih i nasilno odvedenih osoba (najvećim dijelom kroz razmjene ratnih zarobljenika i identifikacije posmrtnih ostataka), pitanje nestalih i nasilno odvedenih osoba i danas je najteže aktualno humanitarno pitanje ratnih posljedica u Republici Hrvatskoj.
Počevši od 1991. godine, Republika Hrvatska razvija »Hrvatski model traženja nestalih osoba«. U taj model ugrađena su izravna iskustva geopolitičke, kulturološke i ostale osobitosti Republike Hrvatske kao i iskustva međunarodnih organizacija koje se bave ovim pitanjem te zemalja koje su se susrele s problemom traženja nestalih osoba. Model je primjenjiv ne samo u situacijama oružanih sukoba, nego i u svim drugim slučajevima čija je posljedica veći broj nestalih osoba (primjerice prirodne katastrofe, terorističke akcije i dr.).
Najznačajniji učinci do sada poduzetih mjera i aktivnosti, objedinjenih u «Hrvatski model traženja nestalih osoba», su sljedeći: (1) prikupljeni su i objedinjeni podaci o svim nestalim osobama u Republici Hrvatskoj, uključujući i antemortalne podatke; (2) razmijenjeno je preko 7.700 osoba (u razdoblju od 1991. – 1996.) koje su bile zatočene u logorima i zatvorima na području Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine te na ranije okupiranim područjima Republike Hrvatske; (3) pronađene su 143 masovne grobnice, te gotovo 2.000 pojedinačnih grobnih mjesta iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 4.322 osobe; (4) procesom identifikacije, koji koristi klasične sudsko-medicinske metode i metodu analize DNA, pozitivno su identificirani posmrtni ostaci 3.383 osobe; (5) organizirana je sahrana svih identificiranih posmrtnih ostataka, sukladno željama njihovih obitelji o mjestu, vremenu i obredu, a na teret sredstava osiguranih iz Državnog proračuna Republike Hrvatske.
U rješavanju sudbine zatočenih i nestalih osoba ostvarena je suradnja s obiteljima zatočenih i nestalih i udrugama koje ih okupljaju. Vlada je pravodobno i cjelovito informirala obitelji o mehanizmima, tijeku i rezultatima poduzetih aktivnosti usmjerenih na traženje njihovih članova. Vlada Republike Hrvatske je statusna pitanja obitelji zatočenih i nestalih rješavala financiranjem i potporom projektima udruga obitelji te je izgradila sustav psiho-socijalne pomoći i posebne oblike skrbi za obitelji zatočenih i nestalih osoba.
Vlada Republike Hrvatske, od 1991. godine, aktivno surađuje s međunarodnim organizacijama koje se bave pitanjem nestalih osoba: od Međunarodnog odbora Crvenoga križa, mehanizama uspostavljenih pri Ujedinjenim narodima, europskih nadzornih mehanizama te drugim međunarodnim i humanitarnim organizacijama. Međunarodni odbor Crvenoga križa je u travnju 2007. godine, zbog visokih standarda koje je Republika Hrvatska dostigla u ovom procesu, zatvorio svoj Ured u Zagrebu prenoseći pri tom, po prvi put u svojoj povijesti, podatke i odgovornosti na nadležna tijela jedne države, u ovom slučaju Republike Hrvatske.
Republika Hrvatska je u veljači 2007. godine potpisala Međunarodnu konvenciju o zaštititi svih osoba od prisilnih nestanaka (2006.)68 koja je za Republiku Hrvatsku, kao zemlju s neposrednim iskustvom o prisilno nestalim osobama, od iznimnoga značaja.
Prema podacima Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti trenutno su evidentirane 1.105 osoba, većinom nestalih 1991. i 1992. godine, te 916 osoba većinom nestalih 1995. godine – sveukupno 2.021 nestala osoba.
31. Cilj: Sustavno i konačno riješiti sve slučajeve nestalih osoba iz Domovinskog rata od 1991. do 1995. godine
31.1. Mjera: Prikupljanje pouzdanih saznanja o sudbini svih nestalih osoba te o mjestima masovnih i pojedinačnih grobnica
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave u Republici Hrvatskoj i organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.
31.2. Mjera: Unapređivati i ažurirati postojeći sustav analitičkih evidencija i baza podataka o nestalim osobama tijekom Domovinskoga rata, osobama koje su bile u zatočeništvu te ekshumiranim, identificiranim i neidentificiranim posmrtnim ostacima
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Rok: 2008. – 2011.
31.3. Mjera: Ratificirati Međunarodnu konvenciju o zaštititi svih osoba od prisilnih nestanaka
Nositelj: Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija
Rok: 2008. –2011.

32. Cilj: Pronalazak masovnih grobnica i pojedinačnih grobova, njihova ekshumacija i identifikacija pronađenih posmrtnih ostataka žrtava te dostojan pokop žrtava
32.1. Mjera: Postupanje temeljem prikupljenih saznanja o nestalim osobama i mogućim mjestima masovnih i pojedinačnih grobnica, provođenjem procesa ekshumacija i identifikacija posmrtnih ostataka i zajedničkih projekata koji se provode s međunarodnim organizacijama
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u suradnji s tijelima državne uprave, međunarodnim organizacijama
Rok: 2008. – 2011. 
Prava aktivnih sudionika i stradalnika Domovinskog rata
Zbog ogromnog doprinosa hrvatskih branitelja u stvaranju i obrani neovisnosti Republike Hrvatske, zaštita njihovih prava i prava njihovih obitelji, bio je i treba biti jedan od najznačajnijih prioriteta svake Vlade. Prema podacima iz jedinstvenog registra, registrirano je 489.407 hrvatskih branitelja i 43.131 ratnih vojnih invalida. Od Domovinskog rata pa sve do danas poduzete su mnogobrojne mjere i aktivnosti u cilju zašite dostojanstva i olakšavanja mirnodopskog života hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji koje doprinose unapređenju cjelokupnog sustava zaštite prava hrvatskih branitelja. Veliki dio tih mjera proizlazi iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. 69 Zbog njihove osobite ranjivosti posebna se pažnja poklanja zaštiti prava hrvatskih branitelja oboljelih od posttraumatskog sindroma (PTSP-a) i hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata. Slijedom navedenog, u postojeće programe koji se provode temeljem navedenog zakona potrebno je unijeti rodnu dimenziju (braniteljice).
Od mnogobrojnih mjera koje su donesene u cilju zaštite prava hrvatskih branitelja potrebno je posebno navesti: određivanje najniže mirovine za korisnike obiteljske ili invalidske mirovine hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, nezastarijevanje prava po osnovi smrti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koji je počinio samoubojstvo kao posljedicu psihičke bolesti uzrokovane sudjelovanjem u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, određena prava na stipendije tijekom srednjoškolskog obrazovanja djece hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata kao i pravo na naknadu dijela troškova poslijediplomskog studija, mogućnost dodjeljivanja jednokratne novčane pomoći socijalno ugroženim hrvatskim braniteljima, rješavanje statusa njegovatelja hrvatskih ratnih vojnih invalida I skupine sa 100% tjelesnim oštećenjem organizma (njih 435). U cilju olakšavanja mirnodopskog života hrvatskih branitelja i njihovih obitelji donesene su poticajne mjere kao što su programi stručnog osposobljavanja i zapošljavanja nezaposlenih branitelja. Kroz predmetne programe zaposleno je oko 6.500 hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, osnovano je 227 zadruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i održani su sajmovi zadruga hrvatskih branitelja. U svrhu učinkovitije integracije hrvatskih branitelja donesen je Zakon o Fondu za stipendiranje hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i djece hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.
Osim gore navedenih mjera novim propisima Republike Hrvatske koji uređuju ovo područje, sustav zaštite hrvatskih branitelja je još unaprijeđen: krug smrtno stradalih osoba koji mogu imati status branitelja iz Domovinskog rata proširen je i na pripadnike vatrogasnih postrojbi, pomorce, članove posada brodova trgovačke mornarice te na druge osobe koje su po nalogu tijela državne vlasti stradale u obrani suvereniteta Republike Hrvatske70; od sudjelovanja u pokriću dijela troškova zdravstvene zaštite (participacije) oslobađaju se članovi obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata; djeca, posvojenici i pastorci smrtno stradalih branitelja Domovinskog rata imaju pravo na obiteljsku mirovinu i nakon završetka ili prekida redovnog školovanja ako su nezaposlena, a najduže 12 mjeseci nakon prekida školovanja. Ostvareni su pomaci i na području mirovinskih prava i invalidskih prava branitelja i njihovih obitelji.
Kao što je već prethodno rečeno, prava hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a i hrvatskih vojnih invalida predstavljaju prioritet. S obzirom na navedeno olakšani su uvjeti za priznavanje statusa hrvatskog vojnog invalida iz Domovinskog rata po osnovi PTSP-a jer je propisano da medicinska dokumentacija, kojom se dokazuje da je bolest neposredna posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta Reoublike Hrvatske, ne mora nužno potjecati, odnosno biti iz razdoblja 10 godina nakon prestanka sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, već iznimno može potjecati i nakon toga roka ako je vještačenjem u zdravstvenoj ustanovi utvrđeno da je bolest moguća posljedica sudjelovanja u obrani suvereniteta RH. Nacionalnim programom u cilju osiguravanja kvalitetnije psiho-socijalne zdravstvene pomoći braniteljima su pružene mogućnosti korištenja 21 županijskog centra za psiho-socijalnu pomoć, 4 regionalna centra za psihotraumu i centra za krizno stanje.
U Republici Hrvatskoj i članovi obitelji hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine sa 100% tjelesnim oštećenjem organizma mogu ostvariti pod posebnim uvjetima status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Hrvatski ratni vojni invalidi I. skupine sa 100% tjelesnim oštećenjem organizma imaju pravo na dodjelu osobnih automobila. 71 Temeljem sporazuma na realizaciji liječenja hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata I. skupine sa 100% tjelesnim oštećenjem organizma u hiberbaričnoj komori u Splitu su uređeni apartmani za invalide i njihovu pratnju, a radi olakšavanja njihova liječenja. Nizom projekata uklonjene su arhitektonske barijere različitih objekata i institucija u svrhu olakšavanja pristupačnosti osobama s invaliditetom bez obzira na prirodu i porijeklo invaliditeta.
33. Cilj: Poticanje zapošljavanja hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata provedbom Programa stručnog osposobljavanja i zapošljavanja hrvatskih branitelja i djece smrtno stradalih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata
33.1. Mjera: Omogućiti stručno osposobljavanje za hrvatske branitelje i djecu smrtno stradalih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Rok: 2008. – 2011.
33.2. Mjera: Omogućiti samozapošljavanje hrvatskih branitelja i djece smrtno stradalih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Rok: 2008. – 2011.
33.3. Mjera: Osigurati potporu za proširenjem postojeće djelatnosti poduzetnicima koji zapošljavaju hrvatske branitelje odnosno djecu smrtno stradalih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Rok: 2008. – 2011.
33.4. Mjera: Omogućiti poticanje osnivanja zadruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Rok: 2008. – 2011.
33.5. Mjera: Osigurati potporu projektima zadruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Rok: 2008. – 2011.

34. Cilj: Unapređenje psihosocijalne i zdravstvene skrbi za hrvatske branitelje
34.1. Mjera: Osigurati psihosocijalnu i zdravstvenu skrb članovima obitelji hrvatskih branitelja
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Rok: 2008. – 2011.
34.2. Mjera: Organizirati istraživanja psihosocijalnih i zdravstvenih posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Rok: 2008. 
Pravo na pošteno suđenje
Republika Hrvatska stranka je brojnih međunarodnih dokumenata, između ostalog Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i Opće deklaracije o ljudskim pravima. Ujedno je Republika Hrvatska aktivna u razmatranju drugih europskih dokumenata, primjerice Konvencije Vijeća Europe o naknadi žrtvama kaznenih djela, čije je ratificiranje planirano do kraja 2008. godine te je predviđeno osnivanje radne skupine u svezi donošenja Zakona o naknadi štete žrtvama kaznenih djela nasilja kao i uspostava sustava naknade štete žrtvama nasilnih kaznenih djela u Republici Hrvatskoj.
Republika Hrvatska kontinuirano surađuje s Vijeće Europe, OESS-om te institucijama Europske unije u pitanjima koja se odnose na funkcioniranje pravosuđa u Republici Hrvatskoj. Sve ove organizacije i institucije analizirale su stanje u pravosudnom sustavu u Republici Hrvatskoj i donijele niz preporuka usmjerenih na poboljšanje stanja.72 Ova tijela su donijela i pojedine dokumente koje Republika Hrvatska ugrađuje u svoj pravni sustav u procesu usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije. U prvom redu to se odnosi na relevantne direktive kao i na dokumente koje je donijelo Vijeće Europe.
Ustav Republike Hrvatske (čl. 29. st. 1.) određuje da »svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama«.
U Republici Hrvatskoj prepoznati su problemi u okviru pravosuđa koji su u nekim slučajevima onemogućili ostvarivanje prava na pravično suđenje. Stoga je Republika Hrvatska donijela Strategiju Reforme pravosuđa koja predviđa kako izmjene u zakonodavstvu tako i mjere na uspostavi drugačije prakse u funkcioniranju pravosudnih tijela te mjere edukacije svih sudionika u sudskom postupku. Akcijski plan za provedbu Strategije reforme pravosuđa definira nositelje i rokove za pojedine mjere te sredstva za njihovo izvršavanje. Ranije spomenute preporuke provode se kroz realizaciju Strategije reforme pravosuđa i Akcijskog plana Strategije te je dio njih već implementiran a dio će biti realiziran kroz ostvarivanje daljnjih mjera iz Akcijskog plana Strategije reforme pravosuđa.
Temeljni cilj reforme hrvatskog pravosuđa je stvaranje pravne sigurnosti za sve građane i druge pravne subjekte kao nezamjenjiv dio pojma pravne države te postizanje učinkovitog pravnog sustava. Upravo zato diferencirano i paralelno Republika Hrvatska radi na stvaranju čitavog niza preduvjeta potrebnih za njegovo djelovanje i održavanje.
Provedba Strategije reforme pravosuđa je u punom zamahu i intenzivno se provodi. Akcijski plan provedbe ove strategije sastoji se od 95 mjera koje se implementiraju i daju dobre rezultate a budući su određene mjere završene, plan je revidiran krajem 2006. godine i nadopunjen novim mjerama. Uspostavljena je organizacijska struktura za provedbu i praćenje. Nadalje, provedena je analiza zakonodavstva te su izvršene određene izmjene. Izmijenjeni su Zakon o sudovima, Zakon o parničnom postupku, Zakon o ovrsi.
U hrvatskom pravosudnom sustavu došlo je do situacije nagomilavanja zaostataka u rješavanju sudskih predmeta te se prišlo analizi problema i definiranju mjera za smanjivanje zaostataka. Poduzet je niz mjera vezano za skraćivanje sudskih postupaka u okviru provođenja mjera Strategije reforme pravosuđa. U razdoblju od 1. siječnja 2006. do 30. lipnja 2007. godine, broj neriješenih predmeta u kaznenoj grani sudovanja, starih tri ili više godina, je smanjen za oko 50% (s 15.149 predmeta broj se smanjio na 7.241). U istom periodu u građanskoj grani sudovanja, 73 broj neriješenih starih predmeta se smanjio sa 170.938 na 132.651 (ili za 38.287 predmeta, odnosno 22,40%). Međutim, za najopterećenije sudove – Općinski sud u Zagrebu i Općinski sud u Splitu dodatno se prate podaci i za svaku godinu u kojoj je tužba podnesena, a predmet nije riješen. Nadalje, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske je do 31. srpnja 2007. godini rješenjem ustupio preko 40.000 predmeta na rješavanje drugim stvarno nadležnim sudovima, samo u 2007. godini 8.693 predmeta.
Vrhovni sud Republike Hrvatske uveo je (2007.) i program praćenja kaznenih predmeta u kojima postoji mogućnost nastupanja zastare. Predviđeno je praćenje za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 30. ožujka 2008. godine s ciljem utvrditi u kojim kaznenim predmetima je ili već nastupila ili prijeti nastupanje zastare kaznenoga progona. Time se želi spriječiti nastupanje zastare kaznenog progona u onim predmetima u kojima ona u narednom razdoblju može nastupiti ali i sankcioniranje neopravdanog nastupanja zastare kaznenoga progona koje bi bilo rezultat neurednog rada sudova odnosno pojedinih sudaca. Sudbena tijela nastavit će s praćenjem učinkovitosti rada sudova, kao i poduzimanjem drugih mjera koje trebaju dovesti do dovršetka sudskih postupaka u razumnom roku.
Zakonom o sudovima (2005.) uveden je institut zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku te je zaživio u praksi. Za odlučivanje o zaštiti na suđenje u razumnom roku nadležan je neposredno viši sud u odnosu na sud nadležan za odlučivanje o meritumu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nadležan za odlučivanje u predmetima zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na predmete pred županijskim, Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske i Upravnim sudom Republike Hrvatske. U razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja 2007. g. ukupno je zaprimljeno 819 predmeta za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Od ukupno 1308 predmeta u radu, riješeno je 819 predmeta, a 489 predmeta je još ostalo neriješeno.
Iz iznijetih podataka proizlazi da je mjera zaštite prava na suđenje u razumnom roku do sada dala rezultate.
Tijekom ratnog perioda u Republici Hrvatskoj počinjen je veliki broj kaznenih djela koja bi se mogla okarakterizirati kao ratni zločini. U prvim postupcima procesuiranja ratnih zločina, bili su vidljivi određeni problemi u vođenju ovih postupaka. Stoga se prišlo preispitivanju postojeće sudske prakse i poduzimanju koraka za njezino ujednačavanje.
Budući da su se u početnim godinama suđenja za ratne zločine relativno često odvijala u odsutnosti, nizom Okruglih stolova održanih u suradnji s OESS-om 74prenijet je jasno artikuliran stav Vlade RH sudionicima – lokalnim čelnicima, predstavnicima manjina, organizacijama civilnoga društva, pravosudnim dužnosnicima o nužnosti i potrebi procesuiranja svih predmeta ratnih zločina, neovisno o počiniteljima. Uočava se trend smanjenja donošenja presuda u odsutnosti.
Procesuiranje ratnih zločina se kontinuirano prati pri čemu Ministarstvo pravosuđa posebno surađuje s OESS-om, čija izvješća ukazuju na napredak u zaštiti ljudskih prava na ovom području.
U području ostvarivanja prava na besplatnu pravnu pomoć, Republika Hrvatska do sada nije uspostavila cjelovito uređen sustav pružanja pravne pomoći određenim kategorijama građana koji zbog svojih materijalnih i socijalnih uvjeta ne mogu sami osigurati odgovarajuću pravnu pomoć u sudskim i drugim postupcima. Pojedini segmenti osiguravanja pravne pomoći građanima uređeni su Zakonom o kaznenom postupku,75 Zakonom o parničnom postupku,76 Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima,77 Zakonom o odvjetništvu,78 kao i nekim drugim zakonima. Uređivanje ovog pitanja sastavni dio usklađivanja s pravnim stečevinom Europske unije, budući da je osiguranje adekvatne pravne pomoći jedna od pretpostavki za pravično suđenje. Na definiranju zakonskih rješenja surađuje se sa stručnjacima Vijeća Europe. U cilju reguliranja navedene problematike, Republika Hrvatska je pristupila izradi Zakona o ostvarivanju prava na pravnu pomoć.79
35. Cilj: Uspostava priznatih međunarodnih standarda u ostvarivanju prava na pošteno suđenje
35.1. Mjera: Dosljedna provedba Strategije reforme pravosuđa posebno u odnosu na rokove određene Akcijskim planom Strategije reforme pravosuđa
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2008. – 2011.

36. Cilj: Povećati kvalitetu i učinkovitost rada pravosuđa
36.1. Mjera: Daljnje smanjivanje sudskih zaostataka
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa u suradnji s Vrhovnim sudom RH
Rok: 2008. – 2011.
36.2. Mjera: Provoditi kontinuirano obrazovanje sudaca, odvjetnika i državnih odvjetnika
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa-Pravosudna akademija, Odvjetnička akademija
Rok: 2008. – 2011.
36.3. Mjera: Razvijati integrirani sustav upravljanja sudskim predmetima
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa u suradnji sa sudovima
Rok: 2010.
36.4. Mjera: Stimulirati i razvijati alternativne načine rješavanja sporova (arbitraža i mirenje)
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2011.
37. Cilj: Osigurati dostupnost pravne zaštite svim građanima
37.1. Mjera: Uspostaviti sustav besplatne pravne pomoći
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. 
Zaštita žrtava/svjedoka
Novi pristup žrtvama i svjedocima utemeljen je Deklaracijom Ujedinjenih naroda o temeljnim načelima pravde za žrtve kaznenih djela i zlouporabe moći (1985.). Deklaracijom postavljeni standardi zaštite temeljnih prava žrtava služe kao smjernice za reforme nacionalnih kaznenopravnih sustava. Reformski napori praćeni su promjenom paradigme u odnosu na svjedoke i žrtve na koje se više ne gleda kao na puko sredstvo za utvrđivanje činjenica, već kao na subjekte čija temeljna prava svi trebaju poštovati. Istovremeno, sve veći zahtjevi građana za učinkovitim pravosuđem postavljaju pred nacionalne vlade obvezu nalaženja odgovora na izazov pravovremenog osiguranja dokaza, koji kod najtežih kaznenih djela najčešće ovise o odazivu svjedoka i žrtava. Svaka dosljedna reforma pravosuđa mora obuhvatiti i razvoj sustava zaštite i podrške žrtvama/svjedocima u okviru kaznenopravnog sustava.
Uz spomenutu Deklaraciju, od međunarodnih dokumenata koji se bave problematikom zaštite žrtava/svjedoka valja posebno istaknuti dokumente Vijeća Europe i to Europsku konvenciju o naknadi štete žrtvama kaznenih djela nasilja (1983.)80 te čitav niz preporuka od kojih je najznačajnija Preporuka Rec (2006)8 o podršci žrtvama zločina.81 Čitav niz presuda Europskog suda za ljudska prava odnosi se na problematiku zaštite prava žrtava/svjedoka u okviru kaznenog postupka (npr. korištenje anonimnih svjedoka, pravo naknade štete i dr.).
Dokumenti Europske unije koji se odnose na zaštitu prava i pružanje podrške žrtvama/svjedocima su: Okvirna odluka o položaju žrtava u kaznenom postupku (2001.), Direktiva 2004/80/EC koja se odnosi na naknadu štete žrtvama kaznenih djela (2004.) te Europska konvencija o djelovanju protiv trgovine ljudima (2005.).
Zaštitu žrtava/svjedoka kaznenih djela osiguravaju različiti propisi u Republici Hrvatskoj. Zakonom o policiji koji propisuje dužnost pružanja zaštitite žrtvama i drugim osobama koje su dale ili mogle dati podatke važne za kazneni postupak ili osobu koja je s navedenim osobama u vezi ako im prijeti opasnost od počinitelja ili drugih osoba. Vlada Republike Hrvatske uredbom propisuje vrste mjera i postupak zaštite žrtava kaznenih djela te drugih osoba iz članka 129. stavkom 2. Zakona o policiji. U tom smislu donijet je Pravilnik o načinu provedbe zaštitnih mjera82 koje su Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji stavljene u nadležnost policije. Također, izrađen je i Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji koji sadrži zakonom prihvaćenu definiciju nasilja, obveza svih nadležnih državnih tijela i drugih čimbenika koji sudjeluju u njegovom sprečavanju, otkrivanju i suzbijanju kao i oblike, načine i sadržaje suradnje. Zakon o kaznenom postupku i Zakon o sudovima za mladež predviđaju čitav niz mjera kojima se štiti sigurnost, privatnost osobnog i obiteljskog života svjedoka/žrtava te ih se štiti od sekundarne viktimizacije u okviru kaznenog postupka.83 Kazneni zakon predviđa neka samostalna kaznena djela kojim je svrha zaštita žrtava/svjedoka.84 Zakon o suzbijanju organiziranog kriminaliteta i korupcije regulira uvjete pod kojima netko postaje svjedok pokajnik, status i ispitivanje svjedoka pokajnika.85 Zakon o zaštiti svjedoka predviđa mjere zaštite svjedoka/žrtava izvan kaznenog postupka i to tjelesnu i tehničku zaštitu, premještanje, prikrivanje identiteta i vlasništva, promjena identiteta. Zakon o prekršajima puno je oskudniji od Zakona o kaznenom postupku u odredbama koje imaju funkciju zaštite svjedoka/oštećenika. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji predviđa da će radi zaštite i osiguranja osobe izložene nasilju nadležni sud izdati nalog policijskim službenicima da otprate osobu izloženu nasilju u kuću, stan ili drugi stambeni prostor radi uzimanja određenih isprava, odjeće, novca i drugih stvari za ostvarivanje njenoga svakodnevnoga života. Povrh toga sud može počinitelju nasilja u obitelji izreći zaštitne mjere i to samostalno ili uz druge prekršajne sankcije.86 Članak 8. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava posvećen je zaštiti svjedoka, žrtava i drugih osoba.
Postoje određeni nedostaci u zakonodavnom okviru u vezi sa zaštitom prava žrtava/svjedoka: nije regulirana naknada štete od strane države žrtvama kaznenih djela, nema dovoljno mehanizama za smanjenje sekundarne viktimizacije, postoje propusti u reguliranju zaštite sigurnosti svjedoka te njihove privatnosti, a pružanje besplatne pravne pomoći je tek djelomično propisano, itd.
Nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti svjedoka (2004.), Ministarstvo unutarnjih poslova je ustanovilo Jedinicu za zaštitu svjedoka kao posebnu organizacijsku cjelinu u sastavu Ravnateljstva policije Ministarstva unutarnjih poslova. Jedinica 87 je osnovana u svrhu pružanja zaštite i pomoći ugroženim žrtvama/svjedocima i njima bliskim osobama koje su izložene ozbiljnijoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega zbog iskazivanja u kaznenim postupcima za određen krug kaznenih djela.88
U okviru Uprave za međunarodnu pravnu pomoć, suradnju i ljudska prava Ministarstva pravosuđa postoji Odjel za podršku svjedocima i sudionicima u postupcima za kaznena djela ratnih zločina. Odjel obavlja stručne poslove pružanja pravne i fizičke zaštite, psihološke pomoći te pomoći u pronalaženju, pripremanju odlazaka i organizaciji putovanja za svjedoke i druge sudionike na glavne rasprave (istražna ročišta) u kaznenim postupcima za ratne zločine koji se vode na sudovima u i izvan Republike Hrvatske. Odjel je uključen u projekt uspostave i širenja sustava podrške žrtvama kaznenih djela te će biti uključen i u predstojeći projekt koji će se provoditi u suradnji s UNDP-om.
Nedavno u sklopu projekta koji se vodio u suradnji s ambasadom Velike Britanije pokrenuta je grupa za pružanje pomoći svjedocima pri sudu u Vukovaru. Niz udruga koje se bave ljudskim pravima žena (npr.: B.a.b.e, Autonomna ženska kuća i druge) pružaju informacije i različite oblike pomoći i savjetovanja ženama žrtvama obiteljskog i seksualnog nasilja.
Zapravo u Republici Hrvatskoj ne postoji organizirana i sustavna pomoć žrtvama/svjedocima. Postoje određeni pokušaji koji su tek u povojima. Naravno, određene oblike pomoći žrtvama kaznenih djela pružaju zdravstvene i socijalne službe. Potreba za sustavom podrške žrtvama/svjedocima je velika i to ne samo na strani svjedoka, već i na strani samih sudaca koji često uočavaju potrebe koje žrtve/svjedoci imaju, ali se njima jednostavno nemaju vremena baviti ili nemaju dostatno znanje o tome kako žrtvama/svjedocima pomoći. Posebno je važno osigurati informiranje žrtava/svjedoka o njihovim pravima i tijeku kaznenog postupka, pružanje psihološke i emocionalne podrške te osiguranja besplatne pravne pomoći. Postoji i velika potreba za sustavnim usavršavanjem svih koji dolaze u kontakt sa žrtvom/svjedocima o pravima žrtava/svjedoka te načinima postupanja s njima i oblicima pružanja podrške, naročito psihičke i emocionalne.
38. Cilj: Uspostaviti sustav za pružanje podrške žrtvama/svjedocima
38.1. Mjera: Osnovati službe za pomoć žrtvama/svjedocima pri sudovima
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2011.
38.2. Mjera: Uključiti organizacije civilnoga društva u aktivnosti podrške žrtvama/svjedocima
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2011.
38.3. Mjera: Promovirati razvoj specijaliziranih organizacija/službi za pomoć određenim kategorijama žrtava89.
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.
38.4. Mjera: Opremiti sudove u svrhu zadovoljavanja potreba žrtava/svjedoka90
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2011.

39. Cilj: Promovirati prava žrtava te podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela
39.1. Mjera: Izraditi vodiče postupanja sa žrtvama/svjedocima i načinima njihova ispitivanja
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2009.
39.2. Mjera: Organizirati treninge za usavršavanje policijskih službenika, državnih odvjetnika, odvjetnika i sudaca, osoba koje bi radile u službama/organizacijama za pružanje podrške žrtvama/svjedocima, volontera kao i drugih stručnih osoba koje svakodnevno dolaze u dodir sa žrtvama glede prava žrtava/svjedoka.
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa-Pravosudna akademija u suradnji s Hrvatskom odvjetničkom komorom te Ministarstvo unutarnjih poslova – Policijska akademija
Rok: 2008. – 2011. 
Sloboda medija
Dokumenti Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe definiraju slobodu govora kao jedno od najvažnijih ljudskih prava koja je nužna za funkcioniranje svakog demokratskog društva: Opća deklaracija o ljudskim pravima (čl. 19.), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (čl. 19.), Deklaracija o slobodi izražavanja i informiranja Vijeća Europe, Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (čl. 10.). U kontekstu prava na slobodu govora na regionalnom nivou nužno je spomenuti Okvirnu konvenciju za zaštitu manjina i Europsku povelju o regionalnim jezicima ili jezicima manjina.
UN-ov Odbor za ljudska prava u svojim Općim komentarima dodatno pojašnjava da »prakticiranje prava na slobodu izražavanja nosi sa sobom posebne dužnosti i odgovornosti, te su zbog toga dozvoljene određene restrikcije tog prava koje se odnose na interese drugih osoba ili društva u cjelini«. 91
Nužno je uskladiti pravo na slobodu izražavanja i zakonsku zabranu »govora mržnje« pri čemu valja voditi brigu da restriktivne mjere ne zadiru prekomjerno u pravo na slobodu izražavanja.
Republika Hrvatska je ustavnim odredbama zagarantirala slobodu mišljenja i izražavanja misli kroz slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora, javnog nastupa te slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Nacionalno zakonodavstvo92 je uskladila s međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka te preporukama Vijeća Europe i Europske unije. Zabranila je cenzuru te jamči novinarima pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.
Ustavom i zakonima zajamčena je sloboda javnog priopćavanja. Sloboda javnog priopćavanja obuhvaća osobito slobodu izražavanja misli, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i širenja informacija, slobodu tiska i raspačavanja tiska i drugih javnih glasila te proizvodnju i emitiranje radijskog i televizijskog programa, slobodu primanja ideja i informacija kao i slobodu osnivanja pravnih osoba za obavljanje djelatnosti javnog priopćavanja. Nitko nema pravo prisilom ili zlouporabom položaja utjecati na sadržaj i tijek javnog priopćavanja ili na bilo koji drugi način nezakonito organizirati slobodu javnog priopćavanja.
U kontekstu nacionalnih manjina, zajamčena je sloboda proizvodnje i emitiranja radijskoga i televizijskog programa te je propisano da će država materijalno potpomagati izdavanje tiska i drugih javnih glasila te proizvodnju i emitiranje programa radijskih i televizijskih programa na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Također se osiguravaju uvjeti za izdavanje sredstava javnoga priopćavanja namijenjenih izvješćivanju osoba s posebnim potrebama kao i pripadnika drugih društvenih i kulturnih skupina.
Zakonom je regulirano emitiranje posebnih vjerskih programa od strane elektroničkih medija te pravo vjerske zajednice na samostalno obavljanje djelatnosti javnog priopćavanja.
Uz zaštitu i promicanje ljudskih prava, propisi koji uređuju područje medija pridonose i pluralizmu i raznovrsnosti medija. Unatoč tome zamjetna je korporizacija i monopol u vlasništvu medija.
Mediji su značajan subjekt u podizanju svijesti javnosti o potrebi zaštite i promicanja ljudskih prava. Ali isto tako svojim djelovanjem mediji ponekad krše određena temeljna ljudska prava (primjerice pravo na privatnost), odnosno potiču kršenja ljudskih prava (»govor mržnje«).
Na temelju zakonske regulative mediji su obvezni pridonositi poštovanju i promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda. U provedbi zakonskih odredbi razvidan je nedostatan interes medija za navedenu problematiku. Posebnu pažnju treba posvetiti projektima i programima na području kulture kojima se nedvojbeno štite i promiču ljudska prava.
40. Cilj: Razvijati autonomiju medija
40.1. Mjera: Uvažavajući načela slobode medija, organizirati okrugle stolove, seminare i radionice za novinare, nakladnike, predstavnike organizacija civilnoga društva te poticati samoregulaciju i koregulaciju u području medija
Nositelj: Ministarstvo kulture u suradnji s Vijećem za elektroničke medije i Hrvatskim novinarskim društvom
Rok: 2008. – 2011.

41. Cilj: Unaprijediti poštivanje pravila novinarske etike i struke
41.1. Mjera: Upoznavanje s pravnom stečevinom Europske unije i aktima Vijeća Europe koji se odnose na medije
Nositelji: Ministarstvo kulture u suradnji s Vijećem za elektroničke medije i Hrvatskim novinarskim društvom, organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.
41.2. Mjera: Upoznavanje novinara, urednika i glasnogovornika u tijelima državne vlasti o ljudskim pravima
Nositelj: Ministarstvo kulture i Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s Vijećem za elektroničke medije i Hrvatskim novinarskim društvom, Hrvatskom radiotelevizijom i organizacijama civilnog društva
Rok: 2008. – 2011. 
Pravo na pristup informacijama
Otvorenost tijela javnih vlasti prema svojim građanima omogućava korekciju njihova djelovanja, te je u tom smislu od velikog značaja za učinkovito obnašanje vlasti i razumno donošenje političkih odluka. Osim navedene pretpostavke opće otvorenosti vlasti, u demokratskim se zemljama pitanje prava građana/ki na konkretne informacije u posjedu tijela javnih vlasti postepeno prihvaća kao temeljno ljudsko pravo. U širem smislu građani imaju pravo da im se objasne razlozi određenih postupaka tijela vlasti, te da im se omogući pristup predmetima i svim informacijama od javnog značaja. U povijesnom kontekstu prvi je Zakon o slobodi informacija usvojen u Švedskoj davne 1766. godine, a pravo na pristup informacijama bilo je spomenuto i u francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građana (1789.). Na razini međunarodnih standarda na području zaštite ljudskih prava pravo na informaciju se po prvi puta navodi u članku 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima i članku 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali i u kontekstu članaka 3., 5., 6., 8. i 10. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.
Do daljnje razrade prava na pristup informacijama dolazi nakon što organizacije civilnog društva počinju aktivnije isticati važnost tog prava za ostvarenje mnogih drugih temeljnih ljudskih prava (primjerice, prava glasa na izborima). Nakon jačanja pokreta za ljudska prava u SAD-u tijekom 60-ih godina proteklog stoljeća donosi se Freedom of Information Act, a mnoge druge zemlje tadašnjeg «zapada» uskoro usvajaju zakone i propise kojima se ovo pravo normira. U zadnjih dvadesetak godina mnoge tranzicijske zemlje istočne Evrope, kao i zemlje u razvoju donose zakone o pravu na pristup informacijama. U području zaštite okoliša pravo na pristup informacijama građana dodatno je ojačano 1998. godine kroz tzv. Aarhušku konvenciju93, a donosi se i cijeli niz konkretnijih konvencija, deklaracija i preporuka Vijeća Europe te Europske unije.94
Kada je riječ o Republici Hrvatskoj, od Ustava Republike Hrvatske (1990.), pravo na pristup informacijama se prepoznaje kao ustavom zajamčeno temeljno ljudsko pravo. Iako je mogućnost konkretnog ostvarenja tog prava u odredbi Ustava koja se direktno odnosi na ovo pravo (čl. 38. st.)95 ograničena na predstavnike medija, većina pravnih stručnjaka smatra kako ova činjenica ne sprječava širenje kruga ovlaštenika kojima se osigurava pristup informacijama96, što je donošenjem Zakona o pravu na pristup informacijama u listopadu 2003. godine i učinjeno. Ukoliko pravo na pristup informacijama razumijemo kao ustavom zajamčeno pravo svih građana ove zemlje, onda postoje pravni temelji za podnošenje ustavne tužbe u pojedinačnim slučajevima uskrate ostvarenja ovog prava.
Kada je riječ o konkretnom ostvarenju prava na pristup informacijama, važno je imati na umu kako je otvorenost načelo koje ima prvenstvo, ali i da to načelo nije apsolutnog karaktera. U skladu s odredbama čl. 16. Ustava iz kojih je jasno da izuzeci (ograničenja ljudskih prava i temeljnih sloboda navedenih u Ustavu RH) moraju biti zakonski propisani i razmjerni svrsi, čl. 8. Zakona o pravu na pristup informacijama definira kako se izuzeci mogu odnositi na informacije koje su vezane uz domenu tajnosti i privatnosti te zaštitu interesa taksativno navedenih u zakonu (npr. zaštita sudskog ili drugog postupka, zaštita života, zdravlja itd.). Zakon o tajnosti podataka97 preciznije definira područja unutar kojih se određeni podaci mogu klasificirati, ali samo u slučaju da je riječ o podacima od sigurnosnog interesa za Republiku Hrvatsku. U članku 3. Zakona o tajnosti podataka navodi se kako se klasificiranim podatkom ne mogu proglasiti podaci radi prikrivanja kaznenog djela, prekoračenja ili zlouporabe ovlasti te drugih oblika nezakonitog postupanja u državnim tijelima. Članak 16. uvodi termin interesa javnosti i vezuje ovaj zakon sa Zakonom o pravu na pristup informacija. Građanin koji smatra kako nije dobio potpunu i točnu informaciju može pokrenuti upravni spor pri Upravnom sudu Republike Hrvatske. Praksa Upravnog suda u ovim predmetima pokazuje kako se isti sud vrlo rijetko upušta u meritorno odlučivanje o predmetu postupka.98 Istovremeno, iskustva drugih zemalja ukazuju na to kako bi se trebalo razmotriti mogućnosti osnivanja posebne institucije koja će rješavati o žalbama ovlaštenika vezanim za ostvarenje prava na pristup informacija ili pak širenja mandata jedne od postojećih institucija za zaštitu ljudskih prava u ovom segmentu. S druge strane, Zakon o zaštiti osobnih podataka99 regulira pitanje zaštite određenih osobnih podataka koji po svojoj prirodi pripadaju području privatnosti građana. Izmjenama donesenim tijekom 2006. Zakon o zaštiti osobnih podataka sadržajno je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije100, a provedbu odredbi ovog zakona u praksi osigurava Agencija za zaštitu osobnih podataka.
Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva 2007. – 2011. u jednim od planiranih ciljeva će unaprijediti načine informiranja građana izmjenama postojeća i donošenjem zakona i drugih propisa kojima se utvrđuje pravo na pristup informacijama i sudjelovanje javnosti u odlučivanju o pitanjima važnim za opću dobrobit.
Unatoč tome što je šire pitanje javnosti postupanja tijela javne vlasti djelomično regulirano cijelim nizom drugih zakonskih akata, izuzetci ostvarenja prava građana na informacije moraju biti ograničeni na područje tajnosti i privatnosti. Upravo u ovom kontekstu važno je definirati kako se provodi postupak odlučivanja o ovim izuzetcima, te kako djeluje mehanizam nadzora donesenih odluka. U tom smislu područja koja bi se Zakonom o pravu na pristup informacijama trebala dodatno urediti tiču se načela razmjernosti, testa javnog interesa i mogućnosti ustavnopravne zaštite u slučajevima u kojima građanin nije zadovoljan odgovorom tijela javne vlasti, a koja su sadržana u Preporuci (2002.) 2 Vijeća Europe.
Dosadašnja praksa pokazuje kako treba dodatno ojačati provedbu određenih odredbi Zakona o pravu na pristup informacija s obzirom na to da relevantna istraživanja pokazuju da tijela državne uprave u Republici Hrvatskoj u gotovo 50% postavljenih zahtjeva nisu postupila sukladno odredbama navedenog Zakona101. U cilju bolje i učinkovitije provedbe ovog Zakona potrebno je posebnu pažnju posvetiti obrazovanju o pravu na pristup informacijama zaposlenima u tijelima javne vlasti. Osim toga, potrebno je dovršiti postupak imenovanja službenika za informacije kao i osnivanja kataloga informacija, a popis tijela javnih vlasti treba biti obuhvatniji i određeniji102.
42. Cilj: Omogućiti učinkovitu primjenu ustavnog prava na pristup informacijama
42.1. Mjera: Razmotriti uvođenje posebnog tijela koje bi se bavilo zaštitom prava na pristup informacijama
Nositelj: Središnji državni ured za upravu u suradnji s Pravnim fakultetom, organizacijama civilnoga društva koje djeluju na području promicanja i zaštite ljudskih prava te međunarodnim stručnjacima
Rok: 2009.
42.2. Mjera: Dorađivanje popisa tijela javne vlasti
Nositelj: Središnji državni ured za upravu u suradnji s Pravnim fakultetom, organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. 
Vjerska prava i slobode
Ustavom Republike Hrvatske je propisano da svaki čovjek i građanin ima jednaka prava i slobode neovisno o njegovoj vjeri te mu se jamči sloboda savjesti i vjeroispovijesti te slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.103
Temeljeno na ustavnim odredbama, a u skladu s odredbama Opće deklaracija o ljudskim pravima104 i odredbama Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda105 donesen je Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica.106
Prema Ustavu i navedenom Zakonu, sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene su od države. Vjerske zajednice samostalno i slobodno određuju svoju unutarnju organizaciju, a svoje djelovanje u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Vjerske zajednice slobodne su javno obavljati vjerske obrede, osnivati socijalne i dobrotvorne ustanove te njima upravljati.
Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica definira se pravni položaj vjerskih zajednica, regulira se financijska potpora od strane vlade, porezne olakšice i vjersko obrazovanje u školama. Ovim Zakonom poboljšalo se reguliranje prava vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj u odnosu na prethodno stanje stvari. Pitanja od zajedničkog interesa za Republiku Hrvatsku i neku ili više vjerskih zajednica mogu se uređivati i ugovorom kojeg sklapaju Vlada Republike Hrvatske i vjerska zajednica. Tako su sklopljeni međunarodni ugovori između Republike Hrvatske i Svete Stolice na područjima: dušobrižništva katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske (1996.);107 odgoja i kulture (1996.);108 pravnih pitanja (1996.)109 te gospodarskih pitanja (1998.). 110 Vlada Republike Hrvatske je, po uzoru na ugovore sa Svetom Stolicom, sklopila niz ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa s glavnim vjerskim zajednicama u Republici Hrvatskoj 111 (npr. katoličkom, pravoslavnom, muslimanskom) dok je sa židovskom u tijeku postupak pregovora.
Povrat nacionalizirane i konfiscirane crkvene imovine reguliran je Zakonom o povratu imovine oduzete ili nacionalizirane za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (nadopunjen 2002. godine). Povrat se ne odvija prema očekivanjima pojedinih vjerskih zajednica. Većina vjerskih zajednica drži da je povrat imovine prioritet i žali se na sporost u rješavanju tog problema.
Brakovi sklopljeni od strane 15 vjerskih zajednica koje imaju sporazume s državom službeno su priznati te ih nije potrebno posebno registrirati kod matičara.
Prema Ustavu roditelji imaju posebnu ulogu i važnost u odgoju djece i potpuno su slobodni u izboru odgoja svojeg djeteta. Prema navedenom roditelji odlučuju o vjerskom odgoju djeteta. Vjerski odgoj se ustrojava u ustanovama predškolskog odgoja na traženje roditelja ili skrbnika, a program predškolskog odgoja sadrži vjerski odgoj u skladu sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica te ugovorom između vjerske zajednice i Vlade Republike Hrvatske. U osnovnim i srednjim školama ustrojava se nastava vjeronauka kao izbornog predmeta sukladno propisanom nastavnom planu i programu te ugovorom između vjerske zajednice i Vlade Republike Hrvatske.
U zatvorskom sustavu osobe lišene slobode ostvaruju svoje pravo na vjeroispovijest. Bolesnici koji se nalaze u zdravstvenim ustanovama i korisnici u ustanovama socijalne skrbi ostvaruju svoje vjerske potrebe na način predviđen zakonom (pravo na prehranu u skladu sa svojim svjetonazorom, obavljanje vjerskih obreda i sl.). Ugovorima između Republike Hrvatske i pojedinih vjerskih zajednica omogućeno je pravo na dušobrižništvo pripadnika Ministarstva obrane te oružanih snaga i policije.
43. Cilj: Podržavati ostvarivanje prava na vjeroispovijest svim građanima Republike Hrvatske
43.1. Mjera: Osigurati uvjete za ostvarivanje prava na vjeroispovijest osobama lišenim slobode, osobama u zdravstvenim i socijalnim ustanovama, pripadnicima Ministarstva obrane, oružanih snaga te policije.
Nositelj: Komisija za odnose s vjerskim zajednicama u suradnji s tijelima javne uprave
Rok: 2008. – 2011.

44. Cilj: Ujednačiti položaj svih vjerskih odgojno-obrazovnih ustanova pod jednakim kriterijima
44.1. Mjera: Osigurati ujednačeno financiranje vjerskih odgojno – obrazovnih ustanova
Nositelj: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Rok: 2011.

45. Cilj: Osigurati svim vjerskim zajednicama ostvarivanje vlasničkih prava
45.1. Mjera: Ubrzati povrat vlasništva i naknadu štete za oduzeta vlasnička prava u svim slučajevima kad je to moguće
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2008. – 2011.

46. Cilj: Podržati sudjelovanje vjerskih zajednica u stvaranju programa u sredstvima javnog priopćavanja
46.1. Mjera: Uključivanje predstavnika vjerskih zajednica u stvaranju programa vjerskog sadržaja u sredstvima javnog priopćavanja
Nositelj: Komisija za odnose s vjerskim zajednicama
Rok: 2008. – 2011. 

Pravo na rad
Sloboda rada,112 pravo na rad113 te pravo na radničko i poslodavačko udruživanje114 (iz čega je izvedeno i pravo na štrajk115) kao temeljna prava, zajamčena su u Republici Hrvatskoj međunarodnim izvorima prava i Ustavom RH. Kao posebno pravo, izrijekom navedeno u Ustavu Republike Hrvatske, stoji i pravo svakog državljanina da, pod jednakim uvjetima, sudjeluje u obavljanju javnih poslova i bude primljen u javnu službu.116
Kao prava tzv. druge generacije ljudskih prava, gore navedena prava sadržana su u većini međunarodnih izvora koji reguliraju ljudska prava i to kako globalnih, Opća deklaracija o ljudskim pravima (1946.), Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.), tako i regionalnih (Europska konvencija o ljudskim pravima (1950.) i Europska socijalna povelja (1961.). Među najvažnijim izvorima međunarodnog prava koji reguliraju ovo područje su konvencije i preporuke Međunarodne organizacije rada.
U zaštiti ovih prava na međunarodnoj razini posebno je važan rad Odbora stručnjaka za primjenu konvencija i preporuka Međunarodne organizacije rada te Europskog odbora za socijalna prava Vijeća Europe koji su svojim stavovima i zaključcima uvelike formulirali značenja slobode rada i prava na rad te prava na radničko i poslodavačko udruživanje, a iz potonjeg su izveli i pravo na štrajk.
Izvori Europske unije slobodu rada i pravo na rad te pravo na radničko i poslodavačko udruživanje ne tretiraju kao posebno pravo, no usmjereni su uređenju određenih sastavnica prava na rad, npr. uvjeta rada, radnog vremena i sl. U postupku pristupanja, zakonodavstvo Republike Hrvatske bit će usklađeno s tim izvorima.
Na normativnoj razini gore-navedena prava su u Republici Hrvatskoj ostvarena, prije svega, odredbama Zakona o radu117 koji predstavlja opći normativni okvir za prava i obveze koje proizlaze iz radnih odnosa u Republici Hrvatskoj.118 Povrh toga ustavna jamstva mogućnosti zapošljavanja i određenih prava tijekom razdoblja nezaposlenosti štite se Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti.119
Podrobnije ispunjenje prava i obveza utemeljenih na pravu na rad sadržano je i u posebnim zakonima, primjerice radni odnosi u državnoj službi, kao korpus prava koja proizlaze iz posebnosti statusnih, a ne ugovornih, odnosa, uređeni na općenit način Zakonom o državnim službenicima.120
Pozitivno zakonodavstvo u Republici Hrvatskoj gledano iz aspekta međunarodnih obveza regulira pravo na rad dosljedno i sveobuhvatno. Ipak, u postupku pristupanja Europskoj uniji bit će potrebno zadovoljiti neka posebna uređenja (npr. ona vezana uz uvjete rada) te u tom smislu izvršiti i odgovarajuće izmjene u zakonodavstvu.
Sloboda rada i pravo na rad, pravo na radničko i poslodavačko udruživanje, pravo na štrajk i pravo sudjelovanja u obavljanju javnih poslova ostvaruju se kroz institucije tržišta rada. Time se obuhvaćaju tijela državne i javne vlasti,121 tijela bipartitne i tripartitne suradnje i usuglašavanja122 i udruge radnog prava kao predstavnici interesa radnika i poslodavaca. Institucionalna struktura povezana s ostvarivanjem navedenih prava usporediva je sa strukturama koje postoje u državama Vijeća Europe i Europske unije kao referentnih regionalnih organizacija.
Unatoč smanjenu broja nezaposlenih nezaposlenost još uvijek predstavlja jednu od najvećih prepreka u ostvarivanju prava na rada. Nezaposlenost je u srpnju 2007. godine iznosila 15,7% (245.768 nezaposlenih osoba).123 Postoje značajne razlike u stupnju nezaposlenosti između regija, tako je najveća nezaposlenost u Splitsko-dalmatinskoj županiji i Gradu Zagrebu, a najmanja u Ličko-senjskoj županiji.
Problemi pojedinih institucija odražavaju se i na mogućnosti ostvarivanja prava na rad, primjerice problemi sudstva i sudske zaštite u pogledu ovih prava korespondiraju općeprisutnim problemima u sudstvu i sudskoj zaštiti prava (nepravodobnost suđenja i sl.).
Poseban problem predstavlja postojanje neslužbenog tržišta rada koje omogućava spuštanje razina prava iz rada ispod Ustavom i zakonom postavljenih minimalnih razina te nelojalnu konkurenciju službenom tržištu rada. Iako je postojanje ovog tržišta rada razumljivo s obzirom na probleme institucionalne strukture (neučinkovitost, korupcija, izostanak autoriteta i sl.), posebnu pažnju valja posvetiti jačanju uloge inspekcija u suzbijanju ove pojave.
Moderni ekonomski i socijalni trendovi usmjereni su prema stvaranju što većeg profita, pa je u skladu s tim sveopćim natjecateljskim duhom i moderno radno mjesto kreirano za potencijalno zlostavljačko i nehumano ponašanje prema radnicima. Jedan od vidova kršenja ljudskih prava koji se isključivo događa na radnom mjestu je upravo mobbing.124 Adekvatan zakonodavan okvir temeljna je pretpostavka za uspješno suzbijanje ove pojave. U našem zakonodavstvu još uvijek ne postoji adekvatna definicija mobbinga. Valja razmotriti potrebu razrađivanja normativnog okvira kako bi se pobliže regulirala ova materija.
47. Cilj: Suzbijanje diskriminacije na području rada i radnih odnosa
47.1. Mjera: Provoditi neprekidno obrazovanje poslodavaca glede suzbijanja diskriminacije vezane uz rad
Nositelj: Ured za socijalno partnerstvo Vlade RH u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.

48. Cilj: Osigurati jednakost u pristupu i ostvarivanju socijalnih prava vezanih uz rad
48.1. Mjera: Izmijeniti zakonodavstvo gdje je potrebno u svrhu sprječavanja diskriminacije po svim osnovama
Nositelj: Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
Rok: 2009.
48.2. Mjera: Razviti učinkovite i održive nepristrane i neutralne alternativne sustave rješavanja radnih sporova
Nositelj: Ured za socijalno partnerstvo Vlade RH
Rok: 2011.

49. Cilj: Umanjiti udio neslužbenog tržišta rada
49.1. Mjera: Osnažiti nadzorne i inspekcijske institucije
Nositelj: Državni inspektorat RH
Rok: 2010.

50. Cilj: Razvijati autonomni bipartitni socijalni dijalog
50.1. Mjera: Osnovati sektorska vijeća Gospodarsko-socijalnog vijeća
Nositelj: Ured za socijalno partnerstvo Vlade RH
Rok: 2008.
50.2. Mjera: Definiranje kriterija reprezentativnosti udruga sindikata i poslodavaca za sudjelovanjem u sektorskom socijalnom dijalogu
Nositelj: Ured za socijalno partnerstvo Vlade RH u suradnji s udrugama sindikalnih središnjica i poslodavaca
Rok: 2009

51. Cilj: Unapređenje sustava kolektivnog pregovaranja
51.1. Mjera: Provođenje edukacija o tehnikama i procedurama kolektivnog pregovaranja
Nositelj: Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Ured za socijalno partnerstvo Vlade RH
Rok: 2008. – 2011.
51.2. Mjera: Unapređenje sustava registriranja, nadziranja i analiziranja kolektivnih ugovora
Nositelj: Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Ured za socijalno partnerstvo Vlade RH
Rok: 2008. – 2011. 
Posebna zaštita obitelji
Prema Ustavu Republike Hrvatske obitelj je pod osobitom zaštitom države. Ustavom Republike Hrvatske propisano je da država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život. Ustavnim odredbama definira se obveza roditelja na uzdržavanje, odgoj i školovanje djece te pravo i sloboda o samostalnom odlučivanju o odgoju djece. Dužnost je svih štititi djecu i nemoćne osobe. Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se zakonom. Uređenje obiteljskih odnosa prema Obiteljskom zakonu125 temelji se na načelima ravnopravnosti žene i muškarca te uzajamnog poštovanja i pomaganja svih članova obitelji; zaštite dobrobiti i prava djeteta te odgovornosti obaju roditelja za podizanje i odgoj djeteta; primjerene skrbničke zaštite djeteta bez roditeljske skrbi i odrasle osobe lišene poslovne sposobnosti. Nacionalnom obiteljskom politikom126 (2002.) promiču se mjere koje pridonose kvaliteti obiteljskog života na svim razinama. Nacionalnom populacijskom politikom (2006.) predviđen je niz mjera koje obuhvaćaju područja djelovanja kao što su sustav obiteljskih potpora, porezne olakšice, usklađivanje obiteljskog i poslovnog života, skrb o djeci, zdravstvena zaštita majke i djeteta te senzibilizacija i informiranje javnosti za razdoblje od 2007. do 2012. godine.
S ciljem promicanja obiteljskih vrijednosti i pomoći obitelji u suvremenim izazovima (podrška roditeljima, djeci i osobama s invaliditetom) Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti započelo je s osnivanjem obiteljskih centara u svim županijama u Republici Hrvatskoj.
Ustavnim odredbama propisano je da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja (čl. 23.). Polazeći od činjenice da nasilje u obitelji predstavlja oblik diskriminacije te imajući na umu da su najčešće žrtve ovog oblika nasilja žene, Vlada Republike Hrvatske je donijela niz propisa kako bi se osigurala zaštita svih žrtava nasilja u obitelji bez obzira na spol.
Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (2003.),127 po prvi put je definirao oblike nasilja i uveo niz zaštitnih mjera, od zabrane uznemiravanja do udaljavanja nasilnika iz obitelji. Usvojena je i Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji od 2005. do 2007. godine128 koja uvodi svim nadležnim tijelima obveze istraživanja, preveniranja i procesuiranja svake vrste nasilja u obitelji. Protokolom o postupanju u slučaju nasilja u obitelji (2005.)129 definirane su obveze i načini postupanja svih nadležnih tijela i drugih čimbenika koji sudjeluju u otkrivanju i suzbijanju nasilja te pružanju pomoći i zaštite osobama izloženim nasilju u obitelji.
Prema podacima o stanju, kretanju i obilježjima slučajeva nasilja u obitelji u Republici Hrvatskoj se bilježi trend porasta broja otkrivenih i prijavljenih kaznenih djela odnosno prekršaja nasilničkog ponašanja u obitelji.130
Odlukom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi o utvrđivanju mreže domova socijalne skrbi i djelatnosti socijalne skrbi131, utvrđena je mreža domova socijalne skrbi i djelatnosti socijalne skrbi koju obavljaju vjerske zajednice, udruge i druge domaće i strane pravne ili fizičke osobe. Uzimajući u obzir preporuke Vijeća Europe, težit će se da se na 10 000 stanovnika predvidi jedno mjesto za smještaj žrtava nasilja u obitelji. Trenutačno je Ministarstvo zdravstva sklopilo ugovore sa šest pravnih osoba koje obavljaju djelatnost pružanja pomoći i zaštite žrtvama obiteljskog nasilja. Njihov ukupni kapacitet je 119 mjesta. Ovaj smještaj namijenjen je isključivo ženama i njihovoj djeci čiji su život i sigurnost ozbiljno ugroženi, privremenog je karaktera i ne predstavlja njihovo stambeno zbrinjavanje.
Sukladno preporukama Vijeća Europe, Republika Hrvatska uključila se u provedbu »Kampanje za borbu protiv nasilja nad ženama«, uključujući obiteljsko nasilje.132
52. Cilj: Podupirati razvoj organizacija civilnog društva koje se bave afirmacijom uspješnog i odgovornog roditeljstva
52.1. Mjera: Godišnjim natječajima pružati financijsku potporu projektima udruga usmjerenih afirmaciji uspješnog i odgovornog roditeljstva te prevenciji nasilja u obitelji
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.
52.2. Mjera: Godišnjim natječajima pružati financijsku potporu projektima udruga koji se bave obrazovanjem trudnica, mladih roditelja i njihovih obitelji o roditeljstvu
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.

53. Cilj: Suzbijati nasilje u obitelji u svim njegovim pojavnim oblicima
53.1. Mjera: Provoditi obrazovanje svih osoba koje rade na provedbi zakona kojima se sankcionira nasilje u obitelji
Nositelj: Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa-Pravosudna akademija, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH
Rok: 2008. – 2011.
53.2. Mjera: Izrađivati godišnja izvješća o provedbi zakona kojim se sankcionira nasilje u obitelji
Nositelj: Ministarstvo unutarnjih poslova
Rok: 2008. – 2011.
53.3. Mjera: Izrađivati programe besplatne psihosocijalne i pravne pomoći za djecu i žene žrtve nasilja u obitelji
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2008. – 2011.
53.4. Mjera: Godišnjim natječajima pružati financijsku potporu projektima organizacija civilnog društva koje vode skloništa za žrtve obiteljskog nasilja
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ured za ljudska prava Vlade RH
Rok: 2008. – 2011.

54. Cilj: Senzibilizirati širu javnost za probleme nasilja u obitelji
54.1. Mjera: Osmišljavati javna djelovanja o neprihvatljivosti nasilja u obitelji i unapređenja položaja žrtava nasilja u obitelji
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ured za ljudska prava Vlade RH, Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom
Rok: 2008. – 2011. 
Djeca
Republika Hrvatska stranka je Konvencije o pravima djeteta od 8. listopada 1991. godine. Prema Ustavu RH (čl. 140) međunarodni ugovori čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH te su po pravnoj snazi iznad zakona. Konvencijom o pravima djeteta štite se prava djece do navršenih 18 godina te ona predstavlja sveobuhvatni međunarodni ugovor na područja zaštite prava djece uopće. Uz Konvenciju, područje zaštite dječjih prava pokriva i Konvencija o najnižoj dobi za zapošljavanje, Konvencija o zabrani i trenutnim djelovanjima za ukidanje najgorih oblika dječjeg rada, Konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece, Konvencija o ostvarivanju alimentacijskih zahtjeva u inozemstvu, Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji te Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta glede uključivanja djece u oružane sukobe. Odbor UN-a za prava djeteta kao ugovorno tijelo po Konvenciji o pravima djeteta zadužen je za utvrđivanje ostvarenog napretka država stranaka Konvencije u dosizanju i ispunjavanju preuzetih obveza iz Konvencije te RH sukladno tome podnosi Odboru periodična izvješća.133
Temeljem Ustava Republike Hrvatske dužnost je svih štititi djecu i mlade. Sukladno tome cijeli niz zakona i nacionalnih planova i strategija pokriva područje zaštite prava djece.134 U reformi zakonodavstva Republike Hrvatske poseban značaj daje se zaštiti djece kao najranjivije skupine, a u izgradnji pravnog sustava postignut je visok stupanj usklađivanja propisa s odredbama međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka.
U cilju zaštite dobrobiti djece, njihova odgoja i razvoja, Vlada je usvojila Nacionalni program djelovanja za djecu u Republici Hrvatskoj (1998.) te Prioritetne aktivnosti za dobrobit djece od 2003. do 2005. godine, Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. Posljednji dokument predstavlja sveobuhvatnu strategiju djelovanja na području zaštite prava djeteta u Hrvatskoj za sljedeće razdoblje.135 Temeljni ciljevi navedenog plana definirani su kroz 14 područja djelovanja i to: odgoj i obrazovanje, zdravlje, prehrana, uloga obitelji u podizanju i odgoju djece, socijalna skrb, djeca s poremećajima u ponašanju, djeca pripadnici nacionalnog manjina, djeca – žrtve trgovanja, djeca s posebnim potrebama, zlostavljana i zanemarena djeca, djeca pogođena ratom i posljedicama rata, slobodno vrijeme i kultura djece, mediji te snaženje provedbe preuzetih međunarodnih obveza Republike Hrvatske na području prava djece. U provedbu ukupno 124 mjere uključena su nadležna tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, mediji te organizacije civilnog društva.
U zaštiti temeljnih prava djece jedan od prioriteta hrvatskog društva jest zaštita djece od zlostavljanja, grubog zanemarivanja, nasilja te svih oblika diskriminacije stvaranjem uvjeta za preventivno djelovanje, unapređivanjem načina i metoda stručnog rada u tretmanu zlostavljane djece. Republika Hrvatska inkriminira i sankcionira kaznena djela vezana uz spolno zlostavljanje i iskorištavanje djece uključujući podvođenje i iskorištavanje djece za pornografiju. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona136 pooštrene su kaznene sankcije za kaznena djela učinjena na štetu djece te je propisano da zastara kaznenog progona za kaznena djela počinjena na štetu djeteta i maloljetne osobe ne teče do njihove punoljetnosti. Republika Hrvatska poduzima aktivnosti u suzbijanju trgovanja djecom s naglaskom na posebnu osjetljivost djece kao žrtava. Vijeće ministara Vijeća Europe usvojilo je Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja (2007.) koja će biti otvorena za potpisivanje u listopadu ove godine. Vlada Republike Hrvatska će pristupiti potpisivanju navedene Konvencije te uskladiti svoje zakonodavstvo sa zahtjevima Konvencije (npr. inkriminirati sudjelovanje djece u pornografskoj predstavi, »grooming«, seksualni turizam, uvesti dodatne mjere zaštite djece žrtava).
U Republici Hrvatskoj djeluje i Vijeće za djecu kao savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje prati ostvarivanje Nacionalnog programa djelovanja za djecu u Republici Hrvatskoj te koordinira i usklađuje rad državnih i drugih tijela pri ostvarivanju planiranih mjera i aktivnosti. U budućnosti bi trebalo raditi na osnivanju posebnih institucija koje bi se bavile istraživačkom djelatnošću na područje zaštite djece.
55. Cilj: Promovirati prava djece
55.1. Mjera: Osnažiti i podržati provedbu mjera Nacionalnog plana aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. godine i Programa aktivnosti za sprječavanje nasilja među djecom i mladima
Nositelj: Vijeće za djecu, sva nadležna tijela javne uprave
Rok: 2009.
55.2. Mjera: Poduzimati mjere za sustavno obrazovanje romske djece
Nositelj: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ured za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske
Rok: 2008. – 2011.
55.3. Mjera: Organizirati predavanja i radionice za roditelje na temu prava djeteta
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, obiteljski centri u suradnji sa jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2008. – 2011.
55.4. Mjera: Ratificirati Europsku konvenciju o pravima djeteta
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2009.
55.5. Mjera: Ratificirati Konvenciju o kontaktima s djecom
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2009.

56. Cilj: Informirati i senzibilizirati javnost o pravima djece
56.1. Mjera: Inicirati i podržavati teme i tematske emisije u sredstvima javnog priopćavanja o značaju odgovornog roditeljstva i poštivanja prava djece
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, obiteljski centri u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom
Rok: 2008. – 2011.
56.2. Mjera: Tiskati tematske brojeve časopisa »Dijete i društvo« u svrhu osiguravanja dostupnosti informacija o pravima djece
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, obiteljski centri u suradnji sa jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2008. – 2011.
56.3. Mjera: Prigodno obilježavati međunarodne dane koji su vezani uz promicanje prava djece
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, obiteljski centri u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom
Rok: 2008. – 2011.

57. Cilj: Podupirati razvoj organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom i promicanjem prava djece
57.1. Mjera: Godišnjim natječajima pružati financijsku potporu projektima udruga za djecu usmjerenih na razvijanje multikulturalnosti, tolerancije, ljudskih prava, nenasilnog rješavanja sukoba i sudjelovanja mladih u odlučivanju
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ured za ljudska prava Vlade RH, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.

58. Cilj: Podupirati razvoj organizacija civilnog društva koji se bave zaštitom i promicanjem prava djece
58.1. Mjera: Godišnjim natječajima pružati financijsku potporu projektima udruga za djecu usmjerenih na razvijanje multikulturalnosti, tolerancije, ljudskih prava, nenasilnog rješavanja sukoba i sudjelovanja mladih u odlučivanju
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ured za ljudska prava Vlade RH, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.

59. Cilj: Suzbijanje nasilja nad djecom
59.1. Mjera: Osmišljavati javna djelovanja kojima se prevenira tjelesno kažnjavanje djece te se upozorava na štetnost i zabranu drugih oblika nasilja nad djecom.
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, u suradnji s obiteljskim centrima
Rok: 2008.
59.2. Mjera: Razraditi i provoditi programske aktivnosti u svrhu prevencije i zaštite djece od svih oblika spolne zlouporabe te zlostavljanja putem Interneta
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo unutarnjih poslova u suradnji s obiteljskim centrima i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2008.
59.3. Mjera: Izmijeniti zakonodavstvo sukladno zahtjevima Konvencije o suzbijanju seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2009.

60. Cilj: Osigurati poštivanja prava na privatnost djece kod izvještavanja u medijima i zaštiti djecu od štetnih sadržaja u medijima
60.1. Mjera: Osmišljavati javna djelovanja kojima se upozorava na propise i etičke standarde za poštivanje prava djece na privatnost u medijima i zaštiti djece od štetnih medijskih sadržaja
Nositelj: Ministarstvo kulture, Vijeće za djecu u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave, Hrvatskim novinarskim društvom i Uredom pravobranitelja za djecu
Rok: 2009. 
Mladi
Temeljni dokument na području zaštite interesa mladih je Nacionalni program djelovanja za mlade (2003.) koji teži poboljšanju stvaranja socijalnih, obrazovnih, odgojnih, kulturnih, materijalnih i ostalih uvjeta za trajnu dobrobit mladih te njihovo aktivno, potpuno i odgovorno sudjelovanje u razvitku demokratskoga društva. Navedenim programom postavljeni su prioritetni strateški ciljevi za djelovanje svih činitelja politike za mlade u razdoblju do 2008. godine te su određene mjere za poticanje sudjelovanja mladih u društvu (volontiranje u organizacijama civilnog društva), između ostalih i donošenje adekvatnog normativnog okvira (donošenje Zakona o savjetima mladih). Potrebno je razvijati institucionalno obrazovanje mladih o braku i odgovornom roditeljstvu.
Organizacije civilnoga društva koje se bave mladima inicirale su donošenje Zakona o savjetima mladih 137 koji uređuje osnivanje i djelovanje savjeta mladih u cilju aktivnog uključivanja mladih u javni život jedinica lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave. U okviru svojeg djelokruga, savjeti mladih predlažu i daju mišljenje predstavničkom tijelu jedinice lokalne odnosno područne samouprave donošenje odluka, programa i drugih akata od značenja za unapređivanje položaja mladih, sudjeluju u izradi i praćenju provedbe lokalnog programa djelovanja za mlade te obavljaju druge poslove od interesa za mlade.
Republika Hrvatska se priključila provođenju kampanje za mlade koju je pokrenulo Vijeće Europe nastavno na desetu godišnjicu kampanje »Svi različiti/svi jednaki«138 a u svrhu promicanja različitosti, uključivanja i sudjelovanja mladih u društvu.
U cilju suzbijanja nasilja među mladima donesen je Program aktivnosti za sprječavanje nasilja među djecom i mladima (2004) usmjeren prema prevenciji nasilja među djecom i mladima, obrazovanju stručnjaka i senzibilizaciji šire društvene zajednice. Donesen je i Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima kojim je definirano postupanje svih tijela u slučajevima nasilja među djecom odnosno mladima. Kao poseban oblik nasilja među mladima javlja se nasilje u različitim sub-kulturama kao što su navijačke skupine, »skinhedsi« i dr., koje kroz svoje nasilno ponašanje često izražavaju netrpeljivost i rasizam.
Prisutnost mladih u javnom prostoru, kao i omogućavanje mladima koristiti medije i informacijske tehnologije (tisak za djecu i mlade, radio, televizija i kompjutor),139 važan je preduvjet za sudjelovanje mladih u društvenom i ekonomskom razvoju. Pružiti mogućnost mladima aktivno stvarati vlastiti javni prostor znači omogućiti im da, kroz razmjenu ideja i stavova, promicanje vlastitih vrijednosti i kritičko preispitivanje trendova u društvu, razvijaju svijest o vlastitoj ulozi u razvoju zemlje. Istraživanja vezana uz utjecaj medija na djecu je razmjerno slabo razvijeno.
Uspostavljeno je nekoliko institucionalnih mehanizama u cilju unaprjeđivanja i promicanja prava mladih. Savjet za mlade je međuresorno, stručno i savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske osnovano sa zadaćom sudjelovanja u koordinaciji provedbe i evaluacije Nacionalnog programa djelovanja za mlade. Povjerenstvo za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladih je stručno i savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske za pružanje stručne pomoći u raspravi i odlučivanju o svim pitanjima iz područja pravovremenog poduzimanja potrebnih mjera u interesu djece i mladeži, a posebno u interesu onih koji žive u rizičnim uvjetima, te njihova zbrinjavanja.
61. Cilj: Promovirati prava i interese mladih
61.1. Mjera: Donijeti novi Nacionalni program djelovanja za mlade
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Savjet za mlade
Rok: 2009.

62. Cilj: Podupirati razvoj organizacija civilnog društva koji se bave zaštitom i promicanjem prava mladih
62.1. Mjera: Godišnjim natječajima pružati financijsku potporu projektima udruga mladih i za mlade usmjerenih na razvijanje multikulturalnosti, tolerancije, ljudskih prava, nenasilnog rješavanja sukoba i sudjelovanja mladih u odlučivanju
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ured za ljudska prava Vlade RH, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.

63. Cilj: Suzbijanje nasilja među mladima
63.1. Mjera: Uvesti i provoditi različite mjere suzbijanja nasilja među mladima uključujući i adolescenske veze
Nositelj: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2008. – 2011.
63.2. Mjera: Organizirati obrazovanje svih stručnih osoba koje dolaze u doticaj sa žrtvama i počiniteljima nasilja
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Rok: 2008. – 2011.

64. Cilj: Razviti sposobnost kod mladih za kritičko razumijevanje medija u društvu i kritičku evaluaciju
64.1. Mjera: Organiziranje seminara o ulozi medija u društvu u obrazovnim ustanovama
Nositelj: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Rok: 2008. – 2011.

65. Cilj: Osigurati obrazovanje o zaštiti zdravlja i spolnosti
65.1. Mjera: Unutar obrazovnog programa uvesti obrazovanje o zaštiti zdravlja, spolnom odgoju, seksualnosti i spolnim bolestima, odnosno odgovornom ponašanju prema sebi i okolini
Nositelj: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2008. 

Skrb o posebno osjetljivim skupinama građana:Osobe s invaliditetom
Prema podacima međunarodnih organizacija procjenjuje se da danas u svijetu ima 10% osoba s nekim oblikom invaliditeta, a prema pokazateljima 2001. godine u Republici Hrvatskoj je bilo 9,7% osoba s invaliditetom u ukupnom stanovništvu.
Ustavom se Republika Hrvatska odredila kao država koja posebnu skrb posvećuje zaštiti invalidnih osoba i njihovom uključivanju u društveni život. Stvaranje sveobuhvatnoga domaćega pravnog okvira pretpostavlja i kontinuirano praćenje razvoja međunarodnih standarda, kako bi se osobama s invaliditetom osigurala najviša razina suvremene zaštite, pristupačnost svim pravima i njihovo ostvarivanje bez diskriminacije. Vezano uz područje od posebnog interesa za osobe s invaliditetom, Republika Hrvatska je u svoj pravni sustav ugradila međunarodne standarde.140 Republika Hrvatska je ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom.141
Republika Hrvatska je u cilju napretka te daljnjeg snaženja zaštite prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju donijela Nacionalnu strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine. Temelji za donošenje navedene Nacionalne strategije su Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom: poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 2006. – 2015. i Konvencija o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda. Zadaća Nacionalne strategije je uskladiti politike djelovanja na području zaštite osoba s invaliditetom s dostignutim suvremenim međunarodnim standardima koji uključuju i temeljna načela ljudskih prava kao što je načelo nediskriminacije te načelo međuovisnosti i nedjeljivosti svih ljudskih prava, kao i s trendovima koji imaju za cilj osigurati pristupačnost svih građanskih i političkih, socijalnih, kulturnih i gospodarskih prava osobama s invaliditetom. Hrvatski sabor je (2005.) donio Deklaraciju o pravima osoba s invaliditetom142 kojom se potvrđuje pravo svih građana da ravnopravno sudjeluju u svim segmentima društva i nesmetano raspolažu svojim zakonskim ustavnim pravima.
U cilju sveukupnog djelovanja na području promicanja i zaštite prava osoba s invaliditetom, Vlada Republike Hrvatske je (1997.) osnovala Povjerenstvo za osobe s invaliditetom kao savjetodavno i stručno tijelo Vlade sa zadaćom upućivanja prijedloga, mišljenja i stručnih obrazloženja na području stanja, zaštite i rehabilitacije osoba s invaliditetom i njihovih obitelji te provođenja aktivnosti usmjerenih na njihovu dobrobit.
Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom143 propisuje se obveza zapošljavanja i davanja prednosti pri zapošljavanju osobama s invaliditetom u tijelima državne uprave te je njegovo sustavno provođenje od izuzetne važnosti. U sljedećem razdoblju osobito je važno posvetiti punu pozornost obrazovanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom.
Donesen je i Zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom (2007.).
66. Cilj: Osobama s invaliditetom osigurati zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
66.1. Mjera: Izvršiti reviziju postojećih propisa u svrhu sprječavanja diskriminacije osoba s invaliditetom i pratiti slučajeve diskriminacije
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstvo kulture, Središnji državni ured za upravu, Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH, Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s organizacijama civilnog društva
Rok: 2010.
66.2. Mjera: Uključiti osobe s invaliditetom u izrade prijedloga nacrta propisa kojima se uređuju prava osoba s invaliditetom
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave
Rok: 2008. – 2011.
66.3. Mjera: Poboljšati uvjete smještaja u domovima za osobe s invaliditetom, posebice osoba s intelektualnim teškoćama
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2009.

67. Cilj: Unaprijediti izvaninstitucijske oblike skrbi
67.1. Mjera: Poticati izvaninstitucijske oblike potpore i skrbi za osobe s invaliditetom
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2010.

68. Cilj: Omogućiti neovisno življenje osoba s invaliditetom u zajednici
68.1. Mjera: Sustavno podupirati neovisno življenje osoba s invaliditetom u zajednici
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave
Rok: 2008. – 2011.
68.2. Mjera: Osigurati pružanje usluga podrške na razini lokalne zajednice
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2008. – 2011.

69. Cilj: Promicati primjenu načela univerzalnog dizajna
69.1. Mjera: Osigurati pristupačnost svih javnih službi i javnog prijevoza
Nositelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Povjerenstvo Vlade RH za osobe s invaliditetom u suradnji s organizacijama civilnog društva i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2011.
69.2. Mjera: Osigurati pristupačno okruženje u skladu s načelima univerzalnog dizajna
Nositelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Povjerenstvo Vlade RH za osobe s invaliditetom u suradnji s organizacijama civilnog društva i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2008. – 2011.

70. Cilj: Senzibilizirati javnost za potrebe osoba s invaliditetom i promicanje njihovih prava
70.1. Mjera: Organiziranje stručnih skupova i kampanja o potrebama osoba s invaliditetom
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s organizacijama civilnog društva, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i Hrvatskom radiotelevizijom
Rok: 2008.
70.2. Mjera: Obilježavanje datuma značajnih za osobe s invaliditetom
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s organizacijama civilnog društva, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i Hrvatskom radiotelevizijom
Rok: 2008. – 2011.
70.3. Mjera: Provesti istraživanje o poštivanju ljudskih prava osoba s invaliditetom u svim područjima života i medijskom tretmanu osoba s invaliditetom
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo gospodarstva rada i poduzetništva, Ministarstvo kulture, Središnji državni ured za upravu, Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2009.
70.4. Mjera: Organizirati medijsku kampanju u svrhu suzbijanja diskriminirajućih i stigmatizirajućih oblika ponašanja koji ometaju ili onemogućuju sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvu
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s oganizacijama civilnog društva, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2009.

71. Cilj: Omogućiti osobama s invaliditetom pravo na pristup informacijama i njihovo aktivno sudjelovanje u životu zajednice
71.1. Mjera: Izvršiti analizu razine pristupačnosti komunikacijskih i informacijskih sustava
Nositelj: Središnji državni ured za e-Hrvatsku, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i organizacijama civilnog društva
Rok: 2009. godina
71.2. Mjera: Educirati državne službenike, službenike jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i zaposlene u pravnim osobama s javnim ovlastima o načinima komunikacije s osobama s invaliditetom
Nositelj: Središnji državni ured za upravu, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Središnji državni ured za e-Hrvatsku, Hrvatska agencija za telekomunikacije, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.

72. Cilj: Poticati razvoj organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom prava osoba s invaliditetom
72.1. Mjera: Osigurati financijska sredstva za provedbu projekata na području zaštite prava osoba s invaliditetom kroz raspodjelu financijskih sredstava iz dijela prihoda od igara na sreću za provedbu projekata udruga osoba s invaliditetom i udruga koje programski djeluju u korist osoba s invaliditetom
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Rok: 2008. – 2011. 

Osobe s duševnim smetnjama i/ili intelektualnim teškoćama
Slijedeći postojeće dokumente za zaštitu ljudskih prava kao što su to Opća deklaracija o ljudskim pravima ili Međunarodni sporazum o civilnim i političkim pravima, Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je (1991.) Rezoluciju br. 46/117 kojom se propisuju principi zaštite osoba s duševnim smetnjama. Zaštita prava osoba s duševnim smetnjama ne sadrži u sebi samo zdravstvenu dimenziju u smislu provedbe preventivnih ili kurativnih mjera, već i širi spektar principa namijenjenih ostvarenju jednakopravnog društvenog položaja tih osoba u svim sferama njihovog života.
U pogledu europskog zakonodavstva svakako najjaču ulogu imaju odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je u odnosu na institucionalizaciju osoba s duševnim smetnjama i/ili intelektualnim poteškoćama u praksi dobro primijenjena od strane Europskog suda za ljudska prava bilo kada je riječ o neopravdanoj institucionalizaciji bilo prisilnoj hospitalizaciji tih osoba. Preporuka Vijeća Europe (1994)1235 o psihijatriji i ljudskim pravima propisuje standarde psihijatrijskog tretmana osoba s duševnim smetnjama (prisilni smještaj, liječenje i postupak prema civilnim i forenzičkim psihijatrijskim pacijentima). Vijeće Europe donijelo je (2000.) i tzv. «Bijeli papir» o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva osoba koje pate od mentalnih poremećaja, posebice onih koji su bez svoje volje smješteni u psihijatrijskim ustanovama.144
Visoki povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava uz podršku Svjetske zdravstvene organizacije donio je zaključke o zaštiti i promociji ljudskih prava osoba s duševnim smetnjama kojima se među ostalim utvrđuje da osobe s duševnim smetnjama i/ili intelektualnim teškoćama imaju pravo uživati ljudska prava u istoj mjeri kao i druge osobe u skladu s njihovim ljudskim dostojanstvom i integritetom. Navedenim zaključcima se traži da sve legislativne inicijative u vezi prava osoba s duševnim smetnjama trebaju u sebi sadržavati i savjetovanje sa svim akterima kojih se tiču, bilo zdravstvenim stručnjacima, članovima obitelji, bilo samim osobama s duševnim smetnjama i/ili intelektualnim teškoćama. Zahtjeva se pravično i neovisno odlučivanje u postupcima prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu, mogućnost preispitivanja odluke o prisilnom smještaju pred sudbenom vlašću te mogućnost revizije odluke pred nezavisnim vlastima. Posebno se ističe da treba razviti učinkovitu podršku i brigu zajednice kako bi se stvorila alternativa za nepotrebnu i produljenu institucionalizaciju, a da takve usluge zajednice prema osobama s duševnim smetnjama i/ili intelektualnim teškoćama moraju pokrivati širok spektar njihovih potreba. Također, ističe se da je potrebno razvijati usluge pružanja pomoći prilikom zapošljavanja ili ostvarivanja drugih temeljnih prava, kao što je to pristup obrazovanju ili ostvarenje civilnih ili političkih prava što vodi prema ohrabrenju osobe za veću društvenu participaciju.
Nacionalni normativni okvir u pogledu zaštite prava osoba s duševnim smetnjama temelji se uglavnom na odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.145 Međutim, i drugi zakonski propisi pokrivaju prava osoba s duševnim smetnjama i osoba s intelektualnim poteškoćama, kao što su propisi sadržani u Zakonu o zaštiti prava pacijenata, Obiteljskom zakonu, Zakonu o socijalnoj skrbi, Zakonu o radu, Zakonu o zdravstvenom osiguranju, Zakonu o mirovinskom osiguranju i dr. Postupak prema forenzičkim psihijatrijskim pacijentima kao i onima na koje se primjenjuje zaštitna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja propisani su još i Kaznenim zakonom te Zakonom o izvršenju kazne zatvora.
Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama između ostalog uređuje prava pacijenata smještenih u psihijatrijsku ustanovu, postupak prisilnog zadržavanja i smještaja u psihijatrijsku ustanovu, postupak prema osobama koje su počinile kazneno djelo u stanju neubrojivosti te rad Državnog povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama. Obiteljskim zakonom uređuju se pitanja poslovne sposobnosti osoba s duševnim smetnjama i/ili intelektualnim teškoćama te skrbništva, dok se oblici pružanja socijalne skrbi propisuju Zakonom o socijalnoj skrbi. Propisi iz obiteljskog zakonodavstva u pogledu poslovne sposobnosti su nedostatni jer nije garantirana potpuna sudska zaštita osobama koje su djelomično ili potpuno lišene poslovne sposobnosti: predmetom izvanparničnog postupka jest samo utvrđivanje postojanosti razloga za lišenje poslovne sposobnosti dok se instrument skrbništva u potpunosti prebacuje u nadležnost Centara za socijalnu skrb i vodi na razini upravnog postupka. Nedostatak sudske kontrole, kao i nedostatak drugih mehanizama kontrole, čine osobe lišene poslovne sposobnosti podložne različitim zloupotrebama.
Odredbe Zakona o socijalnoj skrbi propisuju uvjete i način pružanja usluga socijalne skrbi. Osobe s duševnim smetnjama i/ili osobe s intelektualnim teškoćama često su korisnici sustava socijalne skrbi. Sustav socijalne skrbi nudi širok spektar prava koji se ukratko mogu podijeliti na novčana davanja, usluge institucijske i izvaninstitucijeske oblike skrbi. U tom je pravcu, sukladno važećim propisima, razvijen sustav potpore u novcu (osobna invalidnina, doplatak za pomoć i njegu) kojim se pomaže korisnicima, odnosno obiteljima da podmire povećane troškove života radi brojnih potreba koje invaliditet nosi sa sobom. Osim toga, roditeljima se putem sustava socijalne skrbi, odnosno centara za socijalnu skrb omogućuje ostvarivanje prava na dopust za skrb o djeci s težim smetnjama u razvoju do 7. godine djeteta i pravo na rad sa skraćenim radnim vremenom.
Najnovijim se Izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi potiče razvijanje novih oblika potpore osobama s tjelesnim i mentalnim oštećenjem i njihovim obiteljima. To znači da se uvode novi sadržaji prava na skrb izvan vlastite obitelji koji uz dosadašnje oblike smještaja i boravka u domovima socijalne skrbi, obiteljskim domovima, udomiteljskim obiteljima i organiziranom stanovanju, obuhvaćaju pomoć pri uključivanju djeteta s tjelesnim ili mentalnim oštećenjima u programe redovnih predškolskih ili školskih ustanova te stručnu pomoć u obitelji i povremeni boravak. Pomoć pri uključivanju djeteta s tjelesnim ili mentalnim oštećenjem u programe redovnih predškolskih ili školskih ustanova koji pružaju stručni radnici domova socijalne skrbi, omogućuje odgajateljima, učiteljima i nastavnicima da prilagode odgojne i nastavne sadržaje djeci s tjelesnim ili mentalnim oštećenjima kako bi im na najbolji mogući način približili gradivo radi stjecanja potrebnih znanja i vještina. Povremenim boravkom daje se mogućnost osobama s tjelesnim ili mentalnim oštećenjem da što više vremena provode u vlastitim obiteljima, a da im se istodobno u sklopu institucija osigura individualna rehabilitacija u onom opsegu koji je najprimjereniji njihovim potrebama. Predmetnim zakonom uvodi se pravo na stručnu pomoć u obitelji (patronaža), kao jednog od izvaninstitucijskih oblika skrbi koju pružaju stručni radnici domova socijalne skrbi. Također, uvodi se novo pravo na status roditelja njegovatelja. Cilj je ovakvih oblika podrške ujedno i ostanak osoba s tjelesnim ili mentalnim oštećenjima u obitelji te prevencija institucionalizacije.
Kad je riječ o skrbi za osobe s tjelesnim ili mentalnim oštećenjima može se reći da u sustavu još uvijek prevladavaju novčane pomoći i smještaj u domove dok su ostali oblici skrbi (različite servisne usluge i podrške obitelji koje brinu o svom članu s invaliditetom u lokalnoj zajednici) slabije razvijeni.
Postupak prema forenzičkim psihijatrijskim pacijentima bitno se promijenio izmjenama Kaznenog zakona tako da se prema neubrojivim počiniteljima teških kaznenih djela sada više ne može primijeniti sigurnosna mjera jer se na neubrojive počinitelje niti ne mogu primijeniti kaznene sankcije, pa se sada prema tim osobama postupa sukladno odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.146 Sigurnosna mjera prisilnog psihijatrijskog liječenja koja se može izreći počiniteljima koji su kazneno djelo počinili u stanju smanjene ubrojivosti, prema izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju kazne zatvora147 (2001.) provodi se u Zatvorskoj bolnici, a ne na forenzičkim odjeljenjima ustanova javnog zdravstva. Psihijatrijski tretman u zatvorskom sustavu je centraliziran pa tako postoji samo jedna zatvorska bolnica gdje se provodi i sigurnosna mjera, ali i pruža psihijatrijska pomoć osuđenicima koji obole za vrijeme izdržavanja kazne, što sve predstavlja problem zbog nedostatka kapaciteta i ljudskih resursa. Zbog ograničenih kapaciteta Zatvorske bolnice treba zakonskim izmjenama omogućiti provođenje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog tretmana i u ambulantnim uvjetima, pogotovo ako za to postoje zdravstvene indikacije.
Iako je Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama propisano da će se osnovati Državno povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama koje bi u svojoj nadležnosti imalo i praćenje poštivanja ljudskih prava korisnika psihijatrijskih ustanova, to tijelo u praksi do danas nije zaživjelo. Što prije treba revidirati sastav Državnog povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama i formalizirati njegov rad te uspostaviti sustav nadzora nad radom toga povjerenstva kako bi se osigurao kontinuitet. U rad povjerenstva treba uključiti i same osobe s duševnim smetnjama koje su u psihijatrijskom tretmanu. Psihijatrijske postupke koji uključuju primjene mjera prisile, hormonalnu ili elektrokonvulzivnu terapiju, povjerenstvo treba posebno nadzirati tako da se pazi na zakonitost takvih postupaka kao i da se vodi računa o preporukama Odbora za prevenciju torture Vijeća Europe. Nadalje, postojale su i primjedbe na rad psihijatara kada je riječ o provođenju biomedicinskih istraživanja i propisivanja lijekova, za što valja ojačati rad etičkih povjerenstava
Psihijatrijske bolnice i druge ustanove za zaštitu duševnog zdravlja u nadležnosti su ministarstva nadležnog za zdravstvo. U Republici Hrvatskoj djeluje sedam specijaliziranih psihijatrijskih bolnica,148 a unutar općih bolnica često su ustanovljeni psihijatrijski odjeli. Psihijatrijski tretman osuđenika provodi se u Zatvorskoj bolnici.
Republika Hrvatska osnivač je 18 domova za psihički bolesne odrasle osobe te 26 domova koji zbrinjavaju osobe s tjelesnim ili mentalnim oštećenjem (1 za osobe s oštećenjem vida, 3 za osobe s oštećenjem sluha, 2 za osobe s tjelesnim oštećenjem, te 20 za osobe s mentalnom retardacijom). U domovima za psihički bolesne odrasle osobe prihvaćene su 3.294 osobe s duševnim smetnjama. U domovima za tjelesno ili mentalno oštećene osobe prihvaćene su 3.153 osobe s tjelesnim ili mentalnim oštećenjima. Od ukupnog broja domova, u njih 13 provode se programi osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja.
Izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi (2003.) definiran je pojam organiziranog stanovanja što razumijeva stanovanja jedne ili više osoba zajedno, u pravilu do pet osoba, tijekom 24 sata dnevno uz organiziranu stalnu ili povremenu pomoć stručne ili druge osobe u osiguravanju osnovnih životnih potreba, te socijalnih, radnih, kulturnih, rekreacijskih i drugih potreba.
U udomiteljske obitelji smješteno je 1.220 djece i odraslih osoba s tjelesnim ili mentalnim oštećenjima te 950 psihički bolesnih odraslih osoba. Novim Zakonom o udomiteljstvu149 na jedinstven se način propisuju prava, obveze, zadaće kako udomitelja tako i centara za socijalnu skrb. U tom je kontekstu proces deinstitucionalizacije područje koje uz nužne promjene sustava može ponuditi značajne odgovore u odnosu na ostvarivanje principa i kriterija socijalne inkluzije.
Smještaj u dom socijalne skrbi treba provoditi tek ako je to nužno i ako su svi alternativni modeli, uključujući i mogućnost organiziranog stanovanja, iskušani. U domovima socijalne skrbi trebaju postojati minimalni standardi kojima se moraju zadovoljavati potrebe korisnika. Domovi socijalne skrbi moraju odgovarati materijalnim i profesionalnim standardima, a uvjeti života moraju biti takvi da se poštuje dostojanstvo korisnika. To pogotovo iz razloga što je u nekim domovima socijalne skrbi u nekim sobama smješteno čak do 18 korisnika. Naime neki domovi socijalne skrbi djeluju u građevinama dvoraca i starih kurija čiji prostorni uvjeti nisu primjereni smještaju osoba, pa je u pojedinim prostorijama takvih građevina smješteno više osoba od onog utvrđenog propisima.
Prava iz socijalne skrbi ponekad su teže dostupna osobama s duševnim smetnjama i/ili intelektualnim teškoćama zbog složenog postupka utvrđivanja uvjeta za ostvarivanje prava iz socijalne skrbi ili pak postojanja nekih ograničavajućih uvjeta za ostvarivanje tih prava. Tako primjerice odredbe Zakona o socijalnoj skrbi koje se odnose na ostvarivanje prava na osobnu invalidninu postavljaju kao nerazložan uvjet da oštećenje zdravlja nastane prije 18. godine života korisnika. Na taj način su osobe s istom vrstom poremećaja koje su se razboljele nakon 18. godine života dovedene u neravnopravan položaj s korisnicima kod kojih se klinička manifestacija bolesti pojavila prije te dobi. Stoga bi posebnu pažnju trebalo posvetiti smanjenju administriranja radi osiguranja kvalitetnijeg stručnog rada i jednostavnijeg pristupa korisnika pravima, u svrhu poboljšanja kvalitete života socijalno osjetljivih skupina. Najčešći tražitelji usluga socijalne skrbi su roditelji ili članovi obitelji, a ne same osobe s duševnim smetnjama i/ili intelektualnim poteškoćama.
Postoje problemi u praksi sa smještajem djece s duševnim smetnjama u psihijatrijske ustanove, jer normativno nisu do kraja definirane razlike u vrsti smještaja kada je riječ o djeci odnosno maloljetnim osobama.
Važno je napomenuti da u Republici Hrvatskoj djeluju dvije organizacije civilnoga društva za promicanje inkluzije.
73. Cilj: Poboljšati institucionalni smještaj osoba s duševnim smetnjama
73.1. Mjera: Organizacija hospitalizacije djece i maloljetnika na posebnim odjelima psihijatrijskih ustanova
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok provedbe: 2011.
73.2. Mjera: Omogućiti provođenje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog tretmana na forenzičkim odjelima i u ambulantnim uvjetima
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok provedbe: 2009.
73.3. Mjera: Osigurati zadovoljavajuće materijalne i profesionalne standarde u domovima socijalne skrbi
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok provedbe: 2010.
73.4. Mjera: Sustavno provoditi model organiziranog stanovanja
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok provedbe: 2008. – 2011.

74. Cilj: povećati učinkovitost zaštite prava osoba s duševnim smetnjama
74.1. Mjera: Uspostaviti funkcioniranje Državnog povjerenstva za zaštitu prava osoba s duševnim smetnjama
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok provedbe: 30. lipnja 2008.
74.2. Mjera: Poboljšati rada etičkih povjerenstava radi kontrole biomedicinskih istraživanja nad osobama s duševnim smetnjama i/ili intelektualnim teškoćama
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok provedbe: 2008. – 2011.
74.3. Mjera: Financirati projekte organizacija civilnoga društva usmjerene na destigmatizaciju osoba s duševnim smetnjama, osoba s intelektualnim teškoćama
Nositelj: Ured za ljudska prava Vlade RH
Rok provedbe: 2008. – 2011. 

Osobe starije životne dobi
Republika Hrvatska ima vrlo visok udio starijih osoba u ukupnom stanovništvu. Prema podacima o popisu stanovništva 2001. godine udio starijih od 65 godina života iznosi 15,62%150.
Proces starenja, s kojim se suočava ne samo Republika Hrvatska već i brojne države zemalja Europe i svijeta, zahtijeva kontinuiranu brigu o potrebama starijeg stanovništva uzimajući u obzir njihove specifične potrebe, uvjete življenja i druge relevantne standarde iz područja ljudskih prava.
Potrebno je kontinuirano poticati različite projekte u cilju poboljšanja kvalitete življenja osoba starije životne dobi kroz mjere zadržavanja starijih i nemoćnih članova u krugu obitelji, razvijanje uslužnih djelatnosti te različitih oblika izvaninstitucionalne skrbi za potrebe starijih osoba, kao i omogućavanja starijim osobama aktivnog uključivanja u društveni život (obrazovanje, volontiranje u organizacijama civilnoga društva i sl.). Radi lakšeg prilagođavanja novom načinu života osoba koje su tek stupile u mirovinu potrebno je razvijati programe i projekte.
Posebno je značajna briga o starijim osobama, uključujući starije nemoćne osobe koje žive u samačkim domaćinstvima te u ruralnim područjima i otočnim zajednicama.
Programi međugeneracijske solidarnosti usmjereni su poboljšanju kvalitete življenja starijih osoba te se njima nastoji potaknuti organiziranje mreže pomoći starijima osobito u ruralnim sredinama i jačati svijest javnosti o potrebi uzajamnog pomaganja i dobrosusjedskoj pomoći. Programe je potrebno provoditi suradnjom tijela državne uprave s jedinicama lokalne i regionalne samouprave, organizacijama civilnoga društva, vjerskim i humanitarnim organizacijama.
Poboljšavanje položaja starije populacije potrebno je ostvariti i poticanjem volonterskog rada kroz organiziranja aktivnosti svih generacijskih skupina, osobito mladih za potrebe starijih osoba, ali i starijih za mlade. Uključivanjem starije populacije u razne društvene aktivnosti iskoristio bi se veliki stručni i iskustveni potencijal ljudi te životne dobi. Istovremeno svi bi programi međugeneracijske solidarnosti trebali poticati korištenje postojećih resursa zajednice za poboljšanje življenja starijih osoba u zajednici. Potrebno je koristiti mogućnosti postojeće infrastrukture i postojećih institucionalnih oblika skrbi te poticati aktivnosti organizacija civilnog društva u zajednici. Ujedno je potrebno uključivati u provedbu programa nezaposlene radno sposobne osobe.
75. Cilj: Poboljšanje kvalitete življenja starijih osoba
75.1. Mjera: Provedba programa »Dnevni boravak i pomoć u kući starijim osobama«
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, organizacijama civilnoga društva, vjerskim i humanitarnim organizacijama
Rok: 2008. – 2011.
75.2. Mjera: Provedba programa »Pomoć u kući starijim osobama«
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, organizacijama civilnoga društva, vjerskim i humanitarnim organizacijama
Rok: 2008. – 2011.
75.3. Mjera: Provedba programa »Volonterska pomoć starijim osobama«
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, organizacijama civilnoga društva, vjerskim i humanitarnim organizacijama
Rok: 2008. – 2011.
75.4. Mjera: Provedba programa »Sportski susreti starijih osoba«
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, organizacijama civilnoga društva, vjerskim i humanitarnim organizacijama
Rok: 2008. – 2011. 

Zaštita prava ovisnika o opojnim drogama
Zlouporaba opojnih droga i posljedična bolest ovisnosti jedna je od najnegativnijih društvenih pojava koja ostavlja dugoročno štetne zdravstvene i socijalne posljedice na pojedinca, obitelj i društvo u cjelini. Cilj svih zakonskih propisa i strateških dokumenata je suzbijanje zlouporabe opojnih droga, prevencija ovisnosti te smanjivanje štetnih zdravstvenih i socijalnih posljedica zlouporabe opojnih droga provođenjem programa smanjenja potražnje i ponude droga, što uključuje razvoj i provedbu mjera i programa prevencije ovisnosti, ranog otkrivanja konzumenata droga i rane intervencije, smanjenja štete, liječenja, rehabilitacije i društvene reintegracije ovisnika te usmjeravanje aktivnosti na borbu protiv organiziranog narko-kriminala uporabom postojećih instrumenata i zakonskih okvira.
Sustav za prevenciju ovisnosti te pomoći ovisniku i povremenom uzimatelju opojne droge propisan je odredbama Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga, Nacionalnom strategijom suzbijanja zlouporabe opojnih droga 2006. – 2012. te Akcijskim planom suzbijanja zlouporabe opojnih droga 2006. – 2009.151. Pored navedenog, kao stručna služba Vlade Republike Hrvatske, ustrojen je i Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga sa zadaćom koordinacije u provedbi Zakona i ostalih strateških dokumenata.
Odredbe Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga kao i druge mjere u dosadašnjoj praksi temelje se na prevenciji zdravstvenih i socijalnih aspekata zlouporabe152 opojnih droga, no iako je odredbama Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga te Zakona o zaštiti osobnih podataka propisana obveza zaštite podataka o ovisnicima o opojnim drogama, odnosno obveza postupanja s istima kao i sa svim drugim zdravstvenim podacima,153 potrebno je više pozornosti posvetiti ljudskim pravima samih ovisnika o drogama kao što su pravo na poštivanje privatnog života i zaštita od diskriminacije. Ovisnici i povremeni uzimatelji opojne droge podložni su i različitim oblicima stigme i socijalne isključenosti te je potrebno usmjeriti aktivnosti na ostvarenje jednakopravnog položaja tih osoba u svim sferama društvenog život (kod zapošljavanja, na radnom mjestu i drugo).
Na razini policijskog postupanja prema ovisnicima o opojnim drogama potrebno je uvažiti činjenicu da se radi o osobama koje su kronično bolesne te da im je često potrebna medicinska pomoć koju im je ponekad potrebno pružiti u slučajevima kada su uhićeni i zadržani, odnosno u pritvoru.
76. Cilj: Poboljšati zdravstvenu zaštitu ovisnika o opojnim drogama i povremenih uzimatelja opojnih droga uhićenih ili zadržanih u pritvoru
76.1. Mjera: Utvrditi postupak obvezne hitne medicinske pomoći za ovisnike opojnih droga i povremenih uzimatelja opojnih droga koji su uhićeni i zadržani ili su u pritvoru
Nositelji: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2009.

77. Cilj: Osnaživati organizacije civilnog društva koji provode programe i projekte u cilju smanjenja stigmatizacije i socijalne isključenosti
77.1. Mjera: Uključiti se u projekte koji se provode u cilju smanjenja stigmatizacije i socijalne isključenosti ovisnika o opojnim drogama154, kao i pokrenuti nove projekte usmjerene smanjenju stigmatizacije ovisnika o opojnim drogama
Nositelj: Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga Vlade RH, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok provedbe: 2008. – 2011.

78. Cilj: Zaštita djece i mladih od zlouporabe opojnih droga
78.1. Mjera: Razraditi i provoditi programske aktivnosti u svrhu promicanja zdravih stilova života mladih i prevencije zlouporabe opojnih droga
Nositelj: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga Vlade RH, u suradnji s obiteljskim centrima, postojećim informativnim centrima za mlade te jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i Hrvatskom radiotelevizijom
Rok: 2008. – 2011.

79. Cilj: Kontinuirano pratiti zaštitu prava ovisnika o opojnim drogama
79.1. Mjera: Izvršiti analizu zaštite prava ovisnika o opojnim drogama
Nositelj: Ured za suzbijanje zloupotrebe opojnih droga Vlade RH u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave i organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011. 

Zaštita HIV pozitivnih osoba
U borbi protiv HIV/AIDS-a zaštita ljudskih prava podjednako je važna kao i zaštita javnog zdravlja. Poštivanje ljudskih prava je nužno da bi se potaklo ljude na dobrovoljno testiranje, savjetovanje, obrazovanje, obavještavanje partnera, pravovremeni tretman. Međunarodna zajednica svjesna navedenog, kao i globalne opasnosti od širenja zaraze HIV/AIDS-a, donijela je čitav niz za sada uglavnom neobvezujućih dokumenata koji donose različite preporuke za postupanje u cilju suzbijanja širenja zaraze i zaštite prava HIV pozitivnih osoba. 155
Multidisciplinarni pristup HIV pozitivnim osobama, u suradnji Vlade Republike Hrvatske s organizacijama civilnog društva, odnosi se na osvješćivanje javnosti s važnošću prevladavanja predrasuda, neznanja i sprječavanja diskriminacije u suzbijanju HIV/AIDS-a. Vlada RH je usvojila Hrvatski nacionalni program za prevenciju HIV/AIDS-a 2005. – 2010. (2005.) čiji cilj je zadržati nisku razinu zaraženosti i ojačati nadzor epidemije putem novih aktivnosti, nadziranjem rizičnog ponašanja i praćenjem promjena putem istraživanja. 156 Posebno je naglašena odgovornost radnika u javnim službama, uklanjanje predrasuda o HIV pozitivnim osobama, naglašen je značaj poštivanja i promicanja ljudskih prava HIV pozitivnih osoba. Radi koordinacije nacionalnih i međunarodnih aktivnosti vezanih uz problematiku širenja HIV/AIDS infekcije u Republici Hrvatskoj,157 osnovano je Nacionalno povjerenstvo za suzbijanje HIV/AIDS-a.158
Potrebno je navesti da u nacionalnom zakonodavstvu postoje još uvijek određene odredbe koje imaju diskriminatorni karakter u odnosu na HIV pozitivne osobe (npr. još uvijek je obvezatno testiranje osoba pod zdravstvenim nadzorom, osoba koje traže određena zaposlenja te u određenim slučajevima zatvorenika; HIV pozitivnim osobama nije dozvoljeno obavljanje određenih poslova; moguće je odrediti obvezatan tretman osoba koje prodaju seksualne usluge; traži se da se na osmrtnicama posebno naznači da je osoba bolovala od AIDS-a i da se s njezinim lešom postupa na poseban način, itd.). Postoji niz slučajeva u kojima je dolazilo do diskriminacije HIV pozitivnih osoba u praksi nezavisno od određenih zakonskih rješenja ili stoga što ne postoje odgovarajuća zakonska rješenja, odnosno odgovarajuća pravna zaštita HIV pozitivnih osoba (nedovoljno se štiti privatnost osoba i njihovo pravo na samoodređenje, ne pruža im se uvijek adekvatna liječnička pomoć, doživljavaju diskriminaciju u obrazovnom sustavu, na poslu itd.).
Republika Hrvatska se obvezala slijediti međunarodno prihvaćene preporuke i integrirati ih u nacionalnu politiku i praksu da bi se smanjila stigmatizacija i diskriminacija HIV pozitivnih osoba te im se osigurala potpuna zaštita ljudskih prava i pravo na privatnost.
80. Cilj: Jačati i isticati borbu protiv HIV/AIDS-a
80.1. Mjera: Praćenje provedbe izmjena postojećih zakona i podzakonskih akata u svrhu sprječavanja diskriminacije HIV pozitivnih osoba
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Nacionalno povjerenstvo za suzbijanje HIV/AIDS-a u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave
Rok: 2009.

81. Cilj: Pružati njegu i potporu HIV pozitivnim osobama
81.1. Mjere: Unaprijediti odgovarajuću zdravstvenu skrb HIV pozitivnim osobama
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2009.

82. Cilj: Provoditi obrazovanje u svrhu prevencije i zaštite od HIV/AIDS-a
82.1. Mjera: Provesti obrazovne programe putem kojih bi se javnost i stručne osobe upoznalo s antidiskriminacijskim propisima i načinima prenošenja HIV/AIDS-a
Nositelj: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi

83. Cilj: Poboljšati položaj HIV pozitivne djece
83.1. Mjera: osigurati zaštitu povjerljivosti podataka o pozitivnom statusu HIV pozitivne djece
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa i sva nadležna tijela državne uprave
Rok: 2009.
83.2. Mjera: promicati udomljavanje HIV pozitivne djece ukoliko se radi o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2009.
83.3. Mjera: Osigurati školovanje HIV pozitivnoj djeci i njihovu integraciju u školski sustav
Nositelj: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Rok: 2009. 

Prava osoba kojima je oduzeta sloboda
Za postupanje prema osobama kojima je oduzeta sloboda najvažnija je Konvencija protiv mučenja i drugih oblika nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kazne (1984.)159 i njezin Fakultativni protokol (2002.).160 Na polju međunarodne zaštite prava osoba kojima je oduzeta sloboda potrebno je istaknuti i djelovanje UN-ova Odbora protiv mučenja. Premda nisu pravno obvezujući, značajni za zaštitu prava osoba kojima je oduzeta sloboda su sljedeći dokumenti: Standardna minimalna pravila za postupanje sa zatvorenicima (1957.), Načela za zaštitu svih osoba pod bilo kojim oblikom zadržavanja ili zatvora (1988.), Osnovna načela za postupanje sa zatvorenicima (1990.) i Standardna minimalna pravila UN-a za provođenje sudskih postupaka prema maloljetnicima (1985.).
Na europskoj razini, prava osoba kojima je oduzeta sloboda uređena su Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (čl. 3.) i Europskom konvencijom o sprječavanju mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja161. Potonjom je uspostavljen Europski odbor za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) čija je dužnost putem posjeta provjeravati postupanje prema osobama kojima je oduzeta sloboda. Uz navedeno značajne su i preporuke sadržane u Osnovnim načelima za postupanje sa zatvorenicima (Europska zatvorska pravila, 2006.). Po ovim načelima sve osobe kojima je oduzeta sloboda zadržavaju sva prava koja im nisu zakonski oduzeta u njihovoj presudi te im se garantira da život u zatvoru mora biti što bliži pozitivnim aspektima života u društvu kako bi se potaknula njihova reintegracija u slobodno društvo.
Do sada postoje tri odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u slučaju kada je tužena Republika Hrvatska u odnosu na zaštitu prava osoba kojima je oduzeta sloboda.162 Ove presude Europskog suda jasno ukazuju da minimalni uvjeti za zatvorenike do završetka rekonstrukcijskih zahvata nisu bili ispoštovani u kaznionici Lepoglava te da su zatvorenici zbog toga proživjeli više patnje od one razine koja je očekivana u slučajevima oduzimanja slobode.163
Prava osoba kojima je oduzeta sloboda zajamčena su Ustavom Republike Hrvatske, Zakonom o izvršavanju kazne zatvora, Zakonom o kaznenom postupku i Zakonom o sudovima za mladež. Postupanje prema maloljetnicima kojima je izrečena odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod se provodi temeljem odredbi Zakona o izvršavanju sankcija izrečenih za kaznena djela, privredne prijestupe i prekršaje dok se kazna maloljetničkog zatvora izvršava prema Zakonu o sudovima za mladež. Provedba zakona razrađena je u nizu pravilnika.
U cilju usklađivanja našeg zakonodavstva na ovom području s pravnom stečevinom Europske unije donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora.
Pritvor se izvršava temeljem odredbi Zakona o kaznenom postupku. Pravilnik o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje pritvora pobliže uređuje izvršavanje pritvora, postupanje s pritvorenicima, organizaciju dnevnog života i ostvarivanje njihovih prava i obveza. Jedan od velikih normativnih nedostataka je propuštanje propisivanja načina, vrste i uvjeta primjene sredstava prisile prema pritvorenicima u Zakonu o kaznenom postupku na analogan način kako je propisano u Zakonu o izvršavanju kazne zatvora, odnosno Zakonu o policiji.
U zaštiti svojih prava, zatvorenici se mogu obraćati svim državnim tijelima, a osobito Ministarstvu pravosuđa, koje je sukladno čl. 15. Zakona o izvršavanju kazne zatvora nadležno odlučivati o osnovanosti podnesene pritužbe.
Zakonom o izvršavanju kazne zatvora uveden je institut suca izvršenja čime je pravna sigurnost zatvorenika tijekom izvršavanja kazne zatvora osnažena putem sudske zaštite. Temeljem čl. 17. Zakona o izvršavanju kazne zatvora zatvorenik kojem su nezakonito prikraćena taksativno navedena prava u čl. 14. istoga Zakona može podnijeti sucu izvršenja zahtjev za sudsku zaštitu. Sudac izvršenja dužan je, sukladno odredbama Zakona o izvršavanju kazne zatvora, najmanje jednom godišnje obići zatvorenike i uputiti ih u njihova prava. Jednako tako, zatvorenici se mogu obraćati i međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava kojih je Republika Hrvatska članica (Međunarodni odbor Crvenog križa, Europskom odboru za sprječavanje zlostavljanja, mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja).
Sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku nadzor nad izvršavanjem pritvora obavlja predsjednik nadležnog suda ili sudac kojeg on/a odredi, a koji je dužan najmanje jedanput tjedno obići pritvorenike i bez nazočnosti pravosudnog policajca, kako bi utvrdio kako se pritvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa.
Sukladno odredbama Zakona o pučkom pravobranitelju, pučki pravobranitelj može u svako doba pregledati ustanove u kojima se ograničava sloboda kretanja. Pučki pravobranitelj ima pravo pristupa i pregleda svih prostorija u tim ustanovama.164 Nakon obavljenog pregleda, pučki pravobranitelj po potrebi sačinjava izvješće koje dostavlja organu koji obavlja nadzor nad tim ustanovama. Sukladno zakonskim ovlaštenjima, prava određenih kategorija osoba kojima je oduzeta sloboda razmatraju Pravobraniteljica za djecu i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
S aspekta zaštite prava osoba kojima je oduzeta sloboda može se zaključiti da Republika Hrvatska ima dobar normativni okvir. Međutim, razinu kvalitete u primjeni postojećih zakona i provedbenih propisa najviše ograničavaju materijalni uvjeti. Navedeno je razvidno iz Izvješća pučkog pravobranitelja koji ukazuje na brojne nedostatke vezano za smještaj (posebice prenatrpanost zatvora), pružanje zdravstvene zaštite zatvorenicima te ograničenu osobnu sigurnost zatvorenika. Naznačeni problemi u praksi rezultat su nedovoljnih materijalnih sredstava, prenapučenosti zatvorskog sustava te sveukupne društveno-ekonomske situacije u državi. Uslijed navedenog, osobe kojima je oduzeta sloboda ne mogu ostvariti neka prava propisana čl. 14. Zakona o izvršavanju kazne zatvora kao što su npr. pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, pravo na rad, izobrazbu, dodir s vanjskim svijetom, boravak na otvorenom prostoru kaznionice ili zatvora najmanje dva sata dnevno itd. Republika Hrvatska treba raditi na unapređivanju stanja ljudskih prava pritvorenika i zatvorenika, izgradnji novih zatvorskih kapaciteta i popunjavanju i razvijanju stručnih kapaciteta (posebno u pogledu psihološke i druge stručne potpore zatvorenicima).
84. Cilj: Zaštita temeljnih ljudskih prava zatvorenika
84.1. Mjera: Promatranje stanja ljudskih prava u zatvorskom sustavu
Nositelji: Ministarstvo pravosuđa u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.
84.2. Mjera: Inicirati osnivanje neovisnog nacionalnog mehanizma zaštite
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo unutarnjih poslova
Rok: 2008.

85. Cilj: Osigurati veća materijalna sredstva za poboljšanje i povećanje smještajnih uvjeta, kaznionica i zatvora.
85.1. Mjera: Državnim proračunom osigurati veća sredstva u svrhu poboljšanja i povećanja smještajnih uvjeta u kaznionicama i zatvorima
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2011.

86. Cilj: Zaposliti veći broj djelatnika u zatvorskom sustavu
86.1. Mjera: Sistematizacijom radnih mjesta i osiguravanjem odgovarajućih financijskih sredstava omogućiti otvaranje većeg broja radnih mjesta na poslovima u zatvorskom sustavu, posebno na poslovima u odjelima tretmana
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2011.

87. Cilj: Izmjena zakonodavstva na području zaštite prava osoba lišenih slobode
87.1. Mjera: Zakonom o kaznenom postupku propisati sredstva, način i uvjete primjene sredstava prisile prema pritvorenicima
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2008.
87.2. Mjera: Uskladiti odredbe pojedinih pravilnika u području izvršavanja sankcija s pozitivnim propisima Republike Hrvatske
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2009.

88. Cilj: Šira primjena alternativnih sankcija
88.1. Mjera: Obrazovanje sudaca i državnih odvjetnika o mogućnostima izricanja alternativnih sankcija u kaznenom i prekršajnom postupku
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa: Pravosudna akademija
Rok: 2008. – 2011.

89. Cilj: Poboljšati uvjete tretmana osoba kojima je izrečena sigurnosna mjera prisilnog psihijatrijskog liječenja
89.1. Mjera: Unutar psihijatrijskih ustanova osigurati smještaj za osoba kojima je određeno prisilno liječenje
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2011.

90. Cilj: Osigurati veću zaposlenost zatvorenika koji se nalaze na izvršavanju kazne u zatvorima i kaznionicama
90.1. Mjera: Uvoditi nove modele zapošljavanja
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2008. – 2011.
90.2. Mjera: Poticati radni angažman zatvorenika u javnim radovima ili opće korisnim radnim aktivnostima
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Hrvatski zavod za zapošljavanje, u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom, Hrvatskom obrtničkom komorom, Udrugom poslodavaca, sindikatima, organizacijama civilnog društva, medijima i jedinicama lokalne (regionalne) samouprave
Rok: 2008. – 2011.

91. Cilj: Šira primjena obrazovnih programa za zatvorenike na razini cjelokupnog zatvorskog sustava
91.1. Mjera: Osigurati adekvatan stručni kadar za provedbu različitih obrazovnih programa za zatvorenike
Nositelji: Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Rok: 2008. – 2011.

92. Cilj: Osigurati permanentnu izobrazbu zatvorskog osoblja iz područja ljudskih prava
92.1. Mjera: Organiziranje ciljanih predavanja i seminara o primjeni Europske konvencije o ljudskim pravima i Europskih zatvorskih pravila
Nositelji: Ministarstvo pravosuđa: Pravosudna akademija
Rok: 2008. – 2011.

93. Cilj: Razvijanje i unapređivanje posebnih programa izvršavanja kazne za zatvorenike sa specifičnim potrebama (ovisnike o drogama i alkoholu, oboljele od PTSP-a i dr.)
93.1. Mjera: Edukacija i stručno usavršavanje službenika zatvorskog sustava za provođenje posebnih programa
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2008. – 2011.
93.2. Mjera: uključivanje organizacija civilnog društva u provedbi posebnih programa za zatvorenike sa specifičnim potrebama
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2008. – 2011.

94. Cilj: Ustrojavanje probacijske službe
94.1. Mjera: Donošenje zakona i potrebnih provedbenih propisa
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa
Rok: 2010. 
Prava tražitelja azila, azilanata i osoba pod supsidijarnom zaštitom
Sustav azila u Republici Hrvatskoj koji utvrđuje načela, uvjete i postupak za odobravanje azila, supsidijarne i privremene zaštite, status, prava i obveze tražitelja azila, azilanata i stranaca pod supsidijarnom ili privremenom zaštitom te uvjete i postupak za prestanak, odnosno poništenje tih oblika zaštite utemeljen je na normama međunarodnog prava: Konvenciji Ujedinjenih naroda o statusu izbjeglica,165 Protokolu Ujedinjenih naroda o statusu izbjeglica166, korpusu europskog azilskog prava167, Ustavu Republike Hrvatske, a osobito Zakonu o azilu168 te na njima izgrađenim podzakonskim propisima.
Na temelju Zakona o azilu Republika Hrvatska priznat će azil strancu koji se ne nalazi u zemlji svog podrijetla te se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja ne može ili se zbog tog straha ne želi staviti pod zaštitu dotične zemlje, ili osobi bez državljanstva koja se nalazi izvan zemlje prethodnog boravišta, a koja se ne može, ili se zbog tog straha ne želi vratiti u tu zemlju.
Zakonom o azilu (2007.)169 propisano je da tražitelji azila imaju prava na boravak, rad, osnovna sredstva za život i smještaj, zdravstvenu zaštitu, besplatnu pravnu pomoć, osnovno i srednje školovanje, slobodu vjeroispovijesti i vjerskog odgoja djece te pravo da budu informirani o svim svojim pravima i obvezama u postupku azila. Zakonom su i definirana prava stranaca pod supsidijarnom zaštitom.
Republika Hrvatska tražitelju azila koji ne ispunjava kriterije za dobivanje statusa azilanta pod određenim uvjetima pruža supsidijarnu zaštitu ukoliko se utvrdi da bi povratkom u zemlju podrijetla bio ugrožen odnosno izložen ozbiljnoj nepravdi. Privremenu zaštitu pružit će svim strancima u slučaju masovnih izbjegličkih valova iz zemalja koje su zahvaćene ratom, općim nasiljem zbog međunarodnog ili unutarnjeg sukoba, masovnim kršenjima ljudskih prava. Stranci pod privremenom zaštitom imaju jednaka prava kao i azilanti.170
S obzirom na činjenicu da je Republika Hrvatska počela izgrađivati sustav azila u posljednjih nekoliko godina, postoji nekoliko područja koja još nisu dovoljno razvijena odnosno u kojima treba unaprijediti provedbu postojećih normi. To se prije svega odnosi na politiku dobivanja statusa azilanta (odobren je samo jedan azil u 3 godine). Potrebno je i poboljšati norme koje uređuju postupak dobivanja azila i sustav pravnih lijekova.
Privremeni prihvatni Centar u Šašnoj Gredi, koji je zatvoren je u lipnju 2006. godine., pomagao je da se u proteklom razdoblju poboljšaju organizacijski uvjeti, unaprijedi osposobljenost stručnih osoba (policijskih djelatnika i socijalnih radnika) kao i suradnja s relevantnim tijelima. Moderniziran je Prihvatni centar za strance u Ježevu koji sad ispunjava minimalne standarde. U Prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini se provode programi kojima se tražiteljima azila omogućuje učenje hrvatskog jezika, organiziraju radionice slobodnih aktivnosti, športske i druge aktivnosti. S osobama smještenima u Prihvatilištu obavljaju se razgovori, psihosocijalni tretmani i liječnički pregledi, a kroničnim i težim bolesnicima ukazuje se pomoć u zagrebačkim kliničko-bolničkim centrima. Ostvarena je dobra suradnja s vlastima i organizacijama civilnog društva u Kutini, a lokalna zajednica je vrlo dobro i bez predrasuda prihvatila djelatnost Prihvatilišta otvorenog tipa u svom gradu.171 Važno je posebno istaknuti da je unaprijeđena osposobljenost djelatnika MUP-a i socijalnih radnika Hrvatskog crvenog križa te su kao i proteklih godina sklopili Ugovor o pružanju psihosocijalne skrbi tražiteljima azila.
U cilju razvijanja integracijske politike potrebno je donijeti mjere kojima će se na području obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi i zapošljavanja regulirati postupci integriranja novih članova društva.
95. Cilj: Provedba novog Zakona o azilu u skladu s međunarodnim standardima i dobrim praksama
95.1. Mjera: Omogućiti ostvarivanje besplatne pravne pomoći tražiteljima azila
Nositelj: Ministarstvo unutarnjih poslova
Rok: 2008. godine
95.2. Mjera: Odrediti sadržaj i način vođenja zbirki podataka o tražiteljima azila
Nositelj: Agencija za zaštitu osobnih podataka, Ministarstvo unutarnjih poslova
Rok: 2008. godine
95.3. Mjere: Donijeti propise o smještaju tražitelja azila, stranaca pod supsidijarnom zaštitom, stranaca pod privremenom zaštitom te smještaju azilanata
Nositelj: Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2008. godine
95.4. Mjera: Uskladiti propise o sadržaju i standardima zdravstvenog pregleda tražitelja azila, stranaca pod supsidijarnom zaštitom, stranaca pod privremenom zaštitom te azilanata s međunarodnim standardima i dobrom praksom europskih zemalja
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2008. godine
95.5. Mjera: Donijeti propise o visini novčane pomoći tražiteljima azila, strancima pod supsidijarnom zaštitom, strancima pod privremenom zaštitom te azilantima
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
Rok: 2008. godine
95.6. Mjera: Iznalaženje rješenja za reguliranje statusa i pomoći odbijenim tražiteljima azila koje nije moguće vratiti u zemlju podrijetla
Nositelj: Ured za ljudska prava Vlade RH, Ministarstvo unutarnjih poslova
Rok: 2008. godine

96. Cilj: Poboljšati integraciju azilanata
96.1. Mjera: Organiziranje radionica, okruglih stolova i seminara u svrhu podizanja tolerancije društva prema drugim vjerskim, etničkim, rasnim i posebnim društvenim skupinama
Nositelj: Ured za ljudska prava Vlade RH, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.
96.2. Mjera: Obrazovanje predstavnika medija i lokalne uprave radi pozitivnog pristupa problematici azila
Nositelj: Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s organizacijama civilnoga društva te Hrvatskim novinarskim društvom
Rok: 2008. – 2011.

97. Cilj: Osposobljenost službenika i djelatnika neposredno angažiranih na pitanjima provedbe azilske politike
97.1. Mjera: Dograditi postojeći sustav obuke, obrazovanja i usavršavanja službenika za azil, policijskih službenika za nezakonite migracije i djelatnika centara socijalne skrbi
Nositelj: Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ured za ljudska prava Vlade RH, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji s organizacijama civilnoga društva, UNHCR-om, Centrom za ljudska prava
Rok: 2008. 
Spolne i rodne manjine
Ustav Republike Hrvatske u svom članku 3. definira ravnopravnost spolova kao jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Hrvatsko zakonodavstvo poznaje zabranu diskriminacije po osnovi spolne orijentacije u nekoliko važnih dokumenata. Zabrana diskriminacije po osnovi spolne orijentacije brani se u Zakonu o ravnopravnosti spolova, Zakonu o istospolnim zajednicama, Zakonu o radu, Zakonu o državnim službenicima, Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju itd. U Zakonu o volonterstvu, osim po osnovi spolne orijentacije brani se i diskriminacija po osnovi rodnog identiteta i/ili izražavanja. Od 2006. godine na snazi su i odredbe Kaznenog zakona na temelju kojih se svako kazneno djelo počinjeno protiv osobe zbog, među ostalim, i njezine spolne orijentacije tretira kao zločin iz mržnje.
Iako je 2003. godine donesen Zakon o istospolnim zajednicama kojim se ostvarila elementarna zakonska forma zajednice osoba istog spola, potrebno ja napraviti analizu normativnog okvira.
Prema različitim istraživanjima172 o pripadnicima istospolne orijentacije najčešće se događaju verbalni oblici nasilja poput uvreda ili psovki te prijetnji fizičkim nasiljem, dok se rjeđe događaju fizički napadi.
98. Cilj: Povećati tolerancije prema spolnim i rodnim manjinama
98.1. Mjera: Organizacija javnih rasprava i seminara
Nositelj: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH, Ured za ljudska prava Vlade RH
Rok: 2008. – 2011.
98.2. Mjera: Poticanje aktivnosti u svrhu podizanja javne svijesti o neprihvatljivosti diskriminacije na osnovu spolne orijentacije
Nositelj: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH
Rok: 2008. – 2011.

99. Cilj: Unaprijediti zakonodavstvo na području zaštite pripadnika spolnih i rodnih manjina
99.1. Mjera: Izraditi analizu zakonodavstva u svrhu ostvarivanja prava pripadnika istospolne orijentacije
Nositelj: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH
Rok: 2009. 
Pravo na zdrav život i okoliš
Pravo na zdrav život i okoliš jedno je od fundamentalnih i općih prava zagarantiranih Ustavom RH (članak 69.) te je utemeljeno u drugim međunarodnim dokumentima. Prvi je puta pravo na zdrav život i okoliš eksplicitno spomenuto 1972. godine na UN-ovoj konferenciji o ljudskom okolišu koja se održala u Stockholmu te su od tada značajno ojačani pravni temelji prava na zdrav okoliš i uspostavljena uska i neraskidiva veza između očuvanja okoliša i promicanja ljudskih prava.
Iako se pravima na području zaštite okoliša nerijetko pripisuje pripadnost tzv. trećoj generaciji, potrebno je reći da se ona protežu kroz sve tri kategorije. Kao dio prve grupacije građanskih i političkih prava, ova prava služe da grupama ili pojedincima omoguće pravo na informaciju, pravnu intervenciju kao i sudjelovanje u političkim procesima. U tom smislu ona nastoje osigurati minimum standarda koji je dovoljan za zaštitu prava na život i na vlasništvo u slučaju štete prouzročene u okolišu. Potom, zdrav i održiv okoliš može se promatrati i kao ekonomsko i socijalno pravo koje osigurava određen stupanj standarda i kvalitete u zaštiti okoliša. I posljednje, pravo na zdrav okoliš nerijetko je predstavljeno kao jedno od prava na području solidarnosti. 173 Republika Hrvatska je stranka i potpisnica brojnih ugovora iz područja zaštite okoliša čime je dodatno podržano i osigurano pravo na zdrav život i okoliš svih njezinih građana. Hrvatski sabor je potvrdio Konvenciju o pristupu informacijama, sudjelovanje javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (Aarhuska konvencija174). Također, nedavno je potvrđen Kyotski protokol uz Okvirnu konvenciju UN-a o promjeni klime kao i neki drugi međunarodni dokument.175
Osim kao ustavno pravo, pravo na zdrav okoliš u hrvatskom zakonodavstvu nije jasno prepoznato u svojoj visokoj povezanosti sa fundamentalnim ljudskim pravima. Međutim, na području zaštite okoliša Hrvatska već sada ima solidno razvijeni normativni i regulatorni okvir, čak i bez usklađivanja svog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije. Temeljni zakoni koji uređuju područje zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj su Zakon o zaštiti okoliša176, Zakon o zaštiti zraka177 te Zakon o otpadu178 s pripadajućim provedbenim propisima. U posljednje četiri godine učinjen je napredak u institucionalnom, zakonodavnom te provedbenom smislu na području zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj. Naime, Hrvatski sabor usvojio je novi Zakon o zaštiti okoliša koji kao krovni zakon sustavno uređuje temeljna načela hrvatskog pravnog poretka o zaštiti okoliša i obuhvaća cjelokupno područje zaštite okoliša uzimajući u obzir i europsko zakonodavstvo zaštite okoliša.
Temeljni strateški dokumenti na području zaštite okoliša su Nacionalna strategija zaštite okoliša179 i Nacionalni plan djelovanja za okoliš,180 Strategija gospodarenja otpadom181 i drugi182.
Proces pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji na području zaštite okoliša pokazuje da je zaštita okoliša jedno od najzahtjevnijih poglavlja. Sukladno tome potrebno je uložiti dodatne napore u institucionalno unapređenje dobro ustrojenog sustava183 zaštite okoliša kako bi se na taj način između ostalog smanjile mogućnosti kršenja ljudskog prava na zdrav okoliš. Naime, u Republici Hrvatskoj je zamijećen raskorak između normativnog i institucionalnog okvira zaštite okoliša s jedne strane i njihove provedbe s druge strane. Radi ostvarivanja što veće razine usklađivanja našeg sustava zaštite okoliša s standardima Europske unije u prethodnom razdoblju, došlo je do jačanja kapaciteta postojećih institucija i ustrojavanja novih tijela poput primjerice Agencije za zaštitu okoliša, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku održivost i državnog zavoda za zaštitu prirode. Osim toga, brojni sektorski zakoni i njihovi provedbeni propisi posebno na području gospodarenja otpadom, zaštite zraka, zaštite prirode te prostornog uređenja i gradnje već su usklađeni s odgovarajućim propisima Europske unije.
Iz perspektive promocije i zaštite osnovnih ljudskih prava upravo se područje zaštite okoliša i na globalnoj i na lokalnoj razini prepoznaje kao područje u kojem je kršenje ljudskih prava u stalnom porastu. Upravo brojni ekološki incidenti i na lokalnoj i na globalnoj razini koji izravno ugrožavaju ljudske živote, govore u prilog potrebi za daljnjim zahvatima u nadležnosti regulacije zaštite okoliša. Proces globalizacije često ima negativan utjecaj na zaštitu okoliša i to kroz ilegalne intervencije u prostoru koje ugrožavaju prava lokalnih zajednica na održivi razvoj (na obali) te kroz ograničavanje prava na pristup nekim prirodnim resursima (npr. voda). Naime, pravo na održivi razvoj obvezuje države na održivo upravljanje prirodnim resursima kojim neće ograničiti prava građana.
U tom smislu, treba, osim stalnog jačanja civilnog društva, jačati i odgovornost države, da strogo sankcionira sve moguće prekršitelje i zagađivače te da na taj način osigura oštećenima pravovremenu i prikladnu satisfakciju. U tom smislu, od različitih se tijela državne uprave očekuje da koherentno i koordinirano, ali i pravovremeno ostvare uvjete za zaštitu prava na održivi razvoj, ali i prava na zdrav okoliš. U cilju jačanja civilnog sektora na ovom području važno je istaknuti da Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva potiče i podupire suradnju s nevladinim organizacijama radi unapređenja stanja okoliša na dobrobit sadašnjih i budućih građana.
Radi potpunog ostvarivanja prava na zdrav okoliš u Hrvatskoj, potrebno je da zakoni na području zaštite okoliša prepoznaju pravo na zdrav okoliš kao svoju osnovnu okosnicu te da na taj način broj kršenja ljudskih prava na području zaštite okoliša svedu na najmanju moguću mjeru. Također, trebalo bi i u budućnosti posvetiti posebnu pažnju sankcioniranju zagađivača okoliša i svih subjekata koji netransparentno donose odluke koje izravno smanjuju mogućnost uživanja prava na zdrav okoliš, a nerijetko i značajno reduciraju pravo na život (slučaj azbestoze u Vranjicu, zagađenja u Sisku ili ilegalnih deponija otpada).
Pravo na zdrav okoliš u početnom razdoblju može se osigurati i kroz jačanje proceduralnih prava: pristupa informacijama na području zaštite okoliša i procesima odlučivanja. Spomenuta Aarhuska konvencija snažno je sredstvo za ostvarivanje prava na zdrav okoliš u našoj zemlji. Provedbom ove Konvencije će se i nadalje razvijati pravo na informaciju na području zaštite okoliša, pravo na participaciju u odlučivanju na području zaštite okoliša, pravo na sankcioniranje svih onih koji se ponašaju protivno standardima zaštite okoliša. Razvijanjem prava na participaciju u odlučivanju prava na okoliš omogućit će se građanima da ostvare lakše svoja prava, a državi će se omogućiti transparentniji odnos prema njima.
Nadležnost nad pojedinim sastavnicama okoliša je među raznim državnim tijelima, te djelotvornost praćenja stanja, planiranja i provedbe zaštite okoliša kao cjeline u mnogome ovisi od učinkovite koordinacije nadležnih državnih tijela. Na tragu sadašnjeg stanja, radi osiguravanja prava na zdrav okoliš, osim institucija na području zaštite okoliša, bilo bi potrebno u rad uključiti i druga tijela državne uprave (Ministarstvo pravosuđa, Državni inspektorat, USKOK) te osnaživati različite projekte organizacije civilnog društva na tom području. Na području edukacije o ljudskim pravima u zaštiti okoliša potrebno je uključiti i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, ali poticati i izvaninstitucionalno obrazovanje na području zaštite okoliša i održivog razvoja.
Na području zaštite okoliša u proteklom razdoblju je došlo do značajnog napretka čime se trajno osigurava i unapređuje pravo na zdrav život i okoliš. U nekim je segmentima postignut veliki napredak kao npr. na području zaštite zraka, gospodarenja otpadom te zaštite voda, prirode, šuma i mora. U nekim segmentima kao što su regionalni razvoj i urbanizacija potrebno je uložiti dodatne napore.
100. Cilj: Smanjiti štetni utjecaj ljudskog rada na okoliš i zdravlje ljudi
100.1. Mjera: Ojačati inspekcijske službe u svrhu nadzora nad provedbom i praćenja provedbe propisa iz područje zaštite okoliša.
Nositelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo kulture, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
Rok: 2008. – 2011.

101. Cilj: Spriječiti zdravstvene rizike vezane uz okoliš
101.1. Mjera: Osigurati zdravstveno pitku vodu za sve građane Republike Hrvatske
Nositelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi u suradnji sa zavodima za javno zdravstvo
Rok: 2008. – 2011.
101.2. Mjera: Osigurati priključke na kanalizacijsku mrežu svim građanima
Nositelj: Hrvatske vode u suradnji s komunalnim službama
Rok: 2008. – 2011.

102. Cilj: Smanjiti buku na razinu dopuštene granice
102.1. Mjera: Uspostaviti i provoditi nadzor buke
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u suradnji sa zavodima za javno zdravstvo
Rok: 2008. – 2011.
102.2. Mjera: Provesti istraživanje o utjecaju buke na zdravlje ljudi
Nositelj: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u suradnji sa zavodima za javno zdravstvo
Rok: 2008. – 2011.

103. Cilj: Smanjiti rizik od opasnog otpada
103.1. Mjera: Uspostaviti županijske i regionalne centre gospodarenja otpadom
Nositelji: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u suradnji s tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave
103.2. Mjera: Sanacija crnih točaka i odlagališta otpada
Nositelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Hrvatski centar za čistiju proizvodnju, Hrvatska gospodarska komora
Rok: 2008. – 2011.

104. Cilj: Uspostaviti održivi sustav gospodarenja neopasnim i inertnim otpadom
104.1. Mjera: Osigurati uvjete za smanjenje udjela biorazgradivog otpada u komunalnom otpadu koji se odlaže na odlagalištima te ojačati inspekcijske službe u tu svrhu
Nositelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u suradnji s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Rok: 2010.

105. Cilj: Sustavno prikupljanje podataka
105.1. Mjera: Uvesti jedinstvenu metodologiju prikupljanja i obrade podataka: uvođenje nacionalnih standarda koji će biti u skladu s pravnom stečevinom Europske unije
Nositelj: Agencija za zaštitu okoliša, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
Rok: 2010.

106. Cilj: Osigurati provedbu Aarhuske konvencije
106.1. Mjera: Obrazovati i uputiti sve državne službenike na svim razinama vlasti o obvezi i potrebi poštivanja provedbe Aarhuske konvencije
Nositelj: Agencija za zaštitu okoliša, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, sva tijela državne uprave nadležna na tom području u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2009.

107. Cilj: Omogućiti građanima prijavljivanje slučajeva povrede prava na zdrav okoliš i održivi razvoj i participativno donošenje odluka na području zaštite okoliša
107.1. Mjera: Uspostaviti bolju suradnju nadležnih institucija s građanima putem javnih rasprava
Nositelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008.

108. Cilj: Unaprijediti procesuiranje zagađivača
108.1. Mjera: Obrazovanje sudaca i državnih odvjetnika o kaznenim djelima protiv okoliša
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa: Pravosudna akademija u suradnji s Ministarstvom zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
Rok: 2009.

109. Cilj: Razvijati informacijski sustav zaštite okoliša i osigurati dostupnost informacija građanima
109.1. Mjera: Razviti sustav koji osigurava točnu, pravodobnu i cjelovitu informaciju o okolišu
Nositelj: Agencija za zaštitu okoliša, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
Rok: 2010.
110. Cilj: Obrazovati građane o okolišu i potrebi zaštite okoliša
110.1. Mjera: Organizirati kampanje, treninge i radionice
Nositelj: Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011. 
Suzbijanje korupcije
Aktivnosti međunarodnih organizacija u vezi sa stvaranjem normativnih i ostalih preduvjeta za učinkovito suzbijanje svih oblika korupcije mogu se podijeliti na aktivnosti globalnih i one regionalnih organizacija. Na globalnoj razini najvažniji međunarodni ugovor je Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije.184 Hrvatski Sabor je 4. veljače 2005. godine donio Zakon o potvrđivanju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije. Uz ovu konvenciju važan je izvor antikorupcijskog prava Ujedinjenih naroda i Konvencija o suzbijanju transnacionalnog organiziranog kriminaliteta koja također regulira obveze država stranaka u suzbijanju korupcije i koja je također obvezuje Republiku Hrvatsku.
Na regionalnoj europskoj razini, Vijeće Europe započelo je antikorupcijske aktivnosti još sredinom devedesetih godina 20. stoljeća osnivanjem Multidisciplinarne skupine protiv korupcije (GMC) i donošenjem dviju antikorupcijskih konvencija. Prvu od tih konvencija, Kaznenopravnu konvenciju o korupciji, Republika Hrvatska ratificirala je 8. studenog 2000. godine. Republika Hrvatska je ratificirala i Dodatni Protokol uz Kaznenopravnu konvenciju o korupciji kao i Građanskopravnu konvenciju o korupciji. Hrvatska je i član Skupine država za borbu protiv korupcije (GRECO) i u nekoliko je navrata bila pod evaluacijom te Skupine.
Najvažniji antikorupcijski pravni dokumenti Europske unije su Protokol uz Konvenciju za zaštitu financijskih interesa Europske unije iz 1996. godine (definicija aktivne i pasivne korupcije), Drugi protokol uz Konvenciju za zaštitu financijskih interesa Europske unije iz 1997. godine (odgovornost pravnih osoba, obveza inkriminiranja pranja novca) i Konvencija o borbi protiv korupcije u koju su uključeni službenici Europske unije i država članica iz 1997. godine.
Na problem i raširenost korupcije u Hrvatskoj Europska je komisija ukazala još 2004. godine u Mišljenju o zahtjevu Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji. U Izvještaju o napretku za 2006. godinu, Europska komisija ponovila je da korupcija u Republici Hrvatskoj i »dalje predstavlja ozbiljan problem«. Istaknuto je da »mnoge optužbe za korupciju ostaju neistražene, a slučajevi korupcije obično prolaze nekažnjeno.« 185
Problem korupcije u Hrvatskoj i potreba njegova rješavanja istaknuta je na više mjesta i u Izvješću Misije OESS-a u Hrvatskoj o napretku Republike Hrvatske u ispunjavanju međunarodnih obveza od 2001. godine (pregled za 2006. godinu) kao i u Izvještaju State Departmenta o stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj u 2006. godini.
Normativni antikorupcijski okvir u Republici Hrvatskoj sastavljen je od niza zakona i drugih propisa kojima se reguliraju različiti preventivni i represivni aspekti suzbijanja korupcije. Posebno od otvaranja postupka screeninga u poglavlju 23 europske pravne stečevine Republika Hrvatska poduzela je niz mjera, donijela nove te izmijenila postojeće zakone i druge propise radi usuglašavanja nacionalnog normativnog okvira s pravnim propisima i standardima Europske unije.
Slijedom usvajanja Konvencije UN-a protiv korupcije (2003.), Hrvatska je pristupila izmjenama Kaznenog zakona 2004. i 2006. prilikom kojih su 2004. godine propisana nova kaznena djela primanje mita i davanje mita u gospodarskom poslovanju, a izvršena je i izmjena opisa kaznenog djela protuzakonitog posredovanja. Nadalje, 2006. godine je došlo do pooštravanja kazni za korupcijska kaznena djela primanja mita, davanje mita, primanje mita u gospodarskom poslovanju i davanje mita u gospodarskom poslovanju.
Osim fizičkih osoba, za korupcijska kaznena djela mogu odgovarati i pravne osobe. To omogućava Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela iz 2003. godine prema kojem pravne osobe mogu biti kažnjene novčanim kaznama, a u najtežim slučajevima i kaznom ukidanja pravne osobe.
Procesni aspekti suzbijanja korupcije regulirani su Zakonom o kaznenom postupku koji sadrži odredbe o primjeni tzv. posebnih izvidnih mjera (npr. simulirana potkupnina) kojima se ograničavaju pojedina ustavna prava građana. Posljednjim izmjenama i dopunama toga zakona proširen je katalog kaznenih djela kod kojih istražni sudac može naložiti provođenje posebnih mjera. (Negdje u uvodni dio da se mogu ograničiti prava okrivljenika.)
Zakonom o sprječavanju sukoba interesa iz 2004. godine definiran je pojam sukoba interesa državnih dužnosnika. Zakonom određuje da državni dužnosnici u obavljanju svoje dužnosti ne smiju privatni interes pretpostaviti javnom interesu, propisano je postupanje s darovima dužnosnika, reguliran njihov odnos s tzv. povezanim osobama i obveze dužnosnika u slučaju sumnje da postoji sukob interesa. Izmjenama i dopunama Zakona iz 2005. godine propisana je obveza obavještavanja o izvorima i načinu stjecanja imovine dužnosnika. Zakonom je osnovano Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa u obnašanju javnih dužnosti koje je, između ostalog, ovlašteno sankcionirati državne dužnosnike za koje utvrdi da su bili u sukobu interesa.
Ostali zakoni koji čine dio normativnog okvira za suzbijanje korupcije su Zakon o javnoj nabavi, Zakon o financiranju političkih stranaka, nezavisnih lista i kandidata, Zakon o pravu na pristup informacijama, Zakon o postupku primopredaje vlasti, Zakon o radu, Zakon o državnim službenicima i namještenicima, Zakon o sudovima, Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakon o športu, Zakon o udžbenicima za osnovnu i srednju školu, Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, Zakon o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju, Zakon o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu i dr.
Osobito bitan zakon za ovo područje je Zakon o financiranju političkih stranaka, nezavisnih lista i kandidata (2006.) s obzirom da su prema nekim istraživanjima186 političke stranke pri vrhu ljestvice korumpiranosti. Navedenim se Zakonom 187 osigurava transparentnost izvora financiranja političkih stranaka. Političke stranke dužne su javno prikazati porijeklo i način utroška sredstava prikupljenih tijekom protekle kalendarske godine. Navedenim se Zakonom po prvi puta zabranjuju anonimne donacije i limitira iznos donacije.
Zakon koji regulira financiranje izbornih kampanja za predsjedničke izbore bi trebalo dodatno urediti. Potrebu posebnog reguliranja financiranja izbornih kampanja u Republici Hrvatskoj navodi i Izvještaj o napretku Republike Hrvatske u 2006. kojeg je objavila Europska komisija.
U suzbijanju korupcije, kako u represivnom tako i u preventivnom dijelu, sudjeluje i Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) koji je osnovan 2001. godine Zakonom o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. USKOK je specijalizirano državno odvjetništvo, a u nadležnosti USKOK-a su kaznena djela s elementima korupcije i kaznena djela organiziranog kriminaliteta, poslovi međunarodne suradnje u vezi korupcijskih kaznenih djela, poslovi analitike, aktivnosti usmjerene sprječavanju pojava korupcije te do sada bilježe dobre rezultate (npr. akcija Maestro).
Funkciju sprječavanja korupcije u odnosu na djelatnike Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske ima Odjel za unutarnju kontrolu pri Kabinetu ministra. Otkrivanje korupcijskih kaznenih djela i njihovih počinitelja kao i bliska suradnja s USKOK-om u nadležnosti je Odsjeka za korupciju koji djeluje pri Odjelu gospodarskog kriminaliteta i korupcije, Uprave kriminalističke policije Ravnateljstva policije.
Na sprječavanju korupcije i u suradnji s ostalim državnim tijelima u Ministarstvu financija Republike Hrvatske djeluje Samostalni odjel za otkrivanje porezno-kaznenih djela Porezne uprave, Carinska uprava i Ured za sprječavanje pranja novca. Sva tijela koja su nadležna za provedbu Nacionalnog programa imaju značajne nadzorne funkcije. Ovdje se posebno ističe da je Zakonom o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta propisana obveza izvješćivanja toga Ureda o svim podacima i informacijama do kojih dođu u obavljanju svojih nadležnosti, a koje su relevantne za sprječavanje i suzbijanje korupcije. Posebno je važna uloga Ureda za sprječavanje pranja novca koji je u zakonskim rokovima dužan obavijestiti USKOK o svim sumnjivim transakcijama koje su mu prijavile novčarske institucije.
Jedno od vrlo važnih tijela za sprječavanje i suzbijanje korupcije u Republici Hrvatskoj je i Ured za javnu nabavu Vlade RH koji se provedbom, nadzorom i primjenom Zakona o javnoj nabavi bave eliminacijom i/ili redukcijom uzroka koji mogu poticajno djelovati na korupciju. Stupanjem na snagu Zakona o državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave (2003.), te osnivanjem Komisije i imenovanjem njezinih članova, dovršen je proces stvaranja institucionalnog okvira sustava javne nabave kojim je na tom području značajno poboljšan sustav za prevenciju različitih oblika koruptivnog djelovanja. Važnu ulogu u suzbijanju korupcije na nacionalnoj razini ima ima i Državni ured za reviziju kao neovisna i samostalna institucija izravno odgovorna Hrvatskom saboru. S ovlastima nadzora nad javnim prihodima i rashodima, Ured se kontinirano zalaže za promicanje veće odgovornosti i transparentnosti pri korištenju javnih sredstava.
Prioritetni zadaci koje je potrebno provesti radi sprječavanja i suzbijanja korupcije i određivanje njihovih nositelja i rokova realizacije predviđeni su Nacionalnim programom suzbijanja korupcije za razdoblje od 2006. – 2008. godine kojeg je usvojio Hrvatski sabor. Još u ožujku 2002. godine usvojen je prvi Nacionalni program za borbu protiv korupcije s Akcijskim planom kojim je bilo predviđeno i osnivanje posebnog saborskog Povjerenstva za provedbu Programa. Međutim, prvi Program iz 2002. godine nikad nije proveden kao što nije osnovano niti Povjerenstvo za praćenje njegove provedbe. U novom Programu za razdoblje od 2006. – 2008. godine ističe se da je »Vlada svjesna razmjera korupcije u hrvatskom društvu i odlučna je pristupiti borbi protiv korupcije kao sudbonosnom pitanju uređenja Hrvatske kao slobodne europske države.« Program razrađuje otkrivanje i kažnjavanje korupcije, međunarodnu suradnju i javno djelovanje te mjere za provedbu Programa. Navedeni Nacionalni program je prvi program borbe protiv korupcije koji doživljava svoju provedbu na svim razinama. Potrebno je naglasiti da se ispunjavanje obveza iz predmetnog dokumenta ostvaruje sukladno zadanim rokovima. Koordinator provedbe Nacionalnog programa suzbijanja korupcije je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske. Ubrzo nakon donošenja ovog strateškog dokumenta, od iznimne važnosti za Republiku Hrvatsku osnovano je Nacionalno vijeće za praćenje provedbe Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije s Akcijskim planom. Nacionalno vijeće je sastavljeno od saborskih zastupnika, predstavnika poslodavaca, sindikata i organizacija civilnog društva, predstavnika akademske zajednice, stručnjaka i predstavnika medija.
Područja društvenog života kod kojih istraživanja i ispitivanja javnog mišljenja indiciraju najviši stupanj korupcije su pravosuđe, zdravstvo, lokalna samouprava, politika i javna uprava, gospodarstvo i znanost. Na primjer, jedno istraživanje (Transparency International Hrvatska, svibanj, 2003.) navodi da čak 85,9% ispitanika (49,0% »vrlo raširena« + 37,9 » raširena«) doživljava korupciju kao prisutan, štoviše raširen, fenomen hrvatskog društva. Vrlo kvalitetno Gallupovo istraživanje (lipanj, 2003.) pokazuje da je korupcija raširena u gospodarstvu (69,5%) i politici (65%). Prema novim istraživanjima javnog mnijenja (Transparency International Global Corruption Barometer, 2003.) u 47 zemalja i 20.000 ispitanika na svim kontinentima, neke djelatnosti društvenog života identificiraju se kao osobito problematične, a u Hrvatskoj to su sudovi i pravosuđe (22.5), zdravstvo (21.6), lokalna uprava (18.6) i političke stranke.
U Republici Hrvatskoj su u posljednjih nekoliko godina ostvarena značajna poboljšanja u vezi sa stvaranjem normativnih i drugih preduvjeta za učinkovito suprotstavljanje korupciji na svim razinama. Doneseni su brojni zakoni i drugi propisi, osnovana tijela za njihovu provedbu i nadzor. Također, osmišljeni su i pokrenuti neki vrlo značajni projekti koji su u pozitivnoj korelaciji s transparentnim djelovanjem tijela državne vlasti i drugih tijela s javnim ovlastima.
Rezultati brojnih istraživanja, ispitivanja javnog mišljenja i stajališta Europske komisije koja kontinuirano prati napredak Republike Hrvatske na putu pridruživanja s Europskom unijom, jasno upućuju da je usprkos određenih poteškoća, postignut napredak u suzbijanju korupcije, iako postoje još uvijek određeni problemi u provedbi postojećih propisa.
Korupcija predstavlja prijetnju osnovnim ljudskim pravima pripadnicima svakog društva. Stoga će Republika Hrvatska poduzimati mjere za jačanje institucija državne vlasti i izgradnju povjerenja građana u djelovanje tih institucija te angažirati resurse u ostvarivanju ciljeva postavljenih već donesenim strateškim dokumentima. Pokazuje se da uključivanje građana u nadzor nad radom državne uprave (tzv. mjere civilnog nadzora) doprinosi smanjenju korupcije u tijelima državne vlasti.
111. Cilj: Potpuno ostvarivanje prava na dostupnost informacija o radu državne vlasti
111.1. Mjera: Informatizacija i internetizacija upravnih tijela
Nositelj: Središnji državni ured za e-Hrvatsku, sva tijela državne vlasti
Rok: 2008. – 2011.

112. Cilj: Pojednostaviti postupke pred tijelima državne vlasti
112.1. Mjera: Predložiti izmjene pojedinih zakona koji uređuju područje rada javne uprave
Nositelj: Središnji državni ured za upravu
Rok: 2011.

113. Cilj: Unaprjeđenje edukacije o antikorupciji
113.1. Mjera: integracija edukativnih sadržaja o nemoralnosti i štetnosti korupcije u formalno i neformalno obrazovanje uključujući cjeloživotnu izobrazbu zaposlenih u tijelima državne vlasti
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa-Pravosudna akademija, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Središnji državni ured za upravu u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.

114. Cilj: Unaprijediti izgradnju antikorupcijskog zakonodavstva
114.1. Mjera: Predlaganje normativne zaštite osoba koje su spremne vlastima prijaviti sve nezakonitosti u radu državnih tijela, pravnih osoba s javnim ovlastima te pravnim osobama u pretežitom vlasništvu države i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Nositelj: Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
Rok: 2011.
114.2. Mjera: Izvršiti analizu zloupotreba Zakona o javnoj nabavi
Nositelj: Ured za javnu nabavu Vlade RH u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2009. 
Trgovanje ljudima
Proces globalizacije u svom pozitivnom aspektu inicira nadnacionalno povezivanje radi ostvarivanja zajedničkih pozitivnih vrijednosti, no takvo sveopće nadnacionalno povezivanje na direktan način pogoduje stvaranju transnacionalnih kriminalnih mreža. Zbog želje za stvaranjem što većeg profita, te zbog težnje za onemogućavanjem policijskih i pravosudnih tijela u njegovom otkrivanju, transnacionalni organizirani kriminal je u proteklom desetljeću razvio takve organizacijske karakteristike na kojem bi mu pozavidjele i najvažnije međunarodne organizacije. Transnacionalni organizirani kriminal ima čvrstu strukturu, razrađenu hijerarhiju, točno određene ciljeve, učinkovitu implementaciju ciljeva, brzu dvosmjernu komunikaciju, tečnu razmjenu informacija i ideja, adekvatnu prilagodbu novonastalim okolnostima, snažno usmjerenu volju za dostizanjem novih trendova i standarda, lojalnost i odanost između članova. Budući da su aktivnosti transnacionalnog organiziranog kriminala vrlo različite, borba se protiv tih aktivnosti, od kojih posebno ističemo trgovanje oružjem, trgovanje opojnim drogama i trgovanje ljudima, ne može ostvarivati na isti način, jednakim pristupom i upotrebom istog oruđa. Sve spomenute aktivnosti predstavljaju podjednaku opasnost za društvo. Ipak, trgovanje ljudima na najeklatantniji način krši temeljno ljudsko pravo na slobodu, pa upravo zbog toga borba protiv trgovanja ljudima zahtijeva poseban pristup.
Republika Hrvatska se osnivanjem Nacionalnog odbora za trgovanje ljudima (2002.) uključila u globalnu borbu protiv trgovanja ljudima, koja je započela donošenjem UN-ove Konvencije protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, tzv. Palermo Konvencije i pripadajućeg Protokola o prevenciji, suzbijanju i kažnjavanju trgovanja ljudima, posebno ženama i djecom (2000.).
Od 2002. godine pa sve do danas, Republika Hrvatska je donijela brojne dokumente i propise vezane uz suzbijanje trgovanja ljudima od kojih su posebno važni Nacionalni program suzbijanja trgovanja ljudima 2005. – 2008., Nacionalni plan za suzbijanje trgovanja djecom 2005. – 2007. i operativni planovi za suzbijanje trgovanje ljudima za 2005., 2006.i 2007.
Republika Hrvatska je uspostavila nacionalna tijela za suzbijanje trgovanja ljudima: Nacionalni odbor za suzbijanje trgovanja ljudima, Operativni tim Nacionalnog odbora za suzbijanje trgovanja ljudima i mobilne timove u koje su uključeni na ravnopravnim osnovama i vladina tijela i nevladine organizacije čime je ostvareno partnerstvo između tijela državne uprave i organizacija civilnoga društva.
U sustavu suzbijanja trgovanja ljudima, u Republici Hrvatskoj prava žrtava su u središtu pozornosti: Žrtva trgovanja ljudima može dobiti privremenu dozvolu boravka u trajanju od godine dana s mogućnošću produženja iste na još godinu dana bez obzira surađuje li s pravosudnim i policijskim tijelima; propisano je (čl. 175.st. 4. Kaznenog zakona) da će se kazniti svaki korisnik usluga žrtava trgovanja ljudima koji je znao ili trebao znati da se koristi uslugama žrtava trgovanja ljudima.
Radi što učinkovitijeg pružanja pomoći i zaštite žrtvama trgovanja ljudima i osiguravanja njihovog tjelesnog integriteta u Republici Hrvatskoj, postoje dva skloništa za žrtve trgovanja ljudima i to jedno za odrasle, a jedno za maloljetne žrtve trgovanja ljudima. Osigurana je besplatna zdravstvena zaštita trgovanja ljudima. Izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi188 žrtve trgovanja ljudima su postale kategorije korisnika socijalne skrbi i sukladno tome imaju prava predviđena zakonom za koja se osiguravaju sredstava u državnom proračunu.
Generalne karakteristike trgovanja ljudima u Republici Hrvatskoj nam pokazuju da je naša država zemlja tranzita i destinacije, a po najnovijim pokazateljima i porijekla za žrtve trgovanja ljudima, da većinu žrtava čine strane državljanke ženskog spola, da je prosjek godina žrtava oko 20, da su države porijekla za identificirane žrtve uglavnom zemlje jugoistočne Europe, da su žrtve najčešće eksploatirane u seksualne svrhe.
Vlada Republike Hrvatske je po svom angažmanu, implementaciji političke volje, a na kraju i po razini efikasnosti u prevenciji ovog zla, predvodnik borbe protiv trgovanja ljudima među državama Jugoistočne Europe, a i šire. U prilog ovoj tezi govori i činjenica da je Europska komisija u analizi zakonodavstva Republike Hrvatske na području suzbijanja trgovanja ljudima zaključila da je zakonodavstvo Republike Hrvatske na ovom području u potpunosti usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije.
Osim evidentnih uspjeha na ovom području, treba naznačiti određene nedostatke koji se posebno odnose na nedovoljno učinkovito procesuiranje i sankcioniranje počinitelja kaznenog djela trgovanja ljudima te nedovoljnu svijest prvenstveno mladih ljudi o postojanju i raširenosti ove pojave u našem društvu. Sukladno navedenom u budućnosti treba posebnu pažnju pokloniti obrazovanju sudaca i državnih odvjetnika o legislativi koja je u vezi s kaznenim djelom trgovanja ljudima kao i obrazovanju mladih o fenomenu trgovanja ljudima.
115. Cilj: Razvijati i nadograđivati suradnju tijela državne uprave i organizacija civilnoga društva na području suzbijanja trgovanja ljudima
115.1. Mjera: Izraditi i sklopiti Memorandum o razumijevanju između Ureda za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske i organizacija civilnoga društva koje se bave problematikom suzbijanja trgovanja ljudima
Nositelj: Ureda za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske
Rok: 2008.

116. Cilj: Učinkovitije procesuiranje počinitelja kaznenog djela trgovanja ljudima
116.1. Mjera: Organizirati seminare i radionice za suce i državne odvjetnike o kaznenom djelu iz članka 175. »Trgovanje ljudima i ropstvo«, Kaznenog zakona
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa: Pravosudna akademija
Rok: 2008-2011.

117. Cilj: Podići javnu svijest mladih ljudi o fenomenu trgovanja ljudima
117.1. Mjera: Organizirati seminare za učenike i studente o fenomenu trgovanja ljudima
Nositelj: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Rok: 2008. – 2011. 
Sigurnost i ljudska prava
Mogućnost da građani uživaju u svim gore navedenim ljudskim pravima i slobodama direktno je povezana s pitanjem sigurnosti. Sloboda građana u Republici Hrvatskoj prepoznata je u čl. 3. Ustava RH kao jedna od najvećih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske dok čl. 16. Ustava RH govori kako se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, te da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Kako bi se osigurao kvalitetan sustav zaštite ljudskih prava u Republici Hrvatskoj, potrebno je pronaći zadovoljavajuću ravnotežu između Ustavom zajamčenih ljudskih prava i sloboda s jedne, te legitimnih ograničenja tih prava s druge strane. U tom je kontekstu posebno važno osigurati kvalitetan sustav nadzora nad tzv. represivnim dijelom države vlasti, tj. vojskom i policijom, ali i sigurnosno-obavještajnim agencijama.
Posljednjih godina na globalnoj razini svjedoci smo sve većeg trenda ograničenja prava i sloboda građana zbog novih sigurnosnih izazova koji stoje pred državama. Opasnost od terorizma, trgovanja ljudima, krijumčarenja oružja i drugih vrsta organiziranog kriminala doprinjela je globalnom trendu povećanja ograničenja sloboda i prava građana. Prilikom donošenja takvih odluka svakako je važno razmotriti realan opseg mogućih prijetnji i u suradnji sa stručnjacima iz područja ljudskih prava donositi eventualne zakonodavne ili druge odluke vezane uz moguća ograničenja ljudskih prava.
Republika Hrvatska donijela je Zakon o civilnoj službi koji je omogućio kvalitetan pristup pravu na prigovor savjesti, kao jednom od Ustavom zajamčenih ljudskih prava. Kada je riječ o vojnom sektoru, Ministarstvo obrane ima svojeg predstavnika u Povjerenstvu Vlade Republike Hrvatske za ljudska prava, a ustrojen je i Odbor za ravnopravnost spolova pri Kadrovskom savjetu Ministarstva obrane na čijem je čelu civilna osoba. Svi djelatnici sustava upoznati su s postojanjem Odbora te mogu svoje primjedbe uputiti direktno ovom Odboru bez obveza da o tome izvijeste svoje nadređene. Policijski službenici u primjeni policijskih ovlasti dužni su postupati čovječno te poštivati dostojanstvo, ugled i čast svake osobe te druga temeljna ljudska prava.189 Prilikom primjene policijskih ovlasti policijski službenici rukovode se Pravilnikom o načinu policijskog postupanja koji je vodič za profesionalan, zakonit i etički rad policijskih službenika.190 Kada je riječ o neovisnom vanjskom nadzoru povreda ljudskih prava od strane policije, takva institucija još uvijek ne postoji iako policija u konkretnim slučajevima kršenja ljudskih prava iskazuje značajnu razinu otvorenosti za suradnju s organizacijama civilnoga društva koje se bave pitanjima ljudskih prava.
Istovremeno, novim je Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu191 osiguran građanski nadzor nad sigurnosno-obavještajnim agencijama putem Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Dosadašnji rad Vijeća pokazao je kako je utemeljenje ovog tijela bio koristan za nastojanja usmjerena ka željenom smanjenju broja ograničenja ljudskih prava građana, ali postoji potreba da Vijeće sustavnije i bolje predstavi javnosti rezultate svoga rada, a da se pritom ne povrijedi zakonska odredba o potrebi čuvanja državnih tajni.192
Kako bi se smanjile moguće povrede ljudskih prava, potrebno je provoditi i sustavnu edukaciju djelatnika Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova i Sigurnosno-obavještajne agencije o ljudskim pravima koja moraju postati sastavni dio obrazovnog sustava za primanje u navedene službe. U slučajevima eventualnih ugrozbi nacionalne sigurnosti većih razmjera, potrebno je striktno poštivati i primjeniti načelo razmjernosti iz čl. 16. Ustava RH.
118. Cilj: Osigurati razmjernost između legitimnih ograničenja ljudskih prava i sloboda i nacionalne sigurnosti, javnog morala i zdravlja
118.1. Mjera: Uključiti stručnjake iz područja ljudskih prava u izradu nacrta zakona kojima se uređuje nacionalna sigurnost, javni moral i zdravlje
Nositelj: Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost u suradnji s Odborom za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskog sabora, Uredom pučkog pravobranitelja i organizacijeama civilnoga društva
Rok: 2008. – 2011.

119. Cilj: Neovisan nadzor nad pripadnicima oružanih snaga Republike Hrvatske i policijom u svrhu sprječavanja kršenja ljudskih prava
119.1. Mjera: Osigurati i ojačati ljudske resurse Ureda pučkog pravobranitelja za provedbu nadzora
Nositelj: nadležna tijela državne uprave u suradnji s Uredom pučkog pravobranitelja
Rok: 2008.

120. Cilj: Podići razinu svijesti djelatnika Ministarstva obrane i oružanih snaga Republike Hrvatske, policije i sigurnosno-obavještajnih agencija o ljudskim pravima
120.1. Mjera: Organizirati seminare o ljudskim pravima
Nositelj: Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s Policijskom akademijom, Vojnim učilištem Ministarstva obrane i Uredom Vijeća za nacionalnu sigurnost
Rok: 2008.
120.2. Mjera: Uključiti organizacije civilnoga društva u provedbu programa »Policija u zajednici«
Nositelj: Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo obrane u suradnji s organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008. 
Razminiranje područja od zaostalih mina iz Domovinskog rata
Za Republiku Hrvatsku je od neprocjenjive važnosti ostvarivanje potpunog razminiranja područja od zaostalih mina iz Domovinskog rata s obzirom na činjenicu da je Hrvatska među prvih deset zemalja na svijetu po zagađenosti minama (1.700 četvornih metara).
Obavješćivanje i obuku stanovništva o opasnosti od mina vodi Hrvatski centar za razminiranje. Programi upoznavanja s opasnošću od mina provode se na području 14 od 21 županije u Republici Hrvatskoj. Hrvatska se Vlada prema ugovoru iz Ottawe (2000.) obvezala razminirati državno područje do 2010. godine. Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka u suradnji sa svjetskom bankom provodi projekt socijalnog i gospodarskog oporavka čiji se razvojni cilj odnosi na potporu gospodarskom i društvenom oživljavanju zapostavljenih i ratom pogođenih područja te jačanje socijalne kohezije. Jedna od sastavnica tog višesektorskog projekta je i razminiravanje. Kroz navedeni program provest će se razminiravanje u 13 županija s područja posebne državne skrbi.
121. Cilj: Podići javnu svijest na nacionalnoj i lokalnoj razini o opasnostima od mina.
121.1. Mjera: Organiziranje javnih kampanja o opasnostima od mina
Nositelj: Hrvatski centar za razminiranje, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, Ministarstvo unutarnjih poslova
Rok: 2010. 

V. OBRAZOVANJE ZA LJUDSKA PRAVA I LJUDSKA PRAVA U OBRAZOVNOM SMISLU
Znanje je pretpostavka osnaživanja ljudskih resursa. U tom smislu, visokoobrazovano građanstvo značajan je gospodarski resurs, no u informacijskom svijetu proizvodnja i posjedovanje novih znanja i vještina postaje i uvjet ljudskog opstanka. S obzirom da je pravo na obrazovanje uvjet afirmacije ljudskog dostojanstva, što potvrđuje i sadržaj međunarodnih odredbi prava na obrazovanje, na vladama leži povijesna obveza da svim svojim građanima osiguraju uvjete za stjecanje što korisnijih znanja, uključujući ona koja su bitna za zaštitu i promicanje ljudskih prava, temeljnih sloboda i građanskih odgovornosti, kako bi građani bili u stanju odgovoriti složenim izazovima suvremenog doba i time aktivno sudjelovati u osiguranju vlastite dobrobiti i dobrobiti društva u cjelini.
Pravo na obrazovanje jedno je od općih, nedjeljivih i neotuđivih ljudskih prava, ali i bitan instrument uživanja svih drugih prava i sloboda. Sukladno tome, ostvarenje prava na obrazovanje nužno pretpostavlja učenje za ljudska prava. Potvrdu tome nalazimo u čl. 13. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.) kojim se države stranke obvezuju na poštivanje četiri temeljna načela ostvarivanja prava na obrazovanje:
a) utemeljenje obrazovanja na općeprihvaćenim vrijednostima193
b) osiguranje opće i jednake dostupnosti194
c) uvođenje pozitivnih mjera i osiguranje sustava potpore195
d) jamčenje slobode izbora u skladu s priznatim obrazovnim standardom196.
Odredbe čl. 13. razrađuju se i proširuju sljedećim dokumentima:
– Konvencija o pravima djeteta (čl. 29. st. 1.), kojom se određuje da je poznavanje svojih prava temeljno pravo djeteta, a obveza države da to pravo osigura poticanjem izmjene kurikuluma, izobrazbe učitelja i kodeksa ponašanja policije, učitelja, socijalnih djelatnika, sudaca, liječnika te medija i izdavačkih kuća, kao i povećanom suradnjom s nevladinim organizacijama.
– Bečka deklaracija i Program djelovanja (Dio I., st. 33. i Dio II., st. 80.) sa Svjetske konferencije o ljudskim pravima (1993.) koja poziva na opće prihvaćanje međunarodnih standarda ljudskih prava i poziva na uvođenje obrazovanja za ljudska prava na sve razine i u sve oblike obrazovanja.197
– UN-ova Rezolucija br. 49/184, kojom je razdoblje od 1995. – 2004. proglašeno Desetljećem obrazovanja za ljudska prava, a u sklopu kojega su vlade, međunarodne, nevladine i profesionalne organizacije te civilno društvo bili pozvani zajednički djelovati na promicanju obrazovanja za ljudska prava i izgradnji »opće kulture ljudskih prava«. U Planu djelovanja (st. 2) naglasak je stavljen na utvrđivanje potreba, na izradu i provedbu odgovarajućih strategija, programa i materijala te na jačanje uloge medija u unapređenju obrazovanja za ljudska prava.198 Završetkom Desetljeća, UN je usvojio Plan djelovanja za prvu fazu (2005. – 2007.) provedbe Svjetskog programa obrazovanja za ljudska prava u kojemu je naglasak stavljen na uvođenje obrazovanja za ljudska prava u osnovne i srednje škole što ne znači samo odgovarajuću promjenu kurikuluma, nastavnog materijala i metoda te izobrazbe nastavnika, nego i promjenu prakse ljudskih prava u cjelokupnom odgojno-obrazovnom sustavu.
UNESCO-va Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju (1960.) zabranjuje »svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti temeljeno na rasi, boji kože, spolu, vjeri, političkom ili nekom drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, ekonomskom položaju ili rođenju« u svim oblicima i stupnjevima obrazovanja, kako u pristupu, tako i u određivanju kvalitete i uvjeta učenja. Nadalje, svojom cjelovitom Preporukom o odgoju i obrazovanju za međunarodno razumijevanje, suradnju i mir te poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda (1974.), UNESCO je zatražio odgovarajuće izmjene nacionalnih obrazovnih politika, osobito kako bi nastava doprinijela ukidanjanju predrasuda te jačanju društvene odgovornosti, solidarnosti, kritičke svijesti i demokratskog postupka.199
U svim najvažnijim međunarodnim instrumentima ljudskih prava, pravo na obrazovanje dovodi se u vezu sa zaštitom drugih prava, a države se obvezuju na odgovarajuće djelovanje:
– Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (čl. 7) traži poduzimanje hitnih i učinkovitih mjera u obrazovanju, kulturi i informiranju radi uklanjanja predrasuda i rasne diskriminacije. Država stranka dužna je podnositi izvješće o poduzetim mjerama na području izobrazbe policije, zaposlenika u upravi i pravosuđu te učitelja.
– Konvencija protiv mučenja i drugih oblika okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (čl. 10) propisuje da se policiji, medicinskom osoblju i zaposlenicima u javnim službama osigura obrazovanje i informiranje o zabrani mučenja.
– Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (čl. 10) traži od država stranaka da provedu analizu nastavnih programa, metoda i udžbenika radi uklanjanja rodnih stereotipa.
– Konvencija (br. 169) o starosjedilačkim i plemenskim narodima u neovisnim zemljama obvezuje na uklanjanje etničkih stereotipa u udžbenicima povijesti i drugim nastavnim materijalima.
Države članice Ujedinjenih naroda dodatno su se obvezale na promicanje obrazovanja za ljudska prava prihvaćanjem sljedećih dokumenata: Deklaracije o pravima i odgovornostima pojedinaca, grupa i društvenih tijela u promicanju i zaštiti općepriznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda (1998.),200; Deklaracije iz Durbana koja je s Programom djelovanja usvojena na Svjetskoj konferenciji protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i nesnošljivosti (2001.),201; Svjetske deklaracije o obrazovanju za sve (1990., čl. 1.) i Razvojnih ciljeva tisućljeća (2000.).202
Ukratko, osim općeg osiguranja prava na obrazovanje, međunarodna zajednica određuje da svatko ima pravo znati svoja prava i da se to pravo osigurava uvođenjem obrazovanja za ljudska prava u cjelokupan sustav odgoja i obrazovanja.
Poštivanje međunarodnih standarda na području prava na obrazovanje traži od države da jamči i osigura jednak pristup odgovarajućem obrazovanju svim građanima, kao i uključivanje načela ljudskih prava i građanskih odgovornosti u cjelokupan obrazovni sustav. Osim izvješćivanja o provedbi obveza na tom području koje proizlaze iz pristupanja međunarodnim instrumentima ljudskih prava, države članice UNESCO-a su od 1995. dužne, u sklopu Permanentnog sustava izvješćivanja, svakih šest godina podnositi izvješća o napretku i poteškoćama u provedbi Preporuke o odgoju i obrazovanju za međunarodno razumijevanje, suradnju i mir te poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda (1973.), Bečke deklaracije i programa djelovanja za ljudska prava (1993.), Svjetskog plana djelovanja u obrazovanju za ljudska prava i demokraciju (1993.), Deklaracije i Cjelovitoga okvira djelovanja u obrazovanju za mir, ljudska prava i demokraciju (1995.) i Plana djelovanja UN-ova Desetljeća obrazovanja za ljudska prava 203.
Poznavanje ljudskih prava u sklopu pripreme mladih za informirane, aktivne i odgovorne građane, jedan je od najvažnijih ciljeva obrazovne politike Vijeća Europe i Europske unije.
Vijeće Europe se u unapređenju tog područja, osim Preporuke Odbora ministara br. R (85) 7 o podučavanju i učenju o ljudskim pravima u školama204, oslanja na sljedeće dokumente:
a) Bečka deklaracija i Plan djelovanja, usvojeni na prvom samitu zemalja članica Vijeća Europe (1993.), u kojoj se traži uvođenje i unapređenje obrazovanja za ljudska prava, poštivanje kulturne različitosti i suzbijanje predrasuda.205
b) Preporuka Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1346 (1997.) 1 o obrazovanju za ljudska prava u kojoj se ukazuje na potrebu revizije svih obrazovnih programa, uključujući programe izobrazbe i usavršavanja nastavnika, pravnika i novinara, policije i zatvorskih djelatnika te svih koji rade s prognanicima i izbjeglicama, s ciljem uklanjanja stereotipa i promicanja obrazovanja za ljudska prava. Političare i medije se poziva da se javno obvežu štititi ljudska prava.
c) Završna deklaracija i Plan djelovanja s drugog samita Vijeća Europe (1997.), u kojima se jačanje demokratske stabilnosti u Europi dovodi u vezu s promicanjem obrazovanja za demokratsko građanstvo koje se utemeljuje na pravima i odgovornostima građana.206
d) Preporuka Odbora ministara Vijeća Europe Rec (2000.) 12 o obrazovanju za demokratsko građanstvo u kojoj se traži da vlade zemalja članica upoznaju javnost s europskim smjernicama u obrazovanju za demokratsko građanstvo, da to obrazovanje stave u središte obrazovnih politika i reformi, da ga povežu s obrazovanjem za ljudska prava i građansku odgovornost, nenasilno rješavanje sukoba, kulturnu različitost i kritičko osvještavanje stvarnosti te da osiguraju uvjete za istraživanje, praćenje i vrednovanje rezultata provedbe programa na tom području.
e) Varšavska deklaracija i Plan djelovanja s trećeg samita Vijeća Europe (2005.), u kojima se poziva na uvođenje sveobuhvatnog obrazovanja za ljudska prava i promicanje interkulturalnog dijaloga. Vijeću Europe je stavljeno u zadatak unapređenje izobrazbe nastavnika i trenera u obrazovanju za demokratsko građanstvo, ljudska prava i interkulturalno razumijevanje, uz naglasak na sveeuropsku suradnju kako bi se očuvala »dimenzija ljudskih prava u konstrukciji Europe«.
Za zemlje članice Europske unije obveza promicanja obrazovanja za ljudska prava proizlazi iz odredbe o slobodi izbora i zabrani diskriminacije u obrazovanju. U Odluci o slobodi obrazovanja u Europskoj zajednici (1984.) Europskog parlamenta stoji da »obrazovanje i nastava ispunjavaju svoju svrhu ako pridonose punom razvoju pojedinca i poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda.«
Povelja temeljnih prava i sloboda Europske unije (2000.) potvrđuje da je Unija utemeljena na nedjeljivim i općim vrednotama ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i solidarnosti. Iako dokument ne uređuje pitanje obrazovanja za ljudska prava, indikativno je da je pravo na obrazovanje zajedno s građanskim pravima i slobodama uvršteno pod načelo dostojanstva.
Nakon opredjeljenja Europskog vijeća u Lisabonu 2000. da se Europa do 2010. razvije u globalno najkompetetivnije i najdinamičnije gospodarstvo temeljeno na znanju, godine 2001. određena su tri strategijska cilja razvoja obrazovanja koja su 2002. razrađena u Detaljnom radnom programu ostvarenja ciljeva sustava obrazovanja i izobrazbe u Europi. Promicanje aktivnog građanstva, uz povećanje jednakih šansi i jačanje društvene kohezije, dio su drugoga strategijskog cilja: olakšavanje pristupa sustavima obrazovanja i izobrazbe svima. Intenzitet rada na izradi pokazatelja kvalitete obrazovanja za aktivno građanstvo, uz uključivanje sadržaja ljudskih prava, kulturne različitosti i nenasilja, jasno pokazuje interes Europske unije za razvoj tog područja. Posebnu zadaću u tome ima Bolonjski proces, kojim se nastoji izgraditi koherentan i kompatibilan europski sustav visokog obrazovanja. Promicanje europske dimenzije, koja podrazumijeva učenje o zajedničkim europskim vrednotama, uključujući ljudska prava i temeljne slobode, jedan je od šest temeljnih ciljeva Bolonjske deklaracije.
Promicanje obrazovanja za ljudska prava u Hrvatskoj
U Ustavu se pravo na obrazovanje uređuje čl. 62. – 67. kojima se uvodi opća obvezatnost i besplatnost osnovnog školovanja, jamči dostupnost srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja prema sposobnostima, utvrđuje pravo i sloboda roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece, uređuje pitanje osnivanja privatnih odgojno-obrazovnih ustanova i potvrđuje autonomija sveučilišta. Obveza uvođenja obrazovanja za ljudska prava kao važne dimenzije ostvarivanja prava na obrazovanje mogla bi se izvesti iz čl. 3. u kojemu stoji da su, između ostaloga, sloboda, jednakost i poštivanje prava čovjeka najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, a dijelom iz čl. 62., u kojemu se država obvezuje na stvaranje uvjeta za ostvarivanje prava na dostojan život.
U Hrvatskoj se programi obrazovanja za ljudska prava i njima srodni programi sporadično pojavljuju od početka 90-ih kao dio neformalnih obrazovnih nastojanja koja pokreću organizacije civilnoga društva, neke visokoškolske institucije i pojedinci. Kao odgovor na UN-ovu Rezoluciju o Desetljeću obrazovanja za ljudska prava 1995. – 2004., Vlada RH osniva Nacionalni odbor za odgoj i obrazovanje o ljudskim pravima s ciljem usklađivanog djelovanja na izradi, provedbi i evaluaciji nacionalnog programa na tom području.207 Vlada RH prihvaća Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava (1999.). Nacionalni program za odgoj i obrazovanje za ljudska prava sastoji se od programa za ljudska prava za predškolski odgoj, za razrednu nastavu, za predmetnu nastavu u osnovnoj školi i od programa za ljudska prava za srednju školu. Odgoj za ljudska prava postao je obvezan u sustavu predškolskog odgoja. Na taj je način naglašena važnost predškolskog odgoja u odgojno-obrazovnom sustavu u smislu izgrađivanja cjelovite i cjeloživotno usmjerene koncepcije odgoja i obrazovanja.
Do potpune provedbe Nacionalnog programa u odgojno-obrazovnom sustavu nije došlo, a razlozi tome su višestruki. Za sada se u svrhu primjene Nacionalnog programa provode određene aktivnosti od kojih posebno ističemo obvezno stručno usavršavanje svih odgojno-obrazovnih djelatnika od predškolskog odgoja do srednje škole o sadržaju i metodama provođenja odgoja za ljudska prava i demokratsko građanstvo koje provodi Agencija za odgoj i obrazovanje. Osim toga, održani su i brojni seminari na lokalnoj razini u suradnji s organizacijama civilnog društva. Izdani su brojni priručnici za zaposlene u odgojno-obrazovnom radu u dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama s tematikom ljudskih prava i demokratskog građanstva. Također je potrebno istaknuti da se u sustavu natjecanja, susreta i smotri koje provodi Agencija za odgoj i obrazovanje redovito održavaju učeničke Smotre projekata iz Nacionalnog programa. Obrazovanje za ljudska prava uvedeno je 1999. samo u Nastavni plan i program za osnovnu školu, ali kao neobvezan integrativni sadržaj. Imenovani su županijski koordinatori za provedbu Nacionalnog programa, a u suradnji s Vijećem Europe došlo je do povezivanja obrazovanja za ljudska prava s obrazovanjem za demokratsko građanstvo.
Prema važećem Planu razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. – 2010. (2005.) Hrvatska teži kvalitetnijem, dostupnijem, prilagodljivijem i učinkovitijem sustavu obrazovanja u funkciji, između ostaloga, jačanja društva znanja i demokratskih načela, što se dovodi u vezu s promicanjem aktivnog građanstva. Plan razvoja se izrijekom oslanja na Lisabonsku strategiju, pa se među prioritetima navodi društvena povezanost (kohezija), a govori se i o «društvenoj dimenziji obrazovanja», no sadržaj te dimenzije ostaje nejasan. No obveza uvođenja obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo, iako nije spomenuta, proizlazi iz same biti Plana razvoja, a to je, kako je u tekstu istaknuto, stavljanje učenika u središte odgojno-obrazovnog procesa.
U Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu (HNOS-u), koji proizlazi iz Plana razvoja, sposobnost aktivnog sudjelovanja u demokratskom društvu se spominje kao jedan od ciljeva. Obrazovanje za ljudska prava je zajedno s obrazovanjem za demokratsko građanstvo uključeno u reformirani, HNOS-ov, Nastavni plan i program za osnovnu školu za 2006. – 2007. godinu (2006.), ali kao neobvezni integrativni odgojno-obrazovni sadržaj koji će se nastaviti primjenjivati i u budućnosti, što se dovodi u vezu s odlukom Vlade o primjeni Nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava iz 1999208.
Obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo ima sporadičnu poziciju i u drugim razvojno-strategijskim dokumentima, kao što su:
– Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. godine (2006.) traži unapređenje obrazovanja i spominje preventivne programe radi sprječavanja nasilja i sl., kao i uvođenje obrazovnih programa s ciljem otklanjanja diskriminacije djece pripadnika nacionalnih manjina, Roma, stranaca i djece s posebnim potrebama.
– U Nacionalnom programu za Rome (2002.) izrijekom se traži uvođenje obrazovanja za ljudska prava za romsku i većinsku djecu u svim odgojno-obrazovnim ustanovama radi općeg prihvaćanja načela jednakosti i otklanjanja problema stigmatizacije i diskriminacije Roma, ali i radi pune integracije Roma u hrvatsko društvo.
– U Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova 2006. – 2010. (2006.) traži se, između ostaloga, obrazovanje mladih za toleranciju, kulturu mira i nenasilno rješavanje sukoba te radi promicanja ravnopravnost spolova i spolnosti i osvještavanja problema neravnopravnosti spolova u redovitom obrazovanju.
– U Nacionalnoj strategiji stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva od 2006. – 2011. i Operativnom planu izrijekom se traži provođenje aktivnosti važnih za razvoj obrazovanja za ljudska prava, od izrade odgovarajuće politike, preko osiguranja potpore formalnim i neformalnim programima na regionalnoj i lokalnoj razini, do vanjske evaluacije obrazovnih programa organizacija civilnog društva.
– Među ciljevima Nacionalnog programa zaštite potrošača za razdoblje 2005. – 2006. (2005.) spominje se osvještavanje potrošača informiranjem i obrazovanjem, osobito stjecanje znanja o obvezama, pravima i zaštiti potrošača u osnovnim i srednjim školama, ali i izobrazba prosvjetnih djelatnika o zaštiti prava potrošača.
– U svrhu adekvatnog obrazovanja državnih službenika,između ostalog i o ljudskim pravima, Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o oblicima, načinima i uvjetima izobrazbe državnih službenika.209
– Na temelju ove Uredbe, Središnji državni ured za upravu utvrdio je dva Kataloga programa izobrazbe za 2007. godinu u kojima je sadržano nekoliko programa izobrazbe na području ljudskih prava (Ustavna zaštita ljudskih prava i građanskih sloboda, Pravna zaštita nacionalnih manjina, Javni pristup informacijama, Suzbijanje korupcije i slično).
Iako je danas u demokratskom i kulturno pluralnom svijetu općenito prihvaćeno da je obrazovanje za ljudska prava temelj pripreme mladih za aktivno i odgovorno građanstvo, te usprkos postojanja Nacionalnog programa i bogatih iskustava u provedbi odgovarajućih neformalnih programa, uključujući samostalne inicijative nastavnika i škola, položaj obrazovanja za ljudska prava u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu bi se trebao i nadalje razvijati na način da bude nadopunjen sveučilišnim programom, operativnim planom njegove provedbe, postojanjem pouzdanih programa koje škole provode, izgradnjom sustava praćenja, vrednovanja i osiguranja kvalitete i obveznim pripremanjem nastavnika za to područje.
U budućem razdoblju posebnu pažnju treba posvetiti uvođenju obveze obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo u pojedine zakone kojima se regulira područje obrazovanja, kao što su Zakon o predškolskom odgoju i naobrazbi, Zakon o osnovnom školstvu, Zakon o srednjem školstvu, Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Zakon o obrazovanju odraslih, Zakon o udžbenicima za osnovnu i srednju školu.
122. Cilj: Cjelovito, integralno i dosljedno provoditi prihvaćena međunarodna načela i odredbe o pravu na obrazovanje
122.1. Mjera: Uskladiti nacionalno zakonodavstvo na području odgoja i obrazovanja (od predškole do obrazovanja odraslih) s međunarodnim i europskim načelima i odredbama na području prava na obrazovanje, s osobitim naglaskom na obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo
Nositelji: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s i Pravobraniteljom za djecu, odgovarajućim sveučilišnim ustanovama, Agencijom za odgoj i obrazovanje te organizacijama civilnoga društva
Rok: 2009.
122.2. Mjera: Uvesti sustav informiranja o preuzetim međunarodnim obvezama te praćenja i izvješćivanja o napretku i poteškoćama u njihovoj provedbi na području odgoja i obrazovanja, s osobitim naglaskom na obrazovanje za ljudska prava i aktivno građanstvo
Nositelji: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija i Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s odgovarajućim istraživačkim institucijama, Agencijom za odgoj i obrazovanje te organizacijama civilnoga društva
Rok: 2009.

123. Cilj: Uvesti obrazovanje za ljudska prava na sve razine i u sve oblike odgoja i obrazovanja
123.1. Mjera: Imenovati novi Nacionalni odbor za obrazovanje za ljudska prava i inovirati Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo
Nositelji: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa i Ured za ljudska prava Vlade RH u suradnji s odgovarajućim sveučilišnim ustanovama, Agencijom za odgoj i obrazovanje i organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008.
123.2. Mjera: Unaprijediti model obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo i njegovo provođenje za pojedine razine i oblike odgoja i obrazovanja
Nositelji: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji s Nacionalnim odborom za obrazovanje za ljudska prava, odgovarajućim sveučilišnim i istraživačkim ustanovama, Agencijom za odgoj i obrazovanje i organizacijama civilnoga društva
Rok: 2008.
123.3. Mjera: Osigurati provođenje obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo na svim razinama i oblicima odgoja i obrazovanja, uključujući programe obrazovanja manjina, vjeronaučne programe, programe resocijalizacije mladih i programe obrazovanja odraslih
Nositelji: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo pravosuđa u suradnji s Nacionalnim odborom za obrazovanje za ljudska prava, Agencijom za odgoj i obrazovanje, odgovarajućim sveučilišnim ustanovama, organizacijama za obrazovanje odraslih, predstavnicima manjina, predstavnicima religijskih zajednica i organizacijama civilnoga društva
Rok: 2009.
123.4. Mjera: Uspostaviti sustav vrednovanja, osiguranja kvalitete i informiranja u obrazovanju za ljudska prava i demokratsko građanstvo i osigurati potrebne financijske, institucionalne i kadrovske uvjete za njegovo funkcioniranje
Nositelji: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Agencija za odgoj i obrazovanje u suradnji s odgovarajućim sveučilišnim i istraživačkim ustanovama te organizacijama civilnog društva
Rok: 2010.
123.5. Mjera: Inicirati uvođenje obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo u veleučilišne i sveučilišne programe, kao i u programe stručnog usavršavanja, s posebnim naglaskom na nastavničke, edukacijsko-rehabilitacijske, pravne i druge fakultete koji pripremaju stručnjake za rad s djecom i mladima
Nositelji: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, odgovarajućim sveučilišnim ustanovama i organizacijama civilnoga društva
Rok: 2009.
123.6. Mjera: Odrediti kriterije te pravne i financijske preduvjete za suradnju između odgojno-obrazovnih ustanova i organizacija civilnog društva u provođenju obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo
Nositelji: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji sa Savjetom za razvoj civilnog društva i odgovarajućim organizacijama civilnog društva
Rok: 2009.
123.7. Mjera: Unaprijediti obrazovanje za ljudska prava u programe stručnog usavršavanja djelatnika u tijelima državne uprave
Nositelji: Središnji državni ured za upravu u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, odgovarajućim veleučilišnim i sveučilišnim ustanovama, profesionalnim udrugama i organizacijama civilnog društva
Rok: 2008. – 2011.

124. Cilj: Uspostaviti bazu relevantnih i pouzdanih podataka o praksi obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo
124.1. Mjera: Uspostaviti sustav redovitog praćenja i obveznog izvješćivanja u skladu s utvrđenom metodologijom izvješćivanja
Nositelji: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Agencija za odgoj i obrazovanje u suradnji s odgovarajućim sveučilišnim i istraživačkim ustanovama
Rok: 2008. – 2011.
124.2. Mjera: Poticati i odgovarajuće materijalno podupirati provođenje sustavnih neovisnih znanstveno-istraživačkih projekata u području obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo
Nositelji: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Rok: 2008. – 2011. 

VI. ULOGA LJUDSKIH PRAVA U PROCESU PRIDRUŽIVANJA I PRISTUPNIM PREGOVORIMA REPUBLIKE HRVATSKE S EUROPSKOM UNIJOM
Poštivanje ljudskih prava temelj je postojanja pravnog poretka Europske unije i jedan od ključnih uvjeta članstva u Europskoj uniji. Unija je utemeljena na načelima slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava; ta su načela zajednička državama članicama. 210
Europska unija i Europska zajednica mogu postupati i donositi odluke samo u onim područjima koja su im izričito prenesena u nadležnost temeljnim ugovorima. Oni nemaju nadležnosti definirati zajedničku politiku ljudskih prava te određivati njihov sadržaj i doseg, no to ne znači da nemaju nikakve ovlasti određivanja ljudskih prava. Postoji cijeli niz ljudskih prava koja su sastavni dio regulativnog područja koja su u nadležnosti Unije ili Zajednice. 211
Unija je kroz zakonodavstvo i praksu Europskog suda pravde razvila značajno pozitivno pravo na području zaštite ljudskih prava koje je dio acquisa Europske unije i nadređeno je nacionalnom pravu. Ako je nekom odlukom ili postupanjem u području nadležnosti Unije povrijeđeno neko ljudsko pravo pojedinca, omogućeno mu je takvu odluku osporavati u postupcima pred nacionalnim sudovima odnosno sudovima Europske unije te u slučaju da je odluka nezakonita, imaju pravo tražiti naknadu štete.
Europska unija je, na Konferenciji Europskog vijeća Unije u Copenhagenu 1993. godine, postavila ljudska prava kao dodatni uvjet za pridruživanje u članstvo (tzv. kopenhaški kriteriji). Ljudska prava su tako postala bitni dio potpunog prihvaćanja EU acquisa u nacionalni pravni sustav.
Nacionalni interes i strateški cilj Republike Hrvatske je članstvo u Europskoj uniji. Već u predpregovornom razdoblju, Republika Hrvatska se Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom obvezala poštivati ljudska prava (članak 2.). 212 Stjecanjem statusa kandidatkinje i otvaranjem pristupnih pregovora važnost i doseg načela obveze poštivanja ljudskih prava dodatno su se povećali.
Uvjet potpune usklađenosti nacionalnog pravnog poretka s pravnom stečevinom Europske unije, od Republike Hrvatske zahtijeva da uskladi sve svoje pravne propise s pozitivnim (primarnim i sekundarnim) pravom Europske unije, uskladi nacionalne politike i počne sudjelovati u zajedničkim politikama Europske unije te unaprijedi svoje institucionalne kapacitete kako bi osigurala efikasnu primjenu acquisa.
Cjelokupni acquis Europske unije za potrebe pregovora podijeljen je u 35 poglavlja. Neka od tih poglavlja posebno su značajna jer sadrže niz pozitivnih propisa od neposrednog ili posrednog značenja za zaštitu ljudskih prava koje Republika Hrvatska kao država kandidatkinja ima obvezu uključiti u svoje zakonodavstvo, provesti i osigurati njihovu efikasnu zaštitu i primjenu. S aspekta zaštite ljudskih prava, posebno su značajna sljedeća poglavlja: 23. Pravosuđe i temeljna ljudska prava, 2. Sloboda kretanja radnika, 19. Socijalna politika i zapošljavanje, 24. Pravda, sloboda i sigurnost, 27. Okoliš, 28. Zaštita potrošača i zdravlja.
Izvještaji Europske komisije o napretku Republike Hrvatske u pregovorima o pristupanju jasno ukazuju da Republika Hrvatska mora poboljšati primjenu pozitivnih pravnih propisa na području zaštite i promicanja ljudskih prava, unaprijediti efikasnost djelovanja državne uprave i pravosudnih tijela te podržavati djelovanje nezavisnih institucija za ljudska prava.
Uspješnim i kvalitetnim ispunjavanjem zahtjeva Europske unije na području ljudskih prava, Republika Hrvatska će unaprijediti zaštitu ljudskih prava svakog građana.
Kako bi pozitivno pravo na području ljudskih prava mogli primjenjivati s obzirom na njegovu svrhu, Republika Hrvatska treba omogućiti sucima dodatno upoznavanje s vrijednosnim sadržajem i doktrinom primjene ljudskih prava koja je dominantna u pravnom poretku Europske unije. U tom smislu Izvještaji Europske komisije o napretku Republike Hrvatske u pregovorima o pristupanju jasno ukazuju da Republika Hrvatska mora uložiti odgovarajuće napore kako bi omogućila kvalitetno obrazovanje i usavršavanje sudaca i sutkinja na svim razinama sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. Kako kriterij potpune usklađenosti uključuje i uvjet učinkovite primjene acquis-a, neusklađena primjena i zaštita ljudskih prava od strane hrvatskih sudova u razdoblju pristupnih pregovora predstavlja rizik usporavanja tijeka pregovora. U razdoblju članstva, Republika Hrvatska bi se zbog neusklađene primjene prava u ovom području mogla suočiti s ozbiljnim zahtjevima za naknadu štete koje pravo Europske unije jamči pojedincima kojima su takvim postupanjem nacionalnih sudova povrijeđena konkretna pojedinačna prava koja proizlaze iz prava Europske unije.
125. Cilj: Usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije na području zaštite ljudskih prava
125.1. Mjera: Nastaviti pregovore za područja koja se odnose na zaštitu ljudskih prava
Nositelj: Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ured za ljudska prava Vlade RH, Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH, Ured za nacionalne manjine Vlade RH
Rok: do okončanja pregovora

126. Cilj: Provedba međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava
126.1. Mjera: Obrazovanje i usavršavanje sudaca o primjeni međunarodnih standarda na području zaštite i promicanja ljudskih prava
Nositelj: Ministarstvo pravosuđa-Pravosudna akademija, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija
Rok: 2008. – 2011. 

VII. ZAVRŠNE ODREDBE
Preporuka jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave
Županije, gradovi i općine pozvani su djelovati u partnerstvu s državom i organizacijama civilnog društva na zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te na ostvarenju zajedničkih ciljeva navedenih Nacionalnim programom za dobrobit svakog pojedinca u Republici Hrvatskoj.
Pozivaju se, također, da u suradnji s organizacijama civilnog društva iniciraju, podupiru i sukladno svojim mogućnostima:
(1) sufinanciraju programe nevladinih organizacija koje unapređuju i promiču ljudska prava
(2) sudjeluju u provedbi Nacionalnog programa na lokalnoj razini.
Preporuke organizacijama civilnoga društva
Organizacije civilnoga društva koje se bave zaštitom i promicanjem ljudskih prava pozvane su surađivati na provedbi ovoga Nacionalnog programa s tijelima nadležnima za njegovo provođenje a s ciljem njegova potpunog izvršenja. U tom su smislu pozvane:
(1) ostvarivati suradnju i partnerstvo s lokalnom samoupravom kako bi se promicali interesi i zahtjevi građana
(2) provoditi programe obrazovanja za ljudska prava, osmišljavati i provoditi (neformalne) oblike obrazovanja za izgradnju civilnoga društva
(3) nadzirati ispunjavanje mjera iz Nacionalnog programa.
Provedba, praćenje i vrednovanje Nacionalnog programa
Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske zadužen je za koordinaciju provedbe, praćenje i vrednovanje Nacionalnog programa. Mjere predviđene Nacionalnim programom većim dijelom su redovne aktivnosti državnih tijela i njihova provedba neće iziskivati dodatna sredstva. Godišnjim operativnim planovima će se planirati financijska sredstva potrebna za provođenje mjera iz Nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. – 2011. godine.
(1) Provedba
Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske zadužen je za koordinaciju provedbe Nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava kojeg provode tijela javne vlasti kao nositelji pojedinih mjera.
(2) Praćenje
U svrhu praćenja provedbe Programa, Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske dužan je u posljednjem kvartalu svakog proračunskog razdoblja provesti konzultacije s nositeljima mjera o ostvarenosti pojedinih mjera, planiranim aktivnostima i potrebnim financijskim sredstvima u narednom proračunskom razdoblju. Na temelju provedenih konzultacija, Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske priprema Izvješće o napretku u provedbi Nacionalnog programa te prijedlog operativnog i financijskog plana za naredno proračunsko razdoblje. Izvješće o napretku te operativni i finacijski plan raspravit će se na sjednici Povjerenstva za ljudska prava te uputiti na mišljenje Pučkom pravobranitelju i Centru za ljudska prava prije upućivanja u vladinu proceduru. Izvješće o napretku te prijedlog financijskog i operativnog plana podnosi se na usvajanje Vladi Republike Hrvatske.
U roku od 60 dana nakon dvije godine provedbe Nacionalnog programa, Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske organizirat će tematsku sjednicu Povjerenstva za ljudska prava na kojoj će se raspraviti dosadašnja postignuća u provedbi Nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava s naglaskom na: (1) pregled ostvarenosti pojedinih ciljeva, (2) pregled utrošenih financijskih sredstava, (3) pregled izazova u provedbi programa i (4) prijedloge za postizanje što veće učinkovitosti i djelotvornosti u provedbi Nacionalnog programa tijekom naredne dvije godine. Na tematsku sjednicu bit će pozvani predstavnici institucija pravobranitelja i Centra za ljudska prava. Zaključci tematske rasprave koristit će se za operativno planiranje i eventualne dorade Nacionalnog programa u naredne dvije godine.
(3) Vrednovanje
U svrhu pravovremenog vrednovanja Nacionalnog programa, preporučuje se da provedba svih mjera završi najkasnije na kraju trećeg kvartala posljednje godine provedbe programa.
Vrednovanje ukupne provedbe Nacionalnog programa i njegovih učinaka na stanje ljudskih prava u Republici Hrvatskoj provodi Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske u suradnji s Centrom za ljudska prava. Vrednovanje se zasniva na uvidu u dokumentaciju Ureda za ljudska prava Vlade RH o provedbi Nacionalnog programa, dodatnim konzultacijama sa svim nositeljima mjera i, prema potrebi, dodatnim istraživanjima stanja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Vrednovanje se provodi tijekom posljednjeg kvartala Nacionalnog programa zaštite ljudskih prava.
Ured za ljudska prava Vlade RH podnosi Izvješće o provedbi i učincima Nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava u roku od 60 dana nakon završetka Nacionalnog programa. Izvješće će sadržavati (1) procjenu ostvarenosti ciljeva Nacionalnog programa, (2) procjenu efikasnosti provedbe pojedinih mjera; (3) procjenu učinaka Nacionalnog programa na stanje ljudskih prava u Republici Hrvatskoj i (4) preporuke ključnih ciljeva i načina djelovanja Vlade Republike Hrvatske u svrhu zaštite ljudskih prava u narednom četverogodišnjem razdoblju.
Izvješće o provedbi i učincima Nacionalnog programa podloga je izrade novog nacionalnog programa zaštite i promicanja ljudskih prava.
Nakon usvajanja, Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske objavit će Nacionalni program na svojim internetskim stranicama, a u roku od tri mjeseca tiskat će je i distribuirati nositeljima provedbenih mjera.
Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava od 2008. – 2011. godine objavit će se u »Narodnim novinama«
_______
1 Bečka deklaracija, članak 71., glava II.
Opća skupština Ujedinjenih naroda, dokument A/CONF.157/23 (Bečka deklaracija i Program djelovanja) od 12. srpnja 1993. godine. Bečku deklaraciju i Program djelovanja usvojile su države-članice Ujedinjenih naroda, a među njima i Republika Hrvatska.
2 Lokalna razina: putem županijskih koordinacija za ljudska prava, drugih povjerenstava i odbora, te ureda državne uprave u županijama uz podršku i aktivnu suradnju s organizacijama civilnoga društva; državna razina: uključujući sva tijela državne vlasti; regionalna i međunarodna razina: međunarodna i regionalna suradnja Republike Hrvatske na području ljudskih prava (Ujedinjeni narodi, Vijeće Europe, proces pridruživanja Europskoj uniji) uz ispunjavanje međunarodnih obveza Republike Hrvatske u njihovom poštivanju. 
3 U kontekstu hrvatske povijesti valja se prisjetiti određenih odredbi Vinodolskog zakonika iz 1241. godine. Odredbe Vinodolskog i drugih srednjovjekovnih zakonika, kao i drugi dijelovi hrvatske povijesti, ukazuju kako i u Hrvatskoj postoji tradicija ideje ljudskih prava, unatoč stoljeća ratova, društvene podijeljenosti i kršenja tih istih prava.
4 Olympe de Gauges
5 Konvencija o pravima djeteta (1989.), Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1965.), Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (1979.), Konvencija protiv mučenja i drugih oblika okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kazni (1984.), Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (2006.).
6 Godine 1976. je osnovana Moskovska helsinška grupa, a nakon toga postepeno se osnivaju helsinški odbori u mnogim državama članicama OESS-a.
7 Ustav Republike Hrvatske (»Narodne novine« 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00-pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst.
8 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kazni, Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Konvencija o pravima djeteta, Konvencija o zaštiti prava osoba s invaliditetom. Republika Hrvatska potpisnica je Konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnih ili nedobrovoljnih nestanaka.
9 To drugim riječima znači da Republiku Hrvatsku odredbe navedenih Konvencija obvezuju, te da je podložna međunarodnim mehanizmima nadzora i zaštite ljudskih prava ustanovljenih od strane Vijeća Europe, a to su: Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (ETS 005), ratificirana 5. studenoga 1997.; Europska socijalna povelja (ETS 035), ratificirana 26. veljače 2003.; Europska konvencija za sprječavanje mučenja i neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kazni (ETS 126), ratificirana 11. listopada 1997.; Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima (ETS 148), ratificirana 5. studenog 1997., Rezerva na Konvenciju o manjinskim jezicima; Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (ETS 157), ratificirana 11. listopada 1997.; Konvencija za zaštitu ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u svezi s primjenom biologije i medicine; Konvencija o ljudskim pravima u biomedicini (ETS 164), ratificirana 28. studenog 2003. godine. 
Važno je spomenuti i pravne instrumente Vijeća Europe na području zaštite ljudskih prava koje je Republika Hrvatska potpisala, ali nije ratificirala. (Prva tri navedena pravna instrumenta zadovoljili su uvjet potrebnog broja ratifikacija na razini Vijeća Europe za stupanje na snagu. To su: Europska konvencija o pravima djeteta (ETS 160), potpisana 8.ožujka 1999.; Dodatni protokol uz Konvenciju o kibernetičkom kriminalu o inkriminiranju djela ksenofobne i rasističke naravi (ETS 189), potpisan 26. ožujka 2003.; Konvencija o kontaktima s djecom (ETS 192), potpisana 15. svibnja 2003.; Konvencija Vijeća Europe o suzbijanju trgovanja ljudima (ETS 197), potpisana 16. svibnja 2005.
10 Ustavni sud Republike Hrvatske je zasebno tijelo visoke pravne stručnosti i autoriteta izdvojen iz sustava trodiobe vlasti, a glavna mu je zadaća zaštita ustavnosti i zakonitosti. Krug nadležnosti Ustavnog suda i njegovih ovlaštenja koja izviru izravno iz Ustava čine ga čuvarom Ustava, najvišim tijelom ustavne garancije ustavnosti i zakonitosti zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda građana. Ustavom zajamčena prava i slobode se mogu pred Ustavnim sudom štititi institutom ustavne tužbe.
11 Republika Hrvatska je 6. studenog 1996. godine postala punopravnom članicom Vijeća Europe. 
12 Vidi Uredbu o zastupniku Vlade Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava i o njegovu Uredu, »Narodne novine« 11/99.
13 Ova se obveza najčešće sastoji u davanju novčane naknade štete, no može se sastojati i u poduzimanju odgovarajućih individualnih mjera od strane države u korist tužitelja poput ponovnog otvaranja nepoštenog postupka, uklanjanja informacija prikupljenih u kršenju prava na privatnost ili opoziva odluke o izručenju donesene unatoč postojanju rizika nečovječnog tretmana u zemlji izručenja.
14 Poslove javne uprave obavljaju tijela državne uprave, upravna tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (u daljnjem tekstu: lokalna samouprava) i druge pravne osobe koje na temelju zakona imaju javne ovlasti (pravne osobe s javnim ovlastima).
15 Vidjeti u Glavi IV. Nacionalnog programa, Pravo na pristup informacijama.
16 Sukladno Zaključku Vlade Republike Hrvatske od 31. svibnja 2007. godine, pristupit će se izmjenama Zakona o pučkom pravobranitelju kako bi Ured pučkog pravobranitelja mogao preuzeti ulogu krovnog nezavisnog tijela za jednakost. 
17 Konačni prijedlog Zakona o ostvarivanju prava na pravnu pomoć je u saborskoj proceduri, 2. čitanje (četvrti kvartal, 2007.).
18 Između ostalog doneseni su mnogobrojni zakonski i podzakonski propisi od kojih je važno istaknuti: Zakon o udrugama, Uredba o Uredu za udruge, Odluka o osnivanju Savjeta za razvoj civilnoga društva, Zaključak Vlade RH od 18. travnja 2002. godine kojim se uvodi decentralizirani model dodjele financijske potpore projektima i programima udruga i Zaključak od 27. veljače 2003. godine kojim je započeta izrada Nacrta prijedloga Zakona o Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva.
19 U Registar udruga upisano do 22. listopada 2007. godine. Vidjeti: Internet stranice Središnjeg državnog ureda za upravu (registar udruga), www.uprava.hr
20 Prema: Suzana Kunac (Sanja Sarnavka ur.) Vrijednost vrednota, civilno društvo i hrvatska demokratizacija, B.a.b.e. Zagreb, 2006.
21 White Paper on the European Communication Policy (2006.).
22 Redoslijed prioritetnih područja zaštite ljudskih prava navedenih u ovom Nacionalnom programu u skladu je s navođenjem istih u Ustavu Republike Hrvatske.
23 »Narodne novine« 56/90, 135/97, 8/98-pročišćeni tekst, 113/00, 124/00-pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak.
24 »Narodne novine« 30/04.
25 Zaključak Vlade Republike Hrvatske od 31. svibnja 2007. godine.
26 Notifikacija o sukcesiji od 8. listopada 1991. godine.
27 Konvencija br.111 o diskriminaciji u zaposlenju i zanimanju, Konvencija br.100 o jednakosti plaća, Konvencija br.156 o radnicama s obiteljskim obavezama, Konvencija br.103 o zaštiti materinstva.
28 »Narodne novine« 116/03.
29 »Narodne novine« 116/03.
30 »Narodne novine« 116/03.
31 »Narodne novine« 113/00.
32 »Narodne novine« 157/03.
33 »Narodne novine« 18/04.
34 Koordinacije za ravnopravnost spolova su uspostavljene u svim županijama.
35 »Narodne novine« 114/06; Donošenje Nacionalne politike propisano je čl.18.st.2. Zakona o ravnopravnosti spolova  prema kojemu je  Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske nadležan za  izradu  i nadzor  njezine provedbe.
36 Stopa zaposlenosti žena znatno je niža od stope zaposlenosti muškaraca (45,%).
37 Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku za 2004. godinu postotni udio plaća za žena u plaćama muškaraca iznosio je 89,5 ili 456 kuna manje od prosječne plaće muškaraca (prosječna neto plaća žena iznosila je 3.885 kn, a muškarca 4.341 kunu).
38 U obnašanju vlasti na lokalnoj razini je tek 11% gradonačelnica, nakon izbora 2005. godine broj žena članica županijskih skupština bio je 14,5%, žena članica vijeća gradova 15,7% i žena članica vijeća općina bio je 8,4%.
39 Godine 2000. i 2003. je postotak žena u Hrvatskom saboru bio oko 21%.
40 Deklaracijom Ujedinjenih naroda o pravima pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičnih manjina (1992.) detaljnije je elaborirana odredba članka 27. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. 
41 Štoviše, djeci privremeno ili trajno lišenoj roditeljskog obiteljskog okružja ima se osobita pozornost posvetiti kontinuitetu odgoja u duhu njegova / njena etničkog, vjerskog, kulturnog ili jezičkog podrijetla (članak 20. stavak 3. Konvencije o pravima djeteta). Konvencija o pravima djeteta člankom 29. i 30. od država zahtijeva da kroz odgoj promiče multietničnost i multikulturalnost te zabranjuje bilo kakvu uskratu uživanja kulturnih, vjerskih ili jezičnih prava u zajednici s pripadnicima nacionalne ili vjerske ili jezične manjine.
42 Tzv. »pozitivna diskriminacija«.
43 Okvirna konvencija stupila je na snagu u Republici Hrvatskoj 01/02/1998. godine. Izvješće o provođenju Okvirne konvencije podnose vlade država koje su pristupile ovoj Konvenciji, a Savjetodavni odbor daje mišljenja na spomenuta izvješća. Na temelju mišljenja Savjetodavnog odobra, Odbor ministara Vijeća Europe donosi rezoluciju.
44 Od država se traži neometani prijem programa iz susjednih zemalja na manjinskom jeziku te potpore za »doškolovanje novinara i drugog osoblja« u medijima koji rabe manjinski jezik. Poveljom se države pozivaju da u provedbu svoje kulturne politike u inozemstvu uključe i manjinski jezik i kulturne sadržaje koje oni odražavaju (članak 12. Povelje).
45 Europsku politiku prava nacionalnih manjina dopunjavaju i Bečka deklaracija (1993) Vijeća Europe, Završna deklaracija u Strasbourgu (1997.), Budimpeštanska deklaracija (1999.), Preporuke br. 453 Savjetodavne skupštine Vijeća Europe (1966.), Preporuke br. 1034 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (1986.). 
46 Narodne novine, 155/02.
47 Zakon o izboru zastupnika u Sabor Republike Hrvatske (NN 69/03 – pročišćeni tekst, 19/07), Zakon o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (»Narodne novine« 155/02, 44/05 – pročišćeni tekst.), Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (»Narodne novine« 51/00), Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (»Narodne novine« 51/00, 56/00.), Zakon o državnom sudbenom vijeću (»Narodne novine« 155/02), Zakon o sudovima (Pravo na imenovanje sudaca iz reda pripadnika nacionalnih manjina, »Narodne novine« 155/05), Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (»Narodne novine« 33/01, 60/01,129/05), Zakon o državnim službenicima (Zastupljenost manjina u upravnim tijelima.»Narodne novine« 92/05, 142/06), Zakon o sustavu državne uprave (Pravo na zastupljenost u tijelima državne uprave, »Narodne novine« 190/03, 199/03), Zakon o osobnoj iskaznici (»Narodne novine« 11/02, 122/02), Zakon o državnom odvjetništvu (Pravo na zastupljenost u državnom odvjetništvu, »Narodne novine« 51/01,16/07, 20/07.).
48 Članak 35. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
49 Glava III. Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina u jedinicama samouprave, čl. 23. – 34.
50 Podrazumijeva informiranje, financiranje, legislativu, kampanje.
51 članak 42. Zakona o državnim službenicima
52 Donesen na sjednici Vlade Republike Hrvatske u veljači 2007.
53 Primjerice članak 20. stavak 7. Ustavnog zakona.
54 »Narodne novine« 19/07.
55 »Narodne novine« 26/03 – pročišćeni tekst. 
56 Uspostavljen institucionalni okvir podrazumijeva: Savjet za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, Ured za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo kulture, Središnji državni ured za upravu, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa.
57 Članak 10. Ustava Republike Hrvatske.
58 Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Republike Hrvatske i Republike Mađarske o zaštiti mađarske manjine u Republici Hrvatskoj i hrvatske manjine u Republici Mađarskoj, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 8/95.
59 Zakon o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o zaštiti manjina, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 15/97.
60 Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj; »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 3/05.
61 Program je potpisan u Zagrebu 18. svibnja 1999. godine.
62 Sporazum je potpisan 13. listopada 2007. godine.
63 Argentina više od 200.000, Čile više od 150.000, Brazil više od 20.000 Hrvata.
64 Njemačka više od 350.000, Austrija više od 80.000, Švicarska više oko 80.000, Italija više od 50.000 Hrvata.
65 Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija kroz Upravu za hrvatske manjine, iseljeništvo i useljeništvo, diplomatsko-konzularna predstavništva neposredno te kroz potpore aktivnostima Hrvatske matice iseljenika djeluju na promicanju i osmišljavanju veza iseljeništva s domovinom.
66 Člankom 43. Ženevske konvencije o zaštite žrtava međunarodnih oružanih sukoba »obvezuje se svaka stranka sukoba, a čim to okolnosti dopuste, najkasnije čim završe aktivna neprijateljstva, obvezne su tražiti osobe čiji je nestanak prijavila protivnička strana.« Prema članku 34. »posmrtni ostaci umrlih osoba koje su umrle iz razloga vezanih uz okupaciju ili dok su bile zatočene ....moraju se poštovati a grobnice svih tih osoba moraju se poštovati, održavati i označiti kako je to predviđeno člankom 130. navedene konvencije.« Navedenim člankom predviđeni su načini vraćanja posrtnih ostatka umrlih osoba i njihovih osobnih stvari u zemlju podrijetla. 
Dopunski protokol I, Glava III, članak 118. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima obvezuje stranke u sukobu po završetku aktivnih neprijateljstava da oslobode i bez odlaganja vrate u domovinu zarobljenike. 
Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata jamči se civilnom stanovništu pravo na postupak koji je gotovo identičan postupku prema ratnim zarobljenicima.
Zahvaljujući izuzetnoj važnosti koje, posebice danas u vremenu dominacije ratne tehnike i tehnologije, imaju norme međunarodnog humanitarnog prava, gotovo sve države svijeta postale su stranke Ženevskih konvencija čijim odredbama se u vrijeme oružanih sukoba štite ranjenici, bolesnici i brodolomci oružanih snaga, te ratni zarobljenici i sve građanske osobe. Smatra se da je glavni razlog za ovakvo široko prihvaćanje Ženevskih konvencija (kao i Konvencije o pravima djeteta, iste su najratificiraniji instrumenti), u činjenici što su njihova pravila već univerzalno prihvaćena kao dio općeg dobra, te kao običajno pravo obvezuju i treće države, a koje nisu sudjelovale u kreiranju odnosno prihvaćanju Konvencija. 
67 Vidjeti istraživanje Udruge Documenta »Suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj« (listopad, 2006.).
68 Ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti potpisala je u Parizu predmetnu Konvenciju 6. veljače 2007. godine.
69 »Narodne novine« 174/04, 92/05.
70 Ova odredba omogućuje priznavanje prava i pripadnicima civilne zaštite koji su stradali u obrani suvereniteta Republike Hrvatske te osobama koje su obavljale obavještajnu djelatnost u funkciji obrane suvereniteta Republike Hrvatske po nalogu tijela državne vlasti pa su zbog toga izdržavali kaznu zatvora izvan Republike Hrvatske.
71 Do sada im je dodijeljeno 333 osobnih automobila s prilagodbama.
72 Između ostaloga Rezolucije (1976)5 i (1978)8 o besplatnoj pravnoj pomoći, Preporuku (1981)7 o mjerama koje olakšavaju pristup pravosuđu, Preporuku (1984)5 o načelima građanskog postupka namijenjenima poboljšanju funkcioniranje pravosuđa, Preporuku (1986)12 o mjerama za prevenciju i smanjenju prekomjernog tereta predmeta na sudovima, Preporuku (1987)18 o pojednostavljenju kaznenog pravosuđa, Preporuku (1993)1 o učinkovitom pristupu pravu i pravosuđu za veoma siromašne, Preporuku (1994)12 o nezavisnosti, učinkovitosti i ulozi sudaca; Preporuku (1995)5 o uvođenju i poboljšanju funkcioniranja žalbenih sustava i postupaka u građanskim i trgovačkim predmetima, Preporuku (1995)12 o upravljanju kaznenim pravosuđem, Preporuku (1998)1 o medijaciji u obiteljskim sporovima; Preporuku (1999)19 o medijaciji u kaznenim stvarima; Preporuku (2000)19 o ulozi javnog tužiteljstva u sustavu kaznenog pravosuđa, Preporuku (2000)21 o slobodi obavljanja odvjetničkog zanimanja; Preporuku (2001)2 o uređenju i preuređenju sudbenog sustava i sustava pravnih informacija na učinkovit način; Preporuku (2001)3 o pružanju sudbenih i drugih pravnih usluga građanima posredstvom uporabe modernih tehnologija; Preporuku (2001)9 o alternativama parničnom postupku između upravnih vlasti i privatnih stranaka; Preporuku (2002)10 o medijaciji u građanskim predmetima; Preporuku (2003)17 o ovrsi i sl.
73 U 2007. godini je i za građanske predmete uveden  isti kriterij za praćenje starih neriješenih predmeta: tri ili više godina od započinjanja postupka.
74 Primjerice u Benkovcu, Sisku, Gospiću, Vukovaru, Kninu.
75 »Narodne novine« 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02,143/02.
76 »Narodne novine« 53/9, 91/9, 112/99, 88/01 i 117/03.
77 »Narodne novine« 53/91.
78 »Narodne novine« 9/94.
79 Upućivanje u proceduru donošenja očekuje se u drugom kvartalu 2008. godine.
80 Republika Hrvatska će do 2008. godine ratificirati navedenu konvenciju Vijeća Europe te je predviđeno osnivanje Radne skupine u svezi s donošenjem Zakona o naknadi štete žrtvama kaznenih djela nasilja te uspostavu sustava naknade štete žrtvama nasilnih kaznenih djela u Republici Hrvatskoj. 
81 Još valja spomenuti Preporuku br. (2005)9 o zaštiti svjedoka i suradnika pravosuđa; Vodič o zaštiti žrtava terorističkih napada (2005.); Preporuku br. (1999)19 koja se odnosi na mirenje u kaznenim stvarima; Preporuku br. (1997)13 koja se odnosi na zastrašivanje svjedoka i prava obrane; Preporuku br. (1987)21 o pomoći žrtvama i prevenciji viktimizacije; Preporuku br. (1985)11 o položaju žrtve u okviru kaznenog prava i postupka.
82 »Narodne novine« 116/03.
83 Mjere opreza, pritvor, poseban način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku, ograničenje ili isključenje javnosti, udaljenje optuženika iz sudnice, mjere održavanja reda u sudnici.
84 Sprječavanje dokazivanja, povreda tajnosti postupka, otkrivanje identiteta zaštićenog svjedoka, iznuđivanje iskaza te kod kaznenog djela teškog ubojstva predviđa usmrćenje drugoga radi prikrivanja drugog kaznenog djela kao kvalifikatornu okolnost.
85 čl. 21., 29. i 30. ZUSKOK u svezi s čl. 185 ZKP-a.
86 Udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora, zabranu približavanja žrtvi nasilja, zabranu uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju, obvezan psihosocijalni tretman, obvezno liječenje od ovisnosti, oduzimanje predmeta koji je namijenjen ili uporabljen u počinjenju prekršaja.
87 Mandat jedinice je vrlo ograničen i svodi se na provođenje i organiziranje programa zaštite, hitnih mjera, te obavljanje svih drugih poslova vezanih uz zaštitu ugroženih osoba. Ova jedinica nema funkciju pružanja psihološkog ili pravnog savjetovanja, davanja informacija i drugih oblika pomoći žrtvama/svjedocima.
88 Kaznena djela protiv Republike Hrvatske, vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, organiziranog kriminaliteta, za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od 5 godina ili teža kazna.
89 Djeca ili žrtve određenih kaznenih djela kao što su silovanje, nasilje u obitelji, organizirani kriminal itd.
90 Posebne čekaonice za žrtve/svjedoke odvojene od onih u kojima čeka okrivljenik; uvesti u sve sudove videolink mogućnosti i sl.
91 General comment No. 10., 29. June 1983. 
92 Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima, Zakon o Hrvatskoj radiotelevizije, Kazneni zakon, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina.
93 Konvencija o pristupu infomacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša usvojena u Aarhusu u Danskoj 25. lipnja 1998., a ratificirana je u Hrvatskom Saboru 8. prosinca 2006. godine (Narodne novine-međunarodni ugovori 1/07).
94 Konvencija o zaštiti pojedinaca vezano za automatsku obradu osobnih podataka Europske unije (ETS broj 108, 28. siječanj 1981., ratificirana uz dodatni protokol u Hrvatskom saboru 14. travnja 2005.), Preporuka Vijeća Europe R (1981)19 o dostupnosti informacija koje posjeduju tijela javne vlasti, Preporuka Vijeća Europe R (1991)10 o priopćavanju trećoj strani osobnih podataka koje posjeduju javna tijela, Preporuka Vijeća Europe R (1997)18 koja se tiče zaštite osobnih podataka skupljenih i obrađenih u statističke svrhe i R (2000)13 o europskoj politici o dostupnosti arhivskog gradiva, te Preporukom (2002)2 Vijeća Europe, kao i npr. regulativa 1094/2001 Europskog parlamenta i Europskog Vijeća iz 2001. godine. 
95 Čl. 38. st. 4. Ustava RH »zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.«
96 Ovakvo svoje mišljenje ustavnopravni stručnjaci izvode iz prava na privatnost, prava na slobodu govora i mišljenja, prava na osobni i obiteljski život, prava na pravedan postupak te prava na zabranu mučenja, okrutnog i ponižavajućeg postupanja te definicije narodnog suvereniteta.
97 »Narodne novine« 79/07.
98 GONG
99 »Narodne novine« 103/03, NN 118/06.
100 Direktiva 95/46/EC (Europske komisije).
101 Istraživanje Udruge »Građani organizirano nadgledaju glasovanje« (GONG).
102 Unatoč tomu što pravni stručjaci smatraju kako je popis tijela javnih vlasti kojeg godišnje donosi Hrvatski sabor samo instruktivni katalog tijela javnih vlasti, širenje ove liste na sve one organizacije i institucije koje bi se prema relevantnim međunarodnim standardima trebale naći na ovom popisu poboljšalo bi primjenu prava na pristup informacija. 
103 Statistički pokazatelji prema vjeroispovijesti (2001.): rimokatolika 85%, pravoslavaca 6%, muslimana 1%, Židova manje od 1%, ostalih 4% i ateista 2%.
104 Članak 18. Konvencije »Imaš i pravo na bilo koju vjeru, ili ni na jednu. Imaš pravo promijeniti svoju vjeru ako to želiš te prakticirati i podučavati svoju vjeru i vjerovanja«. 
105 Članak 9. Konvencije »Pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno s drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala«.  
106 »Narodne novine« 83/02.
107 »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 2/97.
108 »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 2/97.
109 »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 3/97.
110 »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 18/98.
111 Srpskom pravoslavnom crkvom i Islamskom zajednicom u Hrvatskoj (2002.), Evangeličkom crkvom u Hrvatskoj, Reformiranom kršćanskom crkvom u Hrvatskoj, Evanđeoskom (Pentekostnom) crkvom u Republici Hrvatskoj, Kršćanskom adventističkom crkvom u Republici Hrvatskoj, Savezom baptističkih crkava u Republici Hrvatskoj, Crkvom Božjom i Savezom Kristovih pentekostnih crkava, Reformiranim pokretom adventista sedmog dana, Kristovom crkvom, Bugarskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj, Hrvatskom starokatoličkom crkvom i Makedonskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj (2003.).
112 Sloboda rada obuhvaća slobodu izbora rada koji će osoba obavljati. Slobodnim izborom moguće je odabrati samostalni rad, na svoj rizik i korist, odnosno nesamostalni rad za drugu osobu kroz radni odnos. Sloboda rada obuhvaća, također, i slobodan izbor zvanja i zanimanja, poslodavca, mjesta rada, vremena zasnivanja i prestanka radnog odnosa te obvezu uzdržavanja od postupanja kojim bi se zadiralo u slobodu rada drugih. Ova je sloboda povezana i sa slobodom izbora obrazovanja i jednakosti pristupa obrazovanju te i sa slobodom kretanja i izborom mjesta prebivanja ili boravljenja.
113 Pravo na rad se dijelom izjednačuje sa slobodom rada, a predstavlja i ostvarenje obveze države odnosno društva da poduzme sve potrebne mjere kako bi svakom građaninu, sposobnom i voljnom za rad, osiguralo mogućnost zaposlenja na poslu koji odgovara njegovim stručnim kvalifikacijama i psihofizičkim sposobnostima, željama i potrebama, sve uz plaću, zaradu, kao naknadu koja osigurava život dostojan čovjeka te sigurne i zdrave uvjete rada, mogućnost napredovanja, odmor i slobodno vrijeme.
114 Pravo na radničko i poslodavačko udruživanje predstavlja pravo temeljem kojeg radnici i poslodavci mogu, bez ikakve razlike, prema vlastitom slobodnom izboru, utemeljiti svoju udrugu, u nju se učlaniti, odnosno iz nje istupiti, sve uz uvjete koji mogu biti propisani samo statutom odnosno unutarnjim pravilima udruge. Ovo pravo obuhvaća i slobodan izbor jedne od udruga, ukoliko ih postoje više, a u Republici Hrvatskoj ima i negativan pojavni aspekt kojim ono obuhvaća i pravo pojedinca da ne pristupi odnosno ne pripada niti jednoj udruzi, da se suzdrži od članstva. Ovo pravo na udruživanje radnika i poslodavaca je važan preduvjet slobodnog i reprezentativnog interesnog predstavljanja, kolektivnog pregovaranja i interesnog sukobljavanja radnika i poslodavaca kroz industrijske akcije.
115 Pravo na štrajk omogućava radnicima da, udruženi u sindikate, štrajkom, kao industrijskom akcijom, organiziranim, koordiniranim i kolektivnim prekidom rada nastoje od poslodavca, ili neke druge osobe u neposrednoj ili posrednoj vezi s poslodavcem, iznuditi ustupke, odnosno prisiliti na prihvaćanje zahtjeva radnika povodom njihovih zajedničkih interesa. 
116 Pojam javne službe treba tumačiti da obuhvaća i javnu i državnu službu.
117 »Narodne novine« 38/95, 54/95 – ispravak, 65/95 – ispravak, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 – pročišćeni tekst i 68/05 – Odluka Ustavnog suda RH br. U-I-2766/2003 i dr. od dana 24. svibnja 2005. godine.
118 Ovim su Zakonom predviđeni načini sklapanja ugovora o radu kao temelja zasnivanja radnog odnosa; načini zaštite života, zdravlja i dostojanstva radnika; probni rad; obrazovanje i osposobljavanje za rad; radno vrijeme; odmori i dopusti; noćni rad; posebne zaštite majčinstva te radnika koji si privremeno ili trajno nesposobni za rad; plaće; izumi i tehnička unapređenja nastala u svezi s radom; zabrana natjecanja radnika s poslodavcem; naknada štete iz radnog odnosa; prestanak ugovora o radu, kao i načini ostvarivanja prava iz radnog odnosa, sve ovo s obzirom na individualni odnos radnika pojedinca s poslodavcem. Ovim se Zakonom, također, obuhvaćaju i kolektivni radni odnosi u svezi s pravilnicima o radu; sudjelovanjem radnika u odlučivanju; udruživanjem radnika i poslodavaca; kolektivnim pregovaranjem te štrajkom i rješavanje kolektivnih radnih sporova.
119 »Narodne novine« 32/02, 86/02 – ispravak, 114/03 i 151/03 – ispravak.
120 »Narodne novine« 92/05 i 142/06 – uredba.
121 Vlada RH, ministarstvo nadležno za rad, Državni inspektorat, Upravna inspekcija (Zakon o upravnoj inspekciji; »Narodne novine« 17/86, 47/90) i druga nadzorna i inspekcijska tijela prema posebnim zakonima, Hrvatski zavod za zapošljavanje kao javne ustanove u zapošljavanju, sudovi redovnog i upravnog sudovanja i sl.
122 Gospodarsko-socijalno vijeće na nacionalnoj i županijskim razinama i sl.
123 Izvor: Podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, srpanj 2007. Krajem srpnja 2007. udio nezaposlenih žena iznosio je 61,4% naspram 38,6% nezaposlenih muškaraca. Gledano prema dobi, najveći udio u registriranoj nezaposlenosti imaju osobe iznad 50 godina (28,7%) dok udio mladih osoba u dobi od 15-24 godine iznosi 17,1%.
124 Fenomen mobbinga je u današnjem svijetu vrlo rasprostranjen čemu u prilog govore statistički podaci da je jedan od četiri radnika u svijetu doživio neku vrstu mobbinga. 
125 »Narodne novine« 116/03, 17/04 i 136/04.
126 Mjere obiteljske politike odnose se na porodne i rodiljne dopuste i naknade, dječje doplatke i porezne olakšice, usluge za obitelj i djecu te usklađivanje obiteljskog i poslovnog života.
127 »Narodne novine« 116/03.
128 »Narodne novine« 182/04. U tijeku je izrada nove Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2008. do 2010. godine.
129 Svrha Protokola je osigurati uvjete za djelotvoran i cjelovit rad nadležnih tijela radi unapređenja zaštite i pomoći žrtvi nasilja u obitelji te pomoći počiniteljima u promjeni njihovog ponašanja odnosno promjeni vrijednosnog sustava u cilju nenasilnog rješavanja sukoba i uvažavanja ravnopravnosti spolova. Izmjene i dopune protokola donešene su 2006. godine.
130 Vidjeti istraživanje Autonomna ženska kuća Zagreb (2003.) »Ekonomski aspekti obiteljskog nasilja – društveni trošak ignoriranja i toleriranja nasilja u državi.
131 »Narodne novine« 106/06.
132 U Republici Hrvatskoj održan je seminar Vijeća Europe na temu «Aktivno uključivanje muškaraca u borbu protiv nasilja nad ženama» uz sudjelovanje visokih dužnosnika organizacija za zaštitu ljudskih prava i predstavnika Ujedinjenih naroda. Završetak kampanje planira se u ožujku 2008. godine. 
133 Na sjednici održanoj 20. rujna 2004. godine u Ženevi Odbor je razmotrio Drugo periodično izvješće Republike Hrvatske te je slijedom toga izdao preporuke sa svrhom daljnjeg unaprjeđenja i zaštite dječjih prava u Republici Hrvatskoj.
134 Zakon o pravobranitelju za djecu (»Narodne novine« 96/03), Obiteljski zakon (»Narodne novine« 116/03, 17/04 i 136/04) Zakon o doplatku za djecu, Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece 2006.-2012., Nacionalni program djelovanja za mlade, Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji od 2005.-2007.godine, Nacionalni program za suzbijanje trgovanja djecom, Nacionalna strategija razvoja zdravstva, Nacionalna strategija suzbijanja zlouporabe opojnih droga u RH za 2006.-2012. godinu, Nacionalni program za Rome, Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003.-2006. godine, Program aktivnosti za sprječavanje nasilja među djecom i mladima, zakoni iz područja odgoja i obrazovanja, radnog zakonodavstva, zakoni o zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti kao i zakoni koji reguliraju kazneno-pravnu zaštitu djece osobito Zakon o sudovima za mladež te brojni drugi dokumenti (Zakon o nagradi za promicanje prava djeteta, »Narodne novine« 96/03 i 33/05).
135 U navedeni dokument ugrađene su preporuke Odbora UN-a za prava djeteta, dostavljene Republici Hrvatskoj temeljem Drugog periodičnog izvješća prema Konvenciji o pravima djeteta.
136 »Narodne novine« 71/06.
137 »Narodne novine« 23/07.
138 Europska kampanja mladih protiv rasizma, ksenofobije, antisemitizma i nesnošljivosti.
139 Vidjeti: Vlasta Ilišin, Ankica Marinović Bobinac, Furio Radin (2001) »Djeca i mediji – Uloga medija u svakodnevnom životu djece«.
140 Opće deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, Konvencije protiv mučenja i drugih oblika okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, Konvencije o pravima djeteta, kao i njihovih dodatnih protokola.
141 »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 6/07.
142 »Narodne novine« 47/05.
143 »Narodne novine« 143/02 i 33/05.
144 DIR/JUR(2000)2
145 »Narodne novine« 111/97, 27/98, 128/99, 79/02.
146 Esta Sušić, Siniša Pleše (2006.) »Aktualni problemi primjene i provođenja sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja«, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 915.-932.
147 »Narodne novine« 59/01.
148 Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2006. godinu.
149 »Narodne novine« 79/07.
150 Statistički podaci Državnog zavoda za statistiku.
151 Zakon o suzbijanju zlouporabe opojnih droga predstavlja samo jedan od pravnih okvira za djelovanje sustava za prevenciju i liječenje ovisnosti, okvir čine i ostali navedeni dokumenti. Nacionalna strategija suzbijanja zlouporabe opojnih droga u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2006. do 2012. godine je usvojena na sjednici Hrvatskog sabora, održanoj 2. prosinca 2005. godine; »Narodne novine« 147/05.
152 Navedeni Zakon koristi termin zlouporabe opojnih droga.
153 U pogledu prava na povjerljivost medicinske dokumentacije, podaci o ovisnicima o drogama u cijelosti su zaštićeni sukladno Zakonu o zaštiti osobnih podataka i ostalim zakonskim propisima s obzirom na to da se isti vode u središnjem Registru osoba liječenih zbog zlouporabe psihoaktivnih droga Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo te se s istima postupa kao i sa svim drugim zdravstvenim podacima koji podliježu visokom stupnju zaštite osobnih podataka. 
154 Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga Vlade RH, nadležna tijela državne uprave kao i ostali nositelji na nacionalnoj i lokalnoj razini započeli su provedbu »Projekt Resocijalizacije ovisnika o drogama koji su završili neki od programa rehabilitacije i odvikavanja od ovisnosti u terapijskoj zajednici ili zatvorskom sustavu te ovisnika koji su u izvanbolničkom tretmanu i duže vrijeme stabilno održavaju apstinenciju i pridržavaju se propisanog načina liječenja« koji je usvojen na sjednici Vlade Republike Hrvatske održanoj 19. travnja 2007. godine., a kojim je predviđen niz mjera koje su usmjerene ponovnom uključivanja ovisnika u društvo nakon završenog programa rehabilitacije i odvikavanja o ovisnosti kao i smanjenju njihove društvene stigmatizacije.
155 U tom smislu posebno valja istaknuti: UN Deklaraciju o obvezama u svezi s HIV/AIDS-om, Međunarodni vodič o HIV/AIDS-u i ljudskim pravima (Office of the UN High Commissioner for Human Rights and the Joint UN Programme on HIV/AIDS, HR/PUB/98.); UNAIDS/WHO politički stav o HIV testiranju (http://www.who.int/hiv/pub/vct/statement/en/), ILO pravilnik o HIV/AIDS-u I svijetu rada (ILO, 2001), Direktiva EU o krvi i krvnim sastojcima br. 2002/98/EZ (CELEX broj 32002L0098). 
156 Velik dio mjera temelji se na zdravstvenom odgoju općenito te posebno na zdravstvenom odgoju za dio populacije s povećanim rizičnim ponašanjem.
157 Zadaća Povjerenstva je sustavno pratiti sva zdravstvena, etička, socijalna, pravna i druga pitanja u vezi širenja HIV/AIDS infekcije; izrađuje preporuke, mišljenja i izvješća o zdravstvenim, etičkim, socijalnim, pravnim i drugim pitanjima te daje smjernice za donošenje novih ili izmjene važećih propisa na ovom području. Povjerenstvo izrađuje i predlaže programe, prati realizaciju programa i daje mišljenja na programe s ovog područja te stručno i financijski prati provođenje programa s ovog područja.
158 »Narodne novine« 10/03, 129/04, 30/05.
159 U Republici Hrvatskoj na snazi od 8. listopada 1991. godine.
160 U Republici Hrvatskoj na snazi od 25. travnja 2005. godine.
161 Republika Hrvatska ratificirala ju je 11. listopada 1997., te je stupila na snagu 1. veljače 1998. godine.
162 Prijateljsko rješenje u predmetu Benzan protiv Republike Hrvatske, nedopuštenost zahtjeva u predmetu Toth protiv Republike Hrvatske i presuda u predmetu Cenbauer protiv Republike Hrvatske.
163 U slučaju Benzan protiv Hrvatske stranke u sporu su došle do nagodbe za odštetu od 12.000 eura zbog kršenja članka 3. Europske konvencije. U slučaju »Cenbauer protiv Hrvatske«, Europski sud je također utvrdio kršenje čl. 3. Europske konvencije.
164 Izvješće o radu pučkog pravobranitelja u 2005. i 2006. godini; Izvješće o stanju ljudskih prava u zatvorima, kaznionicama i odgojnim zavodima u Republici Hrvatskoj za 2005. godinu.
165 »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 12/93.
166 »Narodne novine« 12/93.
167 Direktiva Vijeća 2001/55/EC od 20.lipnja 2001. o minimalnim standardima za dodjelu privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba i o mjerama za promicanje uravnoteženih napora država članica u prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba; Directiva Vijeća 2003/9/EC od 27.siječnja 2003. o postavljanju minimalnih standarda za prijem tražitelja azila; Direktiva Vijeća 2004/83/EC o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili kao osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita; Direktiva Vijeća 2005/85/EC o minimalnim standardima za postupke dodjeljivanja i oduzimanja izbjegličkog statusa u državama članicama; Uredba Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. 02.2003. o kriterijima i mehanizmima za određivanje džave članice odgovorne za ispitivanje zahtjeva za odobrenje azila kojeg državljanin treće države podnosi u jednoj od država članica; Rezolucija Vijeća Europe br.274 od 20. lipnja 1995.; Rezolucija o očigledno neutemeljenim zahtjevima za azil od 01. prosinca 1992.
168 »Narodne novine« 103/03.
169 Zakon je usvojen u Hrvatskom saboru 13. srpnja 2007. godine te stupa na snagu 1. siječnja 2008. godine.
170 Novim Zakonom uređeno je da imaju prava na boravak, rad, osnovna sredstva za život i smještaj, spajanje obitelji, zdravstvenu zaštitu, osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, slobodu vjeroispovijesti, slobodni vjerski odgoj djece te pravo da budu informirani o svim svojim pravima i obvezama. 
171 Organizacije civilnoga društva također provode različite vrste aktivnosti s tražiteljima azila u svim spomenutim centrima, a Hrvatski pravni centar im pruža besplatne pravne savjete.
172 Istraživanje Udruge KONTRA (2005.) »Nasilje nad lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama u Hrvatskoj«.
173 Nerijetko je u pojedinim zemljama i konstitutivno pravo, a predmet je kodifikacije zakona u području zaštite okoliša na međunarodnom nivou (Stockholm, 1972., Rio de Janeiro, 1992., Vienna, 1993. itd.).
174 »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 1/07.
175 Stockholmska konvencija o postojanim organskim onećiščujućim stvarima, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 11/06, Roterdamska konvencija o postupku prethodnog pristanka za određene opasne kemikalije i pesticide u međunarodnoj trgovini, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 4/07, Protokol o teškim metalima uz Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. godine, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 5/07, te Protokol o postojanim organskim onečišćujućim stvarima uz Konvenciju o dalekosežnom prekorganičnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima iz 1979. godine, »Narodne novine – Međunarodni ugovori« 5/07.
176 »Narodne novine« 82/94, 128/99.
177 »Narodne novine« 178/04.
178 »Narodne novine« 178/04, 111/06.
179 »Narodne novine« 46/02.
180 »Narodne novine« 46/02.
181 »Narodne novine« 130/05.
182 Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske, Strategija i Akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske, Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske 2007. – 2015., Strategija ruralnog razvoja.
183 Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i provedbene agencije – Agencija za zaštitu okoliša te Fond za zaštitu okoliša.
184 Rezolucija A/RES/58/4 (2003).
185 Vidi Poglavlje 23: Pravosuđe i temeljna ljudska prava u pregovorima o pristupanju Europskoj uniji.
186 Istraživanja GONG-a (Građani organizirano nadgledaju glasanje). 
187 »Narodne novine« 1/07.
188 »Narodne novine« 79/07.
189 U razdoblju 2001. – 2007. ne bilježe se slučajevi diskriminacije osoba na rasnoj osnovi od strane policijskih službenika.
190 Glede otkrivanja i prijavljivanja kaznenog djela iz čl. 127 Kaznenog zakona (zlostavljanje u obavljanju službe ili javne ovlasti) u razdoblju 2001. – 2007. otkriveno je i prijavljeno 14 slučajeva čiji počinitelji su bili policijski službenici koji su kazneno djelo činili prilikom primjene policijskih ovlasti.
191 »Narodne novine« 79/06.
192 Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnog sustava u Republici Hrvatskoj tijekom 2005. godine je zabilježilo 3 slučaja nezakonitog djelovanja sigurnosnih službi dok je u 7 slučajeva utvrdilo postojanje opravdane sumnje kako je u djelovanju sigurnosnih službi došlo do kršenja Ustavom zajamčenih ljudskih prava. Unatoč tomu što se veći dio naznačenih slučaja odnosio na djelovanje službi u prethodnom razdoblju, primjećuje se postupno smanjenje broja nepravilnosti i kršenja ljudskih prava u radu sigurnosno-obavještajnih agencija.
193 Čl. 13. st. 1. određuje da obrazovanje mora pridonijeti punom razvoju ljudske osobe i osjećaju njenog dostojanstva, poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda, učinkovitom sudjelovanju svih u slobodnom društvu, promicanju razumijevanja, snošljivosti i prijateljstva među svim narodima i svim rasnim, etničkim ili vjerskim grupama, ali i nastojanju Ujedinjenih naroda u očuvanju mira. 
194 Čl. 13. st. 2. određuje da osnovno obrazovanje mora biti obvezno i besplatno za sve, ali i da se srednje obrazovanje mora učiniti raspoloživim i dostupnim svima odgovarajućim mjerama, osobito progresivnim uvođenjem besplatnog obrazovanja, što važi i za visoko obrazovanje u kojemu razlike u sposobnostima mogu biti jedino ograničenje. Prema Komentaru UN-ova Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava (1999.), pisanom na temelju izvještaja UN-ove posebne izvjestiteljice za pravo na obrazovanje, Katarine Tomaševski, međunarodne obveze država članica na području prava na obrazovanje, osim de facto i de iure dostupnosti, obuhvaćaju još: raspoloživost (postojanje odgovarajućeg broja materijalno, kadrovski i tehnički primjereno opremljenih ustanova; ostvarive i razvoju okrenute obrazovne politike te nacionalnog sustava praćenja i prikupljanja podataka); prihvatljivost (osiguranje relevantnih, kulturno osjetljivih i kvalitetnih oblika, sadržaja, metoda i organizacije obrazovanja koji su prihvatljivi učenicima i roditeljima te društvu u cjelini) i prilagodljivost (osiguranje obrazovanja koje je osjetljivo i prilagođeno potrebama učenika koji pripadaju različitim grupama, uključujući manjine, migrante i izbjeglice).
195 U Čl. 13. st. 2. traži se da se onima koji su bez škole ili koji su ju ranije napustili osigura stjecanje temeljnog obrazovanja, kao i da se potiče razvoj školskog sustava, uvedu odgovarajući sustavi stipendiranja te da se kontinuirano poboljšava materijalni položaj nastavnika. U svom Komentaru br. 13. (1999.), UN-ov odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava traži da se poboljšanje materijalnog položaja nastavnika uskladi sa standardima UNESCO-ve Preporuke o statusu učitelja (1966.). 
196 Čl. 13 st. 3. i 4. utvrđuje se sloboda roditelja i zakonskih skrbnika u izboru škole koja njihovoj djeci osigurava vjerski i moralni odgoj u skladu s njihovim uvjerenjima, pod uvjetom da škola ispunjava minimalne standarde kvalitete propisane domaćim zakonima i da u svom radu promiče međunarodno priznate vrijednosti iz st. 1. ovoga članka. 
197 Iste godine se u Svjetskom planu djelovanja u obrazovanju za ljudska prava i demokraciju iz Montreala obrazovanje za ljudska prava i demokraciju izrijekom određuje kao ljudsko pravo te kao temelj izgradnje kulture ljudskih prava i demokracije. UNESCO je zaključke s ta dva skupa objedinio u Deklaraciji i Cjelovitom okviru djelovanja u obrazovanju za mir, ljudska prava i demokraciju (1995.).
198 Ured visoke povjerenice za ljudska prava za tu je svrhu donio Smjernice za izradu nacionalnih planova djelovanja u obrazovanju za ljudska prava (1997.) u kojima su detaljno razrađena načela, postupci i svrha izrade nacionalnih planova.
199 UNESCO godine 2001. prihvaća pristup razvoju temeljenom na ljudskim pravima (rights-based approach to development), potvrđuje strategiju razvoja obrazovanja za ljudska prava iz Deklaracije i Cjelovitog okvira djelovanja iz 1995. te ističe potrebu razvoja sustava izvještavanja, osobito unapređenje odgovarajućih postupaka praćenja, prikupljanja i analize podataka na nacionalnoj i lokalnoj razini.
200 U Deklaraciji o pravima i odgovornostima pojedinaca, grupa i društvenih tijela u promicanju i zaštiti univerzalno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda od država se traži pružanje potpore osnivanju neovisnih nacionalnih institucija za zaštitu i promicanje ljudskih prava. Ponovno se naglašava odgovornost države za promicanje obrazovanja za ljudska prava i uključivanje sadržaja ljudskih prava u izobrazbu pravnika, policije, vojske i javnih službenika
201 U dokumentima sa Svjetske konferencije iz Durbana pozivaju se države da promiču obrazovanje za ljudska prava kao jedno od krucijalnih čimbenika suzbijanja rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i nesnošljivosti.
202 Razvojnim ciljevima tisućljeća traži se, između ostaloga, da se do 2015. godine svoj djeci osigura osnovno obrazovanje. 
203 Do 1995. godine Permanentni sustav izvješčivanja obuhvaćao je samo Preporuku o odgoju i obrazovanju za međunarodno razumijevanje, suradnju i mir te poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.
204 Preporuka predstavlja prvi europski dokument kojim se određuju bitna pitanja promicanja obrazovanja za ljudska prava u školama i izobrazbi učitelja, uključujući doprinos tog obrazovanja interkulturalnom i međunarodnom razumijevanju. 
205 Parlamentarna skupština Vijeća Europe iste je godine usvojila Preporuku br. 1222 (1993.) o borbi protiv rasizma, ksenofobije i nesnošljivosti u kojoj se traži hitno uvođenje ili unapređenje obrazovanja te izrada politika za mlade kojima se promiče pluralizam i ljudska prava.
206 Prioritet koji je tada dan razvoju tog područja u Europi potvrđen je prihvaćanjem Deklaracije i programa obrazovanja za demokratsko građanstvo utemeljeno na pravima i odgovornostima građana (1999.). Radi utvrđivanja zajedničkog teorijskog i praktičnog pristupa, Vijeće Europe je 1997. pokrenulo projekt Obrazovanje za demokratsko građanstvo, a 2005. obilježilo kao Europsku godinu građanstva putem obrazovanja.
207 Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava izrađen je s osloncem na dva projekta: projekt ‘Obrazovanje za mir i ljudska prava za hrvatske osnovne škole’ i projekt ‘Građanin’. Prvi projekt se provodio od 1997.-1999. pod pokroviteljstvom Vlade RH, UNESCO-a, Vlade Kraljevine Nizozemske i Hrvatskog povjerenstva za UNESCO, a osigurao je konceptualni okvir za izradu Nacionalnog programa, inicijalni program za niže razrede osnovne škole te niz materijala za učitelje i učenike. Projekt ‘Građanin’ u to je vrijeme eksperimentalno uveden u pedesetak hrvatskih škola pod pokroviteljstvom CIVITAS-a iz Sjedinjenih Američkih Država. 
208 U tekstu se pojašnjava da je takvo obrazovanje »sustavno uvedeno u hrvatski odgojno-obrazovni sustav 1999. odlukom Vlade RH koja se odnosi na primjenu Nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava, da je ono programski ujedinjeno u razrednoj nastavi (1. – 4. raz.), a da se u predmetnoj nastavi (5. – 8. raz.) izvodi kroz dva posebna programa: program odgoja i obrazovanja za ljudska prava i program građanskog odgoja te da se može ostvarivati interdisciplinarno, kao izborni predmet, kao izvannastavna projektna aktivnost, kao izvanškolska aktivnost, ili »sustavno, kroz cjelokupni školski plan i program«. 
209 »Narodne novine« 10/07.
210 Članak 6. paragraf I i II te članak 7. Ugovora o EU te Praksa Europskog suda pravde (C4/73NOLD, C44/79HAUR) .
211 Primjerice, poštivanje ljudskog dostojanstva i zabrana ponižavajućeg postupanja s naglaskom na postupanje prema zatvorenicima u Republici Hrvatskoj; pravo na pravično suđenje u razumnom roku; pravo na efikasan pravni lijek; jednakost žena i poštivanje njihovih ljudskih prava: borba protiv trgovine ženama, borba protiv nasilja nad ženama, zabrana diskriminacije na tržištu rada, jednak položaj žena u institucijama demokratskog političkog postupka, posebno u predstavničkim tijelima, obveza tzv. gendermainstreaminga na svim nivoima institucija državne vlasti; zabrana arbitrarnog uhićenja; prava nacionalnih manjina i promicanje njihovog jednakog položaja u društvu: zabrana diskriminacije na osnovi nacionalnosti, promicanje sudjelovanje pripadnika manjina u izvršnoj vlasti na svim razinama, posebno lokalnoj upravi i samoupravi, zastupljenost u predstavničkim tijelima, obrazvovanje pripadnika manjina u skladu s njihovom kulturom, povrat imovine, posebno pripadnicima srpske manjine, posebni trud u promicanju društvene jednakosti romske manjine; poštivanje ljudskih prava djece: zabrana fizičkog nasilja i zlostavljanja djece, borba protiv dječje pornografije; promicanje društvene jednakosti osoba s invaliditetom; sloboda vjeroispovjesti; sloboda izražavanja, a posebno sloboda medija; sloboda javnog okupljanja; sloboda udruživanja, a posebno sloboda udruga civilnog društva; sloboda sindikalnog djelovanja; pravo vlasništva i povrat oduzete imovine.
212 Potpisan je 29. listopada 2001. godine.
 



Nacionalni program zaštite potrošača za razdoblje 2005. - 2006.


  

Narodne novine br.: 31 - Datum: 07.03.2005. - Interni ID: 20050548


Da bi vidjeli traženi propis u kvalitetnom izvornom obliku molimo da se pretplatite. Pratite ovaj link!

Brzi pretpregled sadržaja

Nacionalni program zaštite potrošača za razdoblje 2005. - 2006.

HRVATSKI SABOR
548
Na temelju članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 96/03.), Hrvatski sabor na sjednici 25. veljače 2005., donio je
NACIONALNI PROGRAM
ZAŠTITE POTROŠAČA
ZA RAZDOBLJE 2005. – 2006.
I. UVOD
1. OPĆE ODREDNICE
Nacionalni interes i strateški cilj Vlade Republike Hrvatske je punopravno članstvo u Europskoj uniji. Ispunjavanje uvjeta za punopravno članstvo u Europskoj uniji – stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava i poštivanje demokratskih načela i ljudskih prava, međunarodnog prava te tržišnog gospodarstva, čine temelje unutarnje i vanjske politike Republike Hrvatske.
U uvjetima stvaranja nužnih pretpostavki za punopravno članstvo u Europskoj uniji, Vlada Republike Hrvatske prihvatila je razvojni okvir za preobražaj Republike Hrvatske u civilno, ekonomski uspješno i demokratsko društvo. Uvažavajući takvo određenje Hrvatske uočena je potreba sustavnog rješavanja problematike određenih kategorija stanovništva, osobito onih kojima se u demokratskom društvu jamči posebna zaštita.
S obzirom na širenje područja djelovanja Europske unije ujedinjenjem europskih država, Europska unija svojim je zemljama članicama dala smjernice za stvaranje jedinstvene politike za ona područja koja su do tada bila isključivo u nacionalnoj nadležnosti. U skladu s time, javila se i potreba za propisivanjem pravnih odredbi koje proklamiraju poštivanje osnovnih ljudskih prava, što je jedno od temeljnih načela djelovanja Europske unije.
Na početku stvaranja samostalne države već je bilo vidljivo opredjeljenje za demokratsku i socijalnu državu, što je nedvojbeno naznačeno i u Ustavu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 41/01. i 55/01.), koji u članku 16., 22., 50. i 69. u poglavlju »ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA« propisuje da je »čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva« i da svatko ima pravo na zdrav život. Državna tijela osiguravaju uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Stoga se pristupa objedinjavanju propisa važnih za potrošače, što bi trebalo rezultirati usuglašavanjem postojećih pravnih propisa i stvaranjem novih, sukladno međunarodnim dokumentima osobito onim koji su prihvaćeni u Europskoj uniji.
Opredjeljenje Republike Hrvatske da se razvija prema civilnom društvu te demokratskoj i tržišno orijentiranoj državi s težnjom integriranja u Europsku uniju dovodi do stvaranja zakonodavstva kojim se poboljšava položaj najugroženije i najslabije strane na tržištu, pojedinaca – potrošača, koji nastupaju na tržištu bez namjere stjecanja profita, ali sa željom da ostvare svoj osobni interes. Potrebno je zaštitu potrošača sustavno uključivati u sva važna područja života i osigurati njeno provođenje.
Ovaj Nacionalni program izraz je nastojanja da se rastuća svijest o potrebi zaštite potrošača pretvori u jasan i cjelovit dokument, kojim se sustavno kreira politika zaštite potrošača i određuju prioriteti kao i mjere za njihovo ostvarenje u razdoblju od 2005. do 2006. godine.
2. Razvoj sustava zaŠtite potroŠaČa
Generalna skupština Ujedinjenih naroda donijela je, Rezolucijom broj 39/248 iz 1985. godine, smjernice o zaštiti potrošača kojima je potaknula zemlje članice na zakonsko uređivanje ovog područja te razvoj institucija koje će potrošače obavješćivati i poučavati, te djelotvorno štititi njihova prava. Europske države potpisnice Ugovora o osnivanju Europske zajednice, potpisanog u Rimu 1957. godine, donijele su potkraj 1973. godine Europsku povelju o obavješćivanju i zaštiti potrošača s njihovim pravima, koja se sastoje od prava na zaštitu gospodarskih interesa, prava na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu prilikom stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, prava na pravnu zaštitu i potporu države, prava na obavješćivanje i poduku potrošača, te prava na udruživanje sa svrhom zaštite njihovih interesa, prava na predstavljanje u tijelima koja odlučuju o stvarima od interesa za potrošače. Od tada do danas, na ovim principima u Europskoj zajednici je nastalo bogato zakonodavstvo zaštite potrošača. U Sjedinjenim Američkim Državama donesen je Zakon o zaštiti potrošača 1972. godine i na temelju tog Zakona osnovana je posebna savezna komisija za sigurnost potrošačke robe.
Zajedničko obilježje svih modernih demokratskih država je zaštita interesa gospodarski slabije strane u poslovnim transakcijama na tržištu, stoga se i zakonima o zaštiti potrošača u tim zemljama, štite fizičke osobe, potrošači, na tržištu proizvoda i usluga koje kupuju za svoje neprofesionalne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe.
Sa zaštitom potrošača Europska unija započela je u 70-im godinama dvadesetog stoljeća. Do danas je to područje uređeno brojnim aktima što ukazuje na veliku važnost koja se pridaje ovoj problematici, to više što moderno tržište zahtijeva visoku razinu zaštite potrošača. Ugovorom o Europskoj uniji, kojim je izmijenjen Ugovor o osnivanju Europske zajednice, politika zaštite potrošača postaje službena politika Europske unije. Daljnje promjene izvršene su tzv. Ugovorom iz Amsterdama, odnosno Ugovorom o izmjenama Ugovora o osnivanju Europske zajednice. Tim ugovorom, između ostalog, izvršena je renumeracija postojećeg teksta Ugovora o osnivanju Europske zajednice, pa je dotadašnji članak 129.a, kojim je bila uređena zaštita potrošača, postao članak 153. i njime se navodi da se prava potrošača temelje na pet osnovnih prava ugrađenih u nacionalne politike njezinih članica, kako slijedi:
• zaštita zdravlja i sigurnost potrošača,
• zaštita gospodarskih interesa potrošača,
• pravo potrošača da budu informirani i educirani,
• pravo na naknadu štete i
• udruživanje, zastupanje i sudjelovanje potrošača, radi ostvarenja svojih prava.
Zaštita potrošača iznimno je dinamično područje koje je u Europskoj uniji podvrgnuto donošenju učestalih novih mjera, stoga bi trebala predstavljati osnovu za usklađeno djelovanje svih nacionalnih tijela na području zaštite potrošača, vladinih i nevladinih organizacija.
Suvremeno tržište omogućava široku ponudu uz potrebno postizanje visoke i jedinstvene razine zaštite potrošača, kako bismo našu državu pripremili za ravnopravno nastupanje na jedinstvenom tržištu Europske unije. To podrazumijeva stvaranje jedinstvene i kvalitetne institucionalne strukture kao temelja provođenja učinkovite zaštite potrošača, čime bi Republika Hrvatska pokazala da zaslužuje povjerenje potrošača na konkurentnom unutarnjem tržištu uz jasna pravila i dosljedno provođenje zakona, bez obzira, gdje se potrošač ili gospodarski subjekt nalaze. Da bi se sve to moglo ostvariti potrebna su i značajna materijalna sredstva koja bi u konačnici dovela do značajne koristi ne samo gospodarskim subjektima, nego i potrošačima u njihovom svakidašnjem životu, s obzirom na veći izbor robe i usluga uz bolju kvalitetu i niže cijene.
Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu 29. listopada 2001. godine čije je potvrđivanje od strane Hrvatskoga sabora objavljeno u »Narodnim novinama – Međunarodni ugovori«, br. 14/01.), otpočeo je proces pridruživanja Republike Hrvatske europskim integracijama. Jedna od posebno važnih obveza koju Republika Hrvatska mora ispuniti do kraja tog procesa je i prilagodba nacionalnog zakonodavstva pravnoj stečevini Europske unije (acquis communautaire).
Člankom 74. Sporazuma u dijelu 23. pod nazivom ZAŠTITA POTROŠAČA dogovoreno je da će Hrvatska i Europska zajednica surađivati kako bi uskladile standarde za zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj s onima u Europskoj uniji. Učinkovita zaštita potrošača je nužna kako bi se osiguralo primjereno funkcioniranje tržišnoga gospodarstva te će ta zaštita ovisiti i o razvoju upravne infrastrukture, koja će osigurati nadzor nad tržištem i provedbom zakona na tom području. U tu će svrhu i u njihovu zajedničkom interesu stranke posebno poticati i osigurati:
– usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Hrvatskoj sukladno zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji,
– politiku aktivne zaštite potrošača, uključujući veću informiranost i razvoj neovisnih organizacija,
– učinkovitu pravnu zaštitu potrošača radi poboljšanja kakvoće potrošačke robe i održavanja odgovarajućih sigurnosnih normi.
Sukladno preuzetim obvezama iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Republika Hrvatska obvezna je preuzeti smjernice Europske unije zaštite potrošača u nacionalno zakonodavstvo.
Pri preuzimanju smjernica i njihovoj ugradnji u nacionalni pravni sustav provodi se podjela smjernica na dvije skupine. U prvoj su skupini smjernice koje uređuju, isključivo ili pretežito, zaštitu interesa neprofesionalnog djelovanja fizičkih osoba na tržištu. Ta je skupina smjernica ugrađena u Zakon o zaštiti potrošača, koji tako postaje opći propis za zaštitu potrošača. U drugu skupinu, razvrstane su smjernice koje uređuju zaštitu i drugih interesa i drugih osoba. Smjernice iz druge skupine bit će ugrađene u novi Zakon o obveznim odnosima, te donošenjem novih ili izmjenom drugih već postojećih propisa.
Mišljenje KOMISIJE EUROPSKIH ZAJEDNICA vezano uz zahtjev Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji koje se odnosi na zaštitu potrošača i zdravlja, (Bruxelles, 20. travnja 2004.) je sljedeće:
»Pravna stečevina Zajednice obuhvaća zaštitu gospodarskih interesa potrošača (u odnosu na zavaravajuće oglašavanje i komparativno oglašavanje, isticanje cijena na proizvodima, potrošački zajam, nepoštene uvjete u prodaji na daljinu i od vrata do vrata, putovanja u paket aranžmanima, kupovinu prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (timeshare), sudske naloge za zaštitu interesa potrošača, određene aspekte prodaje potrošačke robe i popratna jamstva, te prodaju na daljinu potrošačkih financijskih usluga), kao i opću sigurnost proizvoda (odgovornost za neispravne proizvode, opasne kopije proizvoda i opću sigurnost proizvoda). Države članice Europske unije trebaju učinkovito provoditi pravnu stečevinu Zajednice putem odgovarajućih instrumenata rješavanja sudskih i izvansudskih sporova kao i sustava administracije, uključujući tržišni nadzor i ulogu udruga za zaštitu potrošača.
U pogledu mjera koje su vezane uz sigurnost proizvoda, rješenje za usklađivanje s odredbama sadržanim u Direktivi EZ-a o općoj sigurnosti proizvoda potraženo je u donošenju Zakona o općoj sigurnosti proizvoda u rujnu 2003. godine, koji će biti dopunjen Pravilnikom o uzajamnom izvješćivanju. Hrvatski pravni okvir koji se odnosi na odgovornost za neispravne proizvode obuhvaća i načelo objektivne odgovornosti, definiciju štete, izuzeće od odgovornosti i teret dokaza, a temelji se na Zakonu o obveznim odnosima. U ovom trenutku regulativa u ovom području u više aspekata odstupa od pravne stečevine i bit će potrebne njene izmjene i dopune.
U pogledu mjera koje nisu vezane uz sigurnost proizvoda Zakon o zaštiti potrošača, usvojen 2003. godine ima za cilj preuzeti Direktive EZ-a koje se odnose na: zavaravajuće i komparativno oglašavanje, ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija, potrošačke zajmove, nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, kupnju prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnina (timeshare), ugovore sklopljene na daljinu i na isticanje cijena na proizvodima. Zakon o turističkoj djelatnosti i Zakon o obveznim odnosima djelomično su usklađeni s Direktivom EZ-a koja obuhvaća putovanja, odmore i kružna putovanja u paket aranžmanima i bit će ih potrebno izmijeniti i dopuniti. Hrvatsko zakonodavstvo ne pokriva Direktive EZ-a o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača, o nekim aspektima prodaje potrošačke robe i popratnim jamstvima te o prodaji na daljinu potrošačkih financijskih usluga. Za navedena pitanja potrebna je daljnja prilagodba s pravnom stečevinom Zajednice.
U području tržišnog nadzora postojeći je sustav, koji se temelji na odobrenju proizvoda prije njihovog stavljanja na tržište, daleko od postavljenih zahtjeva Europske unije. Državni inspektorat odgovoran je u suradnji s ostalim javnim institucijama za provedbu propisa tržišnog nadzora. Na snazi su osnovne odredbe o metodologiji procjene rizika, prijavi opasnih proizvoda i suradnji s proizvođačima i distributerima. Određene aktivnosti nadzora tržišta poduzimaju se za određene kategorije proizvoda. Međutim, za veliki broj ostalih proizvoda nedostaje tržišni nadzor zbog nepostojanja normi, nedostatka sredstava za izvođenje ispitivanja ili nedostatnih zakonskih ovlasti Državnog inspektorata. Jedino na razini Vlade i ostalih država postoji oblik razmjene informacija. Hrvatska bi imala koristi postati članicom TRAPEX-a (Sustava za prijenos i brzu razmjenu podataka o štetnim posljedicama uporabe određenih proizvoda na tržištu).
Posebni pravni propisi koji bi potrošačima olakšali pristup pravosuđu ne postoje. Primjenjuju se odredbe s područja građanskog prava. Još uvijek nije razvijen poseban sustav alternativnog rješavanja sporova koji se odnose na zaštitu potrošača, koji bi bio usklađen s postojećim Preporukama Europske komisije. Udruge za zaštitu potrošača ovlaštene su pokrenuti postupke na nadležnom sudu protiv nezakonitih poslovnih aktivnosti i zavaravajućeg oglašavanja, ali slabosti hrvatskoga pravosudnog sustava predstavljaju prepreku za učinkovitu provedbu. U odnosu na obavješćivanje i izobrazbu potrošača Republika Hrvatska nema odgovarajućih programa, iako se predviđa izrada jednoga takvog programa pa bi s tim u vezi aktivnosti na tom području trebale biti značajno pojačane.
Zaključak
Hrvatska će morati na ovom području poduzeti dodatne napore u usklađivanju svog zakonodavstva s pravnom stečevinom Zajednice u cilju njegovoga učinkovitog preuzimanja i provedbe u srednjoročnom razdoblju. Posebni se napori trebaju usmjeriti na zakonske odredbe o odgovornosti za proizvod i mjere koje nisu vezane uz sigurnost proizvoda te provedbu sustava nadzora tržišta koji bi bili usklađeni sa zahtjevima Europske unije. Posebnu pozornost također treba posvetiti jačanju udruga za zaštitu potrošača i promicati razvoj neovisnog i reprezentativnog pokreta za zaštitu potrošača, kao i promicanju aktivnosti obavješćivanja i edukacije potrošača.«
Zaštita potrošača određena je težnjom Hrvatske da poveća kvalitetu življenja, uravnoteži i unaprijedi učinkovitost gospodarstva prilagođavajući ga tržišnim uvjetima te za uključivanjem u europske razvojne sustave i svjetsku razmjenu.
Nadalje u »Strategiji politike zaštite potrošača za razdoblje 2002.–2006.«, koju je donijela Europska komisija u veljači 2002. godine, u poglavlju 3.2.3.2. spominju se Europski centri za zaštitu potrošača (ECC), odnosno Mreža europskih centara za zaštitu potrošača (ECC – Network). Europska komisija navela je da očekuje osnivanje po jednoga Europskog centra za zaštitu potrošača u državama članicama i što je prije moguće, u državama kandidatkinjama.     
Europski centri za zaštitu potrošača predstavljaju vezu između Komisije i potrošača u Europskoj uniji, a uloga centara je omogućiti potrošačima bolje snalaženje na unutarnjem tržištu, te da Europskoj komisiji osiguraju informacije o problemima na tržištu. Europski centri daju podatke o zakonodavstvu i sudskoj praksi, kako na europskoj tako i na razini država članica. Centri, također, pružaju pravnu pomoć i savjetuju o proceduralnim pitanjima, u postupcima izvansudskog rješavanja sporova, upućuju na nadležna tijela, te usko surađuju unutar svoje Mreže s drugim sličnim mrežama. (EEJ – net, FIN – net).
Uloga države cijenit će se kroz stvaranje tržišnog gospodarstva, omogućavanje gospodarskog rasta i razvoja zemlje, ali uveliko će ovisiti i o povjerenju potrošača. Cijene robe i usluga u Republici Hrvatskoj formiraju se slobodno prema uvjetima tržišta. Međutim, postoje izuzeća za pojedine gospodarske djelatnosti u kojima formiranje cijena još uvijek kontroliraju državna tijela na nacionalnoj ili lokalnoj razini čiji je cilj sprječavanje pojave monopola i zaštite potrošača posebno onih s niskim dohotkom. Zakonom o zaštiti potrošača omogućava se potrošačima da štite svoje gospodarske interese i u slučajevima kada se radi o javnim uslugama koje se pružaju potrošačima (električna energija, plin, javne telekomunikacijske usluge, poštanske usluge, itd.).
Zaštita potrošača provodi se u javnom interesu, a izvršenje ove zaštite osigurava Republika Hrvatska. Zakon o zaštiti potrošača daje okvir za sadržaj Nacionalnog programa za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: »Nacionalni program«) kojim se razrađuju svi aspekti politike zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, te određena pravila ponašanja svih subjekata aktivno uključenih u provođenje te politike.
II. OCJENA STANJA NA PODRUČJU ZAŠTITE POTROŠAČA U REPUBLICI HRVATSKOJ
Današnji trenutak razvijenosti sustava zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj definiran je spoznajama uočenim kroz jednogodišnju primjenu Zakona o zaštiti potrošača, višegodišnju primjenu drugih propisa koji sadrže odredbe o zaštiti potrošača, kao i rezultate djelovanja udruga. Postoji zaokružen zakonski okvir koji osigurava implementaciju najviših vrijednosti zaštite potrošača Europske unije u praksu hrvatskog tržišta robe i usluga. Nažalost, značajan dio postojeće regulative, neovisno o tome što je u njoj cijeli niz slabosti i nedorečenosti, ne provodi se, što koči ostvarenje temeljnih prava potrošača, njegovo dostojanstvo i gospodarske interese.
Na temelju provedenih inspekcijskih nadzora i utvrđenih nepravilnosti u područjima nadzora, može se generalno ocijeniti da, unatoč velikom broju obavljenih inspekcijskih nadzora nad primjenom odredbi propisa kojima se štite interesi potrošača i poduzetih upravnih i kaznenih mjera, stanje u području zaštite potrošača u nadziranim područjima nije zadovoljavajuće.
Temeljni uzroci takvog stanja su:
– nejasni, nepotpuni, neprecizni i neprimjenjivi propisi (primjerice kod Zakona o zaštiti potrošača: odredba o isticanju cijena na svim proizvodima, nepotpuno uređenje odredaba o javnim uslugama, nedovoljna zaštita u području kvalitete obavljenih usluga, nedostatne ovlasti inspekcije),
– donošenje propisa od strane jedinica lokalne samouprave koji su suprotni zakonima (posebno kod komunalnih usluga npr. voda, naknade za priključak na komunalnu infrastrukturu),
– neprovođenje, odnosno nedovoljno provođenje upravnog nadzora nadležnih ministarstava nad provedbom propisa iz svog djelokruga,
– sporo rješavanje prekršajnih prijava i blaga kaznena politika,
– nedovoljne ovlasti nadležnih inspekcijskih tijela koja trebaju provoditi inspekcijski nadzor u većini propisa kojima se po bilo kojem pitanju uređuje zaštita potrošača (primjerice: u Zakonu o zaštiti potrošača nema ovlasti inspektora da naredi zamjenu neispravnog proizvoda, da zabrani promet nedeklariranih proizvoda, u propisima koji uređuju djelatnost distribucije /opskrbe/ plina nisu predviđena zakonska rješenja kojima bi se osigurala provedba odredaba o pravima i obvezama potrošača i distributera plina),
– u manjoj mjeri nedovoljna aktivnost inspekcijskih tijela u području zaštite potrošača zbog nedovoljnog broja inspektora, slabe mobilnosti i nedostatka sredstava za ispitivanje kvalitete,
– nedovoljna informiranost i edukacija potrošača o njihovim pravima,
– nedovoljna organiziranost potrošača na cijelom teritoriju Republike Hrvatske.
Tijela lokalne samouprave, uz časne iznimke, ne pridržavaju se, kada je u pitanju izgradnja sustava zaštite potrošača, svojih obveza definiranih Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi.
Dnevne pritužbe potrošača upozoravaju na visoku razinu kršenja »dobrih poslovnih običaja«, a time i narušavanje zakonskog okvira koji uređuje zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj.
Činjenica kako je tek oko 20% građana-potrošača u dostatnoj mjeri svjesno svojih zakonskih prava, a slična ocjena vrijedi i za značajan dio trgovaca, davatelja usluga i proizvođača, razlog je čestog kršenja temeljnih prava potrošača i zakona kojima se u Republici Hrvatskoj uređuje područje zaštite potrošača. Nedostatna je i razina suradnje i partnerstva između nositelja zaštite potrošača definiranih zakonom, a neriješeno je i pitanje sustavnog financiranja javnoga djelovanja udruga za zaštitu potrošača.
1. Zakonodavstvo
Zaštita potrošača provodi se u javnom interesu. Provođenje ove zaštite osigurava Republika Hrvatska i uređena je Zakonom o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 96/03.) koji je temeljni Zakon i u primjeni je od 8. rujna 2003. godine. Ovaj je Zakon jedan od propisa kojim je započeo postupak implementacije smjernica Europske unije s područja zaštite potrošača u hrvatski pravni sustav, kojim se preuzimaju europske norme ponašanja na tržištu, kako u pogledu obavješćivanja, tako i same zaštite potrošača.
Zakon o zaštiti potrošača na sustavan način uređuje zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njihovoj poslovnoj, a ni poduzetničkoj djelatnosti. Naime, Zakonom je uređeno pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu, pravo na pravnu zaštitu potrošača, pravo na obavješćivanje i izobrazbu potrošača i pravo na udruživanje potrošača sa svrhom zaštite njihovih interesa.
Smjernice Europske unije koje su ugrađene u Zakon o zaštiti potrošača osobito se odnose: na isticanje cijena proizvoda koji se nude potrošačima na prodaju izvan poslovnih prostorija trgovca; na prodaju na daljinu (putem kataloga, tiskanih promidžbenih poruka s narudžbenicom, televizije, elektroničke pošte i slično); na korištenje potrošačkog zajma; na zavaravajuće oglašavanje; na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima i na ugovore o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (timesharing). Direktiva o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika elektronske komunikacijske mreže i usluga preuzeta je djelomično i to u djelu koji se odnosi na ugovorne obveze davatelja usluge.
Interesi potrošača štite se još i nizom propisa koji pravno uređuju različita prava potrošača – primjerice: Zakon o trgovini (»Narodne novine«, br. 49/03. – pročišćeni tekst, 96/03., 103/03.,170/03. i 55/04. – Odluka Ustavnog suda broj U-I-3824/2003; U-I-4094/2003; U-I-418/2004 od 28. travnja 2004. kojom je ukinut Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini), Zakon o državnom inspektoratu (»Narodne novine«, br. 76/99. i 96/03.), Zakon o pošti (»Narodne novine«, br. 172/03. i 15/04.), Zakon o komunalnom gospodarstvu (»Narodne novine«, br. 26/03. – pročišćeni tekst i 82/04.), Zakon o normizaciji (»Narodne novine«, br. 55/96. i 163/03.), Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti (»Narodne novine«, br. 158/03.), Zakon o hrani (»Narodne novine«, br. 117/03., 130/03. i 48/04.), Zakon o zdravstvenoj ispravnosti i zdravstvenom nadzoru nad namirnicama i predmetima opće uporabe (»Narodne novine«, br. 1/97. – pročišćeni tekst), Zakon o energiji (»Narodne novine«, br. 68/01.), Zakon o regulaciji energetskih djelatnosti (»Narodne novine«, br. 68/01. i 109/01.), Zakon o tržištu električne energije (»Narodne novine«, br. 68/01.), Zakon o tržištu plina (»Narodne novine«, br. 68/01.), Zakon o općoj sigurnosti proizvoda (»Narodne novine«, br. 158/03.), Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, br. 122/03.), Zakon o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) kojim se ne štiti potrošača kao posebnu društvenu skupinu već kao jednu od ugovornih strana, Zakon o pravu na pristup informacijama (»Narodne novine«, br. 172/03.), Zakon o zaštiti osobnih podataka (»Narodne novine«, br. 103/03.), Zakon o zaštiti prirode (»Narodne novine«, br. 162/03.) i drugi.
Implementacijom jednog dijela smjernica Europske unije o zaštiti potrošača u hrvatsko zakonodavstvo postavljen je pravni okvir za uspostavu sustava koji se sastoji od upravnih tijela i samostalnih, neovisnih tijela kojima je cilj izgradnja i sustavno ostvarivanje aktivne zaštite potrošača.
Europska unija je strategiju o zaštiti potrošača za razdoblje 2002. – 2006. usvojila s namjerom da realizira svoju dugoročnu viziju, da sistematski pristupi problematici i usredotoči se na opće ciljeve zaštite potrošača. Istodobno, Europska je unija ostavila prostor za kontinuiranu prilagodbu godišnjih planova. Strateško pozicioniranje Europske unije na zaštitu potrošača povezano je s proračunskim sredstvima za ovu namjenu. Za razdoblje 2002. – 2006. predviđeno je 54 milijuna EUR, odnosno 18 milijuna EUR godišnje za izravno financiranje aktivnosti na području zaštite potrošača.
U praksi je bilo problema i nesnalaženja u primjeni Zakona o zaštiti potrošača.
Kad se radi o provedbi Zakona o zaštiti potrošača, najveći broj pitanja u početnoj fazi njegove primjene nije upućen od potrošača već od trgovaca, posebno u odnosu na obvezu isticanja cijena na svakom proizvodu, isticanju cijena za jedinicu mjere, vrećice s logotipom proizvođača ili trgovca, deklariranje – adresa proizvođača i drugo.
Najveći broj reklamacija od potrošača odnosi se na neisticanje ili nepravilno isticanje cijena, isprave koje prate proizvode, a nisu na hrvatskom jeziku, nedeklariranje ili nepotpuno deklariranje proizvoda, neisticanje općih i posebnih uvjeta prodaje, neizdavanje računa, prodaju proizvoda trajnije uporabe bez jamstvenog lista, tehničke upute, rasprodaje robe suprotno propisu, način obračunavanja komunalnih usluga u pojedinim jedinicama lokalne samouprave, način obračuna telekomunikacijskih usluga, izdavanje računa na tržnicama i drugim otvorenim prostorima, kvalitetu obavljenih usluga, odbijanje pružanja jamstva za tehničke proizvode.
Razvojem sustava zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj bazirano na Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima uočilo se najčešće kršenje odredbe članka 488. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano pravo kupca da po vlastitom izboru može od trgovca tražiti ispunjenje, sniženje cijene, raskid ugovora ili naknadu štete u slučaju nedostatka prodanog proizvoda. U Zakonu o zaštiti potrošača uočilo se najčešće kršenje odredbe članka 8. koji propisuje isticanje cijena proizvoda i pružanje usluga, odredbe članka 10. koji propisuje isticanje cijene pri oglašavanju, odredbe članka 17. koji propisuje način deklariranja proizvoda, članak 22. kojim se propisuju javne usluge koje se pružaju potrošačima posebno vezano uz uključivanje predstavnika udruga potrošača pri savjetodavnim tijelima i povjerenstvima za reklamacije potrošača, te odnos jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u odnosu na obveze sukladno navedenom Zakonu, članak od 89. do 95. kojima se propisuje oglašavanje proizvoda i usluga, a pogotovo zabrana zavaravajućeg oglašavanja.
Tijekom 2004. godine ministar gospodarstva, rada i poduzetništva donio je Pravilnik o postupku ocjenjivanja stručne osposobljenosti osoba za rad u Savjetovalištima za zaštitu potrošača (»Narodne novine«, br. 106/04.), te je ujedno izrađena Odluka o jedinstvenoj metodi izračuna realne godišnje kamatne stope na potrošačke kredite. Isto tako, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva raspisalo je Javni poziv za Projekte »Informiranje i izobrazba potrošača za 2004. godinu« i »Preventivna zaštita potrošača za 2004. godinu« na temelju kojih je raspodijelilo sredstva u iznosu od 300.000,00 kuna za svaki projekt udrugama za zaštitu potrošača.
2. Udruge za zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj
U državama članicama Europske unije nailazimo na različite odnose između uloge državnih tijela i nevladinih organizacija na području zaštite potrošača. Za djelotvoran sustav zaštite potrošača važna su oba sektora, kako nevladin tako i vladin.
Neovisne potrošačke udruge imaju jedinstvenu ulogu u identificiranju i koherentnom izražavanju problema s kojima se potrošači susreću, te u zastupanju interesa potrošača. Sposobne su pridobiti povjerenje potrošača savjetima, educiranjem i usmjeravanjem.
U strukturi nevladinih organizacija potrošača u pojedinim državama Europske unije, mogu se utvrditi dvije karakteristične skupine. U prvoj su organizacije koje djeluju cjelovito na području zaštite potrošača, sadržajno pokrivaju različita tematska područja i pružaju različite usluge potrošačima od savjetovanja, obavješćivanja, do istraživačkog rada i surađivanja u pripremanju zakonodavstva. U drugoj su skupini usko profilirane organizacije, koje svoj rad usredotočuju na određeno tematsko područje, npr. prehranu, javne usluge i dr., pri čemu potrošačima pružaju razne usluge. Temeljna karakteristika, po kojoj se nevladine potrošačke organizacije razlikuju od drugih nevladinih organizacija, je obvezna neovisnost o ponuđačima robe i usluga, kao i o političkim strankama, što podrazumijeva zabranu stjecanja sredstva iz komercijalnih izvora.
Nevladino udruživanje potrošača karakteristika je modernog civilnog društva, koje u pravilu nema strogih institucionalnih oblika. U brojnim državama, naročito u SAD i u državama Europske unije interese potrošača zastupaju snažne udruge potrošača, koje su važan čimbenik u razvoju zaštite potrošača. U savjetodavnoj grupi za zaštitu potrošača kod Europske komisije zastupljeno je pet europskih udruga za zaštitu potrošača. Djelovanje dviju organizacija (BEUC i ANEC) financijski podupire Europska komisija. BEUC (Bureau Europeen des Unions de Consommateurs) je europska krovna organizacija. Članstvo u toj organizaciji je ekskluzivno, što znači, da njena članica može biti samo jedna od nacionalnih potrošačkih organizacija iz svake države Europske unije. Glavna uloga BEUC-a je lobiranje kod Europske komisije za zakonodavstvo, koja štiti i jača položaj potrošača na tržištu. Pri tome je važno naglasiti da samo članice imaju pristup do istraživačkog rada i različitih političkih dokumenata i gledišta BEUC-a, a odnose se na direktive, uredbe i druge pravne instrumente Europske unije, koji su već donijeti ili su u postupku donošenja.
U Republici Hrvatskoj od 1998. godine do danas osnovano je 16 udruga za zaštitu potrošača. Udruge svojim javnim djelovanjem utječu na prikupljanje i širenje broja svojih članova. Prvi broj »Potrošačkog lista« tiskan je i distribuiran u prosincu 2002. godine, a zatim su tiskana i objavljena još dva broja. Međutim, nemogućnost osiguranja financijskih sredstava spriječila je daljnje izlaženje tog časopisa, jer tijela državne uprave nisu bila sklona tom financiranju. Zatim su se pojavile potrošačke novine s korisnim informacijama za potrošače (13 brojeva časopisa »Zaštita potrošača«, koji se uglavnom financiraju prodajom na tržištu i reklamama trgovaca). Udruge pružaju i izravnu pomoć potrošačima koji im se obrate u nastupu prema trgovcima. Djelovanje udruga prisutno je u javnosti kroz brojne aktivnosti na promicanju prava potrošača i njihove zaštite, kroz obavješćivanje, savjetovanje, edukaciju i zastupanje potrošača u slučajevima kad su njihovi interesi ugroženi. Udruge raspolažu minimalnim financijskim sredstvima za rad. Rad članova udruga uglavnom je volonterski, a Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva je tijekom 2003. udrugama za zaštitu potrošača doznačilo određena financijska sredstva za provođenje Zakona o zaštiti potrošača, te financiralo izdavanje Potrošačkog pojmovnika u svrhu obavješćivanja i poduke javnosti. Povodom Svjetskog dana prava potrošača 15. ožujka 2004. godine u Umagu je održan je I. sabor zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj pod pokroviteljstvom Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva. Na ovaj način Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva podržava partnerski odnos s udrugama u namjeri promicanja aktivne politike zaštite potrošača.
3. Savjetovališta
Udruga za zaštitu potrošača »Potrošač« – Društvo za zaštitu potrošača Hrvatske je u razdoblju od travnja 2001. do travnja 2002. godine provelo projekt »Savjetovalište za potrošače«, pod sponzorstvom i nadzorom Delegacije Europske komisije u Republici Hrvatskoj, a u razdoblju od svibnja 2002. do srpnja 2003. godine projekt »Savjetovalište za potrošače u Gradu Zagrebu«, pod sponzorstvom Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.
Hrvatska udruga za zaštitu potrošača je u razdoblju od svog osnivanja 1998. g. do danas imala više projekata putem kojih se savjetovalo potrošače. Projekt »Meso i mesne prerađevine« vođen je pod nadzorom i sponzorstvom Svjetske organizacije potrošača Consumers International čiji je član Hrvatska udruga za zaštitu potrošača. Nadalje, u tom razdoblju tiskano je 9 letaka putem kojih su informirani potrošači.
Udruge od svojeg osnivanja redovito savjetuju potrošače putem telefona, telefaksa, pisama, web stranica i izravnim rješavanjem reklamacija potrošača, te se na taj način potrošači sustavno obrazuju i obavješćuju.
Za sada nije osnovano niti jedno savjetovalište na način kako to propisuje Zakon o zaštiti potrošača.
4. Sudovi časti Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske obrtničke komore
a) Sud časti Hrvatske gospodarske komore
Pri Hrvatskoj gospodarskoj komori od 1989. godine djeluje Sud časti kao nadležni sud za utvrđivanje povreda dobrih poslovnih običaja koje su počinile članice Komore i izricanje mjera društvene discipline prema počiniteljima. Pod terminom »povreda dobrih poslovnih običaja« podrazumijeva se povreda onih poslovnih običaja koji su se ustalili u praksi obavljanja određene djelatnosti. Dobri poslovni običaji u prometu robe i pružanju usluga regulirani su Zakonom o obveznim odnosima, Zakonom o trgovini i drugim propisima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, ali i uzancama koje su prihvaćene kao pravila ponašanja u određenim djelatnostima.
Vrlo je važno članicama Hrvatske gospodarske komore utvrditi povrede dobrih poslovnih običaja, jer se izricanjem mjera društvene discipline prema počiniteljima pridonosi razvijanju dobrih poslovnih običaja i poslovnog morala.
Danas, u tijeku procesa približavanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, sankcioniranje povreda dobrih poslovnih običaja postaje još važnije i zbog posebnih pravila Europske unije o zaštiti potrošača od lošega poslovnog ponašanja gospodarskih subjekata u prometu robe i usluga, a posebno s obzirom na postojeći Zakon o zaštiti potrošača.
Organizacija i rad Suda časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori propisan je Pravilnikom o radu Suda časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (»Narodne novine«, broj 64/2001.) te ostalim općim aktima Hrvatske gospodarske komore.
Najčešće povrede dobrih poslovnih običaja, a zbog kojih se podnose prijave ovome Sudu časti su:
§ nepriznavanje reklamacija kupaca, iako su osnovane, te nepostupanje sukladno pozitivnim zakonskim propisima,
§ neispunjavanje preuzetih ili ugovorenih obveza,
§ reklamiranje na štetu drugih ili iznošenje neistinitih podataka o drugoj pravnoj osobi (konkurentu),
§ nepoštivanje pravila struke,
§ kršenje odredbi općih akata Hrvatske gospodarske komore i etičkih kodeksa donesenih od strane strukovnih udruženja koja djeluju unutar HGK-a,
§ nepoštivanje zakonskih normi koje propisuju ponašanje pravnih osoba u prometu robe i usluga.
Cilj je Suda časti pri HGK-u da, prvenstveno, u što kraćem roku spor između suprotstavljenih stranaka riješi na miran način, ali vrlo često se u okviru mirnog rješenja spora riješi i materijalni dio zahtjeva prijavitelja.
Postupak pred Sudom časti pri HGK-u je besplatan, osim troškova vještačenja. Naime, ukoliko se tijekom postupka radi utvrđivanja odgovornosti prijavljenoga trebaju utvrditi određene činjenice putem vještačenja, angažiranje i provođenje vještačenja plaća jedna od stranaka u sporu.
b) Sud časti Hrvatske obrtničke komore
Sud časti Hrvatske obrtničke komore je nezavisno tijelo, osnovano pri Komori na temelju odredbi Zakona o obrtu, u lipnju 2000. godine, koje odlučuje, između ostalog, i o povredama dobrih poslovnih običaja u obavljanju obrta. Do osnivanja ovoga Suda časti odgovornost obrtnika za povrede dobrih poslovnih običaja utvrđivala se pri zajedničkom sudu časti s Hrvatskom gospodarskom komorom, s kojim i danas postoji vrlo uska, uspješna suradnja. Pravilnikom o Sudu časti HOK-a (»Narodne novine«, br. 62/02.) razrađene su povrede zbog kojih se može podnijeti prijava, te su utvrđeni i drugi uvjeti za njeno podnošenje.
Povredama dobrih poslovnih običaja u obavljanju obrta zbog kojih se protiv obrtnika – člana Hrvatske obrtničke komore može podnijeti prijava sudu časti smatra se naročito:
§ postupak, djelo ili izjava usmjereni na rušenje ugleda drugih obrtnika,
§ neispunjavanje preuzetih ili ugovorenih obveza,
§ prodaja proizvoda ili pružanje usluga loše kvalitete pod vidom dobre kvalitete,
§ reklama na štetu drugih obrtnika ili potrošača,
§ prodaja tuđih proizvoda kao vlastitih,
§ neregularan način naplate (više od istaknute važeće tarife, neizdavanje računa i sl.),
§ odbijanje izvršenja usluge,
§ nepoštivanje pravila struke.
Važno je naglasiti da, osim navedenih, postoje i druge povrede dobrih poslovnih običaja u obavljanju obrta, radi kojih se može podnijeti prijava Sudu časti koji u propisanom postupku donosi odluku, radi li se o povredi dobrih poslovnih običaja ili ne.
Da bi građanin, obrtnik ili trgovačko društvo mogli podnijeti prijavu Sudu časti potrebno je udovoljiti uvjetima propisanim Pravilnikom. Naime, osnovni je uvjet da je osoba protiv koje se želi podnijeti prijava član HOK-a, kao i da od saznanja za povredu i učinioca nije proteklo više od tri mjeseca (tzv. subjektivni zastarni rok), kao niti šest mjeseci od dana kada je povreda učinjena (tzv. objektivni zastarni rok).
Važno je naglasiti da Sud časti ne zamjenjuje redovni sud, jer ne donosi akte koji obvezuju osobu koja je proglašena odgovornom za kršenje poslovnih običaja.
III. Nositelji provedbe Nacionalnog programa
Zaštita potrošača provodi se u javnom interesu, a provođenje ove zaštite osigurava Republika Hrvatska.
Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske donosi Nacionalni program zaštite potrošača za razdoblje od dvije godine.
Radi osiguranja djelotvorne provedbe Nacionalnog programa zakonom je propisano da su nositelji zaštite potrošača: Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Vijeće za zaštitu potrošača i udruge za zaštitu potrošača.
Kako bi se osigurala što kvalitetnija zaštita potrošača neophodno je uključenje i niza drugih tijela i institucija kao što su: Ministarstvo financija, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Državni inspektorat, Državni zavod za intelektualno vlasništvo, Hrvatski zavod za norme, Hrvatska akreditacijska agencija, Hrvatska narodna banka, visokoobrazovne institucije, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska udruga poslodavaca te druge stručne i znanstvene institucije.
1. Hrvatski sabor
Hrvatski sabor donosi Nacionalni program zaštite potrošača. Jednom godišnje Vlada Republike Hrvatske uoči Svjetskog dana prava potrošača izvješćuje Hrvatski sabor o ostvarivanju politike zaštite potrošača iz Nacionalnog programa za proteklu godinu dana. Savez udruga za zaštitu potrošača preko svojeg predstavnika sudjeluje u raspravama na sjednicama saborskih odbora koje su od interesa za potrošače.
2. Vlada Republike Hrvatske
Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra gospodarstva, rada i poduzetništva imenuje Vijeće za zaštitu potrošača koje u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva izrađuje prijedlog Nacionalnog programa zaštite potrošača.
Vlada Republike Hrvatske podnosi Hrvatskom saboru prijedlog Nacionalnog programa zaštite potrošača na donošenje i jednom godišnje izvješćuje o njegovom ostvarivanju.
3. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
Nakon konstituiranja novog saziva Hrvatskoga sabora i Vlade Republike Hrvatske, donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave (»Narodne novine«, br. 199/03. i 30/04.). Na temelju navedenog, a vezano uz Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva donesena je Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva (»Narodne novine«, br. 24/04.) od 25. veljače 2004. godine, kojom je ustrojena Uprava za trgovinu unutar koje je Odjel za zaštitu potrošača koji provodi politiku zaštite potrošača kako je preporučeno dokumentima o pristupanju Europskoj uniji (posebno glava 23. Dodatka Bijeloj knjizi iz 1995.), te obavlja poslove za Vijeće za zaštitu potrošača.
Odjel za zaštitu potrošača sastoji se od dva odsjeka, i to: Odsjek za osnivanje i praćenje rada savjetovališta za zaštitu potrošača i Odsjek za upravnopravne poslove i Nacionalni program za zaštitu potrošača.
Odjel za zaštitu potrošača provodi politiku zaštite potrošača koji u suradnji s Vijećem za zaštitu potrošača izrađuje Nacionalni program i prati njegovu provedbu, te vodi evidenciju obavljenih poslova iz Nacionalnog programa.
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva upućuje Vladi Republike Hrvatske Prijedlog godišnjeg izvješća o ostvarivanju Nacionalnog programa zaštite potrošača na temelju mišljenja Vijeća za zaštitu potrošača.
4. Vijeće za zaštitu potrošača
Vijeće za zaštitu potrošača osnovano je i imenovano Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 20. svibnja 2004. godine koja je objavljena u »Narodnim novinama«, br. 68/04. od 26. svibnja 2004. godine i Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju i imenovanju članova Vijeća za zaštitu potrošača u »Narodnim novinama«, br. 154/04. Vijeće za zaštitu potrošača, kao savjetodavno tijelo, važan je nositelj zaštite potrošača, a imenuje ga Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra gospodarstva, rada i poduzetništva; čine ga predstavnici nadležnih tijela državne uprave, Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske obrtničke komore, Hrvatske udruge poslodavaca, Saveza udruga za zaštitu potrošača, te ugledni stručnjaci s područja zaštite potrošača. Jednu trećinu članova Vijeća za zaštitu potrošača Vlada Republike Hrvatske imenuje iz sastava udruga za zaštitu potrošača. Vijeće je savjetodavno tijelo ministru gospodarstva, rada i poduzetništva koji određuje broj članova Vijeća i predsjeda Vijeću.
Vijeće treba organizirati tako da djeluje operativno, a Poslovnikom o radu Vijeća, određen je način rada i odlučivanja u Vijeću.
5. Inspekcijske službe
Inspekcijski nadzor nad provođenjem Zakona o zaštiti potrošača obavlja Državni inspektorat, te drugi nadležni inspektori u skladu s ovlastima utvrđenim pozitivnim pravnim propisima.
Sukladno zakonski utvrđenom djelokrugu rada, Državni inspektorat provodi inspekcijski nadzor nad primjenom niza propisa kojima se u cijelosti ili pojedinim njihovim odredbama uređuje zaštita potrošača u pojedinim područjima (trgovina, ugostiteljstvo, turizam, komunalne usluge, energetske djelatnosti).
6. Udruge za zaštitu potrošača
Udruge za zaštitu potrošača osnivaju sami potrošači radi promicanja i zaštite prava potrošača u Republici Hrvatskoj.
Registracija udruga u Republici Hrvatskoj propisana je Zakonom o udrugama (»Narodne novine«, br. 88/01. i 11/02.) i obavlja se sukladno članku 14. i 15. u dijelu III. pod nazivom »REGISTRACIJA UDRUGE« u kojem se navodi da je upis udruge dobrovoljan i obavlja se na zahtjev osnivača udruge u Registar udruga Republike Hrvatske. Udruge se upisuju u registar pri nadležnom tijelu državne uprave prema sjedištu udruge. Registar udruga javan je i vode ga uredi državne uprave u jedinicama područne (regionalne) samouprave u elektroničkom obliku jedinstveno za sve udruge u Republici Hrvatskoj. Čelnik tijela nadležan za poslove opće uprave propisuje pravilnikom sadržaj registra udruga, njihov način vođenja, kao i obrasce zahtjeva za upis u registar udruga, te zahtjeva za upis promjena u registru.
Poslovi udruga osobito su: obavješćivanje potrošača, ispitivanje proizvoda preko ovlaštenih laboratorija, pružanje pomoći oštećenom potrošaču u nastupu prema trgovcu, davanje primjedbi i prijedloga na propise iz područja zaštite potrošača u postupku njihovog donošenja, te pokretanje sudskih postupaka predviđenih zakonom. Savez udruga potrošača objavljivat će listu trgovaca koji su višekratno kroz proteklu godinu oštetili potrošače ili svjesno prodavali proizvode opasne za zdravlje i sigurnost potrošača, te osnivati mirovna vijeća uz suglasnost stranaka, što do sada nije učinjeno.
IV. ZAKONSKI OKVIR DONOŠENJA NACIONALNOG PROGRAMA
Nacionalnim programom zaštite potrošača osobito se određuju:
1. NAČELA I CILJEVI POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA
2. ZADAĆE KOJE IMAJU PREDNOST PRI OSTVARIVANJU POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA
3. OKVIRNI OPSEG I PROGRAM KORIŠTENJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA ZA OSTVARIVANJE ZADAĆA IZ NACIONALNOG PROGRAMA
4. OKVIRNI OPSEG I PROGRAM KORIŠTENJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA ZA POTICANJE RAZVOJA I DJELOVANJA UDRUGA POTROŠAČA.
1. NAČELA I CILJEVI POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA
Republika Hrvatska zalaže se za djelotvornu zaštitu potrošača kao osnovnu stečevinu civilizacijskoga, demokratskog društva u funkciji osiguranja kvalitete života svih svojih građana i stvaranju ravnoteže između interesa gospodarskih subjekata i potrošača na tržištu, u okvirima zakonodavstva Europske unije i direktiva UN.
1.1. NAČELA POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA
Načela politike zaštite potrošača su:
• Načelo javnosti, obrazovanja i obavješćivanja,
• Načelo cjelovitosti,
• Načelo preventivnosti.
Načelo javnosti, obrazovanja i obavješćivanja predstavlja pravo građana na pravodobno obavješćivanje o svojim pravima, kao i o kvaliteti robe i usluga na tržištu, o poduzetim mjerama za zaštitu temeljnih ustavnih vrijednosti, te s tim u vezi na slobodan pristup podacima o stanju u području zaštite potrošača.
Načelo cjelovitosti podrazumijeva stvaranje zajedničkog djelovanja i suradnju državnih tijela i tijela lokalne samouprave s udrugama za zaštitu potrošača, te svih ostalih institucija vezanih uz djelovanje zaštite potrošača, čime se ujedno postiže osiguranje načina i uvjeta zajedničkog djelovanja građana i institucija.
Načelo preventivnosti ima za svrhu svim legalnim sredstvima izbjegavati rizik, opasnost za život i zdravlje te štetu na strani potrošača. Kontrola robe i usluga treba biti organizirana, planirana i izvedena tako da što manje ugrožava temeljne ustavne vrijednosti: pravo na zdrav život i zdravlje ljudi, očuvanje prirode i ljudskog okoliša.
1.2. CILJEVI I MJERE POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA
Osnovni cilj politike zaštite potrošača je stalan napredak kvalitete života svih građana Republike Hrvatske sukladno standardima zemalja Europske unije radi zaštite gospodarskih interesa te promicanja važnosti zdravlja i sigurnosti potrošača.
Ciljevi i mjere politike zaštite potrošača su:
 
CILJEVIMJERE
-   osigurati vladavinu prava, demokracije i civilnog društva
-   daljnje usklađivanje zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije-   predlaganje zakonskih i drugih mjera u cilju osiguranja visoke razine zaštite gospodarskih interesa, zdravlja, sigurnosti, dostojanstva i prava potrošača
-   udruživanje u udruge za zaštitu potrošača
-   pravo na predstavljanje u procesu donošenja odluka
 
-   stvoriti uvjete za učinkovito rješavanje uočenih problema na području zaštite potrošača-   uvođenje odgovarajućih mjera za zaštitu potrošača (inspekcija, sudovi, arbitraža) kako bi se prijepori između potrošača i trgovaca, davatelja usluga i proizvođača riješili prije redovnog suda
-   pojednostavljenje postupka zaštite prava potrošača pred sudovima
-   osvješćivanje potrošača o njihovom stvarnom položaju i snazi na tržištu-   potpora osnivanju udruga i savjetovališta za zaštitu potrošača
-   osmišljavanje i provođenje obrazovanja potrošača
-   primjena osnovnih znanja o obvezama, pravima i zaštiti potrošača u školske odgojne programe osnovnog i srednjeg obrazovanja
-   osigurati potporu potrošačima u ostvarenju njihovih prava-   osiguravanje djelotvorne suradnje vladinih tijela i svih nadležnih institucija za provođenje politike zaštite potrošača
-   uspostavljanje savjetodavne mreže za razvijanje njihove međusobne suradnje
-   međusobna povezanost svih nositelja zaštite potrošača-   uvođenje središnjega informacijskog sustava
-   jačanje položaja potrošača na tržištu, podizanje svijesti potrošača u odnosu na njihova prava i ulogu u tržišnom gospodarstvu 
-   razrada sustava obavješćivanja, savjetovanja i obrazovanja
-   zaštita zdravlja i sigurnosti potrošača-   uspostavljanje sustava za obavješćivanje potrošača o sigurnosti proizvoda na tržištu
-   izrada tehničkih propisa za tehničke zahtjeve za proizvode koji osiguravaju visoku razine zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača
-   suradnja svih tijela državne uprave u osiguravanju zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača
-   davanje informacija i upoznavanje javnosti o pravima potrošača u Republici Hrvatskoj-   planiranje promidžbenih djelovanja na svim razinama i poticanje medijske aktivnosti

 
2. ZADAĆE KOJE IMAJU PREDNOST PRI OSTVARIVANJU POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA
2.1. ZADAĆE PREMA PODRUČJIMA 
ZAŠTITE POTROŠAČA
Zakonom o zaštiti potrošača uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, kroz pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu, pravo na djelotvornu pravnu zaštitu potrošača, pravo na obavješćivanje i izobrazbu potrošača, pravo na udruživanje potrošača sa svrhom zaštite njihovih interesa, pravo na predstavljanje potrošača i ravnopravno sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju stvari od interesa za potrošače.
Zaštita potrošača je nužna kako bi se osiguralo primjereno funkcioniranje tržišnog gospodarstva, osigurao nadzor nad tržištem i, dodatno, uz Zakon o obveznim odnosima reguliralo ugovorne odnose između potrošača i trgovca, kojima se štite gospodarski interesi potrošača, fizičkih osoba, kao slabije strane na tržištu. Bitno je naglasiti da Zakon o zaštiti potrošača propisuje i nositelje zaštite potrošača kao nadležna tijela koja štite prava i interese potrošača, te način ostvarivanja prava, ukoliko potrošač smatra da je oštećen.
Nedvojbeno je da se moraju štititi i poštovati prava potrošača, no i sami potrošači trebaju biti informirani o svojim pravima, kao i načinu ostvarivanja tih prava. Naime, i u starom rimskom pravu postojala je regula: »caveat emptor« što znači: »Neka kupac bude oprezan kod kupnje«. Niz problema nastaje i kada se doslovno shvati uzrečica »Kupac je uvijek u pravu«. U pravu je ona strana, bez obzira bio to kupac ili prodavač, koja postupa u skladu sa zakonskim propisima. Zakon o zaštiti potrošača, pored prava potrošača, ujedno štiti prava i interese trgovaca od ponekad apsurdnih zahtjeva kupaca.
Nakon donošenja i primjene Zakona o zaštiti potrošača uočena je potreba za jačanjem razine zaštite potrošača, naročito na sljedećim područjima:
 1. javne usluge,
 2. zdravstvene usluge,
 3. zdravstvena ispravnost i kvaliteta hrane
 4. sigurnost proizvoda,
 5. obrazovanje,
 6. obavješćivanje,
 7. trgovina,
 8. financijske usluge i bankarstvo,
 9. zaštita okoliša,
10. turizam i ugostiteljstvo,
11. korištenje nekretnina.
Ad 1) Javne usluge 
Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javnim uslugama smatraju se: prodaja električne energije, plina iz distributivne mreže, toplinske energije, javnih telekomunikacijskih usluga, poštanskih usluga, usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu, opskrba pitkom vodom i odvodnja otpadnih voda te održavanje čistoće.
Regulacija javnih usluga u energetskom sektoru u Republici Hrvatskoj danas sve više dolazi u središte interesa s obzirom na potrebu većeg stupnja liberalizacije energetike. S tim u vezi Hrvatski sabor usvojio je tijekom 2004. godine set energetskih zakona koji su usklađeni sa smjernicama Europske unije, čime je pokrenuta energetska reforma i to s temeljnim ciljem stvaranja otvorenog tržišta, sa svim značajkama slobodnog i konkurentnoga tržišnog nadmetanja. Usvojeni zakonodavni okvir za liberalizaciju energetskog sektora u Republici Hrvatskoj osim što ima za cilj razvoj energetskog sektora, unaprjeđenje tržišnog poslovanja, otvaranje tržišta i jačanje konkurencije isto tako ima za cilj i postizanje efikasne zaštite korisnika-kupaca svih oblika energije. S tim u vezi osnovano je i Vijeće za regulaciju energetskih djelatnosti na temelju Zakona o regulaciji energetskih djelatnosti (»Narodne novine«, br. 68/01. i 109/01.) čija je zadaća reguliranje energetskih djelatnosti tijekom procesa zacrtanih reformskih promjena. Planira se usklađenje energetske regulative s novim propisima Europske unije koji se tiču informiranja potrošača o njihovim pravima posebice vezano uz mogućnost promjene isporučitelja bez naknade i pravo na razvidne podatke koji se odnose na pristup i korištenje elektroenergetskih usluga.
Prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu (»Narodne novine«, br. 26/03. i 82/04.), definirane su, osim navedenih i ostale vrste komunalnih usluga:
 1. opskrba pitkom vodom,
 2. odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda,
 3. prijevoz putnika u javnom prometu,
 4. održavanje čistoće,
 5. odlaganje komunalnog otpada,
 6. održavanje javnih površina,
 7. održavanje nerazvrstanih cesta,
 8.  tržnice na malo,
 9. održavanje groblja i krematorija i prijevoz pokojnika,
10. obavljanje dimnjačarskih poslova,
11. javna rasvjeta.
Jedinice lokalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti obvezne su na temelju Zakona i posebnih propisa:
– osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti,
– osigurati održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti,
– osigurati obavljanje komunalnih djelatnosti na načelima održivog razvoja,
– osigurati javnost rada.
Tijela koja dodjeljuju koncesije za obavljanje javnih usluga dužna su osigurati da koncesionar pruža usluge na socijalno prihvatljiv način, vodeći računa da osobe sa slabijim prihodima ili s posebnim socijalnim potrebama mogu koristiti javnu uslugu.
Prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu nadzor nad provedbom Zakona i zakonitosti rada provodi Vlada Republike Hrvatske i nadležno ministarstvo, a inspekcijski nadzor nad provedbom ovoga Zakona obavljaju gospodarski inspektori Državnog inspektorata.
Budući da Državni inspektorat obavlja inspekcijski nadzor u svim područnim jedinicama lokalne samouprave nad svim subjektima koji obavljaju komunalnu djelatnost, Državni inspektorat raspolaže detaljnim podacima i saznanjima o zakonitosti primjene Zakona posebice glede cijena, kao i zakonitosti načina obavljanja komunalnih djelatnosti.
Područje telekomunikacija u Republici Hrvatskoj uređeno je Zakonom o telekomunikacijama (»Narodne novine«, br. 122/03., 158/03. i 60/04.), Zakonom o razdvajanju Hrvatske pošte i telekomunikacija na Hrvatsku poštu i Hrvatske telekomunikacije (»Narodne novine«, br. 101/98.), Zakonom o elektroničkim medijima (»Narodne novine«, br. 122/03.) te Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji (»Narodne novine«, br. 25/03.).
Zakonom o telekomunikacijama ostvareni su važni ciljevi novoga regulatornog okvira Europske unije, kao što je donošenje tehnološki neutralne regulative te potpuno odvajanje regulacije programskih i drugih sadržaja od regulacije telekomunikacijske infrastrukture i prijenosa informacija, a također su ugrađeni odgovarajući mehanizmi koji osiguravaju pojednostavljenje pristupa telekomunikacijskom tržištu, jačaju tržišno natjecanje, stvaraju podlogu za konvergenciju telekomunikacijskih usluga s uslugama informacijskog društva, djelotvornije štite korisnike usluga, potrošače, te osiguravaju primjerenu zaštitu osobnih podataka i privatnosti korisnika usluga.
Zakonom je predviđeno osnivanje Hrvatske agencije za telekomunikacije kao regulatornog tijela.
Cilj regulacije telekomunikacijskog tržišta u Republici Hrvatskoj je onemogućavanje zlouporabe monopolističkog položaja davatelja usluga i promicanje dostupnosti transparentnih obavijesti o cijenama i uvjetima uporabe javnih telekomunikacijskih usluga.
U okviru zaštite korisnika javnih telekomunikacijskih usluga, Zakon o telekomunikacijama predviđa osnivanje Vijeća korisnika telekomunikacijskih usluga pri Hrvatskoj agenciji za telekomunikacije kao savjetodavnog tijela, sa zadaćom sudjelovanja u rješavanju sporova između davatelja i korisnika telekomunikacijskih usluga. Njihov je rad javan, a ima za cilj pratiti i analizirati stanje u području telekomunikacijskih usluga, pratiti kakvoću i cijenu usluga, te o svojim ocjenama i zaključcima redovito izvještavati Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Agenciju i druga nadležna tijela, kao i davati prijedloge za poduzimanje mjera u skladu sa zakonom.
Osnovna zadaća u području pružanja javnih usluga je potpuno usklađenje propisa nadležnih iz ovih područja s odredbama Zakona o zaštiti potrošača u dijelu koji se odnosi na način korištenja, kvalitetu, način obračuna i naplatu usluga.
Sukladno navedenom potrebno je da tijela državne uprave predlože:
a) izmjene i dopune Zakona o zaštiti potrošača na način da se propišu javne usluge sukladno posebnim propisima,
b) izmjene i dopune Zakona o zaštiti potrošača na način da se upotpune kaznene odredbe za davatelja usluga, ako ne vodi računa da usluge pruža na transparentan, objektivan i nediskriminirajući način,
c) pojačani inspekcijski nadzor vezano uz pružanje svih javnih usluga te prikupljanje podataka od Državnog inspektorata u ovom segmentu s detaljnim pokazateljima utvrđenih nezakonitih radnji koje su činjene izravno na štetu potrošača.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
 
20052006
-   uskladiti propise iz područja pružanja javnih usluga s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ostalim propisima Europske unije u dijelu koji se odnosi na pristup, način korištenja, isporuke, kvalitetu, obračun i naplate javnih uslugaMinistarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva2005.- 2006.
 Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
-   pojačati inspekcijski nadzor vezano uz pružanje svih javnih uslugaDržavni inspektorat2005.- 2006.
 Proračun Državnog inspektorata – 100.000,00 knProračun Državnog inspektorata – 100.000,00 kn
-   prikupljati podatke i izraditi detaljan prikaz utvrđenih nezakonitih radnji iz svih područja javnih usluga koje su učinjene izravno na štetu potrošačaDržavni inspektorat2005.- 2006.
 Redovita proračunska sredstva Državnog inspektorataRedovita proračunska sredstva Državnog inspektorata
-   obavljanje poslova Hrvatske agencije za telekomunikacije Hrvatska agencija za telekomuni-kacije2005.- 2006.Dio naknade za uporabu radijskih frekvencija koji ne može biti manji od 5% (utvrđuje VRH)
- naknada za uporabu adrese i brojeva
- iz iznosa od 0,2% od ukupnoga godišnjeg bruto prihoda koji su u prethodnoj godini u obavljanju
telekomunikacij-skih usluga i djelatnosti ostvarili koncesionari i davatelji telekomunikacijskih usluga, osim koncesionara radio difuzijskih uslugaDio naknade za uporabu radijskih frekvencija koji ne može biti manji od 5% (utvrđuje VRH)
- naknada za uporabu adrese i brojeva
- iz iznosa od 0,2% od ukupnog godišnjeg bruto prihoda koji su u prethodnoj godini u obavljanju telekomunikacij-skih usluga i djelatnosti ostvarili koncesionari i davatelji telekomunikacij-skih usluga, osim koncesionara radio difuzijskih usluga
-   osnivanje i početak rada Vijeća korisnika telekomunikacijskih usluga (čl. 50. Zakon o telekomunikacijama) Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitkaI. kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitkaRedovita proračunska sredstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka
-   donošenje Pravilnika o telekomunikacijskim uslugamaMinistarstvo mora, turizma, prometa i razvitkaI. kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitkaRedovita proračunska sredstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka

 
Ad 2) zdravstvene usluge
Zdravstvene usluge obavljaju se u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Nadzor provodi zdravstvena inspekcija Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi.
S obzirom na to kako su pacijenti, u najširem smislu te riječi, potrošači odnosno korisnici zdravstvenih usluga bilo je potrebno donijeti Zakon o zaštiti prava pacijenata.
Na temelju Zakona o zdravstvenom osiguranju, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje donosi Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu.
Potrebno je osigurati sudjelovanje predstavnika udruga za zaštitu prava pacijenata u povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata u jedinicama područne (regionalne) samouprave.
Prema Zakonu o zaštiti potrošača svi davatelji zdravstvenih usluga moraju ispuniti obvezu isticanja cijena usluga, kao i uvjete korištenja zdravstvenih usluga – sadržaj usluge, cijene i ostale uvjete korištenja zdravstvenih usluga.
S tim u vezi potrebno je da svi davatelji zdravstvenih usluga pruže obavijest o pravima potrošača-osiguranika, vezano uz cijene zdravstvenih usluga na način da se one istaknu i posebno treba istaknuti koje usluge pacijenti dobivaju besplatno, što i koliko participiraju u pružanju usluge, odnosno što plaćaju u cijelosti. U tom smislu potrebno je istaknuti navedene podatke u službenim prostorijama zdravstvene ustanove, kako bi potrošači bili transparentno informirani o svojim pravima. To je jedan od najboljih načina edukacije potrošača o uslugama i cijenama.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
-   osigurati sudjelovanje predstavnika udruga za zaštitu prava pacijenata u tijelima nadležnim za odlučivanje u stvarima važnim za zaštitu prava pacijenata u jedinicama područne (regionalne) samoupraveMinistarstvo zdravstva i socijalne skrbi 2005.-2006.
 Redovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbiRedovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi
-   obvezati davatelje zdravstvenih usluga na isticanje cijena usluga, kao i uvjete korištenja zdravstvenih usluga, sadržaja usluge i ostalih uvjeta korištenja zdravstvenih uslugaMinistarstvo zdravstva i socijalne skrbi2005.-2006.
 Redovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbiRedovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi

 
Ad 3) zdravstvena ispravnost I kvaliteta hrane
Zakon o hrani predstavlja pravni temelj za osiguravanje visoke razine zaštite zdravlja ljudi i zaštite interesa potrošača u vezi s hranom. Utemeljuje zajednička načela, efikasna organizacijska rješenja kroz osnivanje Hrvatske agencije za hranu. Utemeljuje postupke čime podupire donošenje odluka o pitanju zdravstvene ispravnosti hrane i hrane za životinje. Zakon o hrani je usklađen s Uredbom (EC) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. godine o općim načelima i uvjetima propisa o hrani, osnivanju Europske uprave za zdravstvenu ispravnost hrane i postupanju u pitanjima zdravstvene ispravnosti hrane. Navedeni zakon svrstava RH u krug europskih zemalja koje su najranije uskladile temeljne akte prehrambenog zakonodavstva s obvezujućom legislativom Europske unije. Nažalost, provedbene aktivnosti nisu se odvijale predviđenom dinamikom, posebice kad je riječ o institucijskom ustroju. U prvom tromjesečju 2004. godine dolazi do intenziviranja i istodobnog odvijanja više aktivnosti. Osniva se Agencija za hranu u Osijeku. Donose se neki ključni provedbeni propisi od strane Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi: Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti predmeta koji dolaze u neposredan dodir s hranom i Pravilnik o hrani za posebne prehrambene potrebe (»Narodne novine«, br. 81/04.). Također je ministar poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva donio Pravilnik o općem deklariranju ili označavanju hrane koji je objavljen u »Narodnim novinama« broj 114/04. i 128/04. i u završnoj je fazi izrade Pravilnik o prehrambenim aditivima i Pravilnik o provođenju monitoringa hrane pri Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi.
Zakon uvodi načelo analize rizika povezanih s hranom i hranom za životinje i utemeljuje strukture i mehanizme u vezi sa znanstvenim i tehničkim ocjenjivanjem rizika. Analiza rizika je proces koji za cilj ima postizanje visoke razine zaštite zdravlja ljudi i života, a sastoji se od tri međusobno povezane komponente – procjene rizika, upravljanje rizikom i obavještavanje o riziku. Definirano je načelo predostrožnosti kao sredstvo potrebno nadležnim tijelima koja upravljaju rizikom kada ona moraju donositi odluke s ciljem zaštite zdravlja ljudi, a kada nakon provedene procjene rizika postoje znanstvene nedoumice. Jedno od načela u Zakonu jest i načelo transparentnosti kojim se povećava povjerenje potrošača, kao i njihovo aktivno uključivanje u proces pripremanja, vrednovanja i revizije mjera za upravljanje rizikom. Ovaj se proces odvija u Agenciji za hranu koja neposredno ili putem drugih zainteresiranih skupina provodi otvorene i transparentne javne konzultacije s ciljem informiranja javnosti. Zakonom se potrošaču, osim prava na zdravstveno ispravnu hranu, omogućuje pravo na zaštitu drugih interesa u vezi sa sprječavanjem prijevara u poslovanju s hranom, uključujući i patvorenja hrane, kao i pravo potrošača da ih se ne smije dovoditi u zabludu navođenjem pogrešnih podataka na deklaraciji, te da imaju pristup točnim informacijama.
Zakon regulira područje hrane i hrane za životinje koja sadrži genetski modificirane organizme. Njime su utvrđene ovlasti nadležnih tijela u pogledu:
– uvjeta i postupka stavljanja na tržište hrane i sastojaka hrane koja sadrži ili se sastoji od GMO, te hrane i sastojaka hrane koja je proizvedena od GMO, ali ih ne sadrži,
– uvjeta i postupka izdavanja dopuštenja za stavljanje takve hrane na tržište,
– vođenja Upisnika o izdanim dopuštenjima,
– sadržaja, oblika i načina vođenja upisnika,
– poduzimanja mjera ako se utvrdi štetnost takve hrane za zdravlje ljudi ili ako postoje znanstvene nedoumice glede njezinoga štetnog djelovanja.
Na isti način Zakon regulira i hranu za životinje koja sadrži GMO.
Zakonom o hrani je regulirana i kakvoća hrane, te je dana mogućnost odgovornim osobama u proizvodnji hrane da, osim hrane propisane kakvoće, proizvode i onu za koju nisu propisani zahtjevi kakvoće. Jedini uvjet je da hrana bude zdravstveno ispravna i da odgovara navodima na deklaraciji. Nadalje, dana je i ovlast ministru poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva za donošenje provedbenih propisa o kakvoći hrane kada je to nužno radi zaštite interesa potrošača, te omogućavanja potrošačima da izvrše izbor hrane koju konzumiraju. Sukladno sve prisutnijem trendu povećanih zahtjeva potrošača u odnosu na posebne značajke kakvoće hrane Zakon o hrani propisuje i uvjete za stjecanje oznaka: tradicionalnog ugleda hrane, zemljopisnog podrijetla i izvornosti hrane. Zakonom su utvrđeni temeljni zahtjevi za opće deklariranje ili označavanje hrane. Također su utvrđeni zahtjevi za označavanje hrane i hrane za životinje koja sadrži genetski modificirane organizme. Hrana koje sadrži GMO, osim općih zahtjeva za deklariranje i označavanje mora sadržavati i dodatne specifične informacije kako bi potrošači bili u potpunosti informirani.
Službena kontrola predstavlja sastavni dio sustava sigurnosti i kakvoće hrane. Zakonom su definirane aktivnosti i ovlasti nadležnih tijela i inspekcija: sanitarne, veterinarske, granične sanitarne i veterinarske te Državnog inspektorata. U cilju postizanja efikasnije službene kontrole utvrđene su mjere, ovlasti i dužnosti nadležnih tijela po pitanju službene kontrole. U svrhu službene kontrole provodi se uzimanje i analiza uzoraka, te je potrebno osigurati dobivanje kvalitetnih rezultata ispitivanja. Stoga je nužno uvesti sustav upravljanja kvalitetom u laboratorijima u kojima se provodi službena kontrola. Za provjeru i potvrdu uspostavljenog sustava upravljanja kvalitetom potrebno je razvijati i poticati akreditaciju laboratorija u skladu s međunarodnim, europskim i hrvatskim normama. U odredbama Zakona utvrđeni su zahtjevi koje moraju zadovoljavati ispitni laboratoriji i referentni laboratoriji, njihove zadaće, te način financiranja troškova analize. U slučaju domaće ili uvezene hrane koja predstavlja ozbiljan i neposredan rizik za zdravlje ljudi nužno je brzo i učinkovito reagirati u cilju uklanjanja toga rizika. Stoga odredbe Zakona utvrđuju mjere, ovisno o težini opasnosti, koje se mogu poduzeti u cilju sprečavanja ili uklanjanja rizika za zdravlje ljudi. Definira se nadležnost za izradu općeg plana koji se izrađuje u svrhu upravljanja krizom na području zdravstvene ispravnosti hrane. Općim planom se utvrđuju tipovi situacija koje predstavljaju rizik za zdravlje ljudi i utvrđuju se operativni postupci koji će omogućiti efikasno upravljanje krizom.
Hrvatska agencija za hranu
Zakonom je utvrđeno osnivanje, djelatnost i uloga Hrvatske agencije za hranu. Osnivanjem Agencije postiže se ostvarenje temeljnih odredbi Zakona o hrani, te na taj način pridonosi postizanju visoke razine zaštite zdravlja potrošača i povećanju povjerenja potrošača. Agencija će osiguravati neovisne znanstvene i tehničke savjete koji su neophodni za politiku i zakonodavstvo u području sigurnosti hrane i hrane za životinje. Osim njezine središnje uloge u procjeni rizika, obavještavanju o riziku i upravljanju rizikom, Agencija obavlja i druge dodatne aktivnosti vezane uz poslove analize rizika. Jedna od tih aktivnosti je interaktivna razmjena informacija i mišljenja o riziku između procjenitelja rizika (Agencije) i nadležnih tijela koja zajedno s Agencijom upravljaju rizikom, a u cilju uspostave jedinstvene procjene rizika. Agenciji je dana ovlast da u procesu upravljanja rizikom koordinira aktivnostima koje provode nadležna ministarstva, posebice aktivnostima vezanim uz inspekcijski nadzor zdravstvene ispravnosti hrane i hrane za životinje. Nadalje, zadužena je za izradu znanstvenih studija neophodnih za unaprjeđivanje procjene rizika, kao i poduzimanje potrebnih koraka s ciljem identifikacije i karakterizacije novonastalih rizika. Također ima zadaću uspostaviti mrežni sustav svih institucija koje sudjeluju u poslovima povezanim sa zdravstvenom ispravnošću hrane i hrane za životinje s ciljem efikasnijeg provođenja analize rizika. Agencija je nadležna za sustav brzog uzbunjivanja, a u svezi s praćenjem opasnosti u hrani. Agencija prima sve informacije proslijeđene tim sustavom, te ih analizira i ako je potrebno u svrhu analize rizika pruža te informacije nadležnim tijelima u Republici Hrvatskoj i relevantnim institucijama u drugim državama. Ovaj sistem omogućit će nadležnim tijelima koja sudjeluju u upravljanju rizikom da brže i efikasnije upravljaju kriznim situacijama. Jedno od tijela Agencije je i Savjetodavno vijeće u kojem će, između ostalih, biti predstavnici udruga potrošača (definirano člankom 97. Zakona). Uloga Savjetodavnog vijeća prvenstveno je da savjetuje ravnatelja Agencije u izvršavanju njegovih dužnosti.
Rokovi i nositelji aktivnosti definirani Zakonom o hrani obuhvaćaju razdoblje na koje se odnosi i Nacionalni program zaštite potrošača, odnosno 2005. – 2006. godinu. Na temelju Zakona potrebno je donijeti provedbene propise:
– kojima je regulirana zdravstvena ispravnost hrane za koje su zaduženi Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva u dijelu hrane animalnog podrijetla,
– o temeljnim zahtjevima kakvoće hrane, kao i nutritivnom označavanju hrane u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva,
– kojima će se urediti sustav označavanja i zaštite zemljopisnog podrijetla hrane u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva,
– kojima će se regulirati pitanja GM hrane u nadležnosti Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, te u dijelu GM hrane za životinje u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva.
Veterinarsko-sanitarni nadzor
Potreba boljeg ustroja veterinarsko-sanitarnog nadzora namirnica u Republici Hrvatskoj proizlazi iz konkretnih zahtjeva Europske unije i to jedinstvene doktrine veterinarsko-sanitarnog nadzora i novih koncepcija nadzora. One obuhvaćaju sigurnost, kakvoću i tržišnu prihvatljivost namirnica (engl. SQA, Safety Quality and Acceptability), dobru proizvođačku praksu (engl. GMP, Good Manufacturing Praxis) te procjenu rizika i kontrolu kritičnih točaka u proizvodnji namirnica (engl. HACCP, Hazard Analysis Critical Control Pionts) i ostale koncepcije.
U pogledu smanjenja parazitskih, bakterijskih, virusnih i prionskih bolesti koje se prenose hranom, važno je naglasiti da treba pratiti svjetske trendove mjera suzbijanja navedenih bolesti, te njihovo praćenje kroz postojeću praksu nadzora kakvoće proizvoda s obzirom na perspektive u zaštiti potrošača.
Uz sve navedeno, prevencija navedenih bolesti, te biologija uzročnih agenasa i ostali čimbenici ekosustava (mikroorganizmi – hrana) pored opasnosti unošenja GMO u prehrambeni lanac, imaju sve veću važnost u teoriji i praksi nadzora namirnica. Također, to se odnosi na kontrolu onečišćenja, rasta i razmnožavanja mikroorganizama kao epidemiološke osnove otrovanja hranom, odnosno kao uzroka smanjene održljivosti i kvarenja namirnica. U funkciji prevencije alimentarnih otrovanja, kao i kvarenja namirnica važne su mikrobiološke norme te monitoring, kao bitne sastavnice i prve faze nadzora u proizvodnji i u prometu namirnica.
Kad su u pitanju sirovine i namirnice životinjskog podrijetla, ocjena kakvoće je nedjeljiva od ostalih veterinarsko-sanitarnih uvjeta u proizvodnji i u prometu koja se osniva na već spomenutim koncepcijama u veterinarskom javnom zdravstvu. Pored neophodnosti u pogledu harmonizacije propisa, ustrojstva državne veterinarske inspekcije, te primjenom novih sustava i metoda, kao i nadzora proizvodnje i prometa veterinarskih lijekova i drugih kemijskih tvari (rezidua) koje se koriste u stočarskoj i biljnoj proizvodnji, neophodna je čvršća povezanost veterinarske i sanitarne službe, kao i svih onih koji sudjeluju u proizvodnji i prometu namirnica životinjskog podrijetla.
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
-   početak rada svih tijela Hrvatske agencije za hranuMinistarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva2005.-2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva
-5.000.000,00 kn Redovita proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva
- 6.000.000,00 kn 
-   donošenje svih podzakonskih akata na temelju Zakona o hrani (zdravstvena ispravnost hrane, kakvoća hrane, nutritivno označavanje hrane, sustav označavanja i zaštite zemljopisnog podrijetla hrane, GM hrana), te u propisima predvidjeti ulogu nacionalnoga akreditacijskog tijela u ocjenjivanju osposobljenosti laboratorija prema međunarodnim, europskim i hrvatskim normama Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva
i
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi2005. – 2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi
- 1.950.000,00 knRedovita proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi
- 1.950.000,00 kn
-   povezati nadležne inspekcije ovlaštene laboratorije i druge institucije radi pravovremenog i točnog obavješćivanja potrošača iz područja zdravstvene ispravnosti, kontrole kvalitete Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstvaII. kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i
Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i
Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva
-   izmijeniti i dopuniti zakone koji usporavaju poduzimanje mjera i sankcioniranje propusta iz područja zdravstvene ispravnosti, kontrole kvalitete hrane Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva2005.-
2006. Redovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva 
-   kadrovsko ekipiranje sanitarne inspekcijeMinistarstvo zdravstva i
socijalne skrbiI. kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbiRedovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi
-   donošenje Zakona o GMO-uMinistarstvo kultureI kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva kultureRedovita proračunska sredstva Ministarstva kulture 

 
Ad 4) SIGURNOST PROIZVODA
Pitanje sigurnosti potrošača, zaštite života i zdravlja potrošača predmet je Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti (»Narodne novine«, br. 158/04.). Praćenje primjene toga Zakona i implementacije europskih direktiva za usklađivanje propisa u području sigurnosti proizvoda (tzv. direktive novoga pristupa) dio je aktivnosti kojima se osigurava zaštita potrošača na hrvatskom tržištu.
Republika Hrvatska radi osiguravanja slobodnog kretanja robe i visoke razine sigurnosti proizvoda na hrvatskom tržištu započela je proces usklađivanja svoga tehničkog zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije. S tim u vezi u rujnu i listopadu 2003. godine doneseni su osnovni zakoni za to područje: Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenu sukladnosti (»Narodne novine«, br. 158/03.) i Zakon o općoj sigurnosti proizvoda (»Narodne novine«, br. 158/03.) kao horizontalni zakoni i Zakon o akreditaciji (»Narodne novine«, broj 158/03), Zakon o normizaciji (»Narodne novine«, br. 163/03.) i Zakon o mjeriteljstvu (»Narodne novine«, br. 163/03.) koji uređuju pojedine djelatnosti u skladu s europskim načelima. Na taj način utvrđen je zakonski okvir za daljnji korak u usklađivanju tehničkog zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije.
Vlada Republike Hrvatske prihvatila je Provedbeni program donošenja tehničkih propisa koji propisuju tehničke zahtjeve za proizvode ili skupine proizvoda u svrhu usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom novog pristupa Europske zajednice za 2004. godinu u kojem su pojedina tijela državne uprave zadužena za izradu nacrta prijedloga pojedinih propisa. Uspostavljena je Radna skupina za koordinaciju provedbe Provedbenog programa donošenja tehničkih propisa sastavljena od čelnika niza tijela državne uprave i predstavnika Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske udruge poslodavaca.
U okviru programa tehničke pomoći Europske unije, u tijeku je provedba jednog od projekata CARDS 2001– Industrijske norme Europske unije. Tim projektom čiji je korisnik Hrvatski zavod za norme i Hrvatska akreditacijska agencija osigurana je tehnička pomoć u postupku implementacije niza direktiva »novoga pristupa« i stvaranja infrastrukture za njihovu primjenu.
S obzirom na značenje djelatnosti normizacije u europskom sustavu tehničkoga zakonodavstva i osiguravanju sigurnosti proizvoda i zaštiti potrošača veoma je važno osigurati interese potrošača u poslovima normizacije na svim razinama (nacionalnoj, europskoj i međunarodnoj). Stoga je potrebno poduzeti mjere kojima bi se potrošačima u Republici Hrvatskoj u prvom redu omogućilo praćenje događaja u nacionalnoj, europskoj i međunarodnoj normizaciji u područjima njihovoga interesa, ali i aktivno sudjelovanje u radu nacionalnoga normirnog tijela. Zbog svega prethodno navedenog Vlada Republike Hrvatske osnovala je Hrvatski zavod za norme Uredbom objavljenom u »Narodnim novinama«, br. 154/02.
S obzirom na ulogu akreditacije u provedbi novoga tehničkog zakonodavstva potrebno je poduzeti mjere kako bi se potrošačima u Republici Hrvatskoj omogućilo praćenje rada nacionalne akreditacijske službe. Sustav akreditiranih laboratorija jamstvo je pouzdanosti rezultata ispitivanja proizvoda na tržištu i preduvjet priznavanja tih rezultata na međunarodnom tržištu. Akreditacija je međunarodno priznato sredstvo priznavanja stručne i tehničke osposobljenosti laboratorija i pruža povjerenje u rezultate njihova rada, a potrošačima proizvoda osigurava povjerenje u sigurnost i kvalitetu proizvoda na tržištu. Sukladno prethodno navedenom Vlada Republike Hrvatske osnovala je Hrvatsku akreditacijsku agenciju Uredbom objavljenom u »Narodnim novinama«, br. 158/04.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
-   usklađivanje hrvatskog zakonodavstva sa tehničkim zakonodavstvom Europske unije
 razna tijela državne uprave2005. – 2006.Redovita proračunska sredstva raznih tijela državne uprave Redovita proračunska sredstva raznih tijela državne uprave 
-   uspostava sustava obavješćivanja potrošača o sigurnosti proizvoda na tržištu
 Ministarstvo gospodarstva,
rada i poduzetništva, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Državni inspektorat i Hrvatski zavod za norme
 I kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Državnog inspektorata i Hrvatskog zavoda za normeRedovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Državnog inspektorata i Hrvatskog zavoda za norme

 
Ad 5) OBRAZOVANJE
Obrazovanje o pravima, obvezama i zaštiti potrošača trebalo bi se provoditi na nekoliko razina.
Člankom 104. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da osnovna znanja o obvezama, pravima i zaštiti potrošača trebaju biti sastavni dio školskog i odgojnog programa i to osnovnog i srednjeg školovanja. Osim toga, Vlada bi trebala dati potporu obrazovanju i osposobljavanju svih stručnih osoba čije je djelovanje vezano uz zaštitu potrošača, a to su prije svega:
– prosvjetni djelatnici,
– službenici u državnoj upravi,
– inspektori koji provode nadzor nad primjenom propisa,
– predstavnici potrošačkih udruga i savjetovališta,
– suci i ostale osobe uključene u rješavanje nastalih sporova.
U tu svrhu potrebno je organizirati seminare i druge oblike obrazovanja s odgovarajućim domaćim i međunarodnim institucijama i ekspertima, radi prenošenja znanja i dobrih iskustava u provođenju politike zaštite potrošača.
Prava, obveze i zaštita potrošača treba se provoditi na svim razinama.
Početak ostvarivanja edukacije nalazi se svakako u školi. To zahtijeva angažiranje prosvjetnih djelatnika da svoju aktivnost usmjere na taj dan, odnosno tjedan u kojem će se obilježavati sve aktivnosti (15. ožujka 2005.).
Nužno je imati više znanja o navedenoj problematici. Edukativni programi dali bi samo ograničene rezultate, ako ne bi bili popraćeni cjelokupnim akcijama. U izvršenju takvih akcija potrebno je angažiranje svih društvenih čimbenika od obitelji, škole, društvene sredine, omladinskih i športskih organizacija, sredstava javnih komunikacija. Upravo tu dolazi do izražaja odgojna uloga, koja je okrenuta djeci i mladima, a manifestira se u pravom razvijanju morala, podizanju opće kulture, razvijanju smisla za zaštitu potrošača, društvenoj disciplini i odgovornosti za svoje postupke.
U školama, odnosno odgojno-obrazovnim ustanovama treba učiniti sljedeće:
1. Na satu razredne zajednice u tjednu u kojem se obilježava Svjetski dan prava potrošača (15. ožujka 2005.) održati prikladno predavanje učenicima.
– nositelj akcije: razrednici u osnovnim i srednjim školama
– rokovi: priprema u I. polugodištu školske godine
– realizacija 15. ožujka 2005. i 2006. godine.
2. Stvoriti uvjete za što samostalnije korištenje i izražavanje pisanog materijala na zadanu temu.
– nositelj akcije: profesori predmetne nastave (dogovoriti na stručnim aktivima)
– rokovi: I. polugodište školske godine
– realizacija: u mjesecu obilježavanja Svjetskog dana prava potrošača (ožujak)
3. Organizirati seminare i programe sa sadržajima iz područja zaštite potrošača.
– nositelj akcije: županijski uredi, odjeli za društvene djelatnosti u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva
– rokovi: tijekom godine
– realizacija: središnje obilježavanje u mjesecu obilježavanja Svjetskog dana prava potrošača (ožujak).
4. Uvođenje kreativnog rada u odgojno-obrazovne ustanove, kreiranjem i popunjavanjem raznih oblika akcija (radionice).
– nositelj akcije: stručno-pedagoška služba u osnovnim i srednjim školama
– rokovi: tijekom nastavne godine
– realizacija: tijekom mjeseca obilježavanja Svjetskog dana prava potrošača.
5. Organiziranje posjeta učenika osnovnih i srednjih škola danima potrošača na središnjoj razini, uz multimedijalno predstavljanje rada i nacionalnog programa.
– nositelj akcije: Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa
– rokovi: tijekom godine
– realizacija: tijekom mjeseca obilježavanja Svjetskog dana prava potrošača (ožujak).
Iz navedenog je vidljivo da je potrebno i šire djelovanje. Školsko osoblje treba uložiti sve snage u pažljivu detekciju, praćenje i tretman potrošača, a isto tako i stajalište roditelja treba biti aktivnije.
Pravovremena akcija uz postojanje i provođenje mjera nalaže službama da vode jedinstvenu dokumentaciju i evidenciju. Sve aktivnosti trebalo bi dugoročnije normativno regulirati jednim pravilnikom o uvođenju obrazovanja potrošača i obilježavanju Svjetskog dana prava potrošača.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
-   provođenje obrazovnog programa o osnovnim pravima vezanim uz zaštitu potrošača i njegovo uvođenje u školski program Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa2005. – 2006.
 Redovita proračunska sredstva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športaRedovita proračunska sredstva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa
-   organizirati seminare i programe sa sadržajima iz područja zaštite potrošača
 nadležna tijela državne uprave, HGK, HUP svi u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva2005. - 2006.
 SREDSTVA HGK I HUP, CARDS 
-   organizirati seminare i programe sa sadržajima iz područja zaštite potrošača za obrtnike namijenjene njihovom informiranju i upoznavanju s obvezama i granicama tih obvezaHOK2005. - 2006.
 sREDSTVA HOK 
-   emitiranje specijalizirane mjesečne edukativne TV- emisije za potrošače kao dijela programske sheme HTV-aMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva,
nadležne inspekcije i
Ravnateljstvo HRT-a 
I. kvartal 2005.HRT pristojba 
 

 
 
Ad 6) obavjeŠĆivanjE
Obavješćivanje potrošača jedno je od temeljnih prava zaštite potrošača u Europskoj uniji. U Republici Hrvatskoj to je pitanje posebno uređeno Zakonom o zaštiti potrošača kojim su u hrvatsko zakonodavstvo preuzete direktive o zavaravajućem oglašavanju, te direktiva o zaštiti potrošača pri označavanju cijene proizvoda. Tim se direktivama uređuje pravo potrošača na potpunu i točnu obavijest o proizvodu.
Zakon o pravu na pristup informacijama, Zakon o medijima, Zakon o zaštiti tajnosti podataka i Zakon o zaštiti tajnosti osobnih podataka uređuju ostvarivanje općeg prava na pristup informacijama. S tim u vezi je Središnji državni ured za upravu donio Pravilnik o ustroju, sadržaju i načinu vođenja službenog Upisnika o ostvarivanju prava na pristup informacijama (»Narodne novine«, br. 137/04.).
Klasični oblici obavješćivanja potrošača su izdavanje stručnih časopisa, letaka i brošura za potrošače. Takvi stručni časopisi, letci i brošure u svijetu sadržavaju teme važne za potrošače. Njihova posebnost je u objavljivanju rezultata domaćih i stranih komparativnih ocjenjivanja proizvoda i usluga. Za osiguravanje neovisnosti rezultata komparativnih ocjenjivanja proizvoda, izdavač takvoga stručnog časopisa, letaka i brošura ne smije primati sredstva iz komercijalnih (profitnih) izvora, a u stručnom časopisu, letcima i brošurama ne smije oglašavati proizvode i usluge.
Uz izdavanje stručnih časopisa za potrošače jasno je da su važni i drugi oblici obavješćivanja potrošača, a tu spadaju i izdavanje informativnog materijala za potrošače, seminari, radionice, okrugli stolovi i druge aktivnosti, kojima je cilj podizanje nivoa svijesti potrošača.
U tu svrhu potrebno je organizirati seminare i druge oblike obavješćivanja s odgovarajućim domaćim i međunarodnim institucijama i ekspertima, radi prenošenja znanja i dobrih iskustava u provođenju politike zaštite potrošača.
Radi učinkovite informiranosti svih sudionika u sustavu zaštite potrošača nužno je uspostaviti centralni informacijski sustav. U uspostavljanju centralnoga informacijskog sustava očekuje se tehnička podrška Europske komisije kroz projekt CARDS.
Uspostavljanje tog sustava važno je za prikupljanje podataka i zajedničko upravljanje bazom podataka. U to osobito treba uključiti: propise o zaštiti potrošača, sudske i druge odluke, informacije o inspekcijskom nadzoru, poglavlja o općim pitanjima potrošača, standardna pitanja, odgovore i savjete potrošačima, literaturu iz područja zaštite potrošača. Svi imaju jednaki pristup centralnom informacijskom sustavu, a njihova je obveza redovito izvještavanje o uočenim problemima i izvršenim poslovima na području za koje su osnovani.
 Da bi se tijekom 2004. godine provodila ova zadaća, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva raspisalo je Javni poziv za Projekt »Informiranje i izobrazba potrošača za 2004. godinu« i na temelju toga raspodijelilo sredstva u iznosu od 300.000,00 kuna udrugama za zaštitu potrošača.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
-   sufinanciranje savjetovališta i raspisivanje javnih natječaja za sufinanciranje projekata izobrazbe i informiranja za udruge za zaštitu potrošačaMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva 
2005.-
2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva, gospodarstva, rada i poduzetništva
 Redovita proračunska sredstva Ministarstva, gospodarstva, rada i poduzetništva
-   preuzimanje i realizacija obveza iz CARDS programa
-   osnivanje centralnoga informacijskog sustava Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva,
Državni inspektorat i
udruge za zaštitu potrošača
 2005.
2006.CARDS
-5.625.000,00 knCARDS
- 3.750.000,00 kn 
-   obavješćivati potrošače o ekološkom aspektu proizvodâ i uslugâMinistarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva2005. - 2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
-   promicanje “ekološke kulture“ kod pojedinaca i institucijâ/organizacijâ uz mijenjanje potrošačkih navikaMinistarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva2005. - 2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva

 
 
Ad 7) TRGOVINA
Trgovina kao važna gospodarska djelatnost ima ključnu ulogu u razvoju gospodarstva. Danas je ova djelatnost suočena s velikim izazovima, kao što su povećana konkurencija na domaćem tržištu, koncentracija velikih trgovaca, uvođenje novih tehnologija, te nužnost pružanja novih usluga i oblika prodaje baziranih na razvoju elektroničkog poslovanja i sveukupnoj globalizaciji trgovine.
Budući razvoj ove djelatnosti ovisit će prvenstveno o njezinoj prilagodbi novonastalim uvjetima, kako na globalnom, regionalnom tako i na lokalnom tržištu, ali i o dogradnji zakonske regulative koja bi trebala osigurati njezin nesmetani razvoj i ujedno je približiti razini razvijenosti i grani gospodarstva u drugim zemljama, te joj isto tako i omogućiti jednake uvjete na tržištu kakve imaju druge gospodarske djelatnosti.
Nedostatak zakonske regulative, odnosno neprilagođenost postojeće regulative novim uvjetima poslovanja, može predstavljati značajnu prepreku u razvoju djelatnosti trgovine, te u tom smislu i općenitoga gospodarskog razvoja Republike Hrvatske.
U tom smislu, donošenjem potpuno novog Zakona o trgovini ostvarit će se u narednim godinama mogućnosti kvalitetne interaktivne komunikacije između nadležnoga resornog Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva te tijela uključenih u područje djelatnosti trgovine, kao što su Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska udruga poslodavaca, Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, te svih ostalih gospodarskih subjekata važnih za razvoj i unaprjeđenje ove djelatnosti kao i potrošača.
Nakon usvajanja ovoga Zakona koji se nalazi u domeni nacionalnog zakonodavstva, provedba istog kontinuirano će se pratiti s ciljem njegovoga stalnog usklađivanja s promjenama na svjetskim tržištima, promjenama u području razvoja novih tehnologija, te u skladu s potrebama dobre trgovačke prakse i zaštitom pravne sigurnosti svih sudionika u trgovini, a tako i potrošača, te će se ovisno o novonastalim uvjetima na tržištu regulativa po potrebi nadograđivati.
U 2003. godini donesen je i Zakon o elektroničkoj trgovini (»Narodne novine«, br. 173/03.), koji je usklađen sa Smjernicom o određenim pravnim aspektima elektroničke trgovine na unutarnjem tržištu, kao i s postojećom regulativom ugovornog prava Republike Hrvatske. Elektronička trgovina, kao oblik trgovine, danas je jedan od najsuvremenijih načina obavljanja poslovnih aktivnosti suvremenog svijeta, te obuhvaća sve segmente društvenog života od gospodarstva, bankarstva, zdravstva, državne uprave, pravosuđa i slično. Kao jedna od vrsta poslovnih aktivnosti, elektroničko poslovanje obuhvaća cijeli krug komercijalnih transakcija koje se u cijelosti ili djelomično obavljaju elektroničkim putem, uključujući oglašavanje i promociju, odnose između trgovaca, prodajne aktivnosti, elektroničku nabavu i podršku poslovnim procesima, a djelomično i isporuku putem interneta kao otvorenog sustava čijom komercijalizacijom dolazi do procvata elektroničke trgovine.
Elektronička trgovina nudi široki spektar poboljšanja: brže otkrivanje najpovoljnijeg ponuđača željenog proizvoda ili usluge koji se nalazi bilo gdje u svijetu i koji obavlja uslugu u optimalnom roku, pristupačnije poslovne transakcije vezane za marketing, dizajn, proizvodnju, tijek ponuda i transporta. U tom smislu, otvaraju se mogućnosti interaktivne komunikacije i među potrošačima koji nisu nikada bili u poslovnom ili sličnom odnosu. Postaju dostupne nove poslovne mogućnosti, a time se otvaraju i novi načini povećanja produktivnosti i smanjenja troškova, kao i novi načini u pristupu klijentima.
Zakon o elektroničkoj trgovini temelji se na modernim principima, među kojima je i princip zaštite potrošača koji nameće pružateljima usluga posebnu brigu za zaštitu potrošača od reguliranja obveze informiranja, sadržaja komercijalnih priopćenja i netraženih komercijalnih priopćenja do podataka i obavijesti za sklapanje ugovora, potvrde primitka i trenutka sklapanja ugovora. I u Zakonu o zaštiti potrošača dana je posebna važnost takvoj vrsti trgovine, pa je prodaja na daljinu posebno regulirana.
Za razliku od svjetskih trendova gdje se na temelju istraživanja predviđa da će do kraja 2008. godine npr. u SAD-u elektronička trgovina predstavljati čak 10% od ukupne trgovine, u Hrvatskoj e-trgovina predstavlja neznatan dio maloprodajnog tržišta i odnosi se na proizvode koje kupci nisu uspjeli pronaći u klasičnim trgovinama, te ih onda naručuju putem Interneta. Najčešće su to knjige, elektronika te glazbeni CD-i i DVD-i. Prema istraživanjima u Hrvatskoj se u sljedećim godinama predviđa porast e-trgovine i to proporcionalno povećanju korisnika interneta.
Stoga je osnovni preduvjet za razvoj elektroničke trgovine u Hrvatskoj poboljšanje kvalitete pristupa i samog povećanja broja korisnika internetu, ali i rad na povjerenju kupaca u zaštiti podataka i cjelokupnoj zaštiti potrošača, a kako bi se steklo što veće povjerenje u sigurnost i zaštićenost potrošača u procesu elektroničke trgovine. S druge strane, isto tako bi i poduzetnici trebali razraditi strategiju nastupa elektroničkim putem i samoga elektroničkog poslovanja orijentiranog prema potrošačima.
U pripremi je izrada Zakona o obavljanju usluga posredovanja u prometu nekretninama. Činjenica da se u pravilu radi o transakcijama, koje uključuju promet velike vrijednosti, kojima se rješavaju i egzistencijalna pitanja pojedinaca, navodi na potrebu iznimnog opreza i osiguranja, te se nameće potreba da se zakonski uredi to područje djelatnosti, kako bi se građanima pružila bolja, profesionalnija i kvalitetnija usluga, po uzoru na agencije zapadnih zemalja, a istodobno uveo red u područje te djelatnosti.
Predloženim Zakonom omogućit će se da građani dobiju odgovarajuću uslugu u sudjelovanju kod prometa nekretninama, pravnu sigurnost, te na taj način budu pošteđeni nepotrebnih problema koji mogu nastati kada to obavljaju sami ili preko neprofesionalaca. S druge strane agencije koje će se baviti predmetnom aktivnošću steći će pozitivnu reputaciju, a time i prihod, država će imati korist od svake naplaćene usluge posredovanja, bolji uvid u stanje na tržištu nekretninama, a kvalitetnim poslovanjem agencija utjecat će se i na sređivanje knjižnog stanja nekretnina, kao i plaćanje poreza na promet nekretnina.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
-   donijeti novi Zakon o trgoviniMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništvaI. kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva
-   donijeti Zakon o obavljanju usluga posredovanja u prometu nekretninamaMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništvaI. kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva

 
 
Ad 8) financijske usluge I bankarstvo
Pod pojmom financijskih usluga podrazumijeva se bilo koja bankarska usluga, kreditna usluga, te usluga osigurateljske, mirovinske, ulagačke ili platežne naravi. U Hrvatskoj su financijskim uslugama obuhvaćene sve usluge koje pružaju banke, bilo da se radi o bankovnim uslugama ili ostalim financijskim uslugama, usluge štedno-kreditnih zadruga i štedionica, usluge koje obavljaju tzv. ovlaštena društva pri ulaganju u vrijednosne papire, a to su opet banke ili društva za poslovanje s vrijednosnim papirima. Tu su i usluge investicijskih fondova, čiji su osnivači mahom banke. Odvojeni segment financijskog tržišta tvore mirovinski fondovi, koje nadzire i posebno nadzorno tijelo (HAGENA). Usluge osigurateljskih društava predstavljaju razvijeni tržišni segment financijskih usluga, koji je još uvijek relativno odvojen od bankarskog. Financijske usluge pruža i FINA, s obzirom da se putem FINE, bez obzira na to što postoji mogućnost da tu ulogu preuzmu u potpunosti banke odvija i dalje ukupan platni promet.
Savršeno tržište je ono tržište na kojem su njegovi sudionici uključujući potrošače u potpunosti informirani o naravi i vrijednosti robe kojima se na tržištu trguje. Pri kreiranju potrošačke politike upravo se najviše vodi računa o ispravljanju (ne)informiranosti potrošača. Problem informiranosti potrošača u domeni financijskih usluga je važan iz razloga što potrošaču predstavlja problem identificirati svojstva financijske usluge prije njezine kupnje. Da bi mogao donijeti ispravnu odluku informacije o ponudi bankarskog kredita morale bi se identično iskazivati, s ciljem da se potrošaču omogući usporedba i odabir.
Da je važnost identičnog iskazivanja elemenata ponude neke financijske usluge bitna pokazuje novi prijedlog Smjernice Europske unije o potrošačkom kreditu kojemu je cilj da se na što jasniji način potrošaču omogući usporedba cijene kredita.
Usporedivost i standardizacija podataka o »financijskim proizvodima« koji su odlučujući za potrošačevu odluku uvjetovana je i njihovom složenošću. Stoga, ponekad potrošač koji i dobije točnu i potpunu informaciju teško ju može razumjeti. Učinci financijskih proizvoda često se ne pokazuju odmah, nego tek u budućnosti. Primjer za to su razni oblici životnog i mirovinskog osiguranja koji pretpostavljaju dugoročno razdoblje. S druge strane, što se financijskih usluga tiče, one podrazumijevaju obavljanje rizičnih transakcija kakvi su svi poslovi ulaganja u vrijednosne papire. Informiranost o (trenutnoj) vrijednosti objekta transakcije ne znači mnogo ako se ujedno ne izlože i rizici koji su povezani s tim vrijednosnim papirom. U kojoj mjeri su potrošači sposobni razumjeti informaciju o vrstama rizika i načinu na koji njima upravlja ovlašteno društvo sasvim je odvojeno pitanje. Izvješće grupe eksperata iz područja bankarskog prava iz 2004. godine o stupnju integriranosti europskog tržišta bankarskih usluga pokazalo je da su potrošači još uvijek tradicionalno orijentirani na lokalne banke, te da preferiraju izravni fizički kontakt.
U domeni reklamiranja financijskih usluga koje su odvijaju putem interneta još je više izražena pravna nesigurnost unatoč tome što je europsko pravo u ovoj domeni harmonizirano. Razlog tome su brojni izvori (smjernice) koje nisu međusobno usklađene.
Zakonom o kamatama (»Narodne novine«, br. 94/04.) udruge potrošača postaju članovi Odbora za utvrđivanje kamatnih stopa, te na taj način dobivaju mogućnost sudioništva pri reguliranju tržišta financijskih usluga. Time je potrošačima omogućeno da izravno sudjeluju u utvrđivanju kamatnih stopa, a isto tako formule obračuna zateznih kamata propisane navedenim Zakonom pristupačne su za izračun svakom potrošaču. Na ovaj način prekinula se praksa obračuna zateznih kamata po komfornom načinu obračuna koja je dovela mnoge potrošače u nezavidnu situaciju.
Vezano uz potrošački zajam, zadaća je bila propisati Odluku o jedinstvenoj metodi izračuna realne godišnje kamatne stope na potrošačke kredite. Sukladno tome Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u suradnji s Ministarstvom financija i Hrvatskom narodnom bankom pripremilo je prijedlog navedene Odluke. Isto tako, potrebno je primjereno i sveobuhvatno obavijestiti potrošača o njegovim obvezama, odnosno o uvjetima i ukupnim troškovima zajma. Ujednačenje uvjeta za sve trgovce jamstvo je visokog stupnja zaštite potrošača i dovodi do mogućnosti da potrošač, lakše i preglednije usporedi ponuđeno, te se tako zaštiti od trgovčeve zlouporabe njegova neznanja.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
-   standardizirati podatke financijskih usluga (ujednačiti uvjete propisivanja financijskih usluga). Ministarstvo financija i Hrvatska narodna banka2005.- 2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva financija i Hrvatske narodne bankeRedovita proračunska sredstva Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke

 
 
Ad 9) zaŠtita okoliŠa
Onečišćenost okoliša u uskoj je vezi s gustoćom naseljenosti i stupnjem potrošnje. Potrošači (pojedinci, poduzeća i javni sektor) na stanje okoliša utječu stupnjem i načinom potrošnje, te odabirom proizvoda i usluge. Važnost domaćinstava u odnosu prema kakvoći okoliša ne očituje se samo u njihovu izravnom utjecaju na okoliš, nego i u utjecaju na druge gospodarske grane u smislu izbora potrošačkih dobara. Poduzeća i javni sektor, također utječu na okoliš kao potrošači i korisnici robe i usluga.
Pritisci na okoliš su: potrošnja vode, kanalizacija i odvodnja, potrošnja energije i otpad iz domaćinstva.
Strategija održivog razvoja, kao jedan od ciljeva, mora neminovno sadržavati i promjenu obrazaca potrošnje koji podrazumijevaju usmjeravanje potrošača pri odlučivanju o uporabi proizvoda kao i obavješćivanje o važnosti, kakvoći i njihovoj trajnosti, te o mogućim utjecajima na okoliš.
Potrošači su vrlo važna ciljna skupina, pa promjena potrošačkih navika u pogledu pritisaka na okoliš u današnje vrijeme jedna je od najvažnijih zadaća.
a) promjena načina ponašanja kod potrošača pojedinca
Da bi potrošač pojedinac kupovao proizvode i usluge imajući pritom na umu stanje okoliša, prijeko je potrebno: podići razinu ekološke svijesti kod potrošača, pružati obavijesti o ekološkom aspektu proizvoda i usluga, omogućiti da pružena obavijest bude vjerodostojna i stručno utemeljena, postići da ekološki prihvatljivi proizvodi i usluge nemaju veću cijenu od drugih proizvoda i drugo.
Razinu ekološke svijesti moguće je podići većom prisutnošću ekoloških tema u medijima (prikazanima stručno i zanimljivo) te aktivnostima povezanima s odgojno-obrazovnim procesom.
Kao sredstvo za pružanje vjerodostojne informacije o ekološkom aspektu proizvoda trebao bi poslužiti postojeći znak zaštite okoliša – Prijatelj okoliša. Na žalost, znak Prijatelj okoliša nije dosta prisutan u javnosti, pa ga potrošači ne prepoznaju i rijetko se namjerno odlučuju za kupnju proizvoda sa znakom Prijatelj okoliša.
Međutim, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, je u 2004. godini financijski podržalo edukativni program »Prijatelj okoliša« udruge EKOmp 21. kojem je cilj promicanje hrvatskog znaka zaštite okoliša. Također, u listopadu 2004. godine Ministarstvo je organiziralo promidžbu znaka »Prijatelj okoliša« koja je realizirana izložbom, te javnom tribinom.
b) promjena načina ponašanja kod potrošača poduzeća i javnoga sektora
Kupnju ekološki prihvatljivih proizvoda poduzeća prihvaćaju onda kada im to donosi izravnu korist (npr. smanjivanje troškova zbog duljega uporabnog vijeka proizvoda) ili pak neizravnu korist (npr. stvaranje dobre slike o njima kod potrošača i dioničara). Kupnja ekološki prihvatljivih proizvoda relativno je novi postupak koji pruža mogućnost za ostvarivanje ušteda. Potrebno je institucionalizirati mehanizme koji potiču ekološki opravdaniju kupnju.
Najveći potrošači u javnome sektoru su državne upravne organizacije i ustanove. Kao potrošač, država u ukupnoj trgovini na tržištu sudjeluje s udjelom od oko 30 %. Zbog toga bi ona morala imati u vidu učinke na okoliš i s time povezano postizanje održivoga razvoja, te pridonositi na sljedeći način:
– poboljšati provedbu u zaštiti okoliša, promicati metode za sagledavanje cjelokupnoga životnog ciklusa proizvoda i za internalizaciju troškova,
– unaprijediti odnose na tržištu poboljšavanjem kakvoće potrošnje ili poticanjem i ostvarivanjem znatnih ušteda u korist okoliša,
– utjecati na ponašanje drugih društveno-gospodarskih čimbenika u potrošnji pokazujući primjerom svoju opredijeljenost za kupnju ekološki prihvatljivih proizvoda i usluga.
Važna polazišta za određivanje prioriteta na tome području jesu:
– metoda sagledavanja cjelokupnoga životnog ciklusa nekoga proizvoda (uporabni vijek proizvoda, uporaba energije, kakvoća sirovina, proizvoda i proizvodnih procesa, odlaganje otpada te emisija u okoliš),
– certifikacija po međunarodnim normama (niza HRN EN ISO 14000),
– stručno utemeljene obavijesti potrošačima o ekološkom aspektu proizvoda i usluga,
– promicanje »ekološke kulture« kod pojedinaca i institucija/organizacija.
Sva ta polazišta jesu međusobno povezana i imaju isti cilj – poboljšavanje proizvoda radi mijenjanja potrošačkih navika. Potrošači su ona ciljna skupina koja u konačnici odlučuje o potražnji proizvoda, budući da potrošači također moraju skrbiti za kakvoću okoliša, osobito za kakvoću zdravlja i kakvoću življenja. Da bi pojedinci kao potrošači mogli ispuniti svoje zadaće, moraju se ispuniti sljedeći uvjeti: dobro poznavanje kakvoće proizvoda i njihovog utjecaja na okoliš i obaviještenost o njima, razvijena svijest i odgovornost za okoliš, poticajne mjere (izjednačavanje cijena ekološki prihvatljivih i drugih proizvoda) i djelovanje stručnih i nevladinih udruga na području obavješćivanja javnosti.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
osnivanje i početak rada:
- Povjerenstva za GMO
- Znanstvenog odbora za ograničenu uporabu GMO
- Znanstvenog odbora za uvođenje GMO u okoliš
- Odbora za hranu i hranu za životinje koje sadrži GMOMinistarstvo kulture I. kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva kultureRedovita proračunska sredstva Ministarstva kulture
-   poboljšati provedbu programa u zaštiti okoliša
 Ministarstvo zaštite okoliša, prostor. uređenja i graditeljstva2005. –
2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva 
-   Provođenje edukativnog programa "Prijatelj okoliša", kojem je cilj promicanje hrvatskog znaka zaštite okolišaMinistarstvo zaštite okoliša, prostor. uređenja i graditeljstva2005. –
2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva 

 
 
Ad 10) turizam i ugostiteljstvo
Pravna regulativa koja se odnosi na područje obavljanja turističke i ugostiteljske djelatnosti, u dijelu u kojem još nije, uskladit će se s pravnom regulativom Europske unije. Postojeći Zakon o turističkoj djelatnosti (»Narodne novine«, br. 8/96., 19/96. i 76/98.) i Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti (»Narodne novine«, br. 49/03. i 117/03.) nepotpuno prenose smjernice Europske unije, između ostalih i one koje propisuju zaštitu potrošača (obveza izdavanja računa, način oglašavanja i reklamiranja usluga, obveza izdavanja programa, prospekata ili kataloga za turističke paket aranžmane, te pružanje raznih oblika selektivne turističke ponude). Usklađenje ovih Zakona s pravnom regulativom Europske unije predviđeno je do kraja 2005. godine, nakon čega će se donijeti podzakonski akti kojima će se regulirati i određena pitanja iz područja zaštite potrošača u obavljanju ugostiteljske i turističke djelatnosti.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
-   usklađenje Zakona o turističkoj djelatnosti Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka2005.-
2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva mora, prometa i razvitkaRedovita proračunska sredstva Ministarstva mora, prometa i razvitka
-   usklađenje Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti sa smjernicama Europske unijeMinistarstvo mora, turizma, prometa i razvitka2005. –
2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva mora, prometa i razvitkaRedovita proračunska sredstva Ministarstva mora, prometa i razvitka

 
 
Ad 11) koriŠtenje nekretnina
Materija vremenski ograničene uporabe nekretnine – timesharinga uređena je Zakonom o zaštiti potrošača. Ona je usklađena s relevantnom Smjernicom Europske unije, no ima mjesta za daljnji razvoj tog instituta. U Republici Hrvatskoj postoje sve normativne pretpostavke za razvoj timesharinga.
Ono o čemu se može razmišljati jest eventualno donošenje posebnog zakona o timesharingu u koji bi se ukomponirale i odredbe postojećeg Zakona o zaštiti potrošača, a kojima je uređena zaštita potrošača prilikom sklapanja ugovora o timesharingu. U tom slučaju to više ne bi bilo pitanje zaštite potrošača, već pitanje uređenja jednoga posebnoga građanskopravnog instituta.
U Republici Hrvatskoj omogućen je upis timesharinga u zemljišne knjige na temelju Zakona o zemljišnim knjigama. Naime, timesharing nije nikakvo posebno obvezno ili stvarno pravo. To je pravo koje, ovisno o svom modelu, može poprimiti ili oblik prava zakupa, ili suvlasništva ili vlasništva ograničenog rokom. Sva ta prava mogu se upisati u zemljišne knjige i u tom smislu ne bi trebala postojati nikakva potreba posebne intervencije u tekst Zakona o zemljišnim knjigama.
2.2. ZADAĆE NOSITELJA ZAŠTITE POTROŠAČA
1. i 2. Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske
Vlada Republike Hrvatske predlaže Hrvatskom saboru donošenje Nacionalnog programa, a jednom godišnje, uoči Svjetskog dana prava potrošača, izvješćuje Hrvatski sabor o ostvarivanju politike zaštite potrošača iz Nacionalnog programa u proteklih godinu dana.
3. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
Zadaća je Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva da prati i evidentira obavljene poslove iz Nacionalnog programa zaštite potrošača, te izdaje odobrenja za rad savjetovališta na osnovi potreba predviđenih Nacionalnim programom i stručne osposobljenosti osoba zaposlenih u savjetovalištu.
Odjel za zaštitu potrošača provodi politiku zaštite potrošača koji u suradnji s Vijećem za zaštitu potrošača izrađuje Nacionalni program i prati njegovu provedbu, te vodi evidenciju obavljenih poslova iz Nacionalnog programa.
Odjel za zaštitu potrošača:
– obavlja poslove u vezi s izradom i provedbom zakona i drugih propisa vezanih za zaštitu potrošača,
– daje stručna mišljenja vezana za zaštitu potrošača,
– vodi aktivnost u vezi s prilagodbom nacionalnog zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije iz područja zaštite potrošača,
– predlaže i provodi politiku i mjere zaštite potrošača, uključivo i izradu Nacionalnog programa za zaštitu potrošača u suradnji s Vijećem za zaštitu potrošača,
– prati ostvarivanje ciljeva i zadataka utvrđenih Nacionalnim programom zaštite potrošača,
– prati i predlaže mjere za unaprjeđenje i razvoj savjetovališta za zaštitu potrošača;
– prati rad i predlaže mjere za unaprjeđenje cjelokupnog sustava zaštite potrošača na području Republike Hrvatske,
– izrađuje analize, te predlaže mjere za unaprjeđenje rada sustava,
– priprema analitičke podloge za praćenje stanja na području zaštite potrošača,
– provodi mjere upravnog nadzora,
– obavlja poslove vezane za edukaciju u odgojno-obrazovnim institucijama, kao i svih zainteresiranih sudionika u provođenju politike zaštite potrošača,
– obavlja i pruža stručnu pomoć tijelima i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave i uprave nadležnim za poslove zaštite potrošača,
– surađuje s drugim ministarstvima i institucijama,
– surađuje s udrugama za zaštitu potrošača,
– obavlja i druge poslove iz svoga djelokruga.
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva za svaki pojedinačni projekt obavješćivanja potrošača raspisuje javni natječaj za određeno razdoblje koji sadrži sve potrebne kriterije. Nakon odabira najkvalitetnijeg projekta sklapa se ugovor u kojem se uz ostalo navodi visina financijskih sredstava, rok za izvršenje ugovorenog posla, kao i način kontrole izvršenja projekta.
Program obrazovanja u području zaštite potrošača provodit će Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva.
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva nastavit će usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s europskim i predložit će izmjene i dopune Zakona o zaštiti potrošača radi uočenih nedostataka i manjkavosti u provedbi, ali i radi potrebe usklađenja sa Smjernicom o prodaji na daljinu potrošačkih financijskih usluga, budući da je njome izmijenjena već implementirana Smjernica o zaštiti potrošača s obzirom na ugovore na daljinu.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
Izraditi Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača na način da se osobito obrati pažnja na sljedeće:
- da se propišu javne usluge sukladno posebnim propisima
- da se propišu kaznene odredbe za davatelja usluga, ako ne vodi računa da usluge pruža na transparentan, objektivan i nediskriminirajući način kao i ostale kaznene odredbe koje nedostaju u Zakonu
- da tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave izvješćuju Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva o radu savjetodavnih tijela glede kretanja cijena komunalnih usluga i davanja prethodne suglasnosti na cijene komunalnih usluga
- da se glava 7. Zakona pod nazivom ugovori sklopljeni na daljinu uskladi sa Smjernicom o prodaji na daljinu potrošačkih financijskih uslugaMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
u suradnji sa svim nositeljima zaštite potrošačaII. kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva
+ CARDSRedovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva
 + CARDS

 
 
4. Vijeće za zaštitu potrošača
Vijeće za zaštitu potrošača je savjetodavno tijelo ministru gospodarstva, rada i poduzetništva, pa stoga daje mišljenje ministru o Prijedlogu nacionalnog programa zaštite potrošača.
Vijeće za zaštitu potrošača u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva priprema prijedlog dvogodišnjega Nacionalnog programa, koji Vlada Republike Hrvatske upućuje Hrvatskom saboru na donošenje. Vijeće i Ministarstvo također pripremaju i godišnje izvješće o ostvarivanju Nacionalnog programa. Rad Vijeća za zaštitu potrošača je javan, a sve odluke koje donose moraju biti izglasane natpolovičnom većinom prisutnog broja članova Vijeća. Vijeće je donijelo Poslovnik o svom radu. Ključna uloga Vijeća jest da utvrdi, poveže i objedini različite interese svih tijela vezanih uz područje zaštite potrošača na teritoriju Republike Hrvatske.
Tijekom 2004. godine Vijeće za zaštitu potrošača se sastalo pet puta, a glavna tema rasprave je Nacrt prijedloga Nacionalnog programa.
5. Inspekcijske službe
Polazeći od navedenih temeljnih uzroka nezadovoljavajućeg stanja u području zaštite potrošača, prioritetni poslovi na području zaštite potrošača s aspekta inspekcijskog nadzora su:
1. Sve propise kojima se uređuje zaštita potrošača potrebno je izmijeniti ili dopuniti:
– s jasnim, potpunim i preciznim materijalnim odredbama koje će osigurati osnovna prava potrošača iz članka 1. Zakona o zaštiti potrošača,
– sa širim ovlastima inspektora, odnosno upravnim i kaznenim mjerama koje će osigurati dosljednu i brzu provedbu svih propisa o zaštiti potrošača,
– s odredbom kojom će se odrediti da se odredbe zakona i podzakonskih akata, koji su suprotni Zakonu ili drugim zakonima smatraju pravno nevažećim i ne mogu proizvoditi pravne posljedice,
– s odredbom koja će osigurati prioritet u rješavanju prekršajnih prijava koje se odnose na zaštitu gospodarskih interesa potrošača i zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu potrošača,
2. S obzirom da su inspekcijska tijela prvenstveno tijela otkrivanja i prijavljivanja utvrđenih nepravilnosti prema prekršajnim sudovima i da krajnji učinak rada inspektora uvelike ovisi o brzini rješavanja takvih prijava i primjerenoj kaznenoj politici, a imajući u vidu da su, prema sadašnjem stanju, upravo sporo rješavanje prekršajnih prijava i blaga kaznena politika jedan od glavnih uzroka nedovoljno učinkovite zaštite potrošača predlaže se:
U Zakonu o prekršajima:
– propisati da se protiv prekršajnog naloga umjesto prigovora može podnijeti žalba na način i po postupku predviđenom za žalbu protiv prvostupanjske odluke o prekršaju suda ili upravnog tijela koji vodi postupak. Na taj će se način znatno ubrzati prekršajni postupak započet izdavanjem prekršajnog naloga, a osigurano je pravo stranke na žalbu,
– na odgovarajućem mjestu ugraditi mogućnost, da se za pojedina inspekcijska tijela, kakav je npr. Državni inspektorat, koja godišnje podnose više od 20.000 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka (npr. Državni inspektorat je u 2001. godini podnio 47.111 zahtjeva, u 2003. godini 44.276), ustroje posebne unutarnje ustrojstvene jedinice prekršajnog suda pri takvim tijelima koje bi isključivo rješavale te zahtjeve, a pokrivale bi područje sukladno ustroju tih inspekcijskih tijela.
Navedeni prijedlog temelji se na iskustvu Državnog inspektorata, koji uz Ministarstvo unutarnjih poslova godišnje podnosi najveći broj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, da veliki broj zahtjeva pada u zastaru, da su neujednačeni kriteriji i postupanje u jednakim predmetima, da je otežana komunikacija s većim brojem sudaca, da su veliki problemi u postupku oduzimanja predmeta prekršaja i dr.
Realizacijom ovog prijedloga osiguralo bi se znatno brže i na jedinstven i kvalitetan način rješavanje zahtjeva tih inspekcijskih tijela, te eliminirali svi naprijed navedeni razlozi zbog kojih predlažemo ustrojavanje posebnih jedinica prekršajnih sudova.
U odredbama o zastari potrebno je propisati da zastara ne može nastupiti kod prekršaja koji imaju za posljedicu oštećivanje gospodarskih interesa potrošača (npr. potrošaču je naplaćena veća cijena proizvoda ili usluge, naplaćen viši iznos naknade za priključenje na komunalnu infrastrukturu od propisanog iznosa itd.).
Potrebno je pojačati aktivnost nadležnih ministarstava na provođenju upravnog nadzora u upravnim područjima koje pokrivaju prema svom djelokrugu, posebno u odnosu na zakonitost podzakonskih akata koje donose jedinice lokalne samouprave.
3. Važno je osigurati inspekcijskim tijelima bolje kadrovske i materijalno-tehničke uvjete rada. Nužna pretpostavka za provođenje sustavnog i kontinuiranoga inspekcijskog nadzora u području zaštite potrošača je uspostavljanje takve organizacije i načina rada koji će omogućiti svakodnevno obavljanje nadzora i to izvan redovitoga radnog vremena, u večernjim satima, subotom, nedjeljom i praznikom, jer se prodaja robe i pružanje raznih usluga obavlja u svim navedenim razdobljima. To zahtijeva veći broj inspektora, stalno stručno usavršavanje, njihovu bolju mobilnost i dodatna sredstva za prekovremeni rad.
Posebno se nameće potreba bolje informatičke opremljenosti i povezanosti, vertikalno od ispostava preko sjedišta područnih jedinica do središnjeg ureda Državnog inspektorata, te horizontalno s nadležnim ministarstvima i udrugama potrošača.
4. Zadaća je uspostaviti posebne oblike međusobne suradnje između svih nositelja zaštite potrošača, a u odnosu na inspekcijska tijela koja provode nadzor u području zaštite potrošača to znači:
– obvezu nadležnih ministarstava da sva mišljenja koja se odnose na primjenu propisa u području zaštite potrošača dostavljaju nadležnim inspekcijskim tijelima,
– obvezu nadležnih ministarstava da u najkraćim rokovima daju odgovore na upite inspekcijskih tijela koja se odnose na primjenu propisa u području zaštite potrošača,
– održavanje stalnih dvomjesečnih sastanaka predstavnika udruga potrošača, nadležnog ministarstva i inspekcijskih tijela na kojima bi se raspravljalo o stanju i mogućim mjerama u području zaštite potrošača.
5. Potrebno je osigurati veći medijski prostor za problematiku vezano za inspekcijski nadzor zaštite potrošača na koji način bi se u većoj mjeri ostvarilo pravo potrošača na informiranje i izobrazbu.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
-   osigurati inspekcijskim tijelima bolje kadrovske i materijalno-tehničke uvjete radanadležne inspekcije 2005.–2006.  
CARDS
-   osigurati veći medijski prostor vezano uz inspekcijski nadzor zaštite potrošačaDržavni inspektorat2005.-2006.Redovita proračunska sredstva Državnog inspektorata
- 300.000,00 knRedovita proračunska sredstva Državnog inspektorata
- 300.000,00 kn
-   osigurati veći medijski prostor vezano uz inspekcijski nadzor zaštite potrošačaostale nadležne inspekcije2005.-2006.Redovita proračunska sredstva ostalih nadležnih inspekcijaRedovita proračunska sredstva ostalih nadležnih inspekcija
-   uspostaviti posebne oblike međusobne suradnje između svih nositelja zaštite potrošačasva nadležna državna tijela,
nadležne inspekcije,
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva2005.-2006.Redovita proračunska sredstva svih nadležnih državnih tijela, nadležnih inspekcija i CARDS-aRedovita proračunska sredstva svih nadležnih državnih tijela, nadležnih inspekcija i CARDS-a

 
 
6. Udruge za zaštitu potrošača
Sukladno odredbama Zakona o udrugama, udruge potrošača osnivaju potrošači radi promicanja i zaštite svojih prava.
U ovom Nacionalnom programu predviđeni su i djelomično razrađeni za provedbu sljedeći poslovi udruga:
– pružanje informacija potrošačima o njihovim obvezama, pravima i pojavama na tržištu,
– provođenje preko ovlaštenih laboratorija u zemlji, a po potrebi i u inozemstvu, naknadnih ispitivanja proizvoda stavljenih na tržište,
– provođenje, putem ovlaštenih osoba, usporednih testova proizvoda i objavljivanje rezultata putem medija,
– pružanje pomoći oštećenom potrošaču u nastupu prema trgovcu,
– vođenje evidencije o primljenim reklamacijama potrošača i postupcima poduzetim za njihovo rješavanje,
– izvješćivanje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i Državnog inspektorata o primljenim reklamacijama, poduzetim postupcima i postignutim rješenjima,
– davanje primjedaba i prijedloga kod donošenja propisa koji se odnose na područje zaštite potrošača,
– pokretanje, pred nadležnim sudom, postupaka kojima od suda traži da određenom trgovcu ili operateru sredstava za daljinsku komunikaciju narediti prestanak poslovne prakse,
– pokretanje, pred nadležnim sudom, postupaka kojima od suda traži da određenom trgovcu, skupini trgovaca iz istog sektora gospodarstva ili njihovim interesnim udrugama, zabrani korištenje nepoštenih ugovornih odredbi u standardnim ugovorima,
– pokretanje, pred nadležnim sudom, postupaka kojima od suda traži da naredi prekid zavaravajućeg, odnosno nedopuštenoga komparativnog oglašavanja, ili postupaka kojima od suda traži da zabrani objavljivanje još neobjavljenoga zavaravajućeg, odnosno nedopuštenoga komparativnog oglašavanja,
– obavljanje i drugih poslova iz područja zaštite potrošača.
Za organiziranu pomoć potrošačima udruge za zaštitu potrošača osnivaju savjetovališta za zaštitu potrošača.
Sve udruge potrošača u Republici Hrvatskoj mogu se udružiti u Savez udruga za zaštitu potrošača radi ostvarivanja interesa udruga potrošača na nacionalnoj i međunarodnoj razini. U radu Saveza udruga za zaštitu potrošača sve udruge djeluju ravnopravno. Predsjednik Saveza udruga za zaštitu potrošača u svom je mandatnom razdoblju član Vijeća za zaštitu potrošača.
Savez udruga za zaštitu potrošača nastupa u ime svojih članova, a na dobrobit svih potrošača, u javnosti, pred tijelima državne uprave i drugim nadležnim institucijama, radi zaštite zajedničkih interesa potrošača. Isto tako daje mišljenja na prijedloge propisa koji utječu na potrošače. Savez udruga za zaštitu potrošača preko svojeg predstavnika sudjeluje u raspravama na sjednicama saborskih odbora vezano uz problematiku zaštite potrošača.
Prioritetni zadatak je da Savez udruga za zaštitu potrošača u što skorije vrijeme postane članom Europske organizacije potrošača (BEUC) koja udružuje potrošačke organizacije na europskoj razini.
7. Savjetovališta
U interesu je Republike Hrvatske da civilna društva na području zaštite potrošača budu što čvršća i međusobno povezana u svom djelovanju, te je osnovna zadaća jačanje povjerenja i razumijevanja među vladinog i nevladinog sektora traženjem zajedničkih putova u suočavanju s izazovima koji čekaju hrvatske potrošače pristupom Europskoj uniji.
Radi pružanja organizirane pomoći potrošačima, udruge za zaštitu potrošača osnivaju savjetovališta na temelju odobrenja za rad, kojeg izdaje Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, a na osnovi potreba predviđenih Nacionalnim programom.
Ocjenu stručne osposobljenosti osoba za rad u savjetovalištu daje Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva. Postupak ocjenjivanja stručne osposobljenosti uređen je Pravilnikom o postupku ocjenjivanja stručne osposobljenosti osoba za rad u savjetovalištima za zaštitu potrošača (»Narodne novine«, br. 106/04.).
Savjetovalište za zaštitu potrošača osniva se Statutom udruge. Njihova djelatnost je obavljanje poslova vezanih uz pružanje pomoći potrošačima u ostvarivanju njihovih prava, a na osnovi potreba predviđenih Nacionalnim programom. Sukladno tome, u 2005. godini predviđeno je osnivanje tri savjetovališta, u 2004. četiri.
Osnovna zadaća savjetovališta je primanje pisanih, usmenih, telefonskih, telefaksiranih i e-mail upita građana iz pojedinog područja zaštite potrošača te odgovaranje na iste, kao i prikupljanje podataka, vođenje evidencije o broju i vrsti upita te izvještavanje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i nadležnih inspekcijskih tijela.
Ukoliko je ikako moguće, prostor za rad savjetovališta osigurat će jedinice lokalne samouprave u mjestu sjedišta savjetovališta.
Zahtjev za izdavanje odobrenja za rad savjetovališta podnosi se Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva.
Uz zahtjev za izdavanje odobrenja za rad savjetovališta prilažu se sljedeći dokumenti:
– izvod iz registra udruge,
– statut,
– odluka o osnivanju savjetovališta,
– nacrt pravilnika o radu savjetovališta,
– program djelovanja za određeno područje zaštite potrošača (zdravlja, trgovine, financija, osiguranja i područja javnih usluga sukladno odredbi članka 22. Zakona o zaštiti potrošača),
– popis stručnih osoba koje će raditi u savjetovalištu.
Za rad savjetovališta odgovara osnivač. Osobe zaposlene u savjetovalištu dužne su položiti ispit o stručnoj osposobljenosti za rad u savjetovalištu za zaštitu potrošača u roku od jedne godine od dana zasnivanja radnog odnosa u savjetovalištu. Savjetovališta vode financijska izvješća koja tromjesečno dostavljaju na uvid Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva. Savjetovališta su dužna u roku od 15 dana prijaviti svaku statutarnu promjenu, kao i promjenu vezanu uz zaposlene osobe u savjetovalištu.
Potrebno je izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača utvrditi podzakonski akt kojim će se propisati kriteriji za izdavanje odobrenja za rad savjetovališta. Za sada kriteriji će biti propisani javnim natječajem. Ključnu važnost ima određivanje stručnih, kadrovskih i drugih kriterija, prema kojima će savjetovališta imati pravo na proračunska sredstva.
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva ukinut će odobrenje za rad savjetovališta ako:
– osnivač donese odluku o zatvaranju savjetovališta,
– savjetovalište ne vodi evidenciju o predmetima koje rješava ili o tome ne izvještava Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva,
– savjetovalište ne vodi pravovaljana financijska izvješća ili ih ne dostavlja tromjesečno na uvid Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva,
– u savjetovalištima rade osobe koje nisu stručno osposobljene.
a) Osnovni cilj ovoga Nacionalnog programa je osnovati međusobno radno povezana savjetovališta. Takvim načinom osiguralo bi se učinkovito, ekonomično i transparentno trošenje proračunskih sredstava.
Položaj potrošača na tržištu ne bi ojačao osnivanjem velikog broja savjetovališta, jer bi se radilo o neproduktivnoj konkurenciji u kvaliteti pružanja usluga. Administrativni troškovi koji bi nastajali u svakom savjetovalištu bi se multiplicirali, a standardi i pristupi savjetovanju bili bi nejedinstveni.
b) Predviđa se osnivanje savjetovališta što je od ključne važnosti za nastavak kontinuiteta aktivnosti vezanih za podizanje razine svijesti potrošača, trgovaca i davatelja usluga i zadobivanja povjerenja u institucije pravne države i u tom smislu jedan od prioritetnih zadaća u okviru Nacionalnog programa.
S obzirom na postojanje dva osnovna modela – opća i specijalizirana savjetovališta i uzimajući u obzir razinu zaštite prava potrošača u Republici Hrvatskoj predlaže se tzv. kombinirani tip savjetovališta.
Svako savjetovalište trebalo bi imati stručnjake za pojedina područja, a vezano uz potrebe i interese u pojedinoj regiji.
Kako bi se proveo kvalitetan rad jednog savjetovališta, u smislu strukture zaposlenosti potrebno je stalno zaposliti u savjetovalištu jednog voditelja savjetovališta – savjetnika i administrativnog tajnika za vođenje računovodstvenih i knjigovodstvenih poslova, te ostalih administrativnih poslova. Po potrebi, angažirali bi se honorarno stručni suradnici za pojedina područja.
Sva savjetovališta imat će jednak pristup centralnom informacijskom sustavu, a njihova je obveza redovito izvještavanje o uočenim problemima i izvršenim poslovima na području za koje su osnovani.
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva raspisalo je javni poziv za Projekt »Preventivna zaštita potrošača za 2004. godinu« i na temelju toga raspodijelilo sredstva u iznosu od 300.000,00 kuna udrugama za zaštitu potrošača u svrhu pružanja savjeta potrošačima.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
-   raspisati javni natječaj za osnivanje 3 savjetovališta za zaštitu potrošača
-   raspisati javni natječaj za osnivanje 4 savjetovališta za zaštitu potrošačaMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
  2005.
2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva
933.000,00 knRedovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva
1.244.000,00 kn
-   raspisati javni natječaj za obavljanje poslova iz čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača)Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
 2005.-2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva
-   izmjene i dopune Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje donošenje i provedba podzakonskog akta kojim će se propisati kriteriji za izdavanje odobrenja za rad savjetovališta.Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva2005.-
2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva
 

 
 
8. Ostala državna tijela
Iako Hrvatska ima Zakon o zaštiti potrošača na mnogim je područjima ove politike potrebno daljnje usklađivanje s pravnom stečevinom Europske unije, to više što je Zakonom o zaštiti potrošača, udrugama dana mogućnost da, u određenim situacijama, podižu tzv. udružne tužbe kojima se štite svi potrošači.
No, kako Zakonom o zaštiti potrošača nisu uređene specifičnosti vezane uz takve tužbe, poglavito one procesnopravne, postoji potreba, po uzoru na većinu država članica Europske unije, donošenja posebnog zakona kojim bi se, sukladno Smjernici o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača, uredile sve specifičnosti vezane uz udružne tužbe.
Budući da se radi uglavnom o procesnopravnom propisu njegova izrada trebala bi biti povjerena Ministarstvu pravosuđa i zahtijevat će nešto više napora, a time i nešto više vremena.
 
ZADAĆENositeljiRokMogući financijski izvori
2005.2006.
-   uskladiti hrvatsko zakonodavstvo sa Smjernicom o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača tako da se propiše pravo udrugama da u određenim situacijama podižu tzv. udružne tužbe 
Ministarstvo pravosuđa 
IV. kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva pravosuđa + CARDSRedovita proračunska sredstva Ministarstva pravosuđa + CARDS
-   izmijeniti i dopuniti zakonske propise s ciljem proširivanja ovlasti inspektora radi osiguranja prioriteta u rješavanju prekršajnih prijava koje se odnose na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, njihove imovine, života i zdravljaMinistarstvo pravosuđa u suradnji sa Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva i Državnim inspektoratomIV. kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva pravosuđa, Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i Državnog inspektorataRedovita proračunska sredstva Ministarstva pravosuđa, Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i Državnog inspektorata
-   izmijeniti i dopuniti Zakon o prekršajima vezano uz ovlasti i postupanje nadležnih inspekcijskih službiMinistarstvo pravosuđa u suradnji sa Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva i Državnim inspektoratomIV. kvartal 2005.Redovita proračunska sredstva Ministarstva pravosuđa, Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i Državnog inspektorataRedovita proračunska sredstva Ministarstva pravosuđa, Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i Državnog inspektorata
-   osnovati Centar za zaštitu potrošača
-   predvidjeti aktivnosti vezane uz postupno uključivanje Centra u Mrežu europskih centara za zaštitu potrošačaMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva i ostala tijela državne uprave2005.- 2006.Redovita proračunska sredstva Ministarstva pravosuđa, Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i Državnog inspektorataRedovita proračunska sredstva Ministarstva pravosuđa, Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i Državnog inspektorata

 
 
3. OKVIRNI OPSEG I PROGRAM KORIŠTENJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA ZA OSTVARIVANJE ZADAĆA IZ NACIONALNOG PROGRAMA
Financiranje Nacionalnog programa odvijat će se na sljedeći način:
– izdvajanjem iz Državnog proračuna Republike Hrvatske za pojedina tijela državne uprave koja će predvidjeti u svojim proračunima određena sredstva vezana uz zadaće iz Nacionalnog programa,
– sredstvima CARDS programa.
I. FINANCIJSKA SREDSTVA ZA PROVEDBU POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA NA POZICIJAMA MINISTARSTVA GOSPODARSTVA, RADA I PODUZETNIŠTVA
U Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2005. godinu koji se odnosi na Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva predviđen je, na poziciji 560054 – aktivnosti provedbe Nacionalnog programa, iznos od 2.200.000,00 kuna, a za 2006. godinu iznos od 2.316.600,00 kuna.
Ostala tijela državne uprave zadužena za pojedine zadaće iz Nacionalnog programa predvidjela su svoje financijske obveze kroz redovna proračunska sredstva za 2005. i 2006. godinu.
 
2005.
 2006.
2.200.000,002.316.600,00

 
II. SREDSTVA PREDVIĐENA CARDS PROGRAMOM
Osim financijskih sredstava predviđenih Državnim proračunom, postoje i sredstva predviđena CARDS projektom ukupne vrijednosti 1.250.000 Eur-a, tj, 9.375.000,00 kuna.
Programom CARDS obuhvaćena je:
1. tehnička pomoć MINGORP-u,                           
Državnom inspektoratu i udrugama
u iznosu od                                         950.000,00 EUR        7.125.000,00 kn
2. nabava opreme u iznosu od                 100.000,00 eur           750.000,00 kn
3. tehnička pomoć u sferi zaštite
potrošača namijenjena udrugama     
za zaštitu potrošača u iznosu od          200.000,00 eur        1.500.000,00 kn
ukupno                                          1.250.000,00 eur       9. 375.000,00 kn
4. OKVIRNI OPSEG I PROGRAM KORIŠTENJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA ZA POTICANJE RAZVOJA I DJELOVANJA UDRUGA
Financiranje razvoja i djelovanja udruga odvijat će se na sljedeći način: izdvajanjem iz državnog proračuna Republike Hrvatske, sredstvima CARDS programa i drugim izvorima financiranja.
I.                    OKVIRNI GODIŠNJI TROŠKOVI ZA RAD SAVJETOVALIŠTA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA IZ DRŽAVNOG PRORAČUNA


SAVJETOVALIŠTE
 2005.
 2006.
Bruto plaća za jednog voditelja savjetovališta
  
96.000,00 
96.000,00
 
Troškovi ureda (najamnina, telefon, web stranica, struja, voda, kancelarijski materijal)
  
80.000,00 
80.000,00
Bruto plaća za tajnika
 50.000,0050.000,00
 
Honorari za vanjske suradnike
 70.000,0070.000,00
Putni troškovi
 15.000,0015.000,00
 
UKUPNO: 
311.000,00 
311.000,00

 
II. BROJ SAVJETOVALIŠTA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA I OKVIRNI GODIŠNJI TROŠKOVI PO GODINAMA


 
GODINABROJ SAVJETOVALIŠTA 
UKUPNE POTREBE GOD.
 
2005. 
3 
933.000,00
 
2006. 
4 
1.244.000,00

 
V. ZAKLJUČAK
Ovim su Nacionalnim programom određeni okviri prioriteta državne politike na području zaštite potrošača u naredne dvije godine kao jednog od uvjeta za punopravno članstvo u Europskoj uniji. Osiguranje primjerenog funkcioniranja tržišnog gospodarstva ovisit će o razvoju upravne infrastrukture kako bi se osigurao nadzor nad tržištem i provedba zakona na tom području. Razvitak otvorenog dijaloga svih interesnih skupina u hrvatskom društvu sa svrhom osiguranja jasnoće, konzistentnosti postupanja i razumijevanja u definiranju interesa potrošača na nacionalnoj razini cilj je Republike Hrvatske. On će se ostvariti daljnjim usklađenjem preuzetih obveza, vlastitih mogućnosti i nacionalnog interesa. Tako čitav proces ovisi o spremnosti svih ključnih sektora od osposobljenosti državnih resora za proces prilagodbe standardima Europske unije preko obrazovanja ljudskih potencijala u državnoj upravi i pravosuđu do jedinstvene, kvalitetno osposobljene, osviješćene i obaviještene javnosti.
Uspjeh provedbe ovoga Nacionalnog programa, u prvom redu, ovisit će o spremnosti svih ključnih nositelja zaštite potrošača na izvršavanju utvrđenih zadaća i poštivanju navedenih rokova.
Klasa: 330-01/04-01/04
Zagreb, 25. veljače 2005.
HRVATSKI SABOR
Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Vladimir Šeks, v. r.



Nacionalni program zaštite potrošača za razdoblje 2007. - 2008.


  

Narodne novine br.: 84 - Datum: 13.08.2007. - Interni ID: 20072615


Da bi vidjeli traženi propis u kvalitetnom izvornom obliku molimo da se pretplatite. Pratite ovaj link!

Brzi pretpregled sadržaja

Nacionalni program zaštite potrošača za razdoblje 2007. - 2008.

HRVATSKI SABOR
2616
Na temelju članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 96.03.) Hrvatski sabor na sjednici 13. srpnja 2007., donio je
NACIONALNI PROGRAM
ZAŠTITE POTROŠAČA ZA RAZDOBLJE 2007. – 2008.
I. UVOD

1. OPĆE ODREDNICE
Svjesna važnosti zaštite potrošača i zdravlja, Vlada Republike Hrvatske je predana u svojoj namjeri ostvarivanja daljnjeg razvoja uvjeta za unapređenje politike zaštite potrošača i zdravlja jačanjem institucionalnih kapaciteta, s posebnim naglaskom na tijela zadužena za donošenje politike zaštite potrošača, tijela za provođenje nadzora, regulatorna tijela kao i udruga za zaštitu potrošača te donošenjem odgovarajućih instrumenata rješavanja sudskih i izvansudskih sporova između potrošača i trgovaca.
Nacionalni interes i strateški cilj Vlade Republike Hrvatske je punopravno članstvo u Europskoj uniji. Ispunjavanje uvjeta za punopravno članstvo u Europskoj uniji – stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava i poštivanje demokratskih načela i ljudskih prava, međunarodnog prava te tržišnog gospodarstva, čine temelje unutarnje i vanjske politike Republike Hrvatske.
U uvjetima stvaranja nužnih pretpostavki za punopravno članstvo u Europskoj uniji, Vlada Republike Hrvatske prihvatila je razvojni okvir za preobražaj Republike Hrvatske u civilno, ekonomski uspješno i demokratsko društvo. Uvažavajući takvo određenje Hrvatske uočena je potreba sustavnog rješavanja problematike određenih kategorija stanovništva, osobito onih kojima se u demokratskom društvu jamči posebna zaštita.
S obzirom na širenje područja djelovanja Europske unije ujedinjenjem europskih država, Europska unija svojim je zemljama članicama dala smjernice za stvaranje jedinstvene politike za ona područja koja su do tada bila isključivo u nacionalnoj nadležnosti. U skladu s time, javila se i potreba za propisivanjem pravnih odredbi koje proklamiraju poštivanje osnovnih ljudskih prava, što je jedno od temeljnih načela djelovanja Europske unije.
Na početku stvaranja samostalne države već je bilo vidljivo opredjeljenje za demokratsku i socijalnu državu, što je nedvojbeno naznačeno i u Ustavu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 41/01. i 55/01.), koji u članku 16., 22., 50. i 69. u poglavlju »ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA« propisuje da je »čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva« i da svatko ima pravo na zdrav život. Državna tijela osiguravaju uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Stoga se pristupa objedinjavanju propisa važnih za potrošače, što bi trebalo rezultirati usuglašavanjem postojećih pravnih propisa i stvaranjem novih, sukladno međunarodnim dokumentima osobito onim koji su prihvaćeni u Europskoj uniji.
Opredjeljenje Republike Hrvatske da se razvija prema civilnom društvu te demokratskoj i tržišno orijentiranoj državi s težnjom integriranja u Europsku uniju dovodi do stvaranja zakonodavstva kojim se poboljšava položaj najugroženije i najslabije strane na tržištu, pojedinaca – potrošača, koji nastupaju na tržištu bez namjere stjecanja profita, ali sa željom da ostvare svoj osobni interes. Potrebno je zaštitu potrošača sustavno uključivati u sva važna područja života i osigurati njeno provođenje.
2. RAZVOJ SUSTAVA ZAŠTITE POTROŠAČA
Generalna skupština Ujedinjenih naroda donijela je, Rezolucijom broj 39/248 iz 1985. godine, smjernice o zaštiti potrošača kojima je potaknula zemlje članice na zakonsko uređivanje ovog područja te razvoj institucija koje će potrošače obavješćivati i poučavati, te djelotvorno štititi njihova prava.
Europske države potpisnice Ugovora o osnivanju Europske zajednice, potpisanog u Rimu 1957. godine, donijele su potkraj 1973. godine Europsku povelju o obavješćivanju i zaštiti potrošača s njihovim pravima, koja se sastoje od prava na zaštitu gospodarskih interesa, prava na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu prilikom stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, prava na pravnu zaštitu i potporu države, prava na obavješćivanje i poduku potrošača, te prava na udruživanje sa svrhom zaštite njihovih interesa, prava na predstavljanje u tijelima koja odlučuju o stvarima od interesa za potrošače. Od tada do danas, na ovim principima u Europskoj zajednici je nastalo bogato zakonodavstvo zaštite potrošača.
U Sjedinjenim Američkim Državama donesen je Zakon o zaštiti potrošača 1972. godine i na temelju tog Zakona osnovana je posebna savezna komisija za sigurnost potrošačke robe.
Politika zaštite potrošača počela se razvijati u državama Zapadne Europe četrdesetih godina 20. stoljeća dok je ona u državama Srednje i Istočne Europe proces koji se razvio početkom osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, s demokratskim promjenama i pojavom tržišnog gospodarstva.
Razvoj takve politike bio je iniciran željom vlada država u regiji da pristupe Europskoj uniji sa svim njenim gospodarskim i socijalnim prednostima.
Zajedničko obilježje svih modernih demokratskih država je zaštita interesa gospodarski slabije strane u poslovnim transakcijama na tržištu, stoga se i zakonima o zaštiti potrošača u tim zemljama, štite fizičke osobe, potrošači, na tržištu proizvoda i usluga koje kupuju za svoje neprofesionalne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe.
Sa zaštitom potrošača Europska unija započela je u 70-im godinama dvadesetog stoljeća. Do danas je to područje uređeno brojnim aktima što ukazuje na veliku važnost koja se pridaje ovoj problematici, to više što moderno tržište zahtijeva visoku razinu zaštite potrošača. Ugovorom o Europskoj uniji, kojim je izmijenjen Ugovor o osnivanju Europske zajednice, politika zaštite potrošača postaje službena politika Europske unije. Daljnje promjene izvršene su tzv. Ugovorom iz Amsterdama.Tim ugovorom, između ostalog, izvršena je renumeracija postojećeg teksta Ugovora o osnivanju Europske zajednice, pa je dotadašnji članak 129.a, kojim je bila uređena zaštita potrošača, postao članak 153. i njime se navodi da se prava potrošača temelje na pet osnovnih prava ugrađenih u nacionalne politike njezinih članica, kako slijedi:
• zaštita zdravlja i sigurnost potrošača,
• zaštita gospodarskih interesa potrošača,
• pravo potrošača da budu informirani i educirani,
• pravo na pravnu zaštitu potrošača,
• pravo na naknadu štete i
• udruživanje, zastupanje i sudjelovanje potrošača, radi ostvarenja svojih prava.
Zaštita potrošača iznimno je dinamično područje koje je u Europskoj uniji podvrgnuto donošenju učestalih novih mjera, stoga bi trebala predstavljati osnovu za usklađeno djelovanje svih nacionalnih tijela na području zaštite potrošača, vladinih i nevladinih organizacija.
Obzirom na širenje područja djelovanja ujedinjenjem europskih država, Europska unija svojim je zemljama članicama dala smjernice za stvaranje jedinstvene politike za ona područja koja su do tada bila isključivo u nacionalnoj nadležnosti. U skladu s time javila se i potreba za propisivanjem pravnih odredbi koje proklamiraju uvažavanje osnovnih ljudskih prava, što je jedno od glavnih načela djelovanja Europske unije.
Izvješćem o Strategiji EU za zaštitu potrošača 2002. – 2006., koje je rezultat otvorenog dijaloga između država članica u okviru Zelene knjige zaštite potrošača iz godine 2001., Europska komisija je utvrdila brojne zajedničke ciljeve u osiguravanju nesmetanog djelovanja tržišta i postizanju visoke i jedinstvene razine zaštite potrošača.
Europska Strategija zaštite potrošača za razdoblje 2002. – 2006. određuje tri ključna cilja:
– visoka zajednička razina zaštite potrošača
– učinkovito izvršavanje propisa zaštite potrošača, naročito kroz nadzor tržišta, upravno i izvršno sudjelovanje, pristup potrošača podacima o uslugama i neprehrambenim proizvodima te pristup mehanizmima za izvansudsko rješavanje sporova;
– uključivanje organizacija potrošača u oblikovanje i provođenje politike zaštite potrošača te u druge politike Unije koje se tiču interesa potrošača.
Europska komisija je 6. travnja 2005. podnijela Izvješće COM (2005) 115 final, 2005/00 42 COD Europskom parlamentu, Savjetu EU, Europskom ekonomsko-socijalnom odboru i Odboru regija. Ovim Izvješćem se predlaže uspostava novog, zajedničkog programa Unije na području javnog zdravstva i zaštite potrošača za razdoblje 2007. – 2013., koji predstavlja nastavak i nadogradnju postojećih programa javnog zdravlja i zaštite potrošača, a ujedno i uvodi udruživanje programa na tim dvama područjima. Zajednički ciljevi, ciljevi u svezi sa zaštitom potrošača te ciljevi u svezi s javnim zdravljem predložena je struktura »triju stupova«. Usklađenju politike zaštite potrošača može pridonijeti predloženo strateško usmjerenje udruživanja svih za potrošače relevantnih područja, koja su u brojnim državama članicama, vrlo razgranata i institucionalno podijeljena na različite resore unutar ministarstava, zbog čega će proces udruživanja moći pozitivno utjecati na učinkoviti razvoj tog sada vrlo razgranatog područja. Za provođenje mjera u okviru novog zajedničkog programa, Europska komisija predlaže udvostručivanje sredstava, što potvrđuje veliko značenje koje priznaje politici zaštite potrošača kao jednoj od politika za realizaciju Lisabonske strategije i Strategije EU za kontinuirani razvitak.
Europska komisija s novom strategijom uvodi zajedničku politiku zaštite potrošača s obzirom da jasna pravila i dosljedno provođenje zakona rezultiraju povjerenjem potrošača i konkurentnim domaćim tržištem, bez obzira na to gdje se potrošač ili tvrtka nalazi. Slijedom toga, u okviru nove strategije najavljuje reviziju većine važećih direktiva o zaštiti potrošača u smjeru postupnog prijelaza od mjera »minimalne« prema mjerama »maksimalne« harmonizacije. Također, Europska komisija želi dosegnuti prvenstveno visok stupanj integracije zaštite potrošača u druge politike EU i koristi domaćeg tržišta za potrošače dovesti do maksimuma. Konkretnu korist od prednosti domaćeg tržišta, morale bi imati ne samo tvrtke, nego i potrošači u svom svakidašnjem životu, kako s obzirom na veći izbor roba i usluga, nižih cijena i dostupnosti, tako i obzirom na osnovne usluge.
Suvremeno tržište omogućava široku ponudu uz potrebno postizanje visoke i jedinstvene razine zaštite potrošača, kako bismo našu državu pripremili za ravnopravno nastupanje na jedinstvenom tržištu Europske unije. To podrazumijeva stvaranje jedinstvene i kvalitetne institucionalne strukture kao temelja provođenja učinkovite zaštite potrošača, čime bi Republika Hrvatska pokazala da zaslužuje povjerenje potrošača na konkurentnom unutarnjem tržištu uz jasna pravila i dosljedno provođenje zakona, bez obzira, gdje se potrošač ili gospodarski subjekt nalaze. Da bi se sve to moglo ostvariti potrebna su i značajna materijalna sredstva koja bi u konačnici dovela do značajne koristi ne samo gospodarskim subjektima, nego i potrošačima u njihovom svakidašnjem životu, s obzirom na veći izbor robe i usluga uz bolju kvalitetu i niže cijene.
Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu 29. listopada 2001. godine čije je potvrđivanje od strane Hrvatskoga sabora objavljeno u »Narodnim novinama – Međunarodni ugovori«, br. 14/01.), otpočeo je proces pridruživanja Republike Hrvatske europskim integracijama. Jedna od posebno važnih obveza koju Republika Hrvatska mora ispuniti do kraja tog procesa je i prilagodba nacionalnog zakonodavstva pravnoj stečevini Europske unije (acquis communautaire).
Člankom 74. Sporazuma u dijelu 23. pod nazivom ZAŠTITA POTROŠAČA dogovoreno je da će Hrvatska i Europska zajednica surađivati kako bi uskladile standarde za zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj s onima u Europskoj uniji. Učinkovita zaštita potrošača je nužna kako bi se osiguralo primjereno funkcioniranje tržišnoga gospodarstva te će ta zaštita ovisiti i o razvoju upravne infrastrukture, koja će osigurati nadzor nad tržištem i provedbom zakona na tom području. U tu će svrhu i u njihovu zajedničkom interesu stranke posebno poticati i osigurati:
– usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Hrvatskoj sukladno zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji,
– politiku aktivne zaštite potrošača, uključujući veću informiranost i razvoj neovisnih organizacija,
– učinkovitu pravnu zaštitu potrošača radi poboljšanja kakvoće potrošačke robe i održavanja odgovarajućih sigurnosnih normi.
Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Europskom unijom koji je na snazi od 1. veljače 2005., Republika Hrvatska se obvezala člankom 74. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju da će surađivati na usklađenju standarda za zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj sa standardima važećim u Europskoj uniji i njihovoj implementaciji u praksu hrvatskog tržišta.
Svjesna važnosti zaštite potrošača, Vlada Republike Hrvatske je predana u svojoj namjeri ostvarivanja daljnjeg razvoja uvjeta za unapređenje politike zaštite potrošača i zdravlja jačanjem institucionalnih kapaciteta, s posebnim naglaskom na tijela zadužena za donošenje politike zaštite potrošača, tijela za provođenje nadzora, regulatorna tijela kao i udruga za zaštitu potrošača te donošenjem odgovarajućih instrumenata rješavanja sudskih i izvansudskih sporova između potrošača i trgovaca.
Iz tog je razloga Vlada Republike Hrvatske do danas realizirala čitav niz mjera i aktivnosti s ciljem podizanja razine hrvatskog sustava zaštite potrošača.
Hrvatsko zakonodavstvo je u području zaštite potrošača i zdravlja djelomično usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije. Zakonom o zaštiti potrošača (»Narodne novine« br. 96/03.), započeo je postupak implementacije smjernica Europske unije na ovom području.
Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine je dan opći okvir politike zaštite potrošača, a konkretna politika zaštite potrošača u određenom razdoblju, izbor i opseg prioritetnih poslova na području zaštite potrošača koji će se financirati iz Državnog proračuna, nadležnosti svih subjekata aktivno uključenih u provođenju te politike, razrađuju se Nacionalnim programom zaštite potrošača.
Nacionalnim programom zaštite potrošača Republike Hrvatske za razdoblje 2005. – 2006., koji je donio Hrvatski sabor na sjednici održanoj 25. veljače 2005. godine, iskazana je potreba za jačanjem razine zaštite potrošača na sljedećim područjima: javnih usluga, zdravstvenih usluga, zdravstvene ispravnosti i kvalitete hrane, sigurnosti proizvoda, obrazovanja, obavješćivanja, trgovine, financijskih usluga i bankarstva, zaštite okoliša, turizma i ugostiteljstva te na području korištenja nekretnina.
Što se tiče propisa koji se odnose na sigurnost proizvoda, Hrvatski sabor je u 2003. godini donio Zakon o općoj sigurnosti proizvoda te je temeljem ovog Zakona u prosincu 2006. godine Vlada Republike Hrvatske donijela Uredbu o sustavu razmjene obavijesti u pogledu proizvoda koji predstavljaju rizik za zdravlje i sigurnost potrošača kojom se uspostavlja sustav brze razmjene obavijesti o opasnim proizvodima (RAPEX).
Tijekom 2006. godine u Bruxellesu je održan mutilateralni i bilateralni screening za poglavlje pregovora 28. zaštite potrošača i zdravlja u okviru kojeg je hrvatska pregovaračka delegacija upoznata s pravnom stečevinom Europske unije na ovom području. Također, pregovaračka skupina Republike Hrvatske čiji članovi su i predstavnici Odjela za zaštitu potrošača kao i Vijeća za zaštitu potrošača, upoznala je Europsku komisiju sa zakonodavstvom i administrativnim sustavom Republike Hrvatske na području zaštite potrošača. Na kraju screeninga Europska komisija je napomenula kako smatra da Republika Hrvatska vrlo dobro razumije pravnu stečevinu u području zaštite potrošača te jasno prepoznaje eventualne poteškoće pri budućoj implementaciji određenih dijelova pravne stečevine u zakonodavstvo kao i sve buduće zadatke s ciljem učinkovitijeg razvoja sustava zaštite potrošača.
Državni inspektorat odgovoran je u suradnji s ostalim javnim institucijama za provedbu propisa tržišnog nadzora. Inspekcijski nadzor nad tržištem koji se odnosi na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, zatim na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu ljudi osim Državnog inspektorata obavljaju i druga tijela državne uprave po određenim pitanjima sukladno svojim ovlastima određenim posebnim zakonima, kao što su Ministarstvo zdravstva-Sanitarna inspekcija u pogledu zdravstveno-higijenske ispravnosti proizvoda, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva – Veterinarska inspekcija u pogledu zdravstveno-higijenske ispravnosti proizvoda životinjskog podrijetla i dr.
Tijela nadležna za nadzor tržišta provode niz aktivnosti u svrhu jačanja administrativnih kapaciteta i jačanja daljnjeg razvoja nadzora nad tržištem u skladu s dobrom praksom Europske unije.
U procesu pridruživanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, sankcioniranje povreda dobrih poslovnih običaja postaje još važnije i zbog posebnih pravila Europske unije o zaštiti potrošača od lošeg poslovnog ponašanja trgovaca.
Za sankcioniranje povreda dobrih poslovnih običaja, pri Hrvatskoj gospodarskoj komori i Hrvatskoj obrtničkoj komori djeluju Sudovi časti i Centri za mirenje u cilju rješavanja sporova između suprotstavljenih stranaka.
Sudovi časti koji prvotno imaju cilj sklapanje nagodbe između trgovca i potrošača, a tek ako do nagodbe ne dođe, sud sankcionira ponašanje trgovca, ako se u postupku utvrdi njegova odgovornost.
Pri komorama djeluju i centri za mirenje koji isto tako mogu rješavati sporove između trgovaca i potrošača samo za razliku od postupka pred sudovima časti, ovaj je postupak dobrovoljan i u potpunosti je upravljen na sklapanje nagodbe među strankama u sporu. Ako ne dođe do sklapanja nagodbe pred centrima za mirenje potrošač može potražiti zaštitu svojih prava na redovnom sudu.
Novim Zakonom o zaštiti potrošača nastojat će se bolje i kvalitetnije urediti ovo područje a kako bi se bi potrošačima omogućilo brže i jeftinije rješavanje nastalih sporova, te na taj način rasteretilo redovne sudove.
U cilju podizanja razine svijesti na području zaštite potrošača i pomoći potrošačima u njihovu nastupu prema trgovcu tijekom rješavanja potrošačkih sporova, Republika Hrvatska je u proteklom razdoblju osnovala 4 Savjetovališta za zaštitu potrošača u Zagrebu, Splitu, Osijeku I Puli.
Udruge za zaštitu potrošača, potpomognute financijskim sredstvima iz Državnog proračuna RH, doprinijele su jačanju i razvoju cjelokupnog sustava zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj.
II. OCJENA STANJA NA PODRUČJU ZAŠTITE POTROŠAČA U REPUBLICI HRVATSKOJ

1. ZAKONODAVSTVO
Donošenjem Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03.), koji je temeljni Zakon i koji je u primjeni od 8. rujna 2003. godine, Republika Hrvatska osigurala je svojim građanima primjerenu zaštitu njihovih interesa prilikom kupnje roba i usluga za osobne potrebe. Zakon o zaštiti potrošača jedan je od propisa kojim je započeo postupak implementacije smjernica Europske unije s područja zaštite potrošača u hrvatski pravni sustav, kojim se preuzimaju europske norme ponašanja na tržištu, kako u pogledu same zaštite potrošača, tako i u pogledu obveza trgovaca.
S obzirom na širinu područja u kojem interesi potrošača dolaze do izražaja ovaj Zakon treba promatrati kao opći propis na području zaštite potrošača, propis kojim je utvrđen okvir sustava zaštite potrošača. Naime, samim Zakonom je uređeno pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu, pravo na pravnu zaštitu potrošača, pravo na obavješćivanje i izobrazbu potrošača i pravo na udruživanje potrošača sa svrhom zaštite njihovih interesa.
Interesi potrošača štite se još i nizom drugih propisa koji pravno uređuju različita prava potrošača primjerice: Zakon o trgovini (»Narodne novine«, br. 49/03. – pročišćeni tekst, 96/03., 103/03., 170/03. i 55/04. – Odluka Ustavnog suda broj U-I-3824/2003; U-I-4094/2003; U-I-418/2004 od 28. travnja 2004. kojom je ukinut Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini), Zakon o Državnom inspektoratu (»Narodne novine«, br. 76/99., 96/03. i 129/05.), Zakon o pošti (»Narodne novine«, br. 172/03., 15/04. i 92/05.), Zakon o komunalnom gospodarstvu (»Narodne novine«, br. 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04. i 178/04.), Zakon o normizaciji (»Narodne novine«, br. 163/03.), Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti (»Narodne novine«, br. 158/03.), Zakon o hrani (»Narodne novine«, br. 46/07.), Zakon o predmetima opće uporabe (»Narodne novine«, br. 85/06.), Zakon o energiji (»Narodne novine«, br. 68/01. i 177/04.), Zakon o regulaciji energetskih djelatnosti (»Narodne novine«, br. 177/04.), Zakon o tržištu električne energije (»Narodne novine«, br. 177/04.), Zakon o tržištu plina (»Narodne novine«, br. 68/01. i 87/05.), Zakon o općoj sigurnosti proizvoda (»Narodne novine«, br. 158/03.), Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, br. 122/03.), Zakon o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 35/05.) kojim se ne štiti potrošača kao posebnu društvenu skupinu već kao jednu od ugovornih strana, Zakon o pravu na pristup informacijama (»Narodne novine«, br. 172/03.), Zakon o zaštiti osobnih podataka (»Narodne novine«, br. 103/03.), Zakon o zaštiti prirode (»Narodne novine«, br. 70/05.), Zakon o telekomunikacijama (»Narodne novine«, br. 122/03., 158/03., 177/03., 60/04. i 70/05.), Zakon o genetski modificiranim organizmima (»Narodne novine«, br. 70/05.), Zakon o kemikalijama (»Narodne novine«, br. 150/05.), Zakon o otpadu (»Narodne novine«, br. 178/04. i 153/05.), Zakon o predmetima opće uporabe (»Narodne novine«, br. 85/2006), Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, br. 91/1996), Zakon o obrtu (»Narodne novine«, br. 72/93., 90/96., 102/98., 64/01., 71/01. i 49/03.), Zakon o Hrvatskoj gospodarskoj komori (»Narodne novine«, br. 66/91., 73/91., 77/93.), Zakon o mirenju (»Narodne novine«, br. 163/03.) i drugi.
Tijekom 2005. godine donesen je novi Zakon o obveznim odnosima, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. godine. Taj je Zakon usklađivan s pravnom stečevinom Europske unije a, među ostalim, i s direktivama koje se odnose na zaštitu potrošača i to: Direktivom 85/347/EEZ od 25. srpnja 1985. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica vezano za odgovornost za neispravne proizvode koja je izmijenjena i dopunjena Direktivom 1999/34/EC od 10. svibnja 1999.; Direktivom 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o turističkim paket aranžmanima i Direktivom 1999/44/EZ od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje potrošačkih dobara i povezanim garancijama. Sukladno rezultatima analitičkog pregleda zakonodavstva u Poglavlju 28. Zaštita potrošača i zdravlja dodatno usklađivanje Zakona o obveznim odnosima biti će potrebno u odnosu na Direktivu o određenim aspektima prodaje potrošačkih dobara i povezanim garancijama.
Zaštita potrošača dinamično je područje te se samim time i politika zaštite potrošača ne može definirati na duže razdoblje. Sukladno brzim promjenama na tržištu, a koje se posljedično odnose i na potrošače, potrebno je stalno pratiti prioritetna područja koja su važna kod provođenja politike zaštite potrošača.
U tom smislu potrebno je stalno prilagođavanje zakonodavstva koje regulira ovo područje, a sukladno i samoj dinamici koja je određena promjenama u Europskoj uniji, a koje Republika Hrvatska kao buduća članica mora uvažavati.
Nakon niza rasprava provedenih između tijela državne uprave, strukovnih udruženja trgovaca, udruga za zaštitu potrošača, neovisnih stručnjaka, predstavnika akademske zajednice i drugih, a uključujući i korištenje stručne pomoći stranih konzultanata iz Projekta CARDS 2002 koji su izradili Gap analizu« (analiza pravnih praznina), te u skladu s pravnom praksom drugih država, identificirana su područja koja bi trebalo podrobnije ili nešto drugačije urediti u okviru Zakona o zaštiti potrošača, a s tim u vezi i poboljšati samu provedbu sustava zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj.
U lipnju i srpnju 2006. godine tijekom analitičkog pregleda (screeninga) i ocjene usklađenosti zakonodavstva Republike Hrvatske s europskim zakonodavstvom u Poglavlju 28. Zaštita potrošača i zdravlja identificirana su sva područja koja je potrebno ujednačiti s europskim zakonodavstvom, pa je s tim u vezi Republika Hrvatska preuzela obvezu daljnjeg usklađivanja zakonodavstva s jasno utvrđenim rokovima izloženim u Pregovaračkom stajalištu za ovo Poglavlje.
Slijedom navedenog, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva je tijekom 2006. godine pristupilo izradi novog Zakona o zaštiti potrošača, te ga je Vlada Republike Hrvatske u prosincu iste godine uputila u saborsku proceduru na donošenje.
Izradi novog zakona o zaštiti potrošača pristupilo se ne samo radi usklađivanja njegovih odredbi sa zakonodavstvom Europske unije, nego prvenstveno kako bi se poboljšale njegove odredbe radi postizanja osnovnog cilja, tj. visoke razine zaštite potrošača.
U njegovoj izradi sudjelovali su predstavnici Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva uz predstavnike ostalih relevantnih tijela državne uprave, akademske zajednice, interesnih i strukovnih udruženja trgovaca kao i udruga za zaštitu potrošača.
Novim Zakonom o zaštiti potrošača predlažu se rješenja koja će unaprijediti i omogućiti višu razinu zaštitite prava potrošača, a time i sam Zakon učiniti svrsishodnim.
Ističemo tri osnovna razloga predlaganja novog Zakona o zaštiti potrošača:
Prvi razlog donošenja novog Zakona o zaštiti potrošača je poboljšanje postojećih odredbi Zakona za koje se u trogodišnjoj primjeni važećeg Zakona uočila potreba za noveliranjem i to na temelju učestalih upita potrošača, udruga za zaštitu potrošača, trgovaca i njihovih komorskih i interesnih udruženja. Neke od novina novog Zakona o zaštiti potrošača, odnose se na zaštitu potrošačkih prava u vezi s proizvodima s nedostatkom, jamstveni list, podnošenje pisanih prigovora trgovcu i obrazovanje djece i mladih o potrebi zaštiti potrošača. Nadalje, pojačana je uloga i nadležnost Državnog inspektorata u nadzoru provedbe Zakona i povećane su kazne u slučaju prekršaja.
Drugi bitan razlog donošenja novog Zakona o zaštiti potrošača je dodatno usklađivanje postojećeg zakonodavstva s direktivama Europske unije vezanim uz zaštitu potrošača i to u onom dijelu gdje su tijekom analitičkog pregleda iz 2006. identificirane pravne praznine u odnosu na pravnu stečevinu Europske unije. To se odnosi prvenstveno na Direktivu 98/6/EC o zaštiti potrošača vezana uz isticanje cijena na ponuđenim proizvodima, Direktivu Vijeća 87/102/EEC o potrošačkim kreditima i Direktivu 97/7/EC o zaštiti potrošača pri sklapanju ugovora na daljinu.
Treći razlog je obveza Republike Hrvatske da uskladi zakonodavstvo na području zaštite potrošača sa tri nove direktive Europske unije, i to:
1. Direktiva koja se odnosi na prodaju financijskih usluga na daljinu (npr. usluga kreditiranja, osiguranja, platnog prometa i slično, koja se sklapa putem telefona, elektroničke pošte, kataloga i sl.) – prenesena je člancima 56. – 70. Prijedloga zakona o zaštiti potrošača.
2. Direktiva o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača – prenesena je člancima 131. – 141. Prijedloga zakona o zaštiti potrošača.
3. Direktiva u vezi s nepoštenom poslovnom praksom trgovca prema potrošaču, – prenesena člancima 107. – 115 kojom se zamjenjuju odredbe o zavaravajućem oglašavanju u odnosima između potrošača i trgovaca.
Osnovna pitanja koja uređuje Konačni prijedlog zakona o zaštiti potrošača
Konačnim prijedlogom zakona o zaštiti potrošača predlažu se urediti osobito sljedeća područja:
– obveza vođenja knjige žalbe u prostorijama trgovca,
– isticanje cijena proizvoda i usluga koje se nude potrošačima,
– ostavljanje oglasnih poruka i materijala,
– sadržaj obavijesti o proizvodu
– pojam javnih usluga prema ovom Zakonu,
– prodaja izvan poslovnih prostorija trgovca,
– prodaja na daljinu (putem kataloga, tiskanih promidžbenih poruka s narudžbenicom, televizije, elektroničke pošte i slično),
– korištenje potrošačkog zajma sukladno Direktivi, Zakonu o bankama i drugim financijskim propisima,
– nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima,
– ugovore o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (timesharing),
– osnivanje Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača,
– izvansudsko rješavanje potrošačkih sporova,
– odredbe o provođenju upravnog nadzora te propisivanje upravnih mjera,
– prekršajne odredbe koje imaju svoju osnovu u pojedinim materijalnim odredbama Zakona,
– prekršajne odredbe radi usklađivanja sa Zakonom o prekršajima i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Državnom inspektoratu.
2. OCJENA STANJA NAKON PROVEDBE NACIONALNOG PROGRAMA ZAŠTITE POTROŠAČA ZA RAZDOBLJE2005. – 2006.
Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine je dan opći okvir politike zaštite potrošača, a konkretna politika zaštite potrošača u određenom razdoblju, izbor i opseg prioritetnih poslova na području zaštite potrošača koji će se financirati iz Državnog proračuna, nadležnosti svih subjekata aktivno uključenih u provođenju te politike, razrađuju se Nacionalnim programom zaštite potrošača koji se donosi temeljem članka 96. ovog Zakona.
Nacionalnim programom zaštite potrošača Republike Hrvatske za razdoblje 2005. – 2006. iskazana je potreba za jačanjem razine zaštite potrošača na sljedećim prioritetnim područjima: javnih usluga, zdravstvenih usluga, zdravstvene ispravnosti i kvalitete hrane, sigurnosti proizvoda, obrazovanja, obavješćivanja, trgovine, financijskih usluga i bankarstva, zaštite okoliša, turizma i ugostiteljstva te na području korištenja nekretnina.
Učinkovita zaštita potrošača neophodna je kako bi se omogućilo pravilno funkcioniranje tržišnog gospodarstva, stoga je potrebno osigurati:
• administrativnu strukturu za cjelovit nadzor tržišta i provedbu zakona,
• aktivno sudjelovanje potrošača poboljšanjem njihove informiranosti i obrazovanja,
• razvoj kapaciteta i osposobljenosti udruga za zaštitu potrošača.
Tako je u cilju postizanja visoke razine zaštite potrošača Republike Hrvatske, štiteći zdravlje, sigurnost i gospodarske interese potrošača, u srpnju 2005. godine započela operativna provedba Projekta EU CARDS 2002 »Jačanje kapaciteta na području zaštite potrošača« i trajala je do 21. veljače 2007. godine. Korisnici Projekta bili su Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Državni inspektorat te udruge za zaštitu potrošača. Ipak, krajnji korisnici su potrošači koji će kroz bolju zaštitu, informiranost i osviještenost o svojim pravima, imati bolju mogućnost uvida u cjelokupnu situaciju na tom području, a što će im uvelike olakšati samostalan odabir proizvoda i usluga na tržištu.
Namjera Projekta CARDS 2002 »Jačanje kapaciteta na području zaštite potrošača« bila je usmjerena na pružanje pomoći Vladi Republike Hrvatske pri provedbi politike zaštite potrošača EU-a koju određuju tri opće odrednice:
• Sveukupno visoka razina zaštite potrošača
• Djelotvorna primjena propisa o zaštiti potrošača
• Uključenost tijela nadležnih za zaštitu potrošača
Potrebna je snažna infrastruktura, državnih tijela i nevladinih organizacija, kako bi se uspostavili svi aspekti zaštite potrošača ako se želi postići cilj promicanja interesa potrošača i poticanja mehanizama koji ih uključuju u razvoj politika koje se na njih odnose.
Kroz provedeni projekt CARDS 2002 »Jačanje kapaciteta na području zaštite potrošača« postignuti su sljedeći rezultati:
• Usklađenost Zakona o zaštiti potrošača s acquisom
• Jačanje institucijskih i administrativnih kapaciteta
• Provedba prijedloga Vijeća za zaštitu potrošača
• Provedba programa obuke i studijskih putovanja
• Jačanje suradnje između predstavnika tijela državne uprave i predstavnika programa za zaštitu potrošača
• Jačanje (podizanje) javne svijesti
• Aktivno sudjelovanje potrošača u oblikovanju politike zaštite potrošača.
Sastavnice Projekta odnosile su se na usklađivanje zakonodavstva, jačanje institucijskih i administrativnih kapaciteta, razvoj ljudskih resursa, centralni informacijski sustav te podizanje javne svijesti.
Dalje jačanje kapaciteta na području zaštite potrošača provodit će se kroz Projekt CARDS 2004 koji je u fazi ugovaranja, a početak Projekta planiran je za rujan 2007. godine.
Korisnici Projekata su, uz Odjel za zaštitu potrošača Uprave za trgovinu i unutarnje tržište, Državi inspektorat te udruge za zaštitu potrošača. Ipak, krajnji korisnici su potrošači koji će bolje zaštićeni, informirani i educirani imati bolju mogućnost odabira u stalno rastućem tržišnom gospodarstvu.
Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva (»Narodne novine«, br. 24/04.) ustrojena je Uprava za trgovinu, unutar koje je ustrojen Odjel za zaštitu potrošača koji stvara i provodi politiku zaštite potrošača, kako je preporučeno dokumentima o pristupanju Europskoj uniji (posebno glava 23. Dodatka Bijeloj knjizi iz 1995.). Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva (»Narodne novine« br. 88/05.) ustrojena je Uprava za trgovinu i unutarnje tržište, u okviru koje Odjel za zaštitu potrošača koji, između ostalog, obavlja i koordinira poslove politike zaštite potrošača kao i sve poslove vezane uz Vijeće za zaštitu potrošača. Odjel za zaštitu potrošača činila su dva Odsjeka i to: Odsjek za Nacionalni program i Centralni informacijski sustav za zaštitu potrošača i Odsjek za udruge i savjetovališta za zaštitu potrošača i CARDS program.
Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 28. veljače 2007. godine donijela novu Uredbu o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva (»Narodne novine«, br. 24/07.) kojom se za obavljanje poslova Odjela za zaštitu potrošača, ustrojavaju sljedeći odsjeci: Odsjek za centralni informacijski sustav i nacionalni program zaštite potrošača, Odsjek za edukaciju i informiranje o zaštiti potrošača te Odsjek za usklađivanje zakonodavstva i programe europske unije iz područja zaštite potrošača. Ovime je institucionalno ojačan Odjel za zaštitu potrošača kako bi mogao izvršiti sve veći obim poslova i nove zadaće koje proizlaze uvođenjem novih standarda zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj.
U 2006. godini uspostavljen je Centralni informacijski sustav zaštite potrošača (CISZP), koji će u ovoj fazi povezivanjem nositelja politike zaštite potrošača (Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Državnog inspektorata i udruga za zaštitu potrošača) omogućiti brži protok informacija o učestalim kršenjima prava potrošača i pravovremeno poduzimanje mjera nadležnih tijela za nadzor nad tržištem radi njihova otklanjanja.
Radi što bolje informiranosti potrošača, unutar Centralnog informacijskog sustava zaštite potrošača CISZP-a je dizajnirana i web-stranica na kojoj su prezentirani sadržaji iz područja zaštite potrošača i to: aktualna događanja, zakonodavstvo, projekti namijenjeni udrugama ili drugim nositeljima politike zaštite potrošača, informacije vezane uz savjetovanje i edukaciju potrošača, kao i korisni linkovi koji potrošače upućuju na nadležna tijela u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji. Stranica je dio postojeće web-stranice Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva.
CISZP će obuhvatiti veliku bazu strukturiranih podataka, ne samo o statusu prijava potrošača, već će omogućiti filtriranje i grupiranje podataka potrebnih radi poduzimanja određenih mjera na ovom području. Ovaj sustav će u budućnosti biti informatička potpora i sustavu RAPEX (brza razmjena obavijesti o opasnim proizvodima na tržištu) koji je u primjeni u državama članicama Europske unije.
U cilju podizanja razine znanja o zaštiti potrošača kao i senzibiliziranja ukupne javnosti o navedenoj problematici, održani su mnogi skupovi, okrugli stolovi, tribine, predavanja, konferencije, pri čemu su i hrvatski mediji dali značajan doprinos. Pored toga, sudjelovanjem u brojnim televizijskim i radio emisijama nastojalo se sustavno i pravodobno informirati i educirati širu javnost o temama od značaja za interese potrošača. Isto tako, objavljivanjem članaka u stručnim časopisima nastojalo se informirati i uputiti potrošače i poslovne subjekte na tržištu o pravnoj praksi zaštite potrošača.
Sve ove aktivnosti provodile su se radi podizanja opće razine znanja koja će omogućiti potrošačima razumijevanje različitih socijalnih, tehničkih, zakonskih, regulatornih i društvenih prava koja čine zaštitu potrošača, na način da:
– razumiju sastav proizvoda i usluge (kvaliteta i sigurnost pojedinog proizvoda ili usluge)
– razumiju marketinške aktivnosti usmjerene na prodaju pojedinog proizvoda ili usluge, odnosno mogućnost prepoznavanja zavaravajućeg oglašavanja
– razumiju odredbe ugovora kojeg sklapaju s trgovcem
– razumiju potrošačka prava kako bi mogli podnijeti pritužbu trgovcu, i ako je potrebno, pokrenuti postupak pred ovlaštenim administrativnim tijelom, sudom ili nekim alternativnim tijelom ovlaštenim za rješavanje potrošačkih sporova.
Edukacija potrošača trebala bi podići razinu njihova znanja o pravima potrošača i motivirati ih na mijenjanje navika i bolje prepoznavanje potrošačkih prava i obveza na tržištu roba i usluga.
Slijedom gore navedenog, u okviru Odjela za zaštitu potrošača osmišljen je čitav niz projekata namijenjenih udrugama za zaštitu potrošača kroz koje je u 2006. godini ukupno raspodijeljeno 2.040.000kuna nepovratnih financijskih sredstava iz Državnog proračuna Republike Hrvatske.
Udruge za zaštitu potrošača imaju jedinstvenu ulogu u prepoznavanju i informiranju javnosti o problemima potrošača kao i u zastupanju njihovih interesa. One zadobivaju povjerenje potrošača davanjem savjeta i uputa, edukacijom i zastupanjem interesa potrošača.
U Republici Hrvatskoj trenutno je, temeljem Zakona o udrugama (»Narodne novine« broj 88/01 i 11/02), registrirano 25 udruga za zaštitu potrošača. Njihova djelatnost je obavljanje poslova vezanih uz pružanje pomoći potrošačima u ostvarivanju njihovih prava, sukladno propisima, prvenstveno informiranjem i edukacijom, savjetovanjem i pružanjem pomoći oštećenim potrošačima u nastupu pred trgovcima.
U 2006. godini udruge su imale vrlo izraženu aktivnost kroz davanja mišljenja i prijedloga na zakone i podzakonske akte, koji posredno i neposredno utječu na interese potrošača.
Putem svojih internetskih stranica udruge objavljuju različite naputke za rješavanje nastalih problema, aktualne informacije s tržišta, kao i obavijesti o novim propisima iz područja zaštite potrošača. U sklopu svojih aktivnosti udruge su ostvarile uspješnu suradnju s medijima na državnoj i lokalnoj razini. Posebno je zapaženo njihovo aktivno sudjelovanje u realizaciji televizijske emisije »Potrošački kod« koja se bavi problematikom zaštite potrošača.
Za aktivnosti i projekte namijenjene udrugama za zaštitu potrošača predviđenih Nacionalnim programom, u 2006. godini utrošena su financijska sredstva iz Državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 1.994.000,00 kuna.
U Hrvatskoj danas djeluju 4 savjetovališta za zaštitu potrošača koja se financiraju isključivo iz državnog proračuna, a čija svrha je educirati potrošače o njihovim pravima i obvezama. Savjetovališta u Zagrebu, Splitu i Osijeku osnovana su u 2005. godini, dok je u 2006. godini osnovano Savjetovalište za zaštitu potrošača i u Puli. Za osnivanje i rad savjetovališta u 2006. godini izdvojena su financijska sredstva u iznosu od 1.244.000,00 kuna.
U razdoblju od siječnja do kraja prosinca 2006. godine, u sva četiri savjetovališta zaprimljeno je od potrošača ukupno 11.862 upita putem telefona, pošte, elektroničke pošte ili izravnim dolaskom u savjetovalište. Izneseni podaci upućuju da su potrošači u Republici Hrvatskoj prepoznali značaj i prednosti savjetovališta i udruga za zaštitu potrošača kao mjesta kroz koja djelotvornije ostvaruju svoja temeljna potrošačka prava.
Suradnja Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i udruga za zaštitu potrošača rezultirala je nizom projekata koji su bili financirani iz Državnog proračuna Republike Hrvatske, čija namjena je edukacija potrošača, podizanje razine svijesti o zaštiti potrošača (Projekti: Preventivna zaštita potrošača, Informiranje o zaštiti potrošača, Izobrazba potrošača, Usporedni testovi proizvoda, Savjetovališta za zaštitu potrošača).
U sklopu Projekta »Preventivna zaštita potrošača« (financijska sredstva Državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 300.000,00 kuna) omogućen je rad udrugama za zaštitu potrošača na način da su im sufinancirani troškovi za njihov rad.
Projektom »Informiranje o zaštiti potrošača« (financijska sredstva Državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 250.000,00 kuna) održan je čitav niz stručnih savjetovanja, seminara, okruglih stolova, skupova i radionica na teme: Financijske usluge i bankarstvo u sustavu zaštite potrošača; Načini rješavanja potrošačkih sporova; Javne usluge; Oglašavanje, reklamiranje i deklariranje; Uloga lokalne samouprave u sustavu zaštite potrošača.
Navedene edukacije, namijenjene potrošačima i trgovcima, provodili su predstavnici udruga za zaštitu potrošača u suradnji s djelatnicima Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Hrvatske obrtničke komore, Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske udruge poslodavaca kao i stručnjacima za pojedina područja zaštite potrošača.
U sklopu Projekta »Usporedni testovi proizvoda« (financijska sredstva Državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od200.000,00 kuna) Udruge za zaštitu potrošača usporedno su određene prehrambene proizvode u ovlaštenim laboratorijima radi bolje informiranosti potrošača o kakvoći i zdravstvenoj ispravnosti pojedinih prehrambenih proizvoda na tržištu. U sklopu ovog projekta vršeno je usporedno testiranje mliječne čokolade, maslinovog ulja, polutvrdog sira, osvježavajućih bezalkoholnih pića (od voćnog soka), mesnih prerađevina i jogurta i margarina. Udruge za zaštitu potrošača dobijene rezultate objavljuju u brošurama koje se besplatno dijele potrošačima.
Projektom »Osnivanje savjetovališta za zaštitu potrošača u Zagrebu, Osijeku i Splitu za 2005. godinu« i Projekta »Osnivanje savjetovališta za područje Istarske, Primorsko-goranske i Ličko--senjske županije u 2006. godini« u Republici Hrvatskoj u 2005. i 2006. godini osnovana su četiri savjetovališta za zaštitu potrošača u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Puli radi pružanja organizirane pomoći potrošačima. Temeljna zadaća savjetovališta je obavljanje poslova savjetovanja potrošača, i to izravno, zaprimanjem pisanih, usmenih, telefonskih, telefaksiranih te elektroničkom poštom poslanih pritužbi građana, kako bi potrošači dobili tražene savjete i odgovore. Savjetovalište vodi evidenciju o broju i vrsti zatraženih upita te o tome redovno izvještava Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva i nadležna inspekcijska tijela, radi poduzimanja potrebnih mjera u svrhu zaštite potrošača.
Financijska sredstva za rad savjetovališta isključivo su osigurana u Državnom proračunu Republike Hrvatske na poziciji Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva. Tako je za financiranje četiri Savjetovališta u 2006. godini izdvojeno 1,244.000,00 kuna
Osnovana savjetovališta za zaštitu potrošača predstavljaju tzv. kombinirani tip savjetovališta u kojima potrošači dobivaju savjete i pomoć iz različitih interesnih područja.
U razdoblju od siječnja do kraja prosinca 2006. godine, u sva četiri savjetovališta zaprimljeno je od potrošača ukupno 11.862 upita putem telefona, pošte ili izravnim dolaskom u savjetovalište.
Od toga je u Savjetovalištu u ZAGREBU do kraja 2006. godine odgovoreno na ukupno 7.120 pritužbi i upita potrošača i to telefonom, faksom, elektroničkom poštom, poštom i izravnim dolaskom u Savjetovalište ili upita novinara. Od toga, na trgovinu otpada 1.790 savjeta, telekomunikacijske usluge 973, opskrba energijom 633, financijske usluge 548, zdravstvene usluge 75, komunalne usluge 530, obrtničke usluge 84, HRT pristojba 85, turističke usluge 27, broj izravnih dolazaka u Savjetovalište 706, poštanske usluge 152, upiti novinara 170, ostalo 1541, faks informacije i savjeti 643. U 2006. godini također je dano 378 on-line savjeta. Savjetovalište u Zagrebu odgovaralo je i na upite potrošača koji su izvan područja za koje je Savjetovalište osnovano.
U Savjetovalištu u SPLITU je tijekom 2006. godine zaprimljeno putem telefona ukupno 2.458 pritužbi potrošača koje su se odnosile na: javne usluge 811; trgovinu 157 i ostale djelatnosti 1490. Poštom je bilo zaprimljeno 29 pritužbi potrošača, vezano za javne usluge i trgovinu. Izravnim dolaskom u savjetovalište bilo je zaprimljeno ukupno 493 pritužbe, vezano za javne usluge 427 i trgovinu 66. Ujedno, zaprimljenih pritužbi potrošača putem elektronske pošte bilo je ukupno 41, od toga javne usluge 27 i djelatnost trgovine 14. Savjetovalište je zaprimilo putem faksa 49 pritužbi potrošača, vezano uz korištenje javnih usluga 36 i usluga u trgovini 13.
U Savjetovalištu u OSIJEKU do kraja 2006. godine potrošačima je pruženo ukupno 1.473 savjeta. Broj pritužbi izravnim dolascima u Savjetovalište bilo je 234; upućenih faxom 21, putem elektronske pošte 17 i telefonskim putem 1201.
Što se tiče pritužbi koje se odnose na javne usluge pruženo je 550 savjeta; trgovinu 704; financije 38, a 181 savjet odnosio se na ostala područja.
U Savjetovalištu u PULI koje je osnovano tek u mjesecu rujnu 2006. godine, podaci vezani za pružene savjete odnose na razdoblje rujan – prosinac 2006. godine. U tom razdoblju savjete je potražilo ukupno 823 potrošača i to vezano za javne usluge 193; trgovinu 416, a 202 savjeta odnosila su se na ostalo područje.
Upiti i pritužbe potrošača koji su tijekom tog razdoblja bili zaprimljeni poštom, a bilo ih je 110, odnosili su se na: javne usluge 19, trgovinu 56 i ostalo 35. Upiti i pritužbe koji su zaprimljeni izravnim dolaskom u Savjetovalište bilo je 149, vezano za javne usluge 37, trgovinu 67 i ostalo 45. Telefonom je zaprimljeno 429 upita, vezano za javne usluge 107, trgovinu 224 i ostalo 98. Faksom je Savjetovalištu upućeno 44 upita, a elektroničkom poštom 7, uglavnom vezano uz korištenje javnih usluga i obavljanja trgovačke djelatnosti.
Izneseni podaci upućuju da su potrošači u Republici Hrvatskoj prepoznali značaj i prednosti savjetovališta i udruga za zaštitu potrošača kao mjesta kroz koja djelotvornije ostvaruju svoja temeljna potrošačka prava.
Za aktivnosti i projekte namijenjene Udrugama za zaštitu potrošača predviđenih Nacionalnim programom, u 2006. godini utrošena su financijska sredstva iz Državnog proračuna Republike Hrvatske u iznosu od 1.994.000,00 kuna.
FINANCIJSKA SREDSTVA IZ DRŽAVNOG PRORAČUNA RH RASPODIJELJENA PO PROJEKTIMA UDRUGAMA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA
2005. GODINA
Red.
brojNAZIV PROJEKTAIznos
u kunama
1.»Preventivna zaštita potrošača« za 2005. godinu100.000,00
2.»Informiranje o zaštiti potrošača« za 2005. godinu200.000,00
3.»Izobrazba potrošača« za 2005. godinu240.000,00
4.»Osnivanje savjetovališta u Zagrebu, Osijeku i Splitu za 2005. godinu«933.000,00
 Ukupno za 2005. godinu:1.473.000,00
   
2006. GODINA
Red. brojNAZIV PROJEKTAIznos
u kunama
1.»Preventivna zaštita potrošača« za 2006. godinu300.000,00
2.»Informiranje o zaštiti potrošača« za 2006. godinu250.000,00
3.»Usporedni testovi proizvoda«200.000,00
4.Osnivanje savjetovališta za zaštitu potrošača za područje Istarske, Primorsko-goranske i Ličko-
-senjske županije u 2006. godini311.000,00
5.Savjetovališta za zaštitu potrošača u Zagrebu, Osijeku i Splitu za 2006. godinu933.000,00
 Ukupno za 2006. godinu:1.994.000,00

Sve ove aktivnosti za promicanje prava potrošača, za koje su izdvojena navedena proračunska sredstva, provodile su se u cilju da se u Republici Hrvatskoj uspostavi primjeren sustav zaštite potrošača, te da se isti približi standardima zemalja članica Europske unije.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa ostvarilo je niz aktivnosti u cilju podizanja znanja o zaštiti potrošača edukacijom i informiranjem. Sve odgojno obrazovne ustanove upoznale su učenike s Nacionalnim programom zaštite potrošača za razdoblje 2005. – 2006. Upućene su odgojno-obrazovnim ustanovama smjernice za makro i mikroplaniranje rada kroz okvirne planove i programe nastavnih predmeta čiji sadržaj omogućava ugradnju elemenata obrazovanja zaštite potrošača od normativnih do zdravstvenih komponenata.
Na satovima razrednog odjela ili organiziranjem radionica obilježen je 15. ožujka »Dan potrošača«.
Udruge za zaštitu potrošača povremeno su realizirale tematska predavanja i radionice sa učenicima osnovnih i srednjih škola u cilju educiranja iz područja zaštite potrošača.
Hrvatski mediji su uvelike doprinijeli informiranju i educiranju javnosti o problematici zaštite potrošača. Hrvatska Radio Televizija u okviru svojih javnih zadaća pratila je problematiku zaštite potrošača u programima Radija i Televizije. Informativni program HR-a kroz svoje dnevne emisije prati problematiku potrošača, a posebnu pozornost daje u emisijama Građanski glas i Večernji program. U obrazovnom i dječjem programu ova se problematika na specifičan način prati u emisijama »Otvorena srijeda« i »Vodič za moderna vremena«.
O problematici zaštite potrošača redovito se izvještava u informativnim emisijama, te u tematskim emisijama. U suradnji s udrugama za zaštitu potrošača povremeno se organiziraju i posebne emisije.
Informativni program HTV-a kroz svoje dnevne emisije prati problematiku potrošača, a posebnu pozornost daje emisiji »Potrošački kod« koji se emitira svakog utorka na 1. programu u 16,00 sati.
Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva kontinuirano obavješćuje potrošače o ekološkom aspektu proizvoda i usluga putem svojih internet stranica, te promiče i podiže svijesti o održivoj potrošnji i proizvodnji te promjeni potrošačkih navika na državnoj i regionalnoj razini, o zaštiti okoliša te promiče ekološku kulturu kod potrošača.
Pojačana je provedba nadzora nad tržištem, a posebno u tvrtkama koje obavljaju javne usluge (distributeri el. energije, pitke vode, telekomunikacijskih usluga i sl.). Utvrđeno je 14 povreda propisa koji se odnose na zaštitu potrošača u području javnih usluga te su sukladno Zakonu o Državnom inspektoratu (»Narodne novine«, br. 76/99., 96/03., 151/03., 160/04., 174/04., 33/05., 48/05., 129/05., 140/05. i 138/06.) izrečene odgovarajuće upravne mjere.
Tijekom 2006. godine Državni inspektorat je nastavio pravovremeno informirati potrošače o svim pitanjima iz svojeg djelokruga nadležnosti putem sredstava javnog informiranja i na druge načine kako bi se doprinijelo da se pravo potrošača na potpuno informiranje u svezi sa zaštitom svojih prava ostvari u potpunosti.
Što se tiče pojačanog inspekcijskog nadzora nad tržištem, a koji se odnosi na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, zatim na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu ljudi osim Državnog inspektorata, nadzor obavljaju i druga tijela državne uprave po određenim pitanjima sukladno svojim ovlastima određenim posebnim zakonima, kao što su Ministarstvo zdravstva – Sanitarna inspekcija u pogledu zdravstveno-higijenske ispravnosti proizvoda, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva – Veterinarska inspekcija u pogledu zdravstveno-higijenske ispravnosti proizvoda životinjskog podrijetla i dr.
Ostala tijela državne uprave, u okviru njihove nadležnosti, a vezano uz zaštitu potrošača, tijekom 2006. godine intenzivno su radila na usklađivanju nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije te na jačanju institucionalnih i administrativnih kapaciteta što je vrlo bitno za daljnje unapređenje zaštite potrošača.
Na području javnih usluga Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva i Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva tijekom 2006. g. obavljali su mnoge aktivnosti u cilju usklađivanja zakonodavstva sa zakonodavstvom EU. Tako je u 2006.g. učinjen korak dalje u reformi energetskog sustava usvajanjem novog Zakona o tržištu nafte i naftnih derivata, Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom i Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom. Svi navedeni propisi pripremljeni su u suradnji s udrugama za zaštitu potrošača koje su dale značajan doprinos u definiranju spornih dijelova.
Hrvatska energetska regulatorna agencija je u 2006. godini, uz obvezu zaštite kupaca energije i energetskih subjekata, provodila aktivnosti vezane za uspostavu i provođenje sustava regulacije energetskih djelatnosti, a posebno onih koje se obavljaju kao javne usluge, putem savjetodavnih tijela u kojima sudjeluju i predstavnici udruga potrošača te primjenjivala mjere za zaštitu osnovnih prava potrošača sukladno posebnim zakonima.
Savjet za zaštitu potrošača pri Agenciji donosio je preporuke i mišljenja o mjerama za zaštitu potrošača u provođenju sustava regulacije energetskih djelatnosti, pratio problematiku zaštite potrošača kroz važeće propise i njihovo donošenje te se očitovao o zakonskim i podzakonskim propisima i drugima aktima.
U 2006. godini započelo je s radom Vijeće korisnika telekomunikacijskih usluga koje je održalo deset sjednica na kojima je pokrenut postupak izvansudskog rješavanja sporova. Tijekom 2006. godine poboljšana je javna dostupnost informacija i pojačana su prava korisnika javnih TK usluga.
Na području zdravstvenih usluga u 2006. godini je osigurana učinkovitija zaštita prava pacijenata. Zakonom o zaštiti prava pacijenata (»Narodne novine«, br. 169/04.) propisano je i osnivanje Povjerenstva za zaštitu i promicanje prava pacijenata te je isto i osnovano.
Na području zdravstvene ispravnosti i kvalitete hrane tijekom 2006. godine nastavilo se s donošenjem propisa temeljem Zakona o hrani (»Narodne novine«, br. 117/03., 130/03., 48/04., 85/06.) s ciljem daljnjeg usklađivanja s relevantnim propisima Europske unije.
Isto tako u NPPEU za 2007. uvrštena je izrada novog Zakona o hrani, također s ciljem daljnjeg usklađivanja sa glavnom Uredbom 178/2002, ali i iz razloga određivanja jednog tijela nadležnog za sigurnost hrane radi učinkovite provedbe »higijenskog paketa uredbi EU«, usklađivanje s uredbama o genetski modificiranoj hrani i hrani za životinje i usklađivanje s novim uredbama EU koje reguliraju »politiku kvalitete«. Također, nastavljeno je s institucijalnim jačanjem Hrvatske agencije za hranu i osposobljavanjem djelatnika i tijela Agenciju u cilju upostave osnovne zadaće Agencije – procjene rizika povezanih s hranom i hranom za životinje.
Na području sigurnosti proizvoda Državni zavod za mjeriteljstvo je tijekom 2006. godine donio niz pravilnika iz područja mjeriteljstva i homologacije vozila kojima je svrha zaštita potrošača.
Donesena je Uredba o sustavu razmjene obavijesti u pogledu proizvoda koji predstavljaju rizik za zdravlje i sigurnost potrošača (»Narodne novine«, br. 138/06.).
U 2006. godini Hrvatski zavod za norme objavio je publikaciju »Vaš glas je važan«, te je pripremljeno više prijevoda međunarodnih i europskih dokumenata s temama koje su važne za zaštitu potrošača.
Na području financijskih usluga i bankarstva tijekom 2006. godine Ministarstvo financija izradilo niz propisa koji dijelom uređuju i područje zaštite potrošača kojima se primjerenije regulira leasing industrija na financijskom tržištu Republike Hrvatske, detaljnije uređuje financijsko tržište, vrši daljnje usklađivanje s pravnom stečevinom Europske unije u pogledu sprječavanja nezakonite kupoprodaje dionica, manipuliranje tržištem i druge zlouporabe tržišta, povećava transparentnost trgovanja vrijednosnim papirima kojima se trguje na uređenom tržištu, te omogućuje daljnji razvoj tržišta kapitala u Republici Hrvatskoj, povećanje njegove likvidnosti, veću transparentnost trgovanja, veću sigurnost ulaganja, unaprjeđenje cjelokupnog procesa trgovanja na burzama te liberalizacija kapitalnih transakcija i gotovinskih plaćanja
Prema Zakonu o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga (»Narodne novine«, br. 140/05.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., jedno od načela djelatnosti Agencije je i izvješćivanje potrošača što uključuje i razvijanje svijesti o koristima i rizicima koji su povezani s različitim vrstama ulaganja i financijskih poslova.
S ciljem zaštite korisnika financijskih usluga HANFA je donijela i Pravilnik o promidžbi investicijskih fondova s javnom ponudom (»Narodne novine«, br. 29/06.), te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o promidžbi investicijskih fondova s javnom ponudom (»Narodne novine«, br. 109/06.), kao i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o marketingu mirovinskih fondova.
Vijeće za zaštitu potrošača
Vijeće za zaštitu potrošača, kao jedan od nositelja zaštite potrošača, osnovano je i imenovano Odlukom Vlade Republike Hrvatske (»Narodnim novinama«, br. 68/04. i br. 154/04.). Vijeće za zaštitu potrošača, kao savjetodavno tijelo ministru gospodarstva, rada i poduzetništva, nadležnom za poslove zaštite potrošača, jedan je od važnih nositelja zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj. Vijeće osniva i članove Vijeća imenuje Vlada Republike Hrvatske. Vijeće ima 27 članova i čine ga predstavnici nadležnih tijela državne uprave, Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske obrtničke komore, Hrvatske udruge poslodavaca, neovisni stručnjaci s područja zaštite potrošača, a jednu trećinu članova Vijeća čine predstavnici udruga za zaštitu potrošača. Sjednicama Vijeća za zaštitu potrošača predsjeda ministar gospodarstva, rada i poduzetništva ili osoba koju on ovlasti.
Vijeće za zaštitu potrošača do sada je održalo četrnaest sjednica na kojima su raspravljali o temama od važnosti za zaštitu interesa potrošača. Ujedno je Vijeće, kroz suradnju s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva, sudjelovalo u izradi postojećeg i novog Zakona o zaštiti potrošača, Nacionalnog programa zaštite potrošača za razdoblje 2005. – 2006.; Godišnjeg izvješća o ostvarivanju »Nacionalnog programa zaštite potrošača za razdoblje 2005. – 2006.« u 2005. kao i u 2006. godini, Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu, provedbi Projekata »Informiranje o zaštiti potrošača« i »Preventivna zaštita potrošača«, »Izobrazba potrošača«, »Usporedni testovi proizvoda«, Savjetovališta za zaštitu potrošača, kao i u izradi Nacionalnog programa zaštite potrošača za razdoblje 2007. – 2008. godina.
Nadzor nad tržištem
Provedba nadzora nad tržištem uređena je Zakonom o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija (»Narodne novine«, br. 199/03., 30/04., 136/04. i 22/05.) i Zakona o Državnom inspektoratu (»Narodne novine«, br. 76/99., 96/03., 151/03., 160/04., 174/04., 33/05., 48/05., 129/05., 140/05. i 138/06.) i drugim posebnim propisima. Najveći djelokrug poslova u provedbi nadzora nad tržištem dodijeljen je inspektorima Državnog inspektorata.
U skladu s člankom 22. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija, Državni inspektorat obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na: nadzor nad obavljanjem poslova u prometu robom; nadzor nad primjenom propisa o radu i zaštiti na radu; elektroenergetici, rudarstvu, istraživanju i iskorištavanju mineralnih sirovina, posudama pod tlakom; te obavljanjem ugostiteljske i turističke djelatnosti te druge poslove koji su mu stavljeni u nadležnost posebnim zakonom.
Kao nezavisna državna upravna organizacija, Državni inspektorat je odgovoran za nadzor nad ocjenjenom sukladnosti proizvoda kao i za opću sigurnost proizvoda stavljenih na tržište osim hrane i hrane za životinje, gdje je nadležan za deklaracije.
Nadležni inspektori imaju ovlasti poduzimati mjere koje proizlaze iz posebnih zakona i dodatno su ovlašteni poduzimati mjere u skladu s odredbama Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti (»Narodne novine«, br. 158/03.). Također, Zakon o općoj sigurnosti proizvoda (»Narodne novine«, br. 158/03.) dodatno određuje ovlasti inspektora za nadzor nad tržištem.
Sukladno članku 105. Zakona o zaštiti potrošača ovlašteni inspektori Državnog inspektorata, kao i drugi ovlašteni inspektori, vrše nadzor nad provođenjem ovoga zakona u skladu s ovlastima utvrđenim zakonom.
Inspekcijski nadzor nad tržištem koji se odnosi na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, zatim na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu ljudi osim Državnog inspektorata obavljaju i druga tijela državne uprave po određenim pitanjima sukladno svojim ovlastima određenim posebnim zakonima, kao što su Ministarstvo zdravstva – Sanitarna inspekcija u pogledu zdravstveno-higijenske ispravnosti proizvoda, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva – Veterinarska inspekcija u pogledu zdravstveno-higijenske ispravnosti proizvoda životinjskog podrijetla i dr..
Državni inspektorat je neovisna državna upravna organizacija sa središnjicom u Zagrebu, 5 područnih jedinica (Rijeka, Split, Osijek; Varaždin, i Zagreb) i 38 ispostava i svojim djelovanjem pokriva čitav teritorij RH.
Unutar Državnog inspektorata djeluje ukupno 476 gospodarskih inspektora.
Odjel zaštite potrošača u središnjici Državnog inspektorata, pruža potporu gospodarskim inspektorima u njihovom obavljanju inspekcijskih poslova u područnim jedinicama i ispostavama Državnog inspektorata. Važno je napomenuti da se u svim područnim jedinicama i ispostavama, među ostalim, inspektori obavljaju inspekcijske poslove vezane na zaštitu potrošača kao dio njihovog svakodnevnog posla.
U sklopu Projekta CARDS 2002 »Jačanje kapaciteta u području zaštite potrošača«, koji je imao za cilj jačanje institucionalnog okvira za razvijanje i provedbu politike zaštite potrošača, Državni inspektorat je dobio tehničku pomoć za uspostavu Centralnog informacijskog sustava.
Državni inspektorat očekuje nastavak tehničke pomoći kroz različite projekte Europske unije, a kako bi ojačao tehničku i stručnu osposobljenost inspektora koja je nužna radi učinkovitijeg nadzora tržišta.
S tim u vezi, Državni inspektorat će dobiti tehničku pomoć kroz twinning u projektu PHARE 2005 »Nadzor nad tržištem u području tehničkog zakonodavstva« u svrhu jačanja administrativnih kapaciteta Državnog inspektorata, daljnjeg razvoja nadzora nad tržištem u skladu s dobrom praksom Europske unije, te suradnje s drugim tijelima za nadzor nad tržištem.
Daljnje jačanje kapaciteta planira se ostvariti putem Projekta CARDS 2004 »Daljnje jačanje kapaciteta u području zaštite potrošača«.
U procesu pridruživanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, sankcioniranje povreda dobrih poslovnih običaja postaje još važnije i zbog posebnih pravila Europske unije o zaštiti potrošača zbog lošeg poslovnog ponašanja dijela trgovaca i povreda dobrih poslovnih običaja, što naglašava značaj i potrebu sustavne edukacije trgovaca, posebice njihova upoznavanja s propisima u cilju smanjenja broja povreda prava potrošača i dobrih poslovnih običaja.
Za sankcioniranje povreda dobrih poslovnih običaja, pri Hrvatskoj gospodarskoj komori djeluje Sud časti kao nadležni sud za utvrđivanje povreda koje su počinile članice Komore te Sud časti izriče propisanu mjeru prema počiniteljima.
Organizacija i rad Suda časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (u daljenjem tekstu HGK) propisan je Pravilnikom o radu Suda časti pri HGK (»Narodne novine«, br. 66/06. i 114/06.) te ostalim općim aktima HGK.
Cilj je Suda časti pri HGK da, u što kraćem roku riješi nastali spor između suprotstavljenih stranaka na miran način, uz mogućnost materijalne nadoknade prijavitelja. Postupak pred Sudom časti pri HGK-u je besplatan, osim troškova vještačenja. Sud časti, pored toga, djeluje i sa svrhom da se članicama koje su počinile povredu, a što Sud utvrđuje ako stranke ne postignu mirno rješenje spora, kroz izricanje mjera društvene stege, ukaže na nedopuštena ponašanja prema potrošačima, članicama HGK ili drugim poslovnim partnerima. Kroz objavu presuda (osim mjere »opomena«), na Skupštini HGK ili pak u tisku i na web-stranici HGK, o ponašanjima koja nisu u skladu s pravilima morala i običajima informira se javnost, trgovačka društva i potrošači koji nisu stranke u postupku, a čime se pridonosi njihovoj edukaciji, te prevenciji, kako se takve povrede ne bi više činile.
Tako je tijekom 2006. godine, a što se tiče potrošačkih sporova, u HGK zaprimljena 151 prijava potrošača od kojih je 117 riješeno, te 43 žalbe potrošača na prvostupanjsku presudu od čega je 35 riješeno.
U okviru Hrvatske gospodarske komore djeluje i Centar za mirenje koji mirenjem rješava nastale sporove između trgovaca i potrošača.
Pri Hrvatskoj obrtničkoj komori (u daljnjem tekstu HOK) od lipnja 2000. godine djeluje Sud časti kao nezavisno tijelo, osnovano temeljem odredbi Zakona o obrtu (»Narodne novine«, br. 77/93., 90/96., 102/98., 64/01., 71/01. i 49/03. – pročišćen tekst) koji odlučuje, između ostalog, i o povredama dobrih poslovnih običaja u obavljanju obrta, a također je osnovan i Centar za mirenje koji mirenjem rješava sporove između trgovaca i potrošača.
Da bi građanin, obrtnik ili trgovačko društvo mogli podnijeti prijavu Sudu časti potrebno je udovoljiti uvjetima propisanim Pravilnikom o sudu časti HOK-a (»Narodne novine«, br. 62/02. i 179/04.).Naime, osnovni je uvjet da je osoba protiv koje se želi podnijeti prijava član HOK-a, kao i da od saznanja za povredu i prekršitelja nije proteklo više od tri mjeseca (tzv. subjektivni zastarni rok), kao niti šest mjeseci od dana kada je povreda učinjena (tzv. objektivni zastarni rok).
Važno je naglasiti da Sud časti ne zamjenjuje redovni sud, jer ne donosi akte koji obvezuju osobu koja je proglašena odgovornom za kršenje poslovnih običaja.
U ovom trenutku ne postoji potpuno neovisno izvansudsko tijelo za rješavanje potrošačkih sporova. Sukladno preporukama Europske unije, jedan od ciljeva Projekta CARDS 2002 bilo je ustrojavanje izvansudskog tijela koje bi potrošačima omogućilo brže i jeftinije rješavanje nastalih sporova, te na taj način rasteretilo redovne sudove.
Sudovi časti Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske obrtničke komore

a) Sud časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori
Iako su pri komorama koje su djelovale na području Kraljevine Jugoslavije djelovali obrtnički sudovi koji su sudili i radi povreda dobrih poslovnih običaja, Sud časti čija je uloga bila samo odlučivanje o povredama dobrih poslovnih običaja, nastaje nakon drugog svjetskog rata, odnosno 1952. godine pri Zanatskoj, Trgovinskoj i Ugostiteljskoj komori. Potreba za osnivanjem sudova časti pri komorama nakon 2. svjetskog rada vjerojatno je nastala zbog potrebe da se utječe na poslovni moral članova komora te da se iskristaliziraju dobri poslovni običaji kojih bi se trebali pridržavati svi gospodarstvenici. Nakon što su se 1962. godine te trio komore ujedinile u Privrednu komoru Zagreb, u prvoj Odluci o privremenoj organizaciji Privredne komore Grada Zagreba i komorskih službi, od 1. listopada 1962. godine, odredbama od 24. do 26., propisana je organizacija i djelovanje Suda časti koji je odlučivao o povredama dobrih poslovnih običaja svojih članova.
Sud časti imao je važnu ulogu u radu Komore te je, s obzirom na veličinu i privrednu moć Privredne komore Grada Zagreba (čiji su članovi osim tada njih privrednih organizacija bili i obrtnici), ovaj Sud imao mnogo sporova koji su rješavali povrede dobrih poslovnih običaja članica.
Od 1989. godine Sud časti djeluje pri Privrednoj komori Hrvatske, a nakon što je 1991. godine Hrvatska stekla neovisnost, Sud nastavlja sa svojim radom kao Sud časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (u daljnjem tekstu: Sud).
Sjedište Suda je u Zagrebu, Dalmatinska 10.
Nadležnost Suda časti, njegov ustroj i sastav, tijek postupka pred Sudom uređeni su Pravilnikom o Sudu časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (»Narodne novine«, br. 66/06. i 114/06.).
Sud sudi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona, podzakonskih akata, općih akata Komore, osnovnih načela obveznih odnosa, a posebno načela savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima i sukladno moralu društva.
U svom radu Sud je nezavisan i samostalan u odlučivanju.
Nadležnost Suda
Sud odlučuje o povredama pravila morala (dobrih poslovnih običaja) u obavljanju gospodarskih djelatnosti i prometa roba i usluga na području Komore, o neizvršavanju obveza članica Komore, kao i zbog povrede Statuta i drugih općih akata Komore, bilo da to članice učine u međusobnom poslovanju ili prema trećim osobama.
Sud ne obavlja poslove pravne pomoći.
Povredom pravila morala naročito se smatra:
– prodaja proizvoda ili pružanja usluga loše kvalitete pod vidom dobre kvalitete,
– svjesno preuzimanje obveza bez namjere da ih se ispuni,
– namjerno zaključivanje nejasnih ili nepotpunih ugovora u prometu roba ili usluga,
– neistinita reklama na štetu drugih trgovačkih društava ili potrošača,
– svjesno postupanje kojim se drugima može prouzročiti šteta,
– prekoračenje dopuštene samopomoći u svrhu pribavljanja ili zaštite prava,
– povrede odredbi strukovnih kodeksa u pogledu članica na koje se kodeks primjenjuje,
– drugi slučajevi za koje Sud ocijeni da predstavljaju povredu pravila morala.
Sud djeluje s ciljem:
– promicanja i jačanja savjesnosti i poštenja te pravila morala
– prevencije, edukacije i etičkog razvitka članica – ukazivanjem na ponašanja koja nisu dopuštena
– zaštite članica i potrošača
– unapređivanja gospodarstva.
Postupajući po prijavi koju protiv članica HGK mogu podnijeti domaće i strane fizičke, odnosno pravne osobe, Sud provodi prethodni postupak mirenja, a u kojem postupku se nastoji predmetni spor riješiti mirnim putem, odnosno nagodbom stranaka, pa je to stadij postupka u kojem prijavitelj može, ukoliko se nagodba postigne, ostvariti svoj imovinsko-pravni zahtjev. Nagodbe zaključene pri Sudu časti su temeljem Ovršnog zakona (»Narodne novine«, br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05.) ovršne isprave. Takvim svojim djelovanjem Sud može pripomoći u rasterećenju redovnih i specijaliziranih Sudova, odnosno bržem rješavanju sporova.
Ukoliko stranke ne postignu mirno rješenje spora, postupak se nastavlja pred prvostupanjskim vijećem koje, u slučaju utvrđivanja odgovornosti članica HGK izriče mjere društvene stege, a u svrhu ukazivanja na nedopuštena ponašanja članica prema potrošačima, članicama HGK ili drugim pravnim osobama. Kroz objavu presuda na Skupštini HGK ili pak u tisku i na web-stranici HGK o ponašanjima koja su protivna pravilima morala i dobrim običajima informira se javnost, trgovačka društva i potrošači koji nisu stranke u postupku, a čime se pridonosi njihovoj edukaciji te prevenciji, kako se takve povrede ne bi više činile.
Za pokretanje postupka pred Sudom časti ne naplaćuje se pristojba.
Od 1989. godine pa do danas Sud časti je riješio preko 1600 prijava. S tim u svezi valja napomenuti da kroz jačanje politike zaštite potrošača i usklađivanje nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU sve je veći broj prijava koje protiv članica HGK podnose upravo potrošači.
Na listu sudaca za prvostupanjska i drugostupanjska vijeća Suda mogu biti imenovani radnici članica Komora koji za to imaju stručnu i radnu sposobnost, suci redovnih i specijaliziranih sudova, sveučilišni profesori, znanstveni radnici te drugi istaknuti stručnjaci.
Na sjednici Upravnog odbora održanoj 14. prosinca 2005. godine donesena je Odluka o izboru sudaca Suda časti pri HGK te Odluka o imenovanju predsjednika i zamjenika predsjednika Suda časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, a koje odluke su objavljene u »Narodnim novinama«, br. 150/05.).
Sud časti vodi registar pravomoćno izrečenih mjera. Na zahtjev koje od članica Hrvatske gospodarske komore, Sud može izdati uvjerenje o neizricanju mjere, a u svrhu dokazivanja dobrog ugleda članice. Za izdavanje uvjerenja ne naplaćuje se pristojba.
U svom daljnjem radu Sud časti će nastojati svojim autoritetom i predviđenim mjerama društvene stege usmjeravati stranke ka mirnom rješenju spora, odnosno educirati i upozoravati članice HGK na potrebu primjernog ponašanja prema potrošačima i poslovnim partnerima. Jednako tako, nastojat će svoj rad i djelovanje prilagoditi svim promjenama koje će vrijeme i razvoj tržišta donijeti.
b) Sud časti Hrvatske obrtničke komore
Hrvatska obrtnička komora kao samostalna organizacija obrtnika počela je djelovati od 1994. g. (kada je održana obnoviteljska skupština) iako je povijest ovog suda zajednička povijesti Suda časti pri HGK s obzirom da su nekad djelovale komore koje su okupljale uz druge gospodarske subjekte i obrtnike (npr. Zanatska, Trgovinska, Ugostiteljska) te je postojao zajednički tzv. Obranički sud. U novijoj povijesti je od 1989. g. do 2001. g. Sud časti pri HGK bio nadležan i za vođenje postupaka protiv obrtnika koji su tada bili organizirani u okviru te komore (do 1991. g. Privredna komora Hrvatske) tako da se broj predmeta koji se odnose na statistiku tog suda do 2001. g. gotovo u polovini odnosi na obrtnike. Od 2001. g. Sud časti HOK-a postoji kao nezavisna samostalna institucija i od tada do danas sud je radio na više od 800 predmeta u kojima je veći dio postupaka završio sklapanjem nagodbe među strankama.
Unatoč postojanju i djelovanju sudova časti pri komorama broj zaprimljenih prijava nije bio značajan između ostalog najviše zbog neizgrađene svijesti potrošača o njihovim pravima.
Nadležnost i struktura suda
Sud časti HOK-a je nezavisno tijelo Komore osnovano temeljem Zakona o obrtu i Statuta HOK-a, u skladu s člankom 2. Pravilnika o Sudu časti HOK-a (»Narodne novine«, br. 11/07.). Nezavisnost od tijela komore ogleda se u tome što ni jedno tijelo Komore Zakonom o obrtu ili Statutom Komore kao najvišim aktom, nije nadređeno tijelima Suda.
Zakonom o obrtu predviđeno je da Sud časti HOK-a sudi članicama Komore između ostalog i zbog povreda dobrih poslovnih običaja u obavljanju obrta. Pravilnikom se primjerice navode slučajevi što se sve smatra povredama trgovačkih i poslovnih običaja (sada ne više »dobrih poslovnih običaja« zbog usklađenja sa Zakonom o obveznim odnosima iz kojeg je pojam dobri poslovni običaji zamijenjen pojmovima »trgovački običaji i običaji«) u obavljanju obrta. Pa tako:
Čl. 10. Pravilnika dana je opća definicija i primjeri posebnih slučajeva povreda trgovačkih i poslovnih običaja u obavljanju obrta. Pa tako:
(1) Povredom trgovačkih i poslovnih običaja smatra se svako ponašanje kojim obrtnik, radnjom ili propustom, postupa suprotno onim pravilima struke koja vrijede za obavljanje njegove registrirane djelatnosti bez obzira obavlja li proizvodnu, uslužnu (konzultantske i servisne usluge ili usluge u trgovini: agencijske, komisijske, zastupničke i slično) ili trgovinsku djelatnost.
(2) Povredama trgovačkih i poslovnih običaja u obavljanju obrta smatraju se naročito:
1. postupak, djelo ili izjava usmjereni na rušenje ugleda drugih obrtnika ili ugleda trgovačkih društava (npr. ocrnjivanje natjecatelja),
2. neispunjavanje preuzetih ili ugovorenih obveza,
3. prodaja proizvoda ili pružanje usluga loše kvalitete pod vidom dobre kvalitete,
4. reklama na štetu drugih obrtnika, trgovačkih društava ili potrošača,
5. prodaja tuđih proizvoda kao vlastitih,
6. neispravan način naplate za izvršenu uslugu (više od istaknute cijene, neizdavanje računa i sl.),
7. odbijanje izvršenja usluge,
8. nepoštivanje pravila struke
Skreće se pozornost da su gornje povrede navedene primjerice, a ne taksativno.
Sud časti čine: predsjednik Suda (sudac Visokog trgovačkog suda RH), predsjedništvo suda (predsjednik, dva zamjenika – obrtnici i tajnik suda – pravnik s položenim pravosudnim ispitom) te 70 sudaca na listi za prvostupanjska vijeća, 20 sudaca na listi za drugostupanjska vijeća i tajnik suda. Imenovanje provodi Upravni odbor Komore na vrijeme od 4 godine s tim da iste osobe mogu biti ponovo birane.
Suce na listu za prvostupanjskih vijeća predlagale su sve područne obrtničke komore (osnovane u svakoj županiji) na način da su predložena dva obrtnika i jedan pravnik uz preporuku da to bude sudac u mirovini ili sudac redovnog suda. Na takav način svaka područna obrtnička komora ima svoje prvostupanjsko viječe, dok u Zagrebu zbog većeg broja predmeta ima više sudaca koji su uključeni u rad prvostupanjskog vijeća (13).
Na listi za drugostupanjska vijeća nalaze se kako ugledni pravni stručnjaci (njih 13, među kojima i oni koji rade na izmjenama Zakona o zaštiti potrošača) tako i ugledni i časni obrtnici (7). Drugostupanjsko vijeće odlučuje povodom žalbi i sastoji se od predsjednika i četiri člana.
Novim Pravilnikom predviđeno je da članovi vijeća mogu biti i predstavnici udruga (znači i udruga za zaštitu potrošača).
Postupak i mjere suda
Prijava sudu se može podnijeti samo protiv uredno registriranog obrtnika i to u roku od 6 mjeseci od saznanja za povredu i učinioca (subjektivni zastarni rok) i u roku od godine dana od kada se povreda dogodila (objektivni zastarni rok).
Pored toga važno je istaknuti da je postupak pred sudom podijeljen u tri faze.
I. Prvo se provodi tzv. prethodni postupak mirenja koji provodi tajnik suda i kojem je glavni cilj pokušaj mirnog rješenja spora, sklapanjem nagodbe među strankama u sporu. U ovom postupku cilj je imati obje stranke zajedno prisutne na saslušanju gdje se primjenom medijacijskih vještina pokušava među njima sklopiti nagodba. Nagodba sklopljena pred sudovima časti (HGK i HOK-a) po zadnjim izmjenama i dopunama Ovršnog zakona u čl. 13 (»Narodne novine« 88/05) je ovršna isprava. Ovakvo osnaženje nagodbe sklopljene pred jednim alternativnim tijelom za rješavanje potrošačkih sporova zakonskom odredbom potvrđuje priznavanje uloge sudova časti u rješavanju potrošačkih sporova.
Do sada je praksa suda pokazala da je ovo i za potrošače najvažniji dio postupka kada se spor može riješiti brzo i efikasno. Postotak nagodbi je 40%. Česta je situacija da se na samom saslušanju daje i isplata u novcu, nakon čega se prijava povlači. S ciljem sklapanja nagodbe može se održati i više saslušanja, ovisno o iskazanom interesu i volji stranaka.
II. Ako u prethodnom postupku mirenja ne dođe do sklapanja nagodbe, ovisno o volji prijavitelja, znači potrošača, postupak se nastavlja pred prvostupanjskim vijećem.
Ovo vijeće tijekom postupka i dalje nastoji sklopiti nagodbu među strankama, a ako do nagodbe ne dođe, utvrđuje se odgovornost prijavljenog obrtnika za povredu običaja i pravila struke, kao i za sve povrede zakona, te se izriče jedna od mjera koje sudu stoje na raspolaganju.
Mjere koje sud za ove povrede može izreći su: opomena, javna opomena s objavom na skupštini Komore, javna opomena s objavom u tisku (u obrtničkim novinama koje se dostavljaju na adrese 115.000 obrtnika i na web-stranicu Komore)), zabrana obavljanja djelatnosti (ako obrtnik ima više prijavljenih djelatnosti) na vrijeme od 6 mjeseci do 2 godine ili kao najstroža mjera, prijedlog za oduzimanje obrtnice u trajanju od 6 mjeseci do 5 godina.
Ova najstroža mjera provodi se dostavom tijelu državne uprave nadležnom za otvaranje i zatvaranje obrta (odsjek za vođenje obrtnog registra ili služba za gospodarstvo), koje po ovom prijedlogu donosi rješenje o prestanku obrta po sili zakona na vrijeme određeno presudom.
Za obje navedene mjere važno je reći da za vrijeme njihovog trajanja koje je određeno presudom Suda časti HOK-a obrtnik ne može registrirati »zabranjenu djelatnost« odnosno ne može uopće registrirati bilo kakav obrt na vrijeme na koje mu je obrtnica oduzeta. Do sada je izrečeno više od 20 takvih mjera. Sud vodi evidenciju izrečenih mjera.
III. Na presudu prvostupanjskog vijeća moguće je uložiti žalbu drugostupanjskom vijeću koje presudu može potvrditi, preinačiti ili ukinuti i vratiti na ponovno raspravljanje prvostupanjskom vijeću.
Oba vijeća u svom postupanju primjenjuju pravila utvrđena Pravilnikom o Sudu časti HOK-a i na odgovarajući način Zakon o parničnom postupku.
Važno je reći da za pokretanje postupka pred sudom časti nije potrebno plaćati nikakve pristojbe, nije nužno imati odvjetnika, a jedini trošak koji može teretiti stranke je trošak vještačenja koje se mora provesti u slučaju kada se drugim dokaznim sredstvima ne može utvrditi osnovanost navoda iz prijave.
Sve gore navedeno govori upućuje da sud časti unatoč činjenici što je osnovan pri Komori provodi zaštitu potrošača. Naime kroz zaštitu potrošača štite se i razvijaju pravila pojedinih struka, razvija se poslovni moral kod trgovaca što doprinosi ukupnom razvoju gospodarstva i povećanju konkurentnosti, a što sve predstavlja i zadaću Komora.
Hrvatska obrtnička komora provodi zaštitu potrošača i radi zaštite digniteta svojih članova, obrtnika koji kvalitetno i savjesno obavljaju svoje poslove kao i radi zaštite svog ugleda kao krovne organizacije gospodarstvenika time što se kroz djelovanje svog suda časti ograđuje od postupanja pojedinih onih svojih članova koja su protivna zakonima, običajima, poslovnom moralu i pravilima struke, te ih sankcionira propisanim sankcijama.
Zaključak
Budući da se pravna zaštita potrošača u Europskoj uniji kontinuirano dopunjuje proširivanjem na nova područja, donošenje Zakona o zaštiti potrošača unaprijedit će postojeću zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj, a ujedno će se time stvoriti i povoljniji uvjeti za daljnje poboljšanje sustava aktivne zaštite potrošača.
Donošenjem novog Zakona o zaštiti potrošača bolje će biti uređena određena područja nego što je to slučaj kod sadašnjeg zakona. Uredit će se i ona područja koja sadašnjim zakonom nisu obuhvaćena, a za čime se ukazala potreba kroz primjenu Zakona u razdoblju od proteklih par godina. Isto tako, izvršit će se i dodatno usklađivanje s pravnom stečevinom Europske unije što će u konačnici razinu zaštite potrošača Republike Hrvatske uvelike približiti standardima zaštite potrošača koju potrošači imaju u zemljama članicama Europske unije.
Republika Hrvatska nastoji kroz bolju pravnu uređenost svih gospodarskih područja, uključujući i područje zaštite potrošača, postići primjerenu zaštitu svih sudionika na tržištu.
Naime, zdrava ekonomija jedne države bazirana na konkurentnosti poduzetnika ovisi i o visokom stupnju povjerenja i zadovoljstva potrošača. Razvijeno tržišno gospodarstvo u kojem se trgovci natječu za naklonost potrošača svakako predstavlja jedno od najsnažnijih mehanizama zaštite potrošača. Stoga je jedna od osnovnih zadaća na ovom području stvaranje ravnoteže između poduzetnika i potrošača, odnosno između trgovaca i potrošača na tržištu roba i usluga. Odgovarajuća pravna uređenost i podizanje razine javne svijesti o pravima potrošača predstavlja veliko jamstvo za ostvarivanje boljih gospodarskih učinaka i cjelokupnog razvoja gospodarstva.
Područje zaštite potrošača potrebno je kontinuirano unaprijeđivati. Novi Zakon o zaštiti potrošača kao i donošenje Nacionalnog programa zaštite potrošača za 2007. – 2008. godinu unaprijedit će ovo područje i doprinijeti podizanju razine svjesti o značaju zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj.
III. NOSITELJI PROVEDBE NACIONALNOG PROGRAMA
Zaštita potrošača provodi se u javnom interesu, a provođenje ove zaštite osigurava Republika Hrvatska.
Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske donosi Nacionalni program zaštite potrošača za razdoblje od dvije godine.
Radi osiguranja djelotvorne provedbe Nacionalnog programa zakonom je propisano da su nositelji zaštite potrošača: Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Vijeće za zaštitu potrošača i udruge za zaštitu potrošača.
Kako bi se osigurala što kvalitetnija zaštita potrošača neophodno je uključenje i niza drugih tijela i institucija kao što su: Ministarstvo financija, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Državni inspektorat, Državni zavod za intelektualno vlasništvo, Hrvatski zavod za norme, Hrvatska akreditacijska agencija, Hrvatska narodna banka, visokoobrazovne institucije, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska udruga poslodavaca te druge stručne i znanstvene institucije.
1. Hrvatski sabor
Hrvatski sabor donosi Nacionalni program zaštite potrošača. Jednom godišnje Vlada Republike Hrvatske uoči Svjetskog dana prava potrošača izvješćuje Hrvatski sabor o ostvarivanju politike zaštite potrošača iz Nacionalnog programa za proteklu godinu dana. Savez udruga za zaštitu potrošača preko svojeg predstavnika sudjeluje u raspravama na sjednicama saborskih odbora koje su od interesa za potrošače.
2. Vlada Republike Hrvatske
Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra gospodarstva, rada i poduzetništva imenuje Vijeće za zaštitu potrošača koje u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva izrađuje prijedlog Nacionalnog programa zaštite potrošača.
Vlada Republike Hrvatske podnosi Hrvatskom saboru prijedlog Nacionalnog programa zaštite potrošača na donošenje i jednom godišnje izvješćuje o njegovom ostvarivanju.
3. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
Nakon konstituiranja novog saziva Hrvatskoga sabora i Vlade Republike Hrvatske, donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave (»Narodne novine«, br. 199/03. i 30/04.).Na temelju navedenog, a vezano uz Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva donesena je Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva (»Narodne novine«, br. 24/04.) od 25. veljače 2004. godine, kojom je ustrojena Uprava za trgovinu unutar koje je Odjel za zaštitu potrošača koji provodi politiku zaštite potrošača kako je preporučeno dokumentima o pristupanju Europskoj uniji (posebno glava 23. Dodatka Bijeloj knjizi iz 1995.), te obavlja poslove za Vijeće za zaštitu potrošača.
Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 28. veljače 2007. godine donijela novu Uredbu o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva (»Narodne novine«, br. 24/07.) kojom se za obavljanje poslova Odjela za zaštitu potrošača, ustrojavaju sljedeći odsjeci: Odsjek za centralni informacijski sustav i nacionalni program zaštite potrošača, Odsjek za edukaciju i informiranje o zaštiti potrošača te Odsjek za usklađivanje zakonodavstva i programe europske unije iz područja zaštite potrošača. Ovime je institucionalno ojačan Odjel za zaštitu potrošača kako bi mogao izvršiti sve veći obim poslova i nove zadaće koje proizlaze uvođenjem novih standarda zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj.
Odjel za zaštitu potrošača provodi politiku zaštite potrošača koji u suradnji s Vijećem za zaštitu potrošača izrađuje Nacionalni program i prati njegovu provedbu, te vodi evidenciju obavljenih poslova iz Nacionalnog programa.
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva upućuje Vladi Republike Hrvatske Prijedlog godišnjeg izvješća o ostvarivanju Nacionalnog programa zaštite potrošača na temelju mišljenja Vijeća za zaštitu potrošača.
4. Vijeće za zaštitu potrošača
Vijeće za zaštitu potrošača osnovano je i imenovano Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 20. svibnja 2004. godine koja je objavljena u »Narodnim novinama«, br. 68/04. od 26. svibnja 2004. godine i Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju i imenovanju članova Vijeća za zaštitu potrošača u »Narodnim novinama«, br. 154/04. Vijeće za zaštitu potrošača, kao savjetodavno tijelo, važan je nositelj zaštite potrošača, a imenuje ga Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra gospodarstva, rada i poduzetništva; čine ga predstavnici nadležnih tijela državne uprave, Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske obrtničke komore, Hrvatske udruge poslodavaca, Saveza udruga za zaštitu potrošača, te ugledni stručnjaci s područja zaštite potrošača. Jednu trećinu članova Vijeća za zaštitu potrošača Vlada Republike Hrvatske imenuje iz sastava udruga za zaštitu potrošača. Vijeće je savjetodavno tijelo ministru gospodarstva, rada i poduzetništva koji određuje broj članova Vijeća i predsjeda Vijeću.
Vijeće treba organizirati tako da djeluje operativno, a Poslovnikom o radu Vijeća, određen je način rada i odlučivanja u Vijeću.
5. Inspekcijske službe
Inspekcijski nadzor nad provođenjem Zakona o zaštiti potrošača obavljaju gospodarski inspektori Državnog inspektorata te inspektori drugih nadležnih državnih tijela u skladu s ovlastima utvrđenim posebnim propisima.
Sukladno zakonski utvrđenom djelokrugu rada, Državni inspektorat provodi inspekcijski nadzor nad primjenom niza propisa kojima se u cijelosti ili pojedinim njihovim odredbama uređuje zaštita potrošača u pojedinim područjima (trgovina, ugostiteljstvo, turizam, komunalne usluge, energetske djelatnosti).
6. Udruge za zaštitu potrošača
Udruge za zaštitu potrošača su nepolitičke, nestranačke, neprofitne i nevladine udruge građana udruženih sa ciljem pružanja pomoći građanima RH u zaštiti njihovih prava kao potrošača, te poticanja prilagodbe hrvatskoga zakonodavstva najvišim standardima zaštite potrošača u razvijenim demokracijama udruge za zaštitu potrošača osnivaju potrošači radi promicanja i zaštite prava potrošača u Republici Hrvatskoj.
Zakonom od udrugama uređuje se način osnivanja, registracije, pravni položaj i prestanak postojanja udruga za zaštitu potrošača koji im daje svojstvo pravne osobe, dok se zadaće, način rada, javne ovlasti i mjesto u hrvatskom sustavu zaštite potrošača uređuje Zakonom o zaštiti potrošača i Nacionalnim programom zaštite potrošača.
Udruge za zaštitu potrošača upisuju se u Registar udruga u RH.
Udruge za zaštitu potrošača su neovisne u svom djelovanju od interesa trgovaca i utjecaja vlasti, te ne smiju stjecati sredstva od trgovaca.
Udruge za zaštitu potrošača u Republici Hrvatskoj mogu surađivati i učlanjivati se u slične asocijacije i društva u zemlji i inozemstvu, te sa njima potpisivati Sporazume o partnerstvu i suradnji na području zaštite potrošača sa ciljem provođenja i unaprjeđenja politike zaštite potrošača, uzajamne potpore i ostvarivanja zajedničkih interesa na nacionalnoj i međunarodnoj razini.
Udruge za zaštitu potrošača mogu imati svoje ustrojbene oblike (podružnice, ogranci, klubovi i slično), u skladu sa Statutom. Ustrojbeni oblici mogu imati svojstvo pravne osobe ako je to određeno Statutom udruge i na njih se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o udrugama.
Udruge za zaštitu potrošača svih ustrojbenih razina dužne su voditi Registar svojih članova.
Kroz svoje javno djelovanje udruge za zaštitu potrošača potiču, pomažu i utječu na razvoj:
• fer odnos proizvođača i davatelja usluga prema potrošačima
• konkurenciju na tržištu
• praćenje i reguliranje monopola
• konkurentne proizvode na tržištu
• adekvatnost kvalitete i kvantitete za novac kupca
• zadovoljavajuće standarde roba i usluga
• edukacija potrošača, ali i proizvođača i davatelja usluga
• prijedloge hrvatskoj Vladi za kontrolu i reguliranje tržišta
• prijedloge hrvatskoj Vladi za Zakon o zaštiti potrošača
• uspostava ravnoteže snaga između svih subjekata na tržištu
• selekcija proizvoda i usluga na hrvatskom tržištu
• uklanjanje birokratskih barijera
• sprječavanje mita i korupcije
IV. ZAKONSKI OKVIR DONOŠENJA NACIONALNOG PROGRAMA
Nacionalnim programom zaštite potrošača osobito se određuju:
1. NAČELA I CILJEVI POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA
2. ZADAĆE KOJE IMAJU PREDNOST PRI OSTVARIVANJU POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA
3. OKVIRNI OPSEG I PROGRAM KORIŠTENJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA ZA OSTVARIVANJE ZADAĆA IZ NACIONALNOG PROGRAMA
4. OKVIRNI OPSEG I PROGRAM KORIŠTENJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA ZA POTICANJE RAZVOJA I DJELOVANJA UDRUGA POTROŠAČA.
1. NAČELA I CILJEVI POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA
Republika Hrvatska zalaže se za djelotvornu zaštitu potrošača kao osnovnu stečevinu civilizacijskoga, demokratskog društva u funkciji osiguranja kvalitete života svih svojih građana i stvaranju ravnoteže između interesa gospodarskih subjekata i potrošača na tržištu, u okvirima zakonodavstva Europske unije i direktiva UN.
NAČELA POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA
Načela politike zaštite potrošača su:
• Načelo javnosti, obrazovanja i obavješćivanja,
• Načelo cjelovitosti,
• Načelo preventivnosti.
Načelo javnosti, obrazovanja i obavješćivanja predstavlja pravo građana na pravodobno obavješćivanje o svojim pravima, kao i o kvaliteti robe i usluga na tržištu, o poduzetim mjerama za zaštitu temeljnih ustavnih vrijednosti, te s tim u vezi na slobodan pristup podacima o stanju u području zaštite potrošača.
Načelo cjelovitosti podrazumijeva stvaranje zajedničkog djelovanja i suradnju državnih tijela i tijela lokalne samouprave s udrugama za zaštitu potrošača, te svih ostalih institucija vezanih uz djelovanje zaštite potrošača, čime se ujedno postiže osiguranje načina i uvjeta zajedničkog djelovanja građana i institucija.
Načelo preventivnosti ima za svrhu svim legalnim sredstvima izbjegavati rizik, opasnost za život i zdravlje te štetu na strani potrošača. Kontrola robe i usluga treba biti organizirana, planirana i izvedena tako da što manje ugrožava temeljne ustavne vrijednosti: pravo na zdrav život i zdravlje ljudi, očuvanje prirode i ljudskog okoliša.
1.2. CILJEVI I MJERE POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA
Osnovni cilj politike zaštite potrošača je stalan napredak kvalitete života svih građana Republike Hrvatske sukladno standardima zemalja Europske unije radi zaštite gospodarskih interesa te promicanja važnosti zdravlja i sigurnosti potrošača.
Ciljevi i mjere politike zaštite potrošača su:
CILJEVI MJERE
– osigurati vladavinu prava, demokracije i civilnog društva
– daljnje usklađivanje zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije– predlaganje zakonskih i drugih mjera u cilju osiguranja visoke razine zaštite gospodarskih interesa, zdravlja, sigurnosti, dostojanstva i prava potrošača
– udruživanje u udruge za zaštitu potrošača pravo na predstavljanje u procesu donošenja odluka
– jačanje institucionalnih i administrativnih kapaciteta– povećanje broja zaposlenika edukacija i usavršavanje zaposlenika
– stvoriti uvjete za učinkovito rješavanje uočenih problema na području zaštite potrošača– uvođenje odgovarajućih mjera za zaštitu potrošača (inspekcija, sudovi, arbitraža) kako bi se prijepori između potrošača i trgovaca, davatelja usluga i proizvođača riješili prije redovnog suda
– pojednostavljenje postupka zaštite prava potrošača pred sudovima
– osvješćivanje potrošača o njihovom stvarnom položaju i snazi na tržištu
– podizanje javne svijesti o problematici zaštite potrošača– potpora osnivanju i radu udruga i savjetovališta za zaštitu potrošača
– osmišljavanje i provođenje obrazovanja potrošača
– implementiranje osnovnih znanja o obvezama, pravima i zaštiti potrošača u školske odgojne programe osnovnog i srednjeg obrazovanja
– godina edukacije o zaštiti potrošača
– osigurati potporu potrošačima u ostvarenju njihovih prava– osiguravanje djelotvorne suradnje vladinih tijela i svih nadležnih institucija za provođenje politike zaštite potrošača
– uspostavljanje savjetodavne mreže za razvijanje njihove međusobne suradnje
– međusobna povezanost svih nositelja zaštite potrošača– uvođenje središnjega informacijskog sustava
– jačanje položaja potrošača na tržištu, podizanje svijesti potrošača u odnosu na njihova prava i ulogu u tržišnom gospodarstvu– razrada sustava obavješćivanja, savjetovanja i obrazovanja
– zaštita zdravlja i sigurnosti potrošača– uspostavljanje sustava za obavješćivanje potrošača o sigurnosti proizvoda na tržištu
– izrada tehničkih propisa za tehničke zahtjeve za proizvode koji osiguravaju visoku razine zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača
– suradnja svih tijela državne uprave u osiguravanju zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača
– davanje informacija i upoznavanje javnosti o pravima potrošača u Republici Hrvatskoj– planiranje promidžbenih djelovanja na svim razinama i poticanje medijske aktivnosti
– razvoj sustava izvansudskog rješavanja potrošačkih sporovajačanje uloga sudova časti i centara za mirenje 

2. ZADAĆE KOJE IMAJU PREDNOST PRI OSTVARIVANJU POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA

2.1. ZADAĆE PREMA PODRUČJIMA ZAŠTITE POTROŠAČA
Zakonom o zaštiti potrošača uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, kroz pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu, pravo na djelotvornu pravnu zaštitu potrošača, pravo na obavješćivanje i izobrazbu potrošača, pravo na udruživanje potrošača sa svrhom zaštite njihovih interesa, pravo na predstavljanje potrošača i ravnopravno sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju stvari od interesa za potrošače.
Zaštita potrošača je nužna kako bi se osiguralo primjereno funkcioniranje tržišnog gospodarstva, osigurao nadzor nad tržištem i, dodatno, uz Zakon o obveznim odnosima, reguliralo ugovorne odnose između potrošača i trgovca, kojima se štite gospodarski interesi potrošača, fizičkih osoba, kao slabije strane na tržištu. Bitno je naglasiti da Zakon o zaštiti potrošača propisuje i nositelje zaštite potrošača kao nadležna tijela koja štite prava i interese potrošača, te način ostvarivanja prava, ukoliko potrošač smatra da je oštećen.
Nedvojbeno je da se moraju štititi i poštovati prava potrošača, no i sami potrošači trebaju biti informirani o svojim pravima, kao i načinu ostvarivanja tih prava. Naime, i u starom rimskom pravu postojala je regula: »caveat emptor« što znači: »Neka kupac bude oprezan kod kupnje«. Niz problema nastaje i kada se doslovno shvati uzrečica »Kupac je uvijek u pravu«. U pravu je ona strana, bez obzira bio to kupac ili prodavač, koja postupa u skladu sa zakonskim propisima. Zakon o zaštiti potrošača, pored prava potrošača, ujedno štiti prava i interese trgovaca od ponekad apsurdnih zahtjeva kupaca.
Nacionalnim programom zaštite potrošača za razdoblje 2005. – 2006. godina definirana je potreba za jačanjem razine zaštite potrošača, naročito na sljedećim područjima:
1. javne usluge,
2. zdravstvene usluge,
3. zdravstvena ispravnost i kvaliteta hrane
4. sigurnost proizvoda,
5. obrazovanje,
6. obavješćivanje,
7. trgovina,
8. financijske usluge i bankarstvo,
9. zaštita okoliša,
10. turizam i ugostiteljstvo,
11. korištenje nekretnina.
Nacionalnim programom zaštite potrošača za razdoblje 2007. – 2008. dalje se razrađuju aktivnosti i zadaće na navedenim područjima, a u cilju jačanja razine zaštite potrošača.
Ad 1) JAVNE USLUGE
Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javnim uslugama smatraju se: prodaja električne energije, plina iz distributivne mreže, toplinske energije, javnih telekomunikacijskih usluga, poštanskih usluga, usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu, opskrba pitkom vodom i odvodnja otpadnih voda te održavanje čistoće.
Regulacija javnih usluga u energetskom sektoru u Republici Hrvatskoj danas sve više dolazi u središte interesa s obzirom na potrebu većeg stupnja liberalizacije energetike.
S tim u vezi Hrvatski sabor usvojio je tijekom 2004. godine set energetskih zakona koji su usklađeni sa smjernicama Europske unije, čime je nastavljena energetska reforma i to s konačnim ciljem stvaranja otvorenog tržišta energentima, sa svim značajkama slobodnog i konkurentnoga tržišnog nadmetanja. Samo u 2006. godini stupilo je na snagu cijeli niz energetskih propisa, među kojima i: Zakon o tržištu nafte i naftnih derivata (»Narodne novine«, br. 57/06.), Opći uvjeti za opskrbu toplinskom energijom (»Narodne novine«, br. 129/06.), Opći uvjeti za opskrbu električnom energijom (»Narodne novine«, br. 14/06.), te brojni tarifni sustavi, bez visine tarifnih stavki, kako za toplinsku, tako i za električnu energiju (za proizvodnju, za prijenos, za distribuciju, za opskrbu). Osim toga na snagu su stupila i dva pravilnika izuzetno bitna za potrošača, Pravilnik o naknadi za priključenje na elektroenergetsku mrežu i za povećanje priključne snage (»Narodne novine«, br. 52/06.), te Pravilnik o utvrđivanju cijena naftnih derivata (»Narodne novine«, br. 75/06.). Potrebno je spomenuti i Cjenik nestandardnih usluga HEP-a čija je primjena izazvala nezadovoljstvo potrošača, te je u tijeku inicijativa za djelomičnom izmjenom istog (naplata samo očitanja, visina troška opomene). Usvojeni zakonodavni okvir za liberalizaciju energetskog sektora u Republici Hrvatskoj osim što ima za cilj razvoj energetskog sektora, unaprjeđenje tržišnog poslovanja, otvaranje tržišta i jačanje konkurencije isto tako ima za cilj i postizanje efikasne zaštite korisnika – kupaca svih oblika energije.
U 2007. nastavio se započeti ciklus, te je na snagu stupio i novi Zakon o tržištu plina (»Narodne novine«, br. 40/07.), te niz tarifnih sustava iz područja isporuke plina, bez visine tarifnih stavki (TS za opskrbu, za distribuciju, za transport).
S obzirom na predviđene promjene na području energetike potrebno je intenzivno provoditi edukaciju potrošača kako bi potrošači bili na vrijeme pripremljeni na sve promjene koje će uslijediti na tržištu energenata.
Hrvatska energetska regulatorna agencija je osnovana 2004. godine Zakonom o regulaciji energetskih djelatnosti (»Narodne novine«, br. 177/04.) kao samostalna, neovisna i neprofitna javna ustanova, radi uspostave i provođenja regulacije energetskih djelatnosti.
Na temelju članka 4. Zakona o regulaciji energetskih djelatnosti jedan od temeljnih ciljeva regulacije energetskih djelatnosti je i zaštita kupaca energije i energetskih subjekata.
Agencija je u uspostavi i provođenju sustava regulacije energetskih djelatnosti koje se obavljaju kao javne usluge, posredstvom savjetodavnih tijela u kojima sudjeluju i predstavnici udruga potrošača, dužna primjenjivati mjere za zaštitu osnovnih prava potrošača sukladno posebnim zakonima.
U skladu s odredbama navedenog Zakona te ostalih propisa kojima se uređuje obavljanje pojedinih energetskih djelatnosti, Agencija obavlja svoju djelatnost tako da energetska tržišta djeluju na objektivan, razvidan i nepristran način, a pritom vodeći računa o interesima energetskih subjekata i kupaca.
Agencija u okviru svoje djelatnosti rješava sporove u vezi s obavljanjem reguliranih energetskih djelatnosti, a posebno u vezi s odbijanjem priključka na prijenosnu mrežu/transportni sustav i određivanjem naknade za priključak i za korištenje prijenosne mreže/transportnog sustava.
Upravno vijeće Agencije osnovalo je u veljači 2006. Savjet za zaštitu potrošača te je imenovalo voditelja i devetero članova Savjeta.
Savjet za zaštitu potrošača je savjetodavno i stručno tijelo koje donosi preporuke i mišljenja o pitanjima iz svog djelokruga, pri čemu se sastaje najčešće na inicijativu predsjednika Upravnog vijeća, a najmanje dva puta godišnje.
Savjet za zaštitu potrošača donosi preporuke i mišljenja o mjerama za zaštitu potrošača u provođenju sustava regulacije energetskih djelatnosti, prati problematiku zaštite potrošača, važeće propise i njihove učinke na zaštitu potrošača, očituje se o zakonskim i podzakonskim propisima koji se odnose na pitanja zaštite potrošača te daje inicijativu za promjenu propisa.
U tom smislu Agencija postupa na temelju zahtjeva Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, udruga za zaštitu potrošača, Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva te individualnih zahtjeva potrošača.
Prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu (»Narodne novine«, br. 26/03. pročišćeni tekst, 82/04. i 178/04.), te Zakonu o otpadu (»Narodne novine«, br. 178/04. i 111/06.) definirane su, osim navedenih i ostale vrste komunalnih usluga:
1. opskrba pitkom vodom,
2. odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda,
3. prijevoz putnika u javnom prometu,
4. održavanje čistoće,
5. odlaganje komunalnog otpada,
6. održavanje javnih površina,
7. održavanje nerazvrstanih cesta,
8. tržnice na malo,
9. održavanje groblja i krematorija i prijevoz pokojnika,
10. obavljanje dimnjačarskih poslova,
11. javna rasvjeta.
Jedinice lokalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti obvezne su na temelju Zakona i posebnih propisa:
– osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti,
– osigurati održavanje komunalnih objekata i uređaja u stanju funkcionalne sposobnosti,
– osigurati obavljanje komunalnih djelatnosti na načelima održivog razvoja,
– osigurati javnost rada.
Slijedom navedenog, javnim uslugama koje se pružaju individualnim potrošačima i koje su mjerljive, smatraju se: opskrba pitkom vodom, odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda, prijevoz putnika u javnom prometu, održavanje čistoće – skupljanje i odvoz komunalnog otpada, održavanje groblja i krematorija (održavanje prostora i zgrada za obavljanje ispraćaja i sahrane pokojnika, te ukop i kremiranje pokojnika) i prijevoz pokojnika, te obavljanje dimnjačarskih poslova.
Tijela koja dodjeljuju koncesije za obavljanje javnih usluga dužna su osigurati da koncesionar pruža usluge na socijalno prihvatljiv način, vodeći računa da osobe sa slabijim prihodima ili s posebnim socijalnim potrebama mogu koristiti javnu uslugu.
Prema članku 39. Zakona o komunalnom gospodarstvu nadzor nad provedbom Zakona i zakonitosti rada provodi Vlada Republike Hrvatske i nadležno ministarstvo, a inspekcijski nadzor nad provedbom ovoga Zakona obavljaju gospodarski inspektori Državnog inspektorata.
Cijene, odnosno tarifu komunalnih usluga utvrđuje isporučitelj komunalnih usluga, u skladu s člankom 21. Zakona o komunalno gospodarstvu. Prema toj odredbi Zakona, pri svakoj promjeni cijena, odnosno tarife, isporučitelj komunalne usluge je dužan pribaviti suglasnost poglavarstva jedinice lokalne samouprave na čijem području se isporučuje usluga.
Jedinice lokalne samouprave prilikom davanja suglasnosti na cijene dužne su detaljno sagledati strukturu svake pojedine cijene razloge za promjenu cijene, postotak promjene u odnosu na prijašnju cijenu i dan primjene sve kako je propisano u članku 21.stavku 6. Zakona.
Kroz upravljačke mehanizme vlasnika subjekata koji obavljaju komunalne poslove, kao i na osnovi ugovora o koncesiji, cijene komunalnih usluga, odnosno, kontrola cijena, je u direktnoj nadležnosti jedinica lokalne samouprave.
Područje telekomunikacija u Republici Hrvatskoj uređeno je Zakonom o telekomunikacijama (»Narodne novine«, br. 122/03., 158/03. i 60/04.), Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, br. 70/05.), Zakonom o razdvajanju Hrvatske pošte i telekomunikacija na Hrvatsku poštu i Hrvatske telekomunikacije (»Narodne novine«, br. 101/98.), Zakonom o elektroničkim medijima (»Narodne novine«, br. 122/03.) te Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji (»Narodne novine«, br. 25/03.).
Zakonom o telekomunikacijama ostvareni su ciljevi novog regulatornog okvira Europske unije, kao što je donošenje tehnološki neutralne regulative te potpuno odvajanje regulacije programskih i drugih sadržaja od regulacije telekomunikacijske infrastrukture i prijenosa informacija, a također su ugrađeni odgovarajući mehanizmi koji osiguravaju pojednostavljenje pristupa telekomunikacijskom tržištu, jačaju tržišno natjecanje, stvaraju podlogu za konvergenciju telekomunikacijskih usluga s uslugama informacijskog društva, djelotvornije štite korisnike usluga, potrošače, te osiguravaju primjerenu zaštitu osobnih podataka i privatnosti korisnika usluga.
Zakonom je predviđeno osnivanje Hrvatske agencije za telekomunikacije kao regulatornog tijela. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o telekomunikacijama uklonjeni su nedostaci i nepreciznosti u postojećem zakonskom tekstu te je izvršeno usklađivanje s nastalim promjenama u pogledu sustava državne uprave, odnosno njezinog ustrojstva, primjerenije su uređene pojedine ovlasti hrvatske agencije za telekomunikacije te su precizirane kaznene odredbe, Izmjenama i dopunama narečenog Zakona omogućena je daljnja liberalizacija telekomunikacijskog tržišta i poticanje tržišnog natjecanja, uz postupno uvođenje i primjenu svih odredaba novog regulatornog okvira EU u telekomunikacijama (New Regulatory Framework – NRF), što je jedna od prvenstvenih obveza Republike Hrvatske u postupku pridruživanja Europskoj uniji.
U okviru preuzetih zadaća iz predmetnog Programa u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o telekomunikacijama proširene su ovlasti telekomunikacijske inspekcije u okviru Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka te su uvedeni poslovi stručnog nadzora telekomunikacijskih nadzornika kao ovlaštenih osoba Hrvatske agencije za telekomunikacije.
Navedena zakonska rješenja imaju za svrhu provedbu djelotvornijeg inspekcijskog i stručnog nadzora što je prioritetna važnost na liberaliziranom telekomunikacijskom tržištu Republike Hrvatske posebno s aspekta zaštite potrošača.
U sklopu Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka osnovana je pri Upravi prometne inspekcije Služba inspekcije pošte i telekomunikacija kako bi se osigurali bolji kadrovski i materijalno tehnički uvjeti rada. Uspostava i djelovanje učinkovitog i kompetentnog inspekcijskog i stručnog nadzora nužna je pretpostavka djelotvorne regulacije svakog uređenog tržišta, a osobito domaćeg tržišta telekomunikacijskih usluga.
Istim izmjenama i dopunama Zakona o telekomunikacijama propisano je da Hrvatska agencija za telekomunikacije ima obvezu ustrojavanja i redovitog održavanja baze podataka sa svim upisnicima i očevidnicima koje vodi u svrhu obavljanja poslova iz svoje nadležnosti. Baze podataka moraju biti javno dostupne i to bez naknade.
Pravilnikom o osnovnim telekomunikacijskim uslugama (»Narodne novine«, br. 123/05.) propisani su način i uvjeti obavljanja osnovne (univerzalne) telekomunikacijske usluge kao najmanjeg skupa telekomunikacijskih usluga određene kakvoće koje su dostupne po pristupačnoj cijeni svim krajnjim korisnicima usluga u Republici Hrvatskoj, neovisno o njihovoj zemljopisnoj lokaciji.
Jednako tako, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o telekomunikacijama, stvoreni su preduvjeti za osnivanje Vijeća korisnika telekomunikacijskih usluga kao savjetodavnog tijela koje sudjeluje u rješavanju sporova između davatelja i korisnika javnih telekomunikacijskih usluga. Članove Vijeća korisnika telekomunikacijskih usluga imenuje resorni ministar.
U uvjetima liberaliziranog i vrlo dinamičnog tržišta telekomunikacijskih usluga vrlo je bitno održati i unaprijediti odgovarajuću razinu zaštite prava korisnika javnih telekomunikacijskih usluga, a osobito korisnika osnovnih usluga. Ulaskom na tržište i početkom rada brojnih novih davatelja telekomunikacijskih usluga očekuje se i povećani broj sporova između korisnika usluga (potrošača) i davatelja usluga.
Osnivanjem i djelovanjem Vijeća korisnika telekomunikacijskih usluga potiče se alternativni izvansudski postupak rješavanja sporova, kao brža, jeftinija i učinkovitija zaštita prava krajnjih korisnika (mirenje, arbitraža).
U skladu s odredbom članka 50. Zakona o telekomunikacijama, po prethodnom raspisanom javnom pozivu, ministar mora, turizma, prometa i razvitka svojim je aktom, odnosno Odlukom od 08. prosinca 2005. godine imenovao članove Vijeća korisnika telekomunikacijskih usluga.
Vijeće se sastoji od 9 članova i osnovano je pri Hrvatskoj agenciji za telekomunikacije kao njezino savjetodavno tijelo koje posreduje u rješavanju sporova između davatelja usluga i korisnika usluga, te obavlja i druge poslove u vezi sa zaštitom prava korisnika javnih telekomunikacijskih usluga.
Kao važnije zadaće Vijeća korisnika navodimo praćenje i analizu stanja u području javnih telekomunikacijskih usluga, što osobito obuhvaća obavljanje osnovnih telekomunikacijskih usluga, te davanje mišljenja i prijedloga za poduzimanje mjera i poboljšanje stanja u području zaštite i ostvarivanja prava korisnika javnih telekomunikacijskih usluga, a osobito korisnika osnovnih telekomunikacijskih usluga te poduzimanje mjera za poboljšanje javne dostupnosti informacija i promicanja prava korisnika javnih telekomunikacijskih usluga.
Napominjemo da je Vijeće korisnika u izvještajnom razdoblju održalo deset sjednica na kojima je pokrenut postupak izvansudskog rješenja spora po prigovorima korisnika, a u vezi primjerene zaštite od zlouporaba i prijevara u javnoj telekomunikacijskoj mreži, odnosno po prigovorima korisnika na iznos kojim su zaduženi za obavljenu telekomunikacijsku uslugu.
– Vijeće korisnika je prema Izvješću o radu nakon imenovanja nastavilo s radom na sjednicama na kojima je predložena izvansudska nagodba u sporovima između davatelja usluga i korisnika usluga.
U skladu sa Zakonom o telekomunikacijama, u slučajevima kada postupak mirenja bude završen bez postizanja rješenja spora, Vijeće korisnika može uputiti stranke u sporu da, prije podnošenja tužbe pred nadležnim sudom pokrenu arbitražni postupak.
Međutim, u međuvremenu zbog sadašnjih odredaba Zakona o telekomunikacijama smatralo se da Vijeće korisnika donosi rješenja te inzistiralo na donošenju rješenja u sporu između davatelja usluga i korisnika usluga, iako, Vijeće korisnika s obzirom na savjetodavnu ulogu ne može donositi obvezujuća rješenja, kao ni s obzirom na zakonom određene postupke mirenja i arbitraže, stoga može samo posredovati u rješavanju sporova o čemu je u tijeku dogovor sa tijelima nadležnim za provođenje navedenih postupaka.
Vijeće korisnika će inicirati da Agencija kontinuirano regulira usklađenost općih uvjeta poslovanja operatora sa Zakonom, kako se ubuduće ne bi ponavljale situacije kao slučaj kada je Vijeće korisnika da bi moglo posredovati u zakonskom roku u rješavanju sporova između davatelja usluga i korisnika usluga, utvrdilo postojanje problema primjene odredaba Zakona o telekomunikacijama koji se tiču načina postupanja, odnosno rješavanja prigovora i žalbe davatelja usluga, tako da operator može voditi postupak samo povodom prigovora korisnika i za vrijeme dok traje žalbeni postupak ne može korisniku isključiti pretplatničku terminalnu opremu iz telekomunikacijske mreže.
U okviru projekta CARDS 2004 Jačanje kapaciteta Hrvatske agencije za telekomunikacije, je izrađen i dostavljen Vijeću korisnika »Prijedlog smjernica i postupaka za Vijeće korisnika« u cilju poboljšanja i jačanja rada i budućeg djelovanja Vijeća korisnika, tako da će se u vezi s navedenim prijedlogom intenzivirati pozivanje operatora i održavanje sastanaka, raspravljanje o pojedinim temama te prezentacije i korespondencija o spornim pitanjima.
Naglašeni su odnosi s javnošću, odnosno, radi zaštite i ostvarivanja prava korisnika javnih telekomunikacijskih usluga izuzetno je važno obavještavanje javnosti putem medija o poduzetim radnjama što je Vijeće korisnika već započelo te će isto djelovanje nastaviti i ubuduće i jedan je od načina kojim se može bitno utjecati na operatore te na promjenu poslovnog ponašanja operatora prema korisnicima u cilju zaštite prava korisnika, poboljšanje javne dostupnosti informacija i promicanja prava korisnika javnih telekomunikacijskih usluga, zatim, informiranje o međunarodnim iskustvima te moguća primjena istih.
Stručna služba Agencije će izraditi u okviru izrade projekta detaljnih postupaka Vijeća korisnika u posredovanju u rješavanju zahtjeva korisnika standardizirana pisma, definiranje baze podataka i sl., u svrhu poboljšanja učinkovitosti postupanja.
U okviru praćenja i analiziranja stanja u području javnih telekomunikacijskih usluga, Vijeće korisnika će pratiti i analizirati stanje u području javnih telekomunikacijskih usluga i o tome izvještavati Agenciju, podnositi mišljenja i prijedloge i poduzimati mjere za poboljšanje javne dostupnosti informacija i promicanje prava korisnika javnih telekomunikacijskih usluga.
Agencija će pratiti primjenu odredaba Zakona o telekomunikacijama glede objave usluga, cijena i načina pružanja telekomunikacijskih usluga te usklađenosti općih uvjeta poslovanja operatora pokretne i nepokretne telekomunikacijske mreže sa Zakonom o telekomunikacijama.
Agencija će na svojim internetskim stranicama objaviti podatke o davateljima usluga te o načinu podnošenja prigovora korisnika usluga na objavljenoj adresi ili broju davatelja usluga.
Glede dostupnosti podataka rizičnih brojeva, Agencija će nastaviti s uvođenjem tablica rizičnih brojeva, i na taj načini će se obvezati operatori da pri rješavanju prigovora pretplatnika ili davatelja usluga analiziraju tip dialera te ovisno o vrsti dialera s preciznošću utvrditi zlouporabu linije pretplatnika ili korisnika od strane treće osobe.
Zbog brzine razvoja interneta u praksi se javljaju i ostvaruju mogućnosti prekograničnog pružanja usluga. Navedena usluga predstavlja posebnu pogodnost u maskiranju prijevara te dolazi do pojave da trgovačko društvo posluje u drugoj državi, a zlouporabe i prijevare realizira u trećim državama, što je upravo slučaj sa dialera ili igrama na sreću. Dakle, navedeno trgovačko društvo u matičnoj zemlji ničim ne daje povoda zbog kojeg bi se moglo posumnjati u poslovanje i obavljanje djelatnosti u telekomunikacijama, a upravo takve pojave je nužno pratiti i žurno reagirati u smislu, prvenstveno pravodobnog informiranja pretplatnika/korisnika o rizičnim brojevima/uslugama, te poduzimati postojeće mjere ograničavanja biranja brojeva prema tim odredištima. Dakle, navedene obveze će prije svega biti u mjerodavnosti operatora i davatelja usluga, dok će Agencija usklađivati mjere i nadzirati provođenje zaštitnih mjera.
Osnovna zadaća u području pružanja javnih usluga je potpuno usklađenje propisa nadležnih iz ovih područja s odredbama Zakona o zaštiti potrošača u dijelu koji se odnosi na način korištenja, kvalitetu, način obračuna i naplatu usluga.
U tu svrhu, Vlada Republike Hrvatske donijela je na svojoj sjednici dana 9. svibnja 2007. godine Zaključak o prihvaćanju Smjernica za izradu novoga Zakona o elektroničkim komunikacijama, koje su izrađene u suradnji s inozemnim stručnjacima u sklopu projekta CARDS 2004. Navedenim Smjernicama utvrđuju se temeljna polazišta, načela i ciljevi novoga Zakona, kojim će se u potpunosti zamijeniti važeći Zakon o telekomunikacijama iz 2003. godine (zajedno sa svim izmjenama i dopunama), a koji je potrebno donijeti u skladu s preuzetom obvezom Republike Hrvatske u pregovorima o poglavlju 10. pravne stečevine Europske unije (Informacijsko društvo i mediji), i to najkasnije početkom 2008. godine.
U novom Zakonu o elektroničkim komunikacijama u Poglavlju 5. Prava korisnika usluga i zaštita potrošača posebna pažnja posvetit će se odredbama usmjerenim na zaštitu prava korisnika usluga i potrošača, koje će biti u cijelosti usklađene s postojećim regulatornim okvirom EU-a, kao i s najboljom praksom zemalja članica EU-a.
Precizirat će se mjere zaštite potrošača, a osobito odredbe o obrascu i sadržaju standardnih pretplatničkih ugovora i njihovu objavljivanju, uključujući navođenje cijena javnih telekomunikacijskih usluga.
U slučaju izmjene općih uvjeta poslovanja i cijena usluga davatelji usluga mogu primijeniti te izmijenjene uvjete i cijene na postojeće pretplatnike bez odgode samo ukoliko to predstavlja pogodnost za pretplatnike. U protivnom, navedene izmjene općih uvjeta poslovanja i cijena usluga mogu se primijeniti na postojeće pretplatnike uz odgodu od najmanje 30 dana. Pretplatnici također imaju pravo bez odgode raskinuti ugovor bez ikakvih posljedica u slučaju najave izmjena općih uvjeta poslovanja i cijena usluga.
Odredbe o podrobnom ispisu računa neznatno će se izmijeniti i prilagoditi pojmovima postojeće pravne stečevine EU-a.
Obveza operatora javno dostupnih telefonskih usluga da pružaju uslugu zabrane odlaznih poziva proširit će se na sve operatore.
Precizirat će se odredbe o zaštiti podataka koje se odnose na informacije o pretplatnicima u imenicima i usluge davanja obavijesti vezanih uz imenik pretplatnika.
Odredbe o zaštiti korisnika javno dostupnih telefonskih usluga također će se precizirati, osobito u smislu uvođenja dodatnih mjera zaštite od zlouporaba i prijevara koje uzrokuju internetski dialleri, i to u skladu s najboljom praksom zemalja članica EU-a.
Regulatorno tijelo ovlastit će se za donošenje smjernica i/ili naputaka koji će definirati primjere aktivnosti povezanih s pružanjem komunikacijskih usluga, a koje treba smatrati prijevarnim i/ili protupravnim radnjama. To se osobito odnosi na suzbijanje prijevara uzrokovanih internetskim diallerima.
Također će se ovlastiti regulatorno tijelo na mogućnost donošenja smjernicai/ili naputaka koji bi definirali neprimjerene sadržaje, te odredili mjere zaštite korisnika.
Navedene mjere morale bi ovlastiti telekomunikacijskog inspektora i/ili telekomunikacijskog nadzornika na provođenje mjera u smislu zaštite korisnika.
Davatelji internetskih usluga obvezat će se na djelatno sudjelovanje u suzbijanju neželjenih elektroničkih poruka (spam).
Imajući u vidu obveze državnih tijela na planu zaštite potrošača na području javnih usluga, telekomunikacijskih i poštanskih, usluga u području prometa te javnom prijevozu putnika, u cilju stvaranja uvjeta za tržišno natjecanje na području tih usluga, osiguranja njihova obavljanja na socijalno prihvatljiv način tamo gdje se one obavljaju monopolistički, kao i provođenje nadzora nad obavljanjem tih istih usluga, potrebno je:
– uskladiti nacionalno zakonodavstvo u djelatnostima javnih usluga (prijevoz putnika u zračnom, cestovnom i željezničkom prometu, telekomunikacijama i poštanskom prometu) s propisima EU
– pojačati upravni nadzor nad institucijama koje imaju javne ovlasti na području javnih usluga iz nadležnosti Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka
– povećati broj inspektora za telekomunikacije, poštanski promet, cestovni promet te sigurnost željezničkog i zračnog prometa
– unaprijediti metode pravne zaštite korisnika javnih usluga u slučajevima njihovih opravdanih reklamacija koje se odnose na način korištenja, kvalitetu, način obračuna i naplatu usluga
– u nedovoljno učinkovitom sustavu rješavanja prekršajnih prijava i blagih kazni koristiti u većoj mjeri, zakonom propisane inspekcijske prekršajne naloge i izricati upravne mjere davateljima javnih usluga koji se ogriješe o prava potrošača
– ojačati ulogu potrošača u savjetodavnim tijelima koja donose odluke o cijenama i tarifnim stavkama javnih usluga i drugih usluga od značaja za osobni standard građana Republike Hrvatske.
Potrebno je i dalje jačati inspekcijski nadzor vezano uz pružanje svih javnih usluga sukladno Zakonu o Državnom inspektoratu (»Narodne novine«, br. 76/99., 96/03., 151/03., 160/04., 174/04., 33/05., 48/05., 129/05., 140/05. i 138/06.).
 
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– uskladiti Nacionalno zakonodavstvo u djelatnostima javnih usluga (prijevoz putnika u zračnom, cestovnom i željezničkom prometu, telekomunikacijama i poštanskom prometu) s propisima EUMinistarstvo mora, turizma, prometa i razvitka2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitkaRedovita proračunska sredstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka
– pojačati upravni nadzor nad institucijama koje imaju javne ovlasti na području javnih usluga iz nadležnosti MZOPGMinistarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
– povećati broj inspektora za telekomunikacije, poštanski promet, cestovni promet te sigurnost željezničkog i zračnog prometaMinistarstvo mora, turizma, prometa i razvitka2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka Redovita proračunska sredstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka
– unaprijediti metode pravne zaštite korisnika javnih usluga u slučajevima njihovih opravdanih reklamacija koje se odnose na način korištenja, kvalitetu, način obračuna i naplatu uslugaMinistarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
– uskladiti propise iz područja pružanja javnih usluga s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ostalim propisima Europske unije u dijelu koji se odnosi na pristup, način korištenja, isporuke, kvalitetu, obračun i naplate javnih uslugaMinistarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
– pojačati inspekcijski nadzor vezano uz pružanje svih javnih uslugaDržavni inspektorat2007. – 2008.Proračun Državnog inspektorata Proračun Državnog inspektorata 
– prikupljati podatke i izraditi detaljan prikaz utvrđenih nezakonitih radnji iz svih područja javnih usluga koje su učinjene izravno na štetu potrošačaDržavni inspektorat2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Državnog inspektorataRedovita proračunska sredstva Državnog inspektorata
– obavljanje poslova Hrvatske agencije za telekomunikacije Hrvatska agencija za telekomunikacije2007. – 2008.Dio naknade za uporabu radijskih frekvencija koji ne može biti manji od 5% (utvrđuje VRH)
– naknada za uporabu adrese i brojeva
– iz iznosa od 0,2% od ukupnoga godišnjeg bruto prihoda koji su u prethodnoj godini u obavljanju telekomunikacijskih usluga i djelatnosti ostvarili koncesionari i davatelji telekomunikacijskih usluga, osim koncesionara radio difuzijskih uslugaDio naknade za uporabu radijskih frekvencija koji ne može biti manji od 5% (utvrđuje VRH)
– naknada za uporabu adrese i brojeva
– iz iznosa od 0,2% od ukupnog godišnjeg bruto prihoda koji su u prethodnoj godini u obavljanju telekomunikacijskih usluga i djelatnosti ostvarili koncesionari i davatelji telekomunikacijskih usluga, osim koncesionara radio difuzijskih usluga


Ad 2) ZDRAVSTVENE USLUGE
Zdravstvene usluge obavljaju se u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Nadzor provodi zdravstvena inspekcija Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi.
S obzirom na to kako su pacijenti, u najširem smislu te riječi, potrošači, odnosno korisnici zdravstvenih usluga, bilo je potrebno donijeti Zakon o zaštiti prava pacijenata (»Narodne novine«, br. 169/04.). Ovim Zakonom je osigurano sudjelovanje predstavnika udruga za zaštitu prava pacijenata u tijelima nadležnim za odlučivanje u stvarima važnim za zaštitu prava pacijenata i to na državnoj i regionalnoj razini. Svaka županija i Grad Zagreb osnivaju povjerenstvo čiji članovi su predstavnici pacijenata, nevladinih udruga i stručnjaka na području zaštite prava pacijenata. Temeljem navedenog Zakona osnovano je nacionalno Povjerenstvo za zaštitu i promicanje prava pacijenata.
Na temelju Zakona o zdravstvenom osiguranju, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje donosi Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu.
Prema Zakonu o zaštiti potrošača svi davatelji zdravstvenih usluga moraju ispuniti obvezu isticanja cijena usluga, kao i uvjete korištenja zdravstvenih usluga – sadržaj usluge, cijene i ostale uvjete korištenja zdravstvenih usluga.
S tim u vezi potrebno je da svi davatelji zdravstvenih usluga pruže obavijest o pravima potrošača – osiguranika, vezano uz cijene zdravstvenih usluga na način da se one istaknu i posebno treba istaknuti koje usluge pacijenti dobivaju besplatno, što i koliko participiraju u pružanju usluge, odnosno što plaćaju u cijelosti. U tom smislu potrebno je istaknuti navedene podatke u službenim prostorijama zdravstvene ustanove, kako bi potrošači bili transparentno informirani o svojim pravima. To je jedan od najboljih načina edukacije potrošača o uslugama i cijenama.
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– obvezati davatelje zdravstvenih usluga na isticanje cijena usluga, kao i uvjete korištenja zdravstvenih usluga, sadržaja usluge i ostalih uvjeta korištenja zdravstvenih uslugaMinistarstvo zdravstva i socijalne skrbi2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbiRedovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi


Ad 3) SIGURNOST HRANE I KAKVOĆA HRANE
U Republici Hrvatskoj je u srpnju 2003. godine donesen Zakon o hrani (»Narodne novine«, br. 117/03., 130/03., 48/04. i 85/06.) koji je postavio pravni temelj za osiguranje visoke razine zaštite zdravlja ljudi i interesa potrošača u vezi s hranom. Na temelju Zakona o hrani donijeti su propisi o općem deklariranju ili označavanju hrane kao i navođenju hranjivih vrijednosti hrane te niz vertikalnih propisa s ciljem usklađivanja s relevantnim propisima EU:
– Pravilnik o kakvoći goveđih trupova i polovica na liniji klanja (»Narodne novine«, br. 20/04., 10/05.)
– Pravilnik o kakvoći svinjskih trupova i polovica na liniji klanja (»Narodne novine«, br. 85/05., 13/06.)
– Pravilnik o kakvoći jaja (»Narodne novine«, br. 115/06.)
– Pravilnik o kakvoći rajčice (»Narodne novine«, br. 124/06.)
– Pravilnik o općem deklariranju ili označavanju hrane (»Narodne novine«, br. 114/04., 128/04., 34/05.)
– Pravilnik o navođenju hranjivih vrijednosti hrane (»Narodne novine«, br. 153/04., 159/04., 9/05., 82/05.)
– Pravilnik o kavi, kavovinama te proizvoda od kave i kavovina (»Narodne novine«, br. 172/04.)
– Pravilnik o jakim alkoholnim i alkoholnim pićima (»Narodne novine«, br. 172/04.)
– Pravilnik o šećeru i ostalim saharidima, njihovim otopinama te škrobu i škrobnim sirupima (»Narodne novine«, br. 174/04., 90/05.)
– Pravilnik o prirodnim mineralnim, prirodnim izvorskim i stolnim vodama (»Narodne novine«, br. 2/05., 79/05., 107/05.)
– Pravilnik o pivu i pivu s dodacima (»Narodne novine«, br. 42/05., 57/05.)
– Pravilnik o proizvodima sličnim čokoladi, krem-proizvodima i bombonskim proizvodima (»Narodne novine«, br. 73/05.)
– Pravilnik o keksima i keksima srodnim proizvodima (»Narodne novine«, br. 73/05.)
– Pravilnik o kakau i čokoladnim proizvodima (»Narodne novine«, br. 73/05.)
– Pravilnik o žitaricama, mlinskim i pekarskim proizvodima, tjestenini, tijestu i proizvodima od tijesta (»Narodne novine«, br. 78/05.)
– Pravilnik o oznakama izvornosti i oznakama zemljopisnog podrijetla hrane (»Narodne novine«, br. 80/05.)
– Pravilnik o priznavanju posebnih svojstava hrane i dodjeli oznake »tradicionalni ugled« (»Narodne novine«, br. 127/05.)
– Pravilnik o analitičkim metodama za jaka alkoholna pića (»Narodne novine«, br. 138/05.)
– Pravilnik o voćnim sokovima i nektarima te njima srodnim proizvodima (»Narodne novine«, br. 152/05.)
– Pravilnik o prestanku važenja Pravilnika o kvaliteti octene i razblažene octene kiseline (»Narodne novine«, br. 54/06.)
– Pravilnik o uljima od ploda i komine maslina (»Narodne novine«, br. 63/06.)
– Pravilnik o voćnim džemovima, želeima, marmeladama, pekmezu te zaslađenom kesten pireu (»Narodne novine«, br. 76/06.)
– Pravilnik o ovlaštenim ispitnim laboratorijima za kontrolu kakvoće hrane (»Narodne novine« br. 92/06.)
– Pravilnik o načinu utovara, pretovara, istovara i veterinarsko-zdravstvenog pregleda pošiljaka životinja, proizvoda i otpadaka životinjskog podrijetla i higijensko-tehničkim uvjetima kojima moraju udovoljavati prijevozna sredstva i pošiljke u unutarnjem i međunarodnom prometu (»Narodne novine«, br. 13/05.)
– Pravilnik o uvjetima kojima moraju udovoljavati objekti i subjekti u poslovanju s hranom za životinje (»Narodne novine«, br. 96/05.)
– Pravilnik o uvjetima u poslovanju s hranom za životinje (»Narodne novine«, br. 84/06.)
– Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti predmeta koji dolaze u neposredan dodir s hranom (»Narodne novine«, br. 46/04.)
– Pravilnik o hrani za posebne prehrambene potrebe (»Narodne novine«, 81/04.)
– Pravilnik o provođenju monitoringa hrane radi utvrđivanja razina nutrijenata, kontaminata, aditiva, drugih sastojaka i tvari (»Narodne novine«, br. 135/04.)
– Pravilnik o prehrambenim aditivima (»Narodne novine«, br. 173/04.)
– Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (»Narodne novine«, br. 182/04.)
– Pravilnik o toksinima, metalima, metaloidima te drugim štetnim tvarima koje se mogu nalaziti u hrani (»Narodne novine«, br. 16/05.).
Kako je u međuvremenu došlo do početka pregovora s Europskom unijom (screening) za područja poljoprivrede i sigurnosti hrane nametnula se potreba za daljnjim usklađivanjem Zakona o hrani kako bi se omogućila harmonizacija s EU propisima kojima se uređuju: područje sigurnosti hrane i hrane za životinje posebice higijena hrane i hrane za životinje, službena kontrola, genetski modificirana hrana i hrana za životinje, označavanje hrane i politika kvalitete u EU.
Tako je u NPPEU za 2007. planirano donošenje novog Zakona o hrani.
Hrvatski sabor na svojoj sjednici od 20. travnja 2007. godine proglasio je Zakon o hrani (»Narodne novine« br. 46/07.) koji je stupio na snagu 15. svibnja 2007 godine.
Novim se Zakonom uređuje temelj za osiguravanje visoke razine zaštite zdravlja ljudi i interesa potrošača u vezi s hranom, uzimajući u obzir posebice razlike u opskrbi hranom, uključujući tradicionalne proizvode, pritom osiguravajući učinkovito funkcioniranje tržišta. Zakon također utvrđuje osnovna načela i odgovornosti, utvrđuje znanstvenu osnovu, učinkovite organizacijske strukture i postupke koji podupiru donošenje odluka u vezi sa zdravstvenom ispravnošću hrane i hrane za životinje. Naglašena je primarna odgovornost subjekta u poslovanju s hranom ili hranom za životinje, u odnosu na sigurnost hrane koju stavlja na tržište za zdravlje ljudi odnosno životinja.
Zakonom se uređuju sljedeća pitanja:
– područje primjene i definicije,
– opće odredbe propisa o hrani,
– Hrvatska agencija za hranu,
– sustav brzog uzbunjivanja, upravljanje krizom i hitni slučajevi,
– higijena hrane,
– higijena hrane za životinje,
– službena kontrola,
– nova hrana, genetski modificirana hrana i genetski modificirana hrana za životinje,
– kakvoća hrane i hrane za životinje,
– oznake tradicionalnog ugleda hrane, izvornosti i zemljopisnog podrijetla hrane
– ovlasti i odgovornosti nadležnog tijela.
Odredbama novog Zakona dodatno se usklađuje područje sigurnosti, higijene i kakvoće hrane s odredbama koje su propisane u Europskoj uniji i dio su pregovora u poglavlju 12. sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarna politika te u poglavlju 11. poljoprivreda i ruralni razvitak te će se na taj način osigurati nesmetani pregovori u navedenim područjima.
Novi sustav sigurnosti hrane (tzv. »higijenski paket«), koji se u državama članicama Europske unije počeo primjenjivati od 1. siječnja 2006. godine, u središte odgovornosti za sigurnost hrane i hrane za životinje postavlja prije svega subjekte u poslovanju s hranom odnosno hranom za životinje i posjednike životinja. Uvode se sustavi samokontrole te se u skladu s procjenom rizika određuju i načini i frekvencije kontrola. Stvaraju se pretpostavke da se službene kontrole obavljaju na učinkoviti i racionalniji način te da se sustavno riješi problem sukoba interesa u obavljanju kontrola. Ustanovljavanjem jednog nadležnog tijela (Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva) za sigurnost hrane osigurat će se preduvjeti za poboljšanje strateškog upravljanja sigurnošću to jest zdravstvenom ispravnošću hrane. U okviru nadležnosti Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva zaduženo je da slijedi proces usklađivanja sa zakonodavstvom EU-a, koordinira sve aktivnosti vezano za provedbu službene kontrole od polja do stola, osigura ujednačenost aktivnosti što ih provode lokalna tijela koja obavljaju službene kontrole, utvrđuje prioritete, uspostavi suradnju s međunarodnim institucijama za sigurnost hrane u području aktivnosti upravljanja rizikom, osigura intenzivnu komunikaciju s potrošačima.
Isto tako, novi pristup rezultirat će efikasnijim iskorištavanjem sredstava za kontrolu hrane, unaprijedit će informiranje o rizicima hrane te smanjiti razlike u inspekcijskim standardima.
U dijelu službene kontrole hrane Zakonom su određena tijela nadležna za provođenje službenih kontrola na centralnoj razini: MPŠVG – Uprava za veterinarstvo i Uprava za poljoprivredu, te MZSS – Uprava za sanitarnu inspekciju. Službene kontrole provode državni veterinarski inspektori, službeni veterinari i granični veterinarski inspektori, sanitarni i granični sanitarni inspektori, poljoprivredni i gospodarski inspektori.
S obzirom na to da nadležno tijelo prema odredbama Zakona o hrani i Zakona o veterinarstvu, a na temelju Zakona o sustavu državne uprave može prenijeti obavljanje određenih poslova vezanih uz službene kontrole na ovlaštene veterinarske organizacije i kontrolna tijela, službene kontrole mogu provoditi i ovlašteni veterinari odnosno djelatnici kontrolnih tijela.
Financijska sredstva za osiguranje potrebnog broja osoba koje obavljaju službene kontrole te svih troškova za njihovo provođenje osiguravaju se u državnom proračunu. U svrhu financiranja troškova službenih kontrola obračunavaju se i prikupljaju pristojbe i naknade.
Službene kontrole zdravstvene ispravnosti i higijene hrane i hrane za životinje provode se u skladu s odredbama Zakona o hrani (»Narodne novine«, br. 46/07.), Zakona o veterinarstvu (»Narodne novine«, br. 41/07.) i Zakona o sanitarnoj inspekciji (»Narodne novine«, br. 27/99.) te drugim posebnim propisima.
Iste se provode u svim fazama proizvodnje, prerade, skladištenja i distribucije hrane ili hrane za životinje, na životinjama i nusproizvodima životinjskog podrijetla. Službene kontrole obuhvaćaju kontrole subjekata u poslovanju s hranom, uporabu hrane, skladišta hrane, svih procesa, materijala, tvari, aktivnosti ili postupaka, uključujući i transport hrane, hrane za životinje i živih životinja. Inspekcijski nadzori provode se bez prethodne najave, osim u slučajevima provođenja revizije, kad je potrebno prethodno obavijestiti subjekt u poslovanju s hranom. Zakonima je određeno da se službene kontrole subjekata u poslovanju s hranom provode u skladu s godišnjim i višegodišnjim planom provođenja službenih kontrola.
Veterinarski i sanitarni inspektori pri provedbi inspekcijskog nadzora sastavljaju zapisnik te donose rješenja i druge upravne mjere u skladu s ovlaštenjima temeljem odredbi Zakona o hrani (»Narodne novine«, br. 46/07.), Zakona o veterinarstvu (»Narodne novine«, br. 41/07.), Zakona o sanitarnoj inspekciji (»Narodne novine«, br. 27/99.) te drugih provedbenih propisa, ovisno o svojoj nadležnosti. Pravne i fizičke osobe čiji rad podliježe nadzoru veterinarskog ili sanitarnog inspektora dužne su omogućiti obavljanje nadzora, pružiti potrebne podatke i obavijesti, te osigurati uvjete za nesmetan rad. Ako veterinarski ili sanitarni inspektor u obavljanju inspekcijskog nadzora utvrdi da navedeni zakoni ili drugi propisi na temelju kojeg je ovlašten za postupanje nije primijenjen ili nije pravilno primijenjen, rješenjem će narediti otklanjanje utvrđene nepravilnosti, određujući rok u kojem se nepravilnosti moraju otkloniti. Ukoliko inspektor nadzorom utvrdi da je počinjen prekršaj ili kazneno djelo, dužan je bez odgode podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, odnosno prijedlog za pokretanje kaznenog postupka. U provođenju odredbi navedenih zakona, veterinarski i sanitarni inspektor, te službeni veterinar ovlašteni su uzimati uzorke i dostaviti ih na laboratorijske pretrage u laboratorije.
Granični veterinarski inspektori odnosno granični sanitarni inspektori nadležni su za obavljanje pregleda pošiljaka u prometu preko granice Republike Hrvatske.
Do donošenja novih Zakona nije bilo osnove za uspostavu jedinstvenog, integriranog sustava u području sigurnosti hrane, te sukladno tome nije bilo ni ujednačenog pristupa pri provedbi službenih kontrola. Zakonom o hrani postavljeni su temelji za reorganizaciju službene kontrole i uspostavu jedinstvenog, ujednačenog sustava. Započeta je reorganizacija sustava veterinarske inspekcije s ciljem uvođenja službenih veterinara i kontrolnih tijela te reorganizacija sanitarne inspekcije kako bi se jasnije uspostavio vertikalni zapovjedni lanac i definirale odgovornosti unutar istog te uveo jedinstveni pristup pri provođenju službenih kontrola u lancu od »polja do stola«. Reorganizacijom i drugim predviđenim mjerama (izrada procedura, planova ...) nadležno tijelo u suradnji s tijelima za provođenje inspekcije osigurat će neovisnost inspekcije i izbjegavanje sukoba interesa.
Novim Zakonom o hrani (»Narodne novine«, br. 46/07.) redefinirane su zadaće Agencije i one se odnose na procjenu rizika i obavještavanje javnosti o rezultatima procjene rizika, te je time proces procjene rizika odvojen od upravljanja rizicima, što je u skladu sa zahtjevima EU-a.
Ista je pak neprofitna pravna osoba koja obavlja znanstvene i stručne poslove procjene rizika i obavještavanja o rezultatima procjene rizika vezano uz zdravstvenu ispravnost i higijenu hrane i hrane za životinje. Agencija za svoj rad odgovara Vladi Republike Hrvatske koja ostvaruje prava i obveze Republike Hrvatske kao njezin osnivač. Osnovana je temeljem Zakona o hrani iz 2003. godine. Rad Agencije zasniva se na poštivanju četiriju glavnih sastavnica nove Strategije sigurnosti hrane u EU (2004.): zajednička regulative sigurnosti hrane za ljude i životinje, neovisna i javna znanstvena prosudba, konkretne akcije u provedbi regulative i kontrole procesa i priznavanje prava potrošača na izbor na osnovi potpunih informacija odakle dolazi hrana i što ona sadrži.
Vodeći računa o prioritetima Vlade Republike Hrvatske i zaštite potrošača u području unapređenja sigurnosti hrane u RH te pravima, obvezama i odgovornostima Hrvatske agencije za hranu utvrđenim Zakonom o hrani, Hrvatska agencija za hranu (www.hah.hr) izradila je program aktivnosti za razdoblje 2005. – 2009. godine.
Neke od aktivnosti su sljedeće:
– sudjelovanje u izradi Nacionalne strategije o sigurnosti hrane, odnosno hrane za životinje;
– praćenje primjene relevantnih propisa;
– povezivanje svih institucija koje se bave higijenom i zdravstvenom ispravnošću hrane putem Agencije;
– uvođenje i aktivno uključenje u Sustav brzog uzbunjivanja (RASFF);
– kontaktiranje putem web-stranice;
– suradnja s relevantnim institucijama;
– stvaranje povjerenja potrošača kroz uključivanje udruga potrošača u rad Agencije;
– Promoviranje zdrave prehrane kroz promotivne aktivnosti i sl.
Kakvoća hrane općenito neće biti predmet propisa već će se zaštita potrošača osigurati propisima koji se odnose na deklariranje, prezentaciju i reklamiranje proizvoda. Iznimke će predstavljati slučajevi gdje postoji jasno opravdanje za djelovanje u smislu:
– zaštite potrošača od očite prevare
– regulacije tržišta pojedinih prehrambenih proizvoda
– promocije unutarnjeg ili vanjskog tržišta za posebne proizvode (zemljopisno podrijetlo ili izvornost hrane, tradicionalni ugled)
– usklađivanje s vertikalnim propisima za prehrambene proizvode koji su na snazi u EU, a koji postavljaju standarde kakvoće za hranu.
Također, dodatno se usklađuje zaštita oznaka zemljopisnog podrijetla, oznaka izvornosti i oznake tradicionalnog ugleda hrane s relevantnim uredbama EU i uspostavlja institucionalni okvir za provedbu ovih propisa. Dodatno će se uskladiti područje označavanja odnosno deklariranja hrane te ostvariti pretpostavke za uspješno vođenje pregovora za to područje koje je dio pregovora vezanih za sigurnost hrane.
Propise za donošenje kojih su ovlašteni na temelju Zakona o hrani, čelnik nadležnog tijela i ministar nadležan za zdravstvo donijet će u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu Zakona o hrani.
U vezi toga donijeti su kratkoročni i srednjoročni prioriteti.
KRATKOROČNI ZADACI – AKTIVNOSTI PLANIRANE ZA 2007. GODINU
U nadležnosti Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi predviđa se donošenje sljedećih podzakonskih akata:
– Pravilnik o brzo smrznutoj hrani – II. kvartal 2007. godine
– Pravilnik o ispravnosti vode za piće – II. kvartal 2007. godine
– Pravilnik o hrani podvrgnutoj zračenju – III. kvartal 2007. godine
– Pravilnik o uzorkovanju i metodama analiza olova, kadmija, žive i 3-MCPD, okratoksina A, alfatoksina, dioksina i polikloriranih bifenila sličnih dioksinima u hrani – III. kvartal 2007. godine.
– Pravilnik o aditivima – IV. kvartal 2007. godine
– Pravilnik o pomoćnim tvarima u procesu proizvodne (uključujuću i otapala) – IV. kvartal 2007. godine
– Pravilnik o aromama – IV. kvartal 2007. godine
– Pravilnik o materijalima i predmetima koji dolaze u neposredni dodir s hranom – IV. kvartal 2007. godine.
U nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva – Uprave za veterinarstvo, a u skladu s Nacionalnim planom za pridruživanje Republike Hrvatske Europskoj uniji predviđeno je donošenje sljedećih podzakonskih akata u 2007. godini:
– Pravilnik o higijeni hrane – (II. kvartal 2007.)
– Pravilnik o higijeni hrane životinjskog podrijetla – (II. kvartal 2007.)
– Pravilnik o službenim kontrolama hrane životinjskog podrijetla – (II. kvartal 2007.)
– Pravilnik o službenim kontrolama koje se provode radi verifikacije postupanja u skladu s odredbama propisa o hrani i hrani za životinje, te propisa o zdravlju i zaštiti životinja – (II. kvartal 2007.)
Jednako tako je planirana izrada Hrvatske strategije za transpoziciju i implementaciju zakonodavstva u području sigurnosti hrane, veterinarstva i fitosanitarne politike.
U skladu s istom je planirano donošenje:
– Pravilnika kojim se propisuju specifična pravila za službene kontrole trihinele u mesu – (IV. kvartal 2007.)
Pored navedenih Pravilnika tijekom 2007. godine planirano je temeljem Zakona o hrani i donošenje sljedećeg pravilnika u okviru nadležnosti Uprave za veterinarstvo:
– Pravilnika o obliku, sadržaju i načinu vođenja upisnika odobrenih objekata u poslovanju s hranom životinjskog podrijetla, te o načinu odobravanja navedenih objekata.
U nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva – Uprave za prehrambenu industriju predviđa se tijekom 2007. godine donošenje sljedećih podzakonskih akata planiranih u nacrtu dokumenta pod nazivom Hrvatska strategija za transpoziciju i implementaciju zakonodavstva u području sigurnosti hrane, veterinarstva i fitosanitarne politike:
– Pravilnik o prirodnim mineralnim i prirodnim izvorskim vodama (planiran i u NPPEU za II. kvartal 2007.)
– Pravilnik o označavanju, reklamiranju i prezentiranju hrane (IV. kvartal 2007.)
– Pravilnik o navođenju hranjivih vrijednosti hrane (IV. kvartal 2007.)
– Pravilnik o metodama analiza i ispitivanja toplinski obrađenog mlijeka namijenjenog za izravnu ljudsku konzumaciju (planiran i u NPPEU za IV. kvartal 2007.).
Pored navedenih pravilnika, tijekom 2007. godine planirano je temeljem Zakona o hrani i donošenje sljedećih pravilnika u okviru nadležnosti Uprave za prehrambenu industriju:
– Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o jakim alkoholnim i alkoholnim pićima
– Pravilnik o troškovima vezanim uz postupak registracije oznaka jakih alkoholnih i aromatiziranih pića
– Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o oznakama izvornosti i oznakama zemljopisnog podrijetla hrane
– Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o priznavanju posebnih svojstava hrane i dodjeli oznake tradicionalni ugled
– Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o uljima od ploda i komina maslina
– Pravilnik o analitičkim i senzorskim ispitivanjima maslinovog ulja
– Pravilnik o vodama iz krša i stolnim vodama
– Pravilnik o jestivim uljima i mastima,
– Pravilnik o jestivim kazeinima i kazeinatima.
– Pravilnik o ugušćenom (kondenziranom) i mlijeku u prahu
– Pravilnik o maslacu, margarinu i miješanim namazima.
SREDNJOROČNI ZADACI – AKTIVNOSTI PLANIRANE ZA2008./2009.
U nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva – Uprave za veterinarstvo, a u skladu s dokumentom Hrvatska strategija za transpoziciju i implementaciju zakonodavstva u području sigurnosti hrane, veterinarstva i fitosanitarne politike planirano je donošenje niza provedbenih propisa u kojima će slijediti daljnje usklađivanje područja sigurnosti hrane i veterinarstva s propisima EU.
U srednjoročnom razdoblju odnosno tijekom 2008. i u prvoj polovici 2009. godine što je krajnji rok za donošenje provedbenih propisa određen u Zakonu o hrani, Uprava za prehrambenu industriju Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva će po potrebi donositi propise na nacionalnoj razini za koje ne postoje propisi na zajedničkoj razini zemalja članica EU vezano za kakvoću pojedinih prehrambenih proizvoda. Donošenje ovih propisa ovisit će o interesu svih strana u lancu prehrane – prehrambene industrije, nadležnog tijela i potrošača, budući će se isti moći primjenjivati samo na nacionalnoj razini, što znači da se neće moći primjenjivati na prehrambene proizvode koji se uvoze iz zemalja članica EU. Isto tako, u skladu s akcijom Vlade Republike Hrvatske pod nazivom HITROREZ, pojedini zastarjeli pravilnici od kojih je većina preuzeta iz bivše države – SFRJ stavljat će se izvan snage prije svega u dogovoru s prehrambenom industrijom.
Po donošenju pravilnika u 2007. godini, u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi pristupit će se izradi sljedećih podzakonskih akata:
– Pravilnik o načinu uzimanja uzoraka, pripravi uzoraka i izvedbene kriterije za analizičke metode određivanja patulina u hrani.
– Pravilnik o metodi uzorkovanja, pripravi uzoraka i izvedbene kriterije za analitičke metode određivanja kositra za hranu u konzervama.
– Posebni pravilnici o hrani za posebne prehrambene potrebe:
1. Dodatke prehrani
2. Hrana za posebne prehrambene potrebe
3. Hrana za dojenčad i malu djecu
4. Prerađena hrana na bazi žitarica za dojenčad i malu djecu
5. Hrana namijenjena smanjenju tjelesne težine
6. Hrana za posebne medicinske potrebe
7. Hrana bez glutena
8. Hrana obogaćena nutrijentima (dodavanje vitamina, minerala i drugih tvari hrani)
Vezano za Zakon o genetski modificiranim organizmima do kraja godine 2007. u planu je izrada sljedećih pravilnika:
1. Pravilnik o obliku i načinu vođenja upisnika GMO-a i načinu određivanja troškova ispisa
2. Uredba Vlade RH o razini genetski modificiranih organizama u proizvodima ispod koje proizvodi koji se stavljaju na tržište ne moraju biti označeni kao proizvodi koji sadrže genetski modificirane organizme.
 
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– Izrada Hrvatske strategije za transpoziciju i implementaciju zakonodavstva u području sigurnosti hrane, veterinarstva i fitosanitarne politikeMinistarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi2007.Redovita proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva 
– donošenje svih podzakonskih akata na temelju Zakona o hrani (zdravstvena ispravnost hrane, službene konrole, kakvoća hrane, nutritivno označavanje hrane, sustav označavanja i zaštite zemljopisnog podrijetla hrane, GMO hrana), te u propisima predvidjeti ulogu nacionalnoga akreditacijskog tijela u ocjenjivanju osposobljenosti laboratorija prema međunarodnim, europskim i hrvatskim normama Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbiRedovita proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi
– povezati nadležne inspekcije, ovlaštene laboratorije i druge institucije radi pravovremenog i točnog obavješćivanja potrošača o rezultatima službenih kontrola na područja zdravstvene ispravnosti, kontrole kvalitete Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Redovita proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Redovita proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi
– izmijeniti i dopuniti zakone koji usporavaju poduzimanje mjera i sankcioniranje propusta iz područja zdravstvene ispravnosti, kontrole kvalitete hrane Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva 
– kadrovsko ekipiranje, jačanje, edukacija veterinarske, sanitarne i ostalih inspekcija nadležnih za službenu kontrolu hrane (poljoprivredna inspekcija, inspekcija za kakvoću hrane, inspektori Državnog inspektorata)Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Državni inspektorat2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Državnog inspektorataRedovita proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Državnog inspektorata
– donošenje podzakonskih akata na temelju Zakona o genetski modificiranim organizmima (GMO)Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi2007. Redovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi 

Ad 4) SIGURNOST PROIZVODA
Pitanje sigurnosti potrošača, zaštite života i zdravlja potrošača predmet je Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti (»Narodne novine«, br. 158/03.). Praćenje primjene toga Zakona i implementacije europskih direktiva za usklađivanje propisa u području sigurnosti proizvoda (tzv. direktive novoga pristupa) dio je aktivnosti kojima se osigurava zaštita potrošača na hrvatskom tržištu.
Republika Hrvatska radi osiguravanja slobodnog kretanja robe i visoke razine sigurnosti proizvoda na hrvatskom tržištu započela je proces usklađivanja svoga tehničkog zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije. S tim u vezi u rujnu i listopadu 2003. godine doneseni su osnovni zakoni za to područje: Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenu sukladnosti (»Narodne novine«, br. 158/03.) i Zakon o općoj sigurnosti proizvoda (»Narodne novine«, br. 158/03.) kao horizontalni zakoni i Zakon o akreditaciji (»Narodne novine«, br. 158/03.), Zakon o normizaciji (»Narodne novine«, br. 163/03.) i Zakon o mjeriteljstvu (»Narodne novine«, br. 163/03.) koji uređuju pojedine djelatnosti u skladu s europskim načelima. Na taj način utvrđen je zakonski okvir za daljnji korak u usklađivanju tehničkog zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije.
Zakonom o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti (»Narodne novine«, br. 158/03.) uređeno je: donošenje propisa kojima se uređuje način utvrđivanja tehničkih zahtjeva za proizvode radi zaštite života, zdravlja i sigurnosti ljudi, životinja, imovine i okoliša; donošenje tehničkih propisa i primjena normi u vezi s tehničkim propisima; prava i obveze pravnih i fizičkih osoba koje proizvode, uvoze ili stavljaju proizvode na tržište i/ili u uporabu; postupci ocjenjivanja sukladnosti i znakovi sukladnosti; prava i obveze pravnih i fizičkih osoba za provođenje aktivnosti povezanih s ocjenjivanjem sukladnosti; valjanost dokumenata i znakova sukladnosti izdanih u inozemstvu, te nadzor nad provođenjem propisa.
Temeljem Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti (»Narodne novine«, br. 158/03.) doneseni su pravilnici u kojima su transponirane direktive novog pristupa:
• Pravilnik o sigurnosti dizala (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o sigurnosti strojeva (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o tlačnoj opremi (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o izmjenama pravilnika o tlačnoj opremi (»Narodne novine«, br. 44/06.)
• Pravilnik o jednostavnim tlačnim posudama (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o izmjenama pravilnika o jednostavnim tlačnim posudama (»Narodne novine«, br. 42/06.)
• Pravilnik za plinske aparate (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o zahtjevima za stupnjeve djelovanja novih toplovodnih kotlova na tekuće i plinovito gorivo (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o električnoj opremi namijenjenoj za uporabu unutar određenih naponskih granica (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o zahtjevima za energetsku učinkovitost kućanskih električnih hladnjaka, ledenica i njihovih kombinacija (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o tehničkim zahtjevima i postupcima ocjene sukladnosti za neautomatske vage (»Narodne novine«, br. 1/05.)
• Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o tehničkim zahtjevima i postupcima ocjene sukladnosti za neuatomatske vage (»Narodne novine«, br. 42/07.)
• Pravilnik o opremi i zaštitnim sustavima namijenjenim za uporabu u prostorima ugroženim eksplozivnom atmosferom (»Narodne novine«, br. 123/05.)
• Pravilnik za proizvode od kristalnog stakla (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o metodama kvantitativne analize trokomponentnih mješavina tekstilnih vlakana (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o metodama kvantitativne analize dvokomponentnih mješavina tekstilnih vlakana (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o sirovinskom sastavu i nazivima tekstila (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o označivanju materijala glavnih dijelova obuće namijenjene prodaji potrošaču (»Narodne novine«, br. 135/05.)
• Pravilnik o tehničkim i mjeriteljskim zahtjevima koji se odnose na mjerila (»Narodne novine«, br. 2/07.)
Pravilnik o tlačnoj opremi (»Narodne novine«, br. 135/05., 44/06.)i Pravilnik o jednostavnim tlačnim posudama (»Narodne novine«, br. 135/05.) doneseni su 2005., ali su u primjeni od 31. 3. 2006. g. Međutim, Pravilnikom o izmjenama Pravilnika o tlačnoj opremi ovaj Pravilnik se primjenjuje od objave popisa tijela za ocjenu sukladnosti u »Narodnim novinama«, a najkasnije do dana pristupa RH Europskoj uniji ili stupanja na snagu međunarodnog sporazuma o ocjeni sukladnosti i prihvaćanju industrijskih proizvoda s EU (»Narodne novine«, br. 44/06.).
Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europske unije, Republika Hrvatska je preuzela obvezu usklađivanja zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije.
Cilj toga usklađivanja je razvoj i povećanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva na međunarodnom i europskom tržištu, poboljšanje sigurnosti proizvoda, zaštita zdravlja i sigurnosti na radu, zaštita okoliša i zaštita potrošača, te razvoj zakonodavstva i tehničke infrastrukture, što će omogućiti slobodu kretanja roba na jedinstvenom tržištu Europske unije.
U tijeku je donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti kojim će se osigurati pravni temelj za donošenje Uredbe o načinu i postupku razmjene informacija s drugim državama i međunarodnim organizacijama u području normi, tehničkih propisa i postupaka ocjene sukladnosti, te propisa o uslugama informacijskog društva, a u skladu s Direktivom 98/48/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 20. srpnja 1998. koja izmjenjuje i dopunjuje Direktivu 98/34/EC Europskog parlamenta i Vijeća.
Nadalje, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti osigurat će se i pravni temelj za donošenje Pravilnika o obliku, sadržaju i izgledu oznake sukladnosti, u skladu s Direktivom Vijeća 93/465/EEC od 22. srpnja 1993.
Državni zavod za mjeriteljstvo trajno provodi aktivnosti čija izravna svrha zaštita potrošača u području sigurnosti tehničkih proizvoda i zaštita od pogrešnih mjerenja u trgovačkim transakcijama, zaštiti zdravlja i sigurnosti. Glavni je cilj zakonskog mjeriteljstva osigurati građanima ispravne mjerne rezultate kad se upotrebljavaju u službenim i trgovačkim poslovima te u radnom okolišu, zaštiti na radu i sigurnosti te u drugim područjima zakonodavstva gdje se zahtijevaju mjerenja kako bi se ocijenila sukladnost s propisima. Nadzorom nad mjerilima koja se upotrebljavaju u tim područjima primjene jamči se isravnost mjernih rezultata u radnim uvjetima u cjelokupnome razdoblju uporabe mjerila u granicama danih dopuštenih pogrešaka.
U skladu sa svojim djelokrugom rada DZM je tijekom 2006. godine donio niz pravilnika iz područja mjeriteljstva i homologacije vozila kojima je svrha zaštita potrošača. To su sljedeći pravilnici:
Pravilnik o tehničkim i mjeriteljskim zahtjevima koji se odnose na mjerila (»Narodne novine«, br. 2/07.)
Pravilnik o mjernim jedinicama (»Narodne novine«, br. 2/07.)
Pravilnik o mjeriteljskim i tehničkim zahtjevima za alkoholmetre i alkoholne areometre (»Narodne novine«, br. 2/07.)
Pravilnik o tehničkim i mjeriteljskim zahtjevima za mjerila hektolitarske mase žitarica (»Narodne novine«, br. 2/07.)
Pravilnik o mjeriteljskim i tehničkim zahtjevima za utege od5 kg do 50 kg srednje točnosti i pravokutne i valjkaste utege od 1 kg do 10 kg srednje točnosti (»Narodne novine«, br. 2/07.)
Pravilnik o mjeriteljskim i tehničkim zahtjevima za utege nazivne vrijednosti od 1 kg do 50 kg točnosti veće od srednje (»Narodne novine«, br. 2/07.)
Pravilnik o mjeriteljskim i tehničkim zahtjevima za brodske spremnike (»Narodne novine«, br. 2/07.)
Pravilnik o mjeriteljskim i tehničkim zahtjevima za tlakomjere za gume motornih vozila (»Narodne novine«, br. 2/07.)
Pravilnik o homologaciji tipa traktora za poljoprivredu i šumarstvo (»Narodne novine«, br. 15/06.)
Pravilnik o postupku homologacije vozila za prijevoz putnika koji imaju osim vozačeva više od osam sjedala s obzirom na posebne zahtjeve za takva vozila TPV 152 (»Narodne novine«, br. 15/06.)
Pravilnik o postupku homologacije motornih vozila na dva ili tri kotača s obzirom na kočenje TPV 201 (»Narodne novine«, br. 38/06.).
Doneseni su pravilnici i od strane drugih institucija (Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi) kako slijedi:
Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o brodicama i jahtama (»Narodne novine«, br. 57/06.)
Lista opasnih kemikalija čiji je promet zabranjen, odnosno ograničen (»Narodne novine«, br. 17/06.)
Pravilnik o načinu vođenja očevidnika o opasnim kemikalijama te o načinu i rokovima dostave podataka iz očevidnika (»Narodne novine«, br. 113/06.)
Pravilnik o načinu ispunjavanja sigurnosno-tehničkog lista (»Narodne novine«, br. 111/06.)
Pravilnik o dobroj laboratorijskoj praksi (»Narodne novine«, br. 51/06.)
Zakon o predmetima opće uporabe (»Narodne novine«, br. 85/06.)
Vlada Republike Hrvatske prihvatila je Provedbeni program donošenja tehničkih propisa koji propisuju tehničke zahtjeve za proizvode ili skupine proizvoda u svrhu usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom novog pristupa Europske zajednice za 2004. godinu u kojem su pojedina tijela državne uprave zadužena za izradu nacrta prijedloga pojedinih propisa. Uspostavljena je Radna skupina za koordinaciju provedbe Provedbenog programa donošenja tehničkih propisa sastavljena od čelnika niza tijela državne uprave i predstavnika Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske udruge poslodavaca.
S obzirom na značenje djelatnosti normizacije u europskom sustavu tehničkoga zakonodavstva i osiguravanju sigurnosti proizvoda i zaštiti potrošača veoma je važno osigurati interese potrošača u poslovima normizacije na svim razinama (nacionalnoj, europskoj i međunarodnoj). Stoga je potrebno poduzeti mjere kojima bi se potrošačima u Republici Hrvatskoj u prvom redu omogućilo praćenje događaja u nacionalnoj, europskoj i međunarodnoj normizaciji u područjima njihovoga interesa, ali i aktivno sudjelovanje u radu nacionalnoga normirnog tijela. Zbog svega prethodno navedenog Vlada Republike Hrvatske osnovala je Hrvatski zavod za norme Uredbom objavljenom u »Narodnim novinama«, br. 154/04.
Hrvatski zavod za norme nova je javna ustanova, nacionalno normirno tijelo Republike Hrvatske uspostavljeno radi ostvarivanja ciljeva normizacije: povećanja razine sigurnosti proizvoda i procesa, čuvanja zdravlja i života ljudi te zaštite okoliša, promicanja kakvoće proizvoda, procesa i usluga, osiguravanja svrsishodne uporabe rada, materijala i energije, poboljšanja proizvodne učinkovitosti, ograničenja raznolikosti, osiguranja spojivosti i zamjenjivosti te otklanjanja tehničkih zapreka u međunarodnoj trgovini.
Uspostavom i početkom rada HZN-a 2005. godine ispunjena je jedna od obveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (članak 73.) u usklađivanju hrvatske normizacije s europskim načelima. Djelatnost HZN-a utvrđena je Zakonom o normizaciji i Uredbom o osnivanju HZN-a kao djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku koju obavlja isključivo HZN. To su posebno, sljedeći poslovi: priprema, prihvaća i izdaje hrvatske norme i druge dokumente iz područja normizacije, predstavlja hrvatsku normizaciju u međunarodnim (ISO, IEC) i europskim (CEN, CENELEC, ETSI) organizacijama za normizaciju, održava zbirku hrvatskih norma i vodi registar hrvatskih norma, uređuje, izdaje i raspačava hrvatske norme, druge dokumente i publikacije iz područja normizacij, uspostavlja i održava baze podataka o normama i drugim dokumentima iz područja normizacije te daje obavijesti o normama i drugim dokumentima, u službenom glasilu objavljuje obavijesti o hrvatskim normama te obavijesti o drugim dokumentima s područja normizacije, osigurava informacije o nacionalnim, europskim i međunarodnim normama cjelokupnoj javnosti, a posebno gospodarstvu, promiče uporabu hrvatskih norma itd.
Normizacija kao djelatnost od posebnoga javnog interesa u ostvarivanju svojih ciljeva zaštite života i zdravlja te osiguravanja sigurnosti proizvoda, procesa ili usluga izravno pridonosi zaštiti zdravlja i sigurnosti potrošača kao jednog od osnovnih prava potrošača.
Aktivnosti hrvatske normizacije od njezinih početaka trajno uključuju brigu o zaštiti potrošača, a uključivanje predstavnika potrošača u aktivnosti nacionalne, europske i međunarodne normizacije jedan je od strateških ciljeva Hrvatskog zavoda za norme. Ispunjavajući taj cilj, HZN će i dalje davati doprinos zaštiti potrošača u Republici Hrvatskoj u svojem području djelovanja.
S obzirom na ulogu akreditacije u provedbi novoga tehničkog zakonodavstva potrebno je poduzeti mjere kako bi se potrošačima u Republici Hrvatskoj omogućilo praćenje rada nacionalne akreditacijske službe. Sustav akreditiranih laboratorija jamstvo je pouzdanosti rezultata ispitivanja proizvoda na tržištu i preduvjet priznavanja tih rezultata na međunarodnom tržištu. Akreditacija je međunarodno priznato sredstvo priznavanja stručne i tehničke osposobljenosti laboratorija i pruža povjerenje u rezultate njihova rada, a potrošačima proizvoda osigurava povjerenje u sigurnost i kvalitetu proizvoda na tržištu. Sukladno prethodno navedenom Vlada Republike Hrvatske osnovala je Hrvatsku akreditacijsku agenciju Uredbom objavljenom u »Narodnim novinama«, br. 158/04.
Donesena je Uredba o sustavu razmjene obavijesti u pogledu proizvoda koji predstavljaju rizik za zdravlje i sigurnost potrošača (»Narodne novine«, br. 138/06.). Stupanjem na snagu ove Uredbe uspostavit će se razmjena informacija nadležnih tijela o sigurnosti proizvoda na tržištu.
U okviru CARDS 2002 projekta implementiran je Centralni informacijski sustav za zaštitu potrošača koji povezuje MINGORP, DI i udruge za zaštitu potrošača. Unutar CISZP-a je dizajnirana i web-stranica na kojoj su prezentirani sadržaji iz područja zaštite potrošača i to: aktualna događanja, zakonodavstvo, projekti namijenjeni udrugama ili drugim nositeljima politike zaštite potrošača, informacije vezane uz savjetovanje i edukaciju potrošača, kao i korisni linkovi koji potrošača povezuju sa nadležnim tijelima u RH i EU koji se bave problematikom zaštite potrošača. Ujedno je ta stranica dio postojeće web-stranice Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva. Povezivanjem nositelja politike zaštite potrošača u Centralni informacijski sustav zaštite potrošača, omogućit će se brži tok informacija o učestalim kršenjima prava potrošača što će omogućiti pravovremeno poduzimanje mjera nadležnih inspekcija u zaštiti prava potrošača. Isto tako, ovaj sustav će u budućnosti biti informatička potpora i sustavu RAPEX (brza razmjena obavijesti o opasnim proizvodima na tržištu) koji je u primjeni u državama članicama Europske unije.
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s tehničkim zakonodavstvom Europske unijerazna tijela državne uprave2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva raznih tijela državne uprave Redovita proračunska sredstva raznih tijela državne uprave 
– uspostava sustava obavješćivanja potrošača o sigurnosti proizvoda na tržištuMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Državni inspektorat i Hrvatski zavod za norme2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Državnog inspektorata i Hrvatskog zavoda za normeRedovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Državnog inspektorata i Hrvatskog zavoda za norme

Ad 5) OBRAZOVANJE
Obrazovanje o pravima, obvezama i zaštiti potrošača s ciljem razvijanja »potrošačkog morala«, podizanja opće kulture, razvijanja smisla za zaštitu potrošača, jačanja društvene discipline i odgovornosti za svoje postupke provodit će se na nekoliko razina. Kako bi obrazovni programi dali očekivane rezultate moraju biti popraćeni cjelovitim akcijama u čijoj će se provedbi angažirati svi društveni čimbenici od obitelji, škole, društvene sredine, udruga građana, privatnog i javnog sektora do sredstava javnog komuniciranja.
Člankom 104. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da osnovna znanja o obvezama, pravima i zaštiti potrošača trebaju biti sastavni dio školskog i odgojnog programa i to osnovnog i srednjeg školovanja. Zbog toga je potrebno sukladno Nacionalnom programu zaštite potrošača za razdoblje 2007. – 2008. godine izraditi Program o pravima, obvezama i zaštiti potrošača koji će biti sastavni dio Nastavnog plana i programa za osnovnu i srednju školu. Program će izraditi Povjerenstvo Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Sastavni dio Programa bit će obilježavanje 15. ožujka – svjetskog Dana potrošača i obilježavanje Godine edukacije potrošača u Republici Hrvatskoj. Edukaciju prosvjetnih djelatnika koji će provoditi Program o pravima, obvezama i zaštiti potrošača obavit će Agencija za odgoj i obrazovanje i Agencija za strukovno obrazovanje.
Osim toga, uz potporu Vlade RH nadležne institucije obrazovat će i osposobljavati stručne osobe čije je djelovanje vezano uz zaštitu potrošača, a to su pored prosvjetnih djelatnika i:
– službenici u državnoj upravi,
– inspektori koji provode nadzor nad primjenom propisa,
– predstavnici potrošačkih udruga i savjetovališta,
– suci i ostale osobe uključene u rješavanje potrošačkih sporova.
Radi prenošenja znanja i dobrih iskustava u provođenju politike zaštite potrošača svi nositelji provedbe Nacionalnog programa zaštite potrošača u suradnji s odgovarajućim domaćim i međunarodnim institucijama i ekspertima organizirat će seminare i druge oblike obrazovanja.
Početak ostvarivanja edukacije nalazi se svakako u školi. To zahtijeva angažiranje prosvjetnih djelatnika da svoju aktivnost usmjere na taj dan, odnosno tjedan u kojem će se obilježavati sve aktivnosti (15. ožujka).
Nužno je imati više znanja o navedenoj problematici. Edukativni programi dali bi samo ograničene rezultate, ako ne bi bili popraćeni cjelokupnim akcijama. U izvršenju takvih akcija potrebno je angažiranje svih društvenih čimbenika od obitelji, škole, društvene sredine, omladinskih i športskih organizacija, sredstava javnih komunikacija. Upravo tu dolazi do izražaja odgojna uloga, koja je okrenuta djeci i mladima, a manifestira se u pravom razvijanju morala, podizanju opće kulture, razvijanju smisla za zaštitu potrošača, društvenoj disciplini i odgovornosti za svoje postupke.
U školama, odnosno, odgojno-obrazovnim ustanovama treba učiniti sljedeće:
1. Upoznavanje svih učenika osnovnih i srednjih s Nacionalnim programom zaštite potrošača za razdoblje 2007. – 2010. godine te mjerama i aktivnostima koje proizlaze kad je riječ o području obrazovanja o pravima, obvezama i zaštiti potrošača.
– nositelji akcije: razrednici u odgojno-obrazovnim ustanovama.
– rokovi: tijekom 2007.
– realizacija: nakon usvajanja zakona u Hrvatskom saboru i objave u »Narodnim novinama«.
2. Zastupanje interesa potrošača bitno je za stvaranje djelotvorne potrošačke politike, ponajprije osvješćivanjem svakog pojedinca edukacijom i informiranjem. Sukladno tome potrebno je organizirati seminare za odgojno-obrazovne djelatnike u svezi s prenošenjem znanja i dobrih iskustava u provođenju politike zaštite potrošača.
Nositelji akcije: Agencija za odgoj i obrazovanje te Agencija za strukovno obrazovanje
– rokovi: tijekom godine.
– realizacija: tijekom mjeseca obilježavanja »Dana potrošača«.
3. Obilježavanje 15. ožujka.
– nositelji akcije: razrednici u odgojno-obrazovanim ustanovama.
– rokovi: priprema u I. polugodištu školske godine.
– realizacija: 15. ožujka 2007., 2008., 2009. i 2010. godine.
4. Izmjene i dopune postojećih nastavnih planova i programa nastavnih predmeta čiji sadržaj omogućava ugradnju elemenata obrazovanja zaštite potrošača od normativnih do zdravstvenih komponenata.
– nositelji akcije: Agencija za odgoj i obrazovanje te Agencija za strukovno obrazovanje.
– rokovi: školska godina 2008./2009.
– realizacija: do početka školske godine.
5. Izraditi ocjenu u segmentu obrazovanja za zaštitu potrošača na temelju izrađenih instrumenata (upitnika).
– nositelji akcije: Agencija za odgoj i obrazovanje te Agencija za strukovno obrazovanje.
– rokovi: školska godina 2009./2010.
– realizacija: do kraja školske godine.
6. Obilježavanje »Godine edukacije potrošača u Republici Hrvatskoj«.
– nositelji akcije: Agencija za odgoj i obrazovanje te Agencija za strukovno obrazovanje, odgojno-obrazovne ustanove.
– rokovi: tijekom 2007.
– realizacija: nakon odluke Hrvatskog sabora o proglašenju 2007. godine »Godinom edukacije potrošača u Republici Hrvatskoj«.
Iz navedenog je vidljivo da je potrebno i šire djelovanje. Školsko osoblje treba uložiti sve snage u pažljivu detekciju, praćenje i tretman potrošača, a isto tako i stajalište roditelja treba biti aktivnije.
Pravovremena akcija uz postojanje i provođenje mjera nalaže službama da vode jedinstvenu dokumentaciju i evidenciju. Sve aktivnosti trebalo bi dugoročnije normativno regulirati jednim pravilnikom o uvođenju obrazovanja potrošača i obilježavanju Svjetskog dana prava potrošača.
 
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– izrada Programa o pravima, obvezama i zaštiti potrošača koji bi bio sastavni dio Nastavnog plana i programa osnovnih i srednjih školaMinistarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva i udrugama za zaštitu potrošača2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športaRedovita proračunska sredstva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa
– edukacija prosvjetnih djelatnika i provođenje obrazovnog programa o osnovnim pravima vezanim uz zaštitu potrošača i njegovo uvođenje u školski programAgencija za odgoj i obrazovanje, Agencija za strukovno obrazovanje i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva i udruge za zaštitu potrošača2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športaRedovita proračunska sredstva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa
– Provedba Programa o pravima, obvezama i zaštiti potrošača kao sastavnog dijela Nastavnog plana i programa osnovnih i srednjih školaMinistarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji s Ministarstvom gospodarstva rada i poduzetništva i udrugama za zaštitu potrošača2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športaRedovita proračunska sredstva Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa
– Organiziranje seminara i obrazovnih programi sa sadržajima iz područja zaštite potrošača za službenike u državnoj upravi, inspektore koji će provoditi nadzor nad primjenom propisa, predstavnike potrošačkih udruga i savjetovališta, suce i ostale osobe uključene u rješavanje »potrošačkih« sporovanadležna tijela državne uprave, HGK, HUP, svi u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva i predstavnici udruga koji imaju višegodišnje nastavničko iskustvo2007. – 2008.Sredstva HGK-a i HUP-a, CARDS-a 
– Organiziranje seminara i obrazovnih programa sa sadržajima iz područja zaštite potrošača za obrtnike namijenjene njihovom informiranju i upoznavanju s obvezama i granicama tih obvezaHOK u suradnji s udrugama za zaštitu potrošača2007. – 2008.Sredstva HOK-aSredstva HOK-a
– emitiranje specijalizirane tjedne edukativne TV i radio emisije za potrošače kao dijela programske sheme HTV-aMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, nadležne inspekcije i Ravnateljstvo HRT-a2007. – 2008.Financijska sredstva HRT-aFinancijska sredstva HRT-a
– provođenje projekata edukacije potrošača temeljem Programa »2007. Godina edukacije potrošača«Radna skupina za provođenje Programa obilježavanja »2007. Godina edukacije potrošača«, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa i udruge za zaštitu potrošača2007.Sredstva iz Državnog proračuna RH 

Ad 6) OBAVJEŠĆIVANJE
Obavješćivanje potrošača jedno je od temeljnih prava zaštite potrošača u Europskoj uniji. U Republici Hrvatskoj to je pitanje posebno uređeno Zakonom o zaštiti potrošača kojim su u hrvatsko zakonodavstvo preuzete direktive o zavaravajućem oglašavanju, te direktiva o zaštiti potrošača pri označavanju cijene proizvoda. Tim se direktivama uređuje pravo potrošača na potpunu i točnu obavijest o proizvodu.
Zakon o pravu na pristup informacijama, Zakon o medijima, Zakon o zaštiti tajnosti podataka i Zakon o zaštiti tajnosti osobnih podataka uređuju ostvarivanje općeg prava na pristup informacijama. S tim u vezi je Središnji državni ured za upravu donio Pravilnik o ustroju, sadržaju i načinu vođenja službenog Upisnika o ostvarivanju prava na pristup informacijama (»Narodne novine«, br. 137/04.).
Klasični oblici obavješćivanja potrošača su izdavanje stručnih časopisa, tematskih letaka i brošura za potrošače, te internet-portali Ministarstva gospodarstva i udruga koji osiguravaju on-line komunikaciju i povratnu informaciju. Takvi tematski letci i brošure u svijetu sadržavaju teme važne za potrošače. Njihova posebnost je u objavljivanju rezultata domaćih i stranih komparativnih ocjenjivanja proizvoda i usluga. Za osiguravanje neovisnosti rezultata komparativnih ocjenjivanja proizvoda, izdavač takvoga stručnog časopisa, letaka i brošura ne smije primati sredstva iz komercijalnih (profitnih) izvora, a u stručnom časopisu, letcima i brošurama ne smije oglašavati proizvode i usluge.
Uz izdavanje stručnih časopisa za potrošače jasno je da su važni i drugi oblici obavješćivanja potrošača, a tu spadaju i izdavanje informativnog materijala za potrošače, seminari, radionice, okrugli stolovi i druge aktivnosti, kojima je cilj podizanje nivoa svijesti potrošača.
U tu svrhu potrebno je organizirati seminare i druge oblike obavješćivanja s odgovarajućim domaćim i međunarodnim institucijama i ekspertima, radi prenošenja znanja i dobrih iskustava u provođenju politike zaštite potrošača.
Hrvatski mediji su uvelike doprinijeli informiranju i obavješćivanju javnosti o problematici zaštite potrošača. Hrvatska Radio Televizija u okviru svojih javnih zadaća pratila je problematiku zaštite potrošača u programima Radija i Televizije. Informativni program HR-a kroz svoje dnevne emisije prati problematiku potrošača, a posebnu pozornost daje u emisijama Građanski glas i Večernji program. U obrazovnom i dječjem programu ova se problematika na specifičan način prati u emisijama »Otvorena srijeda« i »Vodič za moderna vremena«. Hrvatski radio, također, ovu temu obrađuje kroz stalnu, polusatnu emisiju »Svi smo mi potrošači« koja se emitira jednom tjedno na II. programu HR-a.
O problematici zaštite potrošača redovito se izvještava u informativnim emisijama, te u tematskim emisijama. U suradnji s udrugama za zaštitu potrošača povremeno se organiziraju i posebne emisije.
Informativni program HTV-a kroz svoje dnevne emisije prati problematiku potrošača, a posebnu pozornost daje emisiji »Potrošački kod«.
Radi učinkovite informiranosti svih sudionika u sustavu zaštite potrošača te povezivanja nositelja politike zaštite potrošača (Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Državog inspektorata i udruga za zaštitu potrošača) uspostavljen je Centralni informacijski sustav za zaštitu potrošača (CISZP) koji će omogućuti brži protok informacija o učestalim kršenjima prava potrošača i pravovremeno poduzimanje mjera nadležnih tijela za nadzor nad tržištem radi njihova otklanjanja.
Europska unija je Projektom EU CARDS 2002 »Jačanje kapaciteta na području zaštite potrošača« pružila potporu Republici Hrvatskoj u uspostavljanju Centralnog informacijskog sustava.
Unutar Centralnog informacijskog sustava zaštite potrošača CISZP-a je dizajnirana i web-stranica na kojoj su prezentirani sadržaji iz područja zaštite potrošača i to: aktualna događanja, zakonodavstvo, projekti namijenjeni udrugama ili drugim nositeljima politike zaštite potrošača, informacije vezane uz savjetovanje i edukaciju potrošača, kao i korisni linkovi koji potrošače upućuju na nadležna tijela u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji. Stranica je dio postojeće web-stranice Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva.
Uspostavljanje tog sustava važno je za prikupljanje podataka i zajedničko upravljanje bazom podataka. U to osobito treba uključiti: propise o zaštiti potrošača, sudske i druge odluke, informacije o inspekcijskom nadzoru, poglavlja o općim pitanjima potrošača, standardna pitanja, odgovore i savjete potrošačima, literaturu iz područja zaštite potrošača. Svi imaju jednaki pristup centralnom informacijskom sustavu, a njihova je obveza redovito izvještavanje o uočenim problemima i izvršenim poslovima na području za koje su osnovani.
Ističemo potrebu za suradnjom svih nadležnih tijela u cilju uređenja oglašavanja upućenog djeci, odnosno, zaštite djece od neprimjerenog oglašavanja.
 
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– sufinanciranje savjetovališta i raspisivanje javnih natječaja za sufinanciranje projekata namjenjenim udrugama za zaštitu potrošača u cilju edukacije i podizanja razine svijesti o zaštiti potrošačaMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva, gospodarstva, rada i poduzetništvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva, gospodarstva, rada i poduzetništva
– preuzimanje i realizacija obveza iz CARDS programa
– potpuna uspostava Centralnoga informacijskog sustavaMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Državni inspektorat i udruge za zaštitu potrošača2007. – 2008.  
– obavješćivati potrošače o ekološkom aspektu proizvoda i uslugaMinistarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
– promicanje »ekološke kulture« kod pojedinaca i institucija/organizacija uz mijenjanje potrošačkih navikaMinistarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva

Ad 7) TRGOVINA
Trgovina kao važna gospodarska djelatnost ima ključnu ulogu u razvoju gospodarstva. Danas je ova djelatnost suočena s velikim izazovima, kao što su povećana konkurencija na domaćem tržištu, koncentracija velikih trgovaca, uvođenje novih tehnologija, te nužnost pružanja novih usluga i oblika prodaje baziranih na razvoju elektroničkog poslovanja i sveukupnoj globalizaciji trgovine.
Budući razvoj ove djelatnosti ovisit će prvenstveno o njezinoj prilagodbi novonastalim uvjetima, kako na globalnom, regionalnom tako i na lokalnom tržištu, ali i o dogradnji zakonske regulative koja bi trebala osigurati njezin nesmetani razvoj i ujedno je približiti razini razvijenosti i grani gospodarstva u drugim zemljama, te joj isto tako i omogućiti jednake uvjete na tržištu kakve imaju druge gospodarske djelatnosti.
Nedostatak zakonske regulative, odnosno neprilagođenost postojeće regulative novim uvjetima poslovanja, može predstavljati značajnu prepreku u razvoju djelatnosti trgovine, te u tom smislu i općenitoga gospodarskog razvoja Republike Hrvatske.
U tom smislu, postoji potreba za donošenjem potpuno novog Zakona o trgovini čime će se stvoriti mogućnost za kvalitetnu interaktivnu komunikaciju između nadležnoga resornog Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva te tijela uključenih u područje djelatnosti trgovine, kao što su Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska udruga poslodavaca i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, te svih ostalih gospodarskih subjekata važnih za razvoj i unaprjeđenje ove djelatnosti kao i potrošača.
Cilj koji se želi postići donošenjem novog Zakona o trgovini je otkloniti nedorečenosti i zakonodavnu nepokrivenost pojedinih područja.
Novim se Zakonom želi stvoriti solidan pravni temelj za obavljanje trgovine kroz sustav uređenih nacionalno zakonodavnih pravila.
Držimo da će se to pozitivno odraziti na daljnji rast i razvoj same djelatnosti, na stvaranje dobre baze podataka za mjerljivost trgovine, suzbijanje nelojalne tržišne utakmice, smanjenje neregistriranog gospodarstva, te zaštitu potrošača i zaposlenika u ovoj djelatnosti.
Jedna od predviđenih novina je da se kroz novi Zakon o trgovini po prvi put stvori osnova za praćenje trgovine na malo kroz definiranu tipologiju prodavaonica. To će omogućiti stvaranje baze podataka koja će se koristiti pri izradi strategije razvoja hrvatske trgovine.
U 2003. godini donesen je i Zakon o elektroničkoj trgovini (»Narodne novine«, br. 173/03.), koji je usklađen sa Smjernicom o određenim pravnim aspektima elektroničke trgovine na unutarnjem tržištu, kao i s postojećom regulativom ugovornog prava Republike Hrvatske. Elektronička trgovina, kao oblik trgovine, danas je jedan od najsuvremenijih načina obavljanja poslovnih aktivnosti suvremenog svijeta, te obuhvaća sve segmente društvenog života od gospodarstva, bankarstva, zdravstva, državne uprave, pravosuđa i slično. Kao jedna od vrsta poslovnih aktivnosti, elektroničko poslovanje obuhvaća cijeli krug komercijalnih transakcija koje se u cijelosti ili djelomično obavljaju elektroničkim putem, uključujući oglašavanje i promociju, odnose između trgovaca, prodajne aktivnosti, elektroničku nabavu i podršku poslovnim procesima, a djelomično i isporuku putem interneta kao otvorenog sustava čijom komercijalizacijom dolazi do procvata elektroničke trgovine.
Elektronička trgovina nudi široki spektar poboljšanja: brže otkrivanje najpovoljnijeg ponuđača željenog proizvoda ili usluge koji se nalazi bilo gdje u svijetu i koji obavlja uslugu u optimalnom roku, pristupačnije poslovne transakcije vezane za marketing, dizajn, proizvodnju, tijek ponuda i transporta. U tom smislu, otvaraju se mogućnosti interaktivne komunikacije i među potrošačima koji nisu nikada bili u poslovnom ili sličnom odnosu. Postaju dostupne nove poslovne mogućnosti, a time se otvaraju i novi načini povećanja produktivnosti i smanjenja troškova, kao i novi načini u pristupu klijentima.
Zakon o elektroničkoj trgovini temelji se na modernim principima, među kojima je i princip zaštite potrošača koji nameće pružateljima usluga posebnu brigu za zaštitu potrošača od reguliranja obveze informiranja, sadržaja komercijalnih priopćenja i netraženih komercijalnih priopćenja do podataka i obavijesti za sklapanje ugovora, potvrde primitka i trenutka sklapanja ugovora.
I u Zakonu o zaštiti potrošača dana je posebna važnost takvoj vrsti trgovine, pa je prodaja na daljinu posebno regulirana.
Osnovni preduvjet za razvoj elektroničke trgovine u Hrvatskoj je poboljšanje kvalitete pristupa i samog povećanja broja korisnika interneta, ali i rad na povjerenju kupaca u zaštiti podataka i cjelokupnoj zaštiti potrošača, a kako bi se steklo što veće povjerenje u sigurnost i zaštićenost potrošača u procesu elektroničke trgovine. S druge strane, isto tako bi i poduzetnici trebali razraditi strategiju nastupa elektroničkim putem i samoga elektroničkog poslovanja orijentiranog prema potrošačima.
U cilju razvoja elektroničkog poslovanja, a temeljem Operativnog plana e-Hrvatska 2007. za 2006. godinu, predviđa se izrada Nacionalne strategije razvoja elektroničkog poslovanja u Republici Hrvatskoj, čiji nositelji izrade su: Središnji državni ured za e-Hrvatsku, Hrvatska gospodarska komora i Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva. Nacionalnom strategijom će se predložiti međusobno povezan i usklađen skup aktivnosti i mehanizama čija će provedba omogućiti povećanje razine praktične i korisne primjene elektroničkog poslovanja u Republici Hrvatskoj.
Isto tako, uspostavom tržišnih odnosa, u Republici Hrvatskoj oživjelo je tržište nekretnina, te se posljedično pojavilo i mnoštvo posrednika u prometu nekretninama. Budući da Hrvatska nema pravnu regulativu koja bi propisivala tko se i pod kojim uvjetima može baviti poslovima posredovanja, dio tvrtki koje obavljaju posredovanje posluje po uzoru na razvijene zemlje zapada, a dio ne poštuje niti osnovna pravila poslovanja. Trgovina nekretninama suočena je sa problemima nepoštene tržišne utakmice, needuciranošću trgovaca nekretninama, izbjegavanjem plaćanja naknada državi, nezaštićenosti kupaca/prodavatelja i sl.
Činjenica da se u pravilu radi o transakcijama, koje uključuju promet velike vrijednosti, kojima se, uz ostalo, rješavaju i egzistencijalna pitanja pojedinaca, navodi na potrebu iznimnog opreza i osiguranja. Upravo stoga nameće se i potreba zakonskog uređenja tog područje, kako bi se pri predmetnom poslovanju građanima – potrošačima pružila bolja, profesionalnija i kvalitetnija usluga, po uzoru na agencije zapadnih zemalja, te ujedno uvelo i više reda u područje te djelatnosti.
Koliko je značenje te djelatnosti govori i podatak da je u 2006. godini od poreza na promet nekretnina prikupljeno otprilike 1,2 milijarde kuna, iz čega proizlazi da je ukupan promet nekretnina koje se oporezuju porezom na promet nekretnina iznosio oko 23,8 milijardi kuna, ne uključujući novosagrađene nekretnine koje se oporezuju porezom na dodanu vrijednost.
S druge strane, isplativost posla posredovanja u prometu nekretnina potvrđuju i podaci Hrvatske gospodarske komore. Pravila poslovanja posrednika u prometu nekretnina pri HGK potpisalo je 406 agencija (koji broj uključuje i trgovačka društva i obrtnike). U komorskoj bazi trgovačkih društava njih 585 (predali su završni račun za 2005. godinu) registrirano je u šifri K 7031– Agencije za promet nekretninama. Prema podacima Hrvatske obrtničke komore, u navedenoj šifri djelatnosti registrirano je 120 agencija koje te poslove obavljaju kao obrt. Izostanak specifične regulative koja bi uređivala to područje, uzrokom je da na tržištu Republike Hrvatske susrećemo veliki broj pravnih i fizičkih osoba koje se bave tom djelatnošću, i to od onih koji tu djelatnost obavljaju visokoprofesionalno i u skladu s pravilima struke, pa sve do onih kojima je to tek način da dođu do brze zarade, pritom klijentima ne pružajući niti minimum uobičajene usluge.
Nažalost, netransparentnost tržišta, uz pravno nesređeno stanje, pogoduje pojavi sve većeg broja osoba koje posluju ne pridržavajući se pravila struke i koji nelegalnim radnjama nanose izravnu štetu klijentima, a posredno i cijeloj struci. U novinskim oglasima kriju se često i one agencije koje ne zadovoljavaju ni najnižu razinu poslovnog morala i odgovornosti.
Do sada djelatnost posredovanja u prometu nekretnina nije bila zakonski uređena, te je u tom smislu dio aktivnosti Ministarstva bio usmjeren na stvaranje zakonskog okvira za tu djelatnost, a u cilju stvaranja jednakih uvjeta poslovanja za sve subjekte koji se bave ovom djelatnošću kao i sprečavanja nelojalne tržišne utakmice.
Predmetni je Zakon izrađen u verziji nacrta prijedloga zakona, te se očekuje njegovo upućivanje u redovnu proceduru tijekom lipnja 2007. godine.
Zakon će bazno urediti uvjete za obavljanje djelatnosti posredovanja u prometu nekretnina, prava i obveze posrednika u prometu nekretnina, prava i obveze agenata posredovanja u prometu nekretnina, te prava i obveze nalogodavaca, kao i nadzor nad obavljanjem posredovanja u prometu nekretnina.
Usvajanjem ovoga Zakona stvorit će se pravni temelj za sigurno i standardizirano trgovanje nekretninama, odnosno za posredovanje u prometu nekretnina, a mjerodavnim će se tijelima omogućiti djelotvoran nadzor toga poslovanja.
Isto tako, Zakon ide u smjeru zaštite potrošača kao nalogodavca, odnosno u smjeru dobivanja odgovarajuće usluge i pravne sigurnosti.
Također, posebno valja istaknuti da se donošenjem ovoga Zakona odnosno njegovom provedbom žele smanjiti zloporabe i nezakonitosti u segmentu obavljanja predmetne djelatnosti na najmanju moguću razinu, time što će se propisati jednaka pravila poslovanja za sve subjekte, te će se omogućiti smanjenje pojave tzv. sive ekonomije u tom području djelatnosti.
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– donijeti novi Zakon o trgoviniMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva2007.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva 
– donijeti Zakon o posredovanju u prometu nekretninaMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva2007.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva 

Ad 8) FINANCIJSKE USLUGE, OSIGURAVATELJSKE USLUGE I BANKARSTVO
Pod pojmom financijskih usluga podrazumijeva se bilo koja bankarska usluga, kreditna usluga te usluga osigurateljske, mirovinske, ulagačke ili platežne naravi. U Hrvatskoj su financijskim uslugama obuhvaćene sve usluge koje pružaju banke, bilo da se radi o bankovnim uslugama ili ostalim financijskim uslugama, usluge štedno-kreditnih zadruga i štedionica, usluge koje obavljaju tzv. ovlaštena društva pri ulaganju u vrijednosne papire, a to su opet banke ili društva za poslovanje s vrijednosnim papirima. Tu su i usluge investicijskih fondova, čiji su osnivači mahom banke. Odvojeni segment financijskog tržišta tvore mirovinski fondovi, koje nadzire i posebno nadzorno tijelo (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga-HANFA). Usluge osigurateljskih društava predstavljaju razvijeni tržišni segment financijskih usluga, koji je još uvijek relativno odvojen od bankarskog. Financijske usluge pruža i FINA, s obzirom da se putem FINE, bez obzira na to što postoji mogućnost da tu ulogu preuzmu u potpunosti banke odvija i dalje ukupan platni promet.
Savršeno tržište je ono tržište na kojem su njegovi sudionici, uključujući potrošače, u potpunosti informirani o naravi i vrijednosti robe kojima se na tržištu trguje. Pri kreiranju potrošačke politike upravo se najviše vodi računa o ispravljanju (ne)informiranosti potrošača. Problem informiranosti potrošača u domeni financijskih usluga je važan iz razloga što potrošaču predstavlja problem identificirati svojstva financijske usluge prije njezine kupnje. Da bi mogao donijeti ispravnu odluku informacije o ponudi bankarskog kredita morale bi se identično iskazivati, s ciljem da se potrošaču omogući usporedba i odabir.
Da je važnost identičnog iskazivanja elemenata ponude neke financijske usluge bitna pokazuje novi prijedlog Smjernice Europske unije o potrošačkom kreditu kojemu je cilj da se na što jasniji način potrošaču omogući usporedba cijene kredita.
Usporedivost i standardizacija podataka o »financijskim proizvodima« koji su odlučujući za potrošačevu odluku uvjetovana je i njihovom složenošću. Stoga, ponekad potrošač koji i dobije točnu i potpunu informaciju teško ju može razumjeti. Učinci financijskih proizvoda često se ne pokazuju odmah, nego tek u budućnosti. Primjer za to su razni oblici životnog i mirovinskog osiguranja koji pretpostavljaju dugoročno razdoblje. S druge strane, što se financijskih usluga tiče, one podrazumijevaju obavljanje rizičnih transakcija kakvi su svi poslovi ulaganja u vrijednosne papire. Informiranost o (trenutnoj) vrijednosti objekta transakcije ne znači mnogo ako se ujedno ne izlože i rizici koji su povezani s tim vrijednosnim papirom. U kojoj mjeri su potrošači sposobni razumjeti informaciju o vrstama rizika i načinu na koji njima upravlja ovlašteno društvo sasvim je odvojeno pitanje. Izvješće grupe eksperata iz područja bankarskog prava iz 2004. godine o stupnju integriranosti europskog tržišta bankarskih usluga pokazalo je da su potrošači još uvijek tradicionalno orijentirani na lokalne banke, te da preferiraju izravni fizički kontakt.
U domeni reklamiranja financijskih usluga koje su odvijaju putem interneta još je više izražena pravna nesigurnost unatoč tome što je europsko pravo u ovoj domeni harmonizirano. Razlog tome su brojni izvori (smjernice) koje nisu međusobno usklađene.
Zakonom o kamatama (»Narodne novine«, br. 94/04.) udruge potrošača postaju članovi Odbora za utvrđivanje kamatnih stopa, te na taj način dobivaju mogućnost sudioništva pri reguliranju tržišta financijskih usluga. Time je potrošačima omogućeno da izravno sudjeluju u utvrđivanju kamatnih stopa, a isto tako formule obračuna zateznih kamata propisane navedenim Zakonom pristupačne su za izračun svakom potrošaču. Na ovaj način prekinula se praksa obračuna zateznih kamata po komfornom načinu obračuna koja je dovela mnoge potrošače u nezavidnu situaciju.
Vezano uz potrošački zajam, zadaća je bila propisati Odluku o jedinstvenoj metodi izračuna realne godišnje kamatne stope na potrošačke kredite. Sukladno tome Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u suradnji s Ministarstvom financija i Hrvatskom narodnom bankom pripremilo je prijedlog navedene Odluke. Isto tako, potrebno je primjereno i sveobuhvatno obavijestiti potrošača o njegovim obvezama, odnosno o uvjetima i ukupnim troškovima zajma. Ujednačenje uvjeta za sve trgovce jamstvo je visokog stupnja zaštite potrošača i dovodi do mogućnosti da potrošač, lakše i preglednije usporedi ponuđeno, te se tako zaštiti od trgovčeve zlouporabe njegova neznanja.
Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga – Prema čl. 14. Zakona o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga (»Narodne novine«, br. 140/05.) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., jedno od načela djelatnosti Agencije je i izvješćivanje potrošača što uključuje i razvijanje svijesti o koristima i rizicima koji su povezani s različitim vrstama ulaganja i financijskih poslova. Sukladno odredbama Zakona, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga zaprima pritužbe potrošača vezane uz odredbe zakona iz nadležnosti i djelokruga Agencije, kao i Zakona o zaštiti potrošača u onom dijelu koji se odnosi na usluge koje se pružaju na financijskom tržištu, te ih obrađuje prema zakonski utvrđenoj proceduri.
U obavljanju svojih javnih ovlasti, Agencija je ovlaštena donositi propise o provedbi određenih zakonskih akata, između ostalog i Zakona o osiguranju (»Narodne novine«, br. 151/05.) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. godine, a koji u posebnom dijelu sadrži odredbe koje se odnose na zaštitu potrošača, te definira pojam potrošača, postupke vezane uz reklamacije potrošača, kao i primjenu posebnog zakona, a u smislu odredaba Zakona o osiguranju.
Također, s ciljem zaštite korisnika financijskih usluga Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga je donijela i Pravilnik o promidžbi investicijskih fondova s javnom ponudom (»Narodne novine«, br. 29/06.), te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o promidžbi investicijskih fondova s javnom ponudom (»Narodne novine«, br. 109/06.), kao i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o marketingu mirovinskih fondova (»Narodne novine«, br. 109/06.).
Temeljem Zakona o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga (»Narodne novine«, br. 140/05., članak 15. stavak 1.) Agencija je ovlaštena donositi propise o provedbi Zakona o HANFA-i, Zakona o tržištu vrijednosnih papira, Zakona o investicijskim fondovima, Zakona o privatizacijskim investicijskim fondovima, Zakona o preuzimanju dioničkih društava, Zakona o Fondu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, Zakona o umirovljeničkom fondu, Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima, Zakona o mirovinskim osiguravajućim društvima i isplati mirovina na temelju individualne kapitalizirane štednje, Zakona o osiguranju i drugih zakona kada je zakonom ovlaštena.
Prema Statutu organizacijsku strukturu Agencije čini 5 sektora kako slijedi:
1. Sektor za licenciranje i provođenje zakonskih mjera,
2. Sektor za superviziju I,
3. Sektor za superviziju II,
4. Sektor za procjenu rizika, istraživanje i statistiku i
5. Sektor za suradnju i unapređenje poslovanja.
Sektor za suradnju i unapređenje poslovanja čini između ostalog i Odjel za zaštitu potrošača koji prati, analizira i poduzima mjere za zaštitu potrošača u skladu s odredbama zakona iz nadležnosti i djelokruga Agencije kao i Zakona o zaštiti potrošača u dijelu koji se odnosi na usluge koje se pružaju na financijskom tržištu. Vrši edukaciju potrošača financijskih usluga i organizira edukativne seminare. Surađuje s domaćim i stranim udrugama potrošača u području financijskih usluga, institutima i fakultetima u projektima zaštite potrošača na nacionalnoj razini.
U razdoblju 2007. – 2010. godine Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga namjerava zaposliti u Odjelu za zaštitu potrošača voditelja Odjela, jednog višeg savjetnika te jednu osobu na radno mjesto savjetnika.
U Hrvatskoj narodnoj banci je u tijeku izrada Zakona o kreditnim institucijama koji će zamijeniti trenutno važeći Zakon o bankama.
Zakonom o kreditnim institucijama bit će propisana zaštita potrošača, fizičkih osoba koje su korisnici usluga kreditnih institucija. Odredbama o zaštiti potrošača koje će biti ugrađene u Zakon o kreditnim institucijama, detaljnije će se propisati i daljnje razraditi zaštita potrošača – korisnika usluga kreditnih institucija, čime će se predmetni propis uskladiti sa standardima Europske unije, te praksom država članica na ovom području.
Ministarstvo financija – je u okviru svojih redovnih i izvanrednih aktivnosti, a koje se odnose na izradu zakona i podzakonskih propisa, u obvezi izraditi sljedeće propise:
– Zakon o financijskom kolateralu, rok za provedbu, II. tromjesečje 2007-05-14
– Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o računovodstvu, rok za provedbu II. tromjesečje 2007.
– Zakon o preuzimanju dioničkih društava, rok za provedbu II. tromjesečje 2007.
– Uredba o osiguranju izvoza, rok za provedbu I. tromjesečje 2007.
U 2008:
Zakon o tržištu vrijednosnih papira
Zakon o kreditnim institucijama
Zaakon o osiguranju depozita
Zakon o reorganizaciji i likvidaciji kreditnih institucija i osiguravajućih društava
Zakon o financijskim konglomeratima
Zakon o platnom prometu u zemlji.
Svaki od navedenih zakona i podzakonskih akata doprinijet će, između ostaloga, i zaštiti potrošača.
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– izrada Zakona o kreditnim institucijama u cilju usklađivanja sa zakonodavstvom EUHrvatska narodna banka2008. Redovita sredstva Hrvatske narodne banke
– standardizirati podatke financijskih usluga (ujednačiti uvjete propisivanja financijskih usluga). Ministarstvo financija i Hrvatska narodna banka2007.– 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva financija i Hrvatske narodne bankeRedovita proračunska sredstva Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke

Ad 9) ZAŠTITA OKOLIŠA
Onečišćenost okoliša u uskoj je vezi s gustoćom naseljenosti i stupnjem potrošnje. Potrošači (pojedinci, poduzeća i javni sektor) na stanje okoliša utječu stupnjem i načinom potrošnje, te odabirom proizvoda i usluge. Važnost domaćinstava u odnosu prema kakvoći okoliša ne očituje se samo u njihovu izravnom utjecaju na okoliš, nego i u utjecaju na druge gospodarske grane u smislu izbora potrošačkih dobara. Poduzeća i javni sektor, također utječu na okoliš kao potrošači i korisnici robe i usluga.
Pritisci na okoliš su: potrošnja vode, kanalizacija i odvodnja, potrošnja energije i otpad iz domaćinstva.
Strategija održivog razvoja, kao jedan od ciljeva, mora neminovno sadržavati i promjenu obrazaca potrošnje koji podrazumijevaju usmjeravanje potrošača pri odlučivanju o uporabi proizvoda kao i obavješćivanje o važnosti, kakvoći i njihovoj trajnosti, te o mogućim utjecajima na okoliš.
Potrošači su vrlo važna ciljna skupina, pa promjena potrošačkih navika u pogledu pritisaka na okoliš u današnje vrijeme jedna je od najvažnijih zadaća.
a) promjena načina ponašanja kod potrošača pojedinca
Da bi potrošač pojedinac kupovao proizvode i usluge imajući pritom na umu stanje okoliša, prijeko je potrebno: podići razinu ekološke svijesti kod potrošača, pružati obavijesti o ekološkom aspektu proizvoda i usluga, omogućiti da pružena obavijest bude vjerodostojna i stručno utemeljena, postići da ekološki prihvatljivi proizvodi i usluge nemaju veću cijenu od drugih proizvoda i drugo.
Razinu ekološke svijesti moguće je podići većom prisutnošću ekoloških tema u medijima (prikazanima stručno i zanimljivo) te aktivnostima povezanima s odgojno-obrazovnim procesom.
Kao sredstvo za pružanje vjerodostojne informacije o ekološkom aspektu proizvoda trebao bi poslužiti postojeći znak zaštite okoliša – Prijatelj okoliša. Na žalost, znak Prijatelj okoliša nije dosta prisutan u javnosti, pa ga potrošači ne prepoznaju i rijetko se namjerno odlučuju za kupnju proizvoda sa znakom Prijatelj okoliša.
Međutim, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, je u 2004. godini financijski podržalo edukativni program »Prijatelj okoliša« udruge EKOmp 21. kojem je cilj promicanje hrvatskog znaka zaštite okoliša. Također, u listopadu 2004. godine Ministarstvo je organiziralo promidžbu znaka »Prijatelj okoliša« koja je realizirana izložbom, te javnom tribinom.
b) promjena načina ponašanja kod potrošača poduzeća i javnoga sektora
Kupnju ekološki prihvatljivih proizvoda poduzeća prihvaćaju onda kada im to donosi izravnu korist (npr. smanjivanje troškova zbog duljega uporabnog vijeka proizvoda) ili pak neizravnu korist (npr. stvaranje dobre slike o njima kod potrošača i dioničara). Kupnja ekološki prihvatljivih proizvoda relativno je novi postupak koji pruža mogućnost za ostvarivanje ušteda. Potrebno je institucionalizirati mehanizme koji potiču ekološki opravdaniju kupnju.
Najveći potrošači u javnome sektoru su državne upravne organizacije i ustanove. Kao potrošač, država u ukupnoj trgovini na tržištu sudjeluje s udjelom od oko 30 %. Zbog toga bi ona morala imati u vidu učinke na okoliš i s time povezano postizanje održivoga razvoja, te pridonositi na sljedeći način:
• poboljšati provedbu u zaštiti okoliša, promicati metode za sagledavanje cjelokupnoga životnog ciklusa proizvoda i za internalizaciju troškova,
• unaprijediti odnose na tržištu poboljšavanjem kakvoće potrošnje ili poticanjem i ostvarivanjem znatnih ušteda u korist okoliša,
• utjecati na ponašanje drugih društveno-gospodarskih čimbenika u potrošnji pokazujući primjerom svoju opredijeljenost za kupnju ekološki prihvatljivih proizvoda i usluga.
Važna polazišta za određivanje prioriteta na tome području jesu:
– metoda sagledavanja cjelokupnoga životnog ciklusa nekoga proizvoda (uporabni vijek proizvoda, uporaba energije, kakvoća sirovina, proizvoda i proizvodnih procesa, gospodarenje otpadom te emisije u okoliš),
– certifikacija po međunarodnim normama (niza HRN EN ISO 14000),
– stručno utemeljene obavijesti potrošačima o ekološkom aspektu proizvoda i usluga,
– promicanje »ekološke kulture« kod pojedinaca i institucija/organizacija.
Sva ta polazišta jesu međusobno povezana i imaju isti cilj – poboljšavanje proizvoda radi mijenjanja potrošačkih navika. Potrošači su ona ciljna skupina koja u konačnici odlučuje o potražnji proizvoda, budući da potrošači također moraju skrbiti za kakvoću okoliša, osobito za kakvoću zdravlja i kakvoću življenja. Da bi pojedinci kao potrošači mogli ispuniti svoje zadaće, moraju se ispuniti sljedeći uvjeti: dobro poznavanje kakvoće proizvoda i njihovog utjecaja na okoliš i obaviještenost o njima, razvijena svijest i odgovornost za okoliš, poticajne mjere (izjednačavanje cijena ekološki prihvatljivih i drugih proizvoda) i djelovanje stručnih i nevladinih udruga na području obavješćivanja javnosti.
Donesen je Zakon o genetski modificiranim organizmima (»Narodne novine«, br. 70/05.). Ovim Zakonom uređuje se postupanje s genetski modificiranim organizmima, prekogranični prijenos GMO-a, proizvoda koji sadrže i/ili se sastoje ili potječu od GMO-a, ograničena uporaba GMO-a, namjerno uvođenje GMO-a u okoliš, stavljanje GMO-a i proizvoda koji sadrže i/ili se sastoje ili potječu od GMO-a na tržište, rukovanje, prijevoz i pakiranje GMO-a, postupanje s otpadom nastalim uporabom GMO-a, odgovornost za štetu nastalu nedopuštenom uporabom GMO-a, te obavljanje upravnog i inspekcijskog nadzora nad provedbom ovoga Zakona.
 
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
osnivanje i početak rada:
– Povjerenstva za GMO
– Znanstvenog odbora za ograničenu uporabu GMO-a
– Znanstvenog odbora za uvođenje GMO-a u okoliš
– Odbora za hranu i hranu za životinje koje sadrži GMOMinistarstvo zdravstva i socijalne skrbi2007.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi 
– poboljšati provedbu programa u zaštiti okolišaMinistarstvo zaštite okoliša, prostor. uređenja i graditeljstva2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva 
– Provođenje edukativnog programa »Prijatelj okoliša«, kojem je cilj promicanje hrvatskog znaka zaštite okolišaMinistarstvo zaštite okoliša, prostor. uređenja i graditeljstva2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva 
– Obavješćivanje potrošača o utjecaju proizvoda i ambalaže na okoliš te upućivanje na način postupanja s proizvodom i ambalažom nakon njegove uporabeMinistarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva 2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva
– U svrhu zaštite i informiranja potrošača davati podatke o potrošnji goriva i emisijama CO2 novih vozila namijenjenih prodaji ili leasingu Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i Minstarstvo unutarnjih poslova.2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i Minstarstva unutarnjih poslova.Redovita proračunska sredstva Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva i Minstarstva unutarnjih poslova.

Ad 10) TURIZAM I UGOSTITELJSTVO
Polazeći od obveze usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s propisima Europske unije (NPPEU– poglavlje III. 3.3.4 Sloboda pružanja prekograničnih usluga), donesen je Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti (»Narodne novine«, br. 138/06.) koji je stupio na snagu 28. prosinca 2006. godine, te Zakon o pružanju usluga u turizmu koji će stupiti na snagu 15. rujna 2007. godine (sjednica Hrvatskog sabora 15. lipnja 2007. godine).
Započeto usklađivanje propisa iz područja turizma i ugostiteljstva s pravnom stečevinom Europske unije, a koje se tiče otklanjanja preostalih zapreka za slobodno pružanje prekograničnih usluga, nastavlja se donošenjem podzakonskih akata za provedbu Zakona o ugostitejskoj djelatnosti i Zakona o pružanju usluga u turizmu kojima će se regulirati određena pitanja iz područja zaštite potrošača u pružanju ugostiteljskih i turističkih usluga To se prvenstveno tiče reguliranja pružanja usluga u posebnim oblicima turističke ponude kao što su seoski, zdravstveni, pustolovni, lovni, športski, golf-turizam i sl., odnosno usluga koje uključuju športsko-rekreativne ili pustolovne aktivnosti (skijanje, ronjenje, jedrenje, jahanje, splavarenje /rafting/, padobransko jedrenje /paragliding/, skakanje s užetom /bungee – jumping/ i sl.
Također se predviđa donošenje manjeg broja podzakonskih propisa u odnosu na postojeće zbog obuhvaćanja šireg sadržaja istim aktom, te izmjena naziva nekih od tih propisa, a što će također doprinijeti zaštiti potrošača.
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– donošenje podzakonskih akata temeljem Zakona o ugostiteljskoj djelatnostiMinistarstvo mora, turizma, prometa i razvitka2007.Redovita proračunska sredstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka 
– donošenje podzakonskih akata temeljem Zakona o pružanju usluga u turizmuMinistarstvo mora, turizma, prometa i razvitka2007.Redovita proračunska sredstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka 
– poticanje razvoja i djelovanja udruga za zaštitu potrošača u cilju zaštite potrošačkih prava turista – kroz postojeće programe i poticaje za podizanje konkurentnosti hrvatskog turizmaMinistarstvo mora, turizma, prometa i razvitka2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka 

Ad 11) KORIŠTENJE NEKRETNINA
Materija vremenski ograničene uporabe nekretnine – timesharinga uređena je Zakonom o zaštiti potrošača. Ona je usklađena s relevantnom Smjernicom Europske unije, no ima mjesta za daljnji razvoj tog instituta. U Republici Hrvatskoj postoje sve normativne pretpostavke za razvoj timesharinga.
Ono o čemu se može razmišljati jest eventualno donošenje posebnog zakona o timesharingu u koji bi se ukomponirale i odredbe postojećeg Zakona o zaštiti potrošača, a kojima je uređena zaštita potrošača prilikom sklapanja ugovora o timesharingu. U tom slučaju to više ne bi bilo pitanje zaštite potrošača, već pitanje uređenja jednoga posebnoga građanskopravnog instituta.
U Republici Hrvatskoj omogućen je upis timesharinga u zemljišne knjige na temelju Zakona o zemljišnim knjigama. Naime, timesharing nije nikakvo posebno obvezno ili stvarno pravo. To je pravo koje, ovisno o svom modelu, može poprimiti ili oblik prava zakupa, ili suvlasništva ili vlasništva ograničenog rokom. Sva ta prava mogu se upisati u zemljišne knjige i u tom smislu ne bi trebala postojati nikakva potreba posebne intervencije u tekst Zakona o zemljišnim knjigama.
2.2. ZADAĆE NOSITELJA ZAŠTITE POTROŠAČA

1. i 2. Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske
Vlada Republike Hrvatske predlaže Hrvatskom saboru donošenje Nacionalnog programa, a jednom godišnje, uoči Svjetskog dana prava potrošača, izvješćuje Hrvatski sabor o ostvarivanju politike zaštite potrošača iz Nacionalnog programa u proteklih godinu dana.
3. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
Zadaća je Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva da prati i evidentira obavljene poslove iz Nacionalnog programa zaštite potrošača, te izdaje odobrenja za rad Savjetovališta na osnovi potreba predviđenih Nacionalnim programom i stručne osposobljenosti osoba zaposlenih u savjetovalištu.
Odjel za zaštitu potrošača provodi politiku zaštite potrošača koji u suradnji s Vijećem za zaštitu potrošača izrađuje Nacionalni program i prati njegovu provedbu, te vodi evidenciju obavljenih poslova iz Nacionalnog programa.
Odjel za zaštitu potrošača:
– obavlja poslove u vezi s izradom i provedbom zakona i drugih propisa vezanih za zaštitu potrošača; daje stručna mišljenja vezana za zaštitu potrošača;
– provodi aktivnost u vezi s prilagodbom nacionalnog zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije iz područja zaštite potrošača;
– izrađuje izvješća radi sustavnog informiranja nadležnih tijela o stupnju usklađenosti zakonodavstva za potrebe pridruživanja Republike Hrvatske Europskoj uniji;
– surađuje s nadležnim tijelima za zaštitu potrošača s područja Europske unije; surađuje s sudovima časti Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske obrtničke komore pri rješavanju potrošačkih sporova; predlaže i prati iz svoje nadležnosti, sadržaj projekata programa Europske unije;
– predlaže i provodi politiku i mjere zaštite potrošača, uključivo i izradu Nacionalnog programa za zaštitu potrošača u suradnji s Vijećem za zaštitu potrošača;
– prati ostvarivanje ciljeva i zadataka utvrđenih Nacionalnim programom zaštite potrošača i o tome izvješćuje Hrvatski sabor; obavlja stručne poslove vezane uz rad Vijeća za zaštitu potrošača; uspostavlja i vodi Centralni informacijski sustav zaštite potrošača;
– izrađuje i vodi internetsku stranicu Odjela za zaštitu potrošača; prikuplja, statistički obrađuje i analizira podatke koje u Centralni informacijski sustav zaštite potrošača, dostavljaju sve nadležne institucije vezane uz provođenje politike zaštite potrošača;
– izrađuje analize i priprema analitičke podloge za praćenje stanja na području zaštite potrošača te predlaže mjere za unaprjeđenje cjelokupnog sustava zaštite potrošača na području Republike Hrvatske;
– provodi poslove iz sustava razmjene obavijesti u pogledu proizvoda koji predstavljaju rizik za zdravlje i sigurnost potrošača (RAPEX) iz nadležnosti Ministarstva koji obuhvaća postupak obavješćivanja drugih tijela državne uprave, međunarodnih subjekata o nesigurnim proizvodima; surađuje s nadležnim međunarodnim tijelima vezano uz obavijesti o nesigurnim proizvodima;
– obavlja upravne i stručne poslove u vezi s osnivanjem i praćenjem rada savjetovališta za zaštitu potrošača; prati i predlaže mjere za unaprjeđenje i razvoj savjetovališta za zaštitu potrošača; izdaje odobrenja za rad savjetovališta za zaštitu potrošača; provodi stručno osposobljavanje osoba za rad u savjetovalištima za zaštitu potrošača; surađuje i prikuplja izvješća o svim aktivnostima koja savjetovališta poduzimaju u cilju zaštite potrošačkih prava; pruža stručnu pomoć udrugama za zaštitu potrošača;
– obavlja upravne i stručne poslove vezane uz projekte namijenjene udrugama za zaštitu potrošača; pruža stručnu pomoć udrugama za zaštitu potrošača pri provođenju projekata;
– provodi mjere upravnog nadzora; predlaže i provodi mjere u cilju podizanja razine svijesti o zaštiti potrošača;
– predlaže i provodi mjere vezane za edukaciju potrošača, trgovaca, djece u odgojno-obrazovnim institucijama, kao i svih zainteresiranih sudionika u provođenju politike zaštite potrošača;
– obavlja i pruža stručnu pomoć tijelima i jedinicama lokalne samouprave i uprave nadležnim za poslove zaštite potrošača; surađuje s drugim ministarstvima, tijelima javne vlasti te ostalim zainteresiranim stranama; obavlja i druge poslove iz svoga djelokruga.
Za obavljanje poslova Odjela za zaštitu potrošača, ustrojavaju se sljedeći odsjeci:
Odsjek za centralni informacijski sustav i nacionalni program zaštite potrošača, Odsjek za edukaciju i informiranje o zaštiti potrošača i Odsjek za usklađivanje zakonodavstva i programe europske unije iz područja zaštite potrošača
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva za svaki pojedinačni projekt obavješćivanja potrošača raspisuje javni natječaj za određeno razdoblje koji sadrži sve potrebne kriterije. Nakon odabira najkvalitetnijeg projekta sklapa se ugovor u kojem se uz ostalo navodi visina financijskih sredstava, rok za izvršenje ugovorenog posla, kao i način kontrole izvršenja projekta.
Program obrazovanja u području zaštite potrošača provodit će Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u suradnji sa Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva i udrugama za zaštitu potrošača.
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva nastavlja sa aktivnostima vezanim uz usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s europskim. Sukladno navedenome, u 2007. godini donijet će se novi Zakon o zaštiti potrošača.
 
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
Donošenje novog Zakona o zaštiti potrošača na način da se osobito obrati pažnja na sljedeće:
– da se propišu javne usluge sukladno posebnim propisima
– da se propišu kaznene odredbe za davatelja usluga, ako ne vodi računa da usluge pruža na transparentan, objektivan i nediskriminirajući način kao i ostale kaznene odredbe koje nedostaju u Zakonu
– da se glava 7. Zakona pod nazivom Ugovori skopljeni na daljinu uskladi sa Smjernicom o prodaji na daljinu potrošačkih financijskih usluga
– reguliranje izvansudskog rješavanja potrošačkih sporovaMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva u suradnji sa svim nositeljima zaštite potrošača2007.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva 


4. Vijeće za zaštitu potrošača
Vijeće za zaštitu potrošača je savjetodavno tijelo ministru gospodarstva, rada i poduzetništva, pa stoga daje mišljenje ministru o Prijedlogu nacionalnog programa zaštite potrošača.
Vijeće za zaštitu potrošača u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva priprema prijedlog dvogodišnjega Nacionalnog programa, koji Vlada Republike Hrvatske upućuje Hrvatskom saboru na donošenje. Vijeće i Ministarstvo također pripremaju i godišnje izvješće o ostvarivanju Nacionalnog programa. Rad Vijeća za zaštitu potrošača je javan, a sve odluke koje donose moraju biti izglasane natpolovičnom većinom prisutnog broja članova Vijeća. Vijeće je donijelo Poslovnik o svom radu. Ključna uloga Vijeća jest da utvrdi, poveže i objedini različite interese svih tijela vezanih uz područje zaštite potrošača na teritoriju Republike Hrvatske.
Do kraja 2006. godine Vijeće za zaštitu potrošača održalo je trinaest sjednica na kojima se raspravljalo o temama vezanim za unapređenje zaštite potrošača.
5. Inspekcijske službe
Državni inspektorat je središnje tijelo državne uprave osnovano isključivo za obavljanje inspekcijskih poslova, a većina poslova vezanih za nadzor nad tržištem dodijeljena je upravo gospodarskim inspektorima Državnog inspektorata. Inspekcijski nadzor nad tržištem koji se odnosi na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, zatim na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu ljudi osim Državnog inspektorata obavljaju i druga tijela državne uprava po određenim pitanjima sukladno svojim ovlastima određenim posebnim zakonima, kao što su Ministarstvo zdravstva – Sanitarna inspekcija u pogledu zdravstveno-higijenske ispravnosti proizvoda, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva – Veterinarska inspekcija u pogledu zdravstveno-higijenske ispravnosti proizvoda životinjskog podrijetla itd.
Nadzor nad tržištem posebno je uređen Zakonom o Državnom inspektoratu (»Narodne novine«, br. 76/99., 96/03.,151/03., 160/04., 174/04., 33/05., 48/05., 129/05., 140/05. i 138/06.), koji uređuje ustrojstvo i način rada Državnog inspektorata, inspekcijske poslove, prava, dužnosti i ovlasti inspektora.
Učinkovita zaštita potrošača nužna je kako bi se osiguralo primjereno funkcioniranje tržišnog gospodarstva i učinkovit nadzor nad tržištem, te provedba propisa na tom području. Svrha inspekcijskog nadzora koji provode gospodarski inspektori je da se u postupku kontrole primjene određenog propisa, utvrđene nepravilnosti otklone, što se postiže poduzimanjem i primjenom propisanih upravnih i kaznenih mjera. Zakon o zaštiti potrošača predstavlja samo jedan od Zakona kojima se uređuje područje pravnih odnosa, u kojima sudjeluju potrošači. Pored nadzora nad provedbom Zakona o zaštiti potrošača Državni inspektorat nadzire i provedbu niza drugih propisa koji sadrže odredbe koje se odnose na zaštitu potrošača.
Iako ne postoji jedinstveni model u okviru EU koji pokriva način vođenja administracije i provedbene postupke za zaštitu potrošača, te svaka država članica ima svoj vlastiti model, svakako je potrebno djelovanje Državnog inspektorata uskladiti sa najboljom praksom Europske unije na način da se osigura usklađenost između zakonodavstva za zaštitu potrošača i ohrabruje dobra poslovna praksa te stoga Državni inspektorat treba imati jasne ciljeve bazirane na ovome principu.
Također, da bi se inspektori pripremili za postupke nadzora nad tržištem Europske unije, potrebno je i dodatno usavršavanje.
S time u svezi je, u svibnju 2005. godine, donesena »Strategija nadzora nad tržištem za tehničke proizvode« u kojoj su razrađena poglavlja kao što su, nadzor nad tržištem u Republici Hrvatskoj, služba nadzora nad tržištem, nadzor nad tržištem EU i strateški izazovi za Državni inspektorat, financirano putem projekata iz programa strane pomoći CARDS 2004.
Državni inspektorat je nominirao PHARE 2005 projekt »Nadzor nad tržištem u području tehničkog zakonodavstva«. Kroz projekt je predviđena implementacija spomenute Strategije, te tehnička pomoć stranih stručnjaka kroz twinning. Projektom je u jednom segmentu predviđena nabava informatičke opreme za područje jedinice Državnog inspektorata, informacijsko povezivanje i poboljšanje suradnje između tijela koja su nadležna za nadzor nad tržištem te tijelima za ocjenu sukladnosti i drugih državnih tijela. Također, će se provesti sistemska tehnička obuka gospodarskih inspektora za pojedina područja prema Direktivama novog pristupa, te adekvatna obuka službenika u području tehničkog zakonodavstva.
Državni inspektorat, kao korisnik projekta CARDS 2002 »Jačanje kapaciteta u području zaštite potrošača« bio je aktivno uključen u sve projektne aktivnosti (radionice, seminari, okrugli stolovi, javne debate, studijska putovanja te program treniranje trenera) s ciljem jačanja i razvijanja administrativnih kapaciteta. Državni inspektorat očekuje nastavak te pomoći u nadolazećem projektu CARDS 2004 »Daljnje jačanje kapaciteta u području zaštite potrošača« kako bi se osigurali potrebni kapaciteti za vršenje inspekcijskog nadzora u skladu s dobrom praksom EU.
S obzirom na to da efikasan inspekcijski nadzor ovisi, među ostalim, o razvoju upravne infrastrukture kako bi se učinkovito osigurao nadzor nad tržištem i provedba zakona na tom području u tu svrhu u narednom periodu potrebno je osigurati inspekcijskim tijelima bolje materijalno-tehničke uvjete rada, posebno novčana sredstva za ispitivanje kakvoće proizvoda, vještačenja, informatičku opremljenost, prijevozna sredstva i sl. Pretpostavke za realizaciju učinkovitog nadzora nad tržištem su prije svega kvalitetni propisi koji će na potpun i transparentan način urediti pojedino upravno područje i osigurati instrumente za učinkovito djelovanje ne samo inspekcijskih tijela već i drugih u tom lancu, (osobito prekršajnih sudova) zatim kvalitetno i stručno provođenje inspekcijskog nadzora od utvrđivanja činjeničnog stanja koje mora na nedvojben način biti podloga za poduzimanje upravnih i kaznenih mjera, pri čemu je važno da inspektori imaju sve ovlasti koje će im to omogućiti i učinkovito djelovanje prekršajnih sudova.
Pri Državnom inspektoratu planira se ustrojiti kontaktna točka za razmjenu informacija o opasnim proizvodima (RAPEX) te osnivanje laboratorija, gdje bi se ispitivala sigurnost i eventualno kakvoća određenih proizvoda, za što će se naknadno razraditi plan i metode ispitivanja, ovisno o sredstvima. U tu svrhu i u svezi jačanja administrativnih kapaciteta planira se zapošljavanje novih djelatnika. Za potrebe provođenja nadzora na području zaštite potrošača trebalo bi dodatno zaposliti nove djelatnike (4 osobe) VSS i SSS tehničkih struka prvenstveno za potrebe ispitivanja sigurnosti i kvalitete proizvoda za koje je potrebno planirati i osigurati sredstva za smještaj, plaće i ostala davanja.
U narednom razdoblju potrebno je ostvariti viši stupanj suradnje između svih sudionika nadležnih za provođenje propisa kojima se uređuje zaštita potrošača kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri zaštitili interesi potrošača sukladno propisu. Pri tome, kao važno, potrebno je poticati različite oblike preventivnog djelovanja sa svrhom da se spriječe, u što većoj mjeri, nepravilnosti na relaciji trgovac – potrošač.
U tome smislu će poseban naglasak biti stavljen na kontrolu obavljanja javnih usluga obzirom da se radi o sektoru čije je primjereno funkcioniranje od iznimne važnosti za razvoj tržišnog gospodarstva u cijelosti.
Nadalje, namjera je Državnog inspektorata da, zajedno s Ministarstvom gospodarstva, rada i poduzetništva, udrugama za zaštitu potrošača te ostalim nositeljima zaštite potrošača u Hrvatskoj, bude aktivno uključen u uspostavu Centralnog informacijskog sustava, radi učinkovite informiranosti svih sudionika u sustavu zaštite potrošača.
Pored toga, Državni inspektorat nastavit će i nadalje putem sredstava javnog informiranja obavještavati potrošače o rezultatima inspekcijskih nadzora iz djelokruga svoje nadležnosti kao i o ostalim temama vezanim za zaštitu potrošača, za što je potrebno osigurati i veći medijski prostor.
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– osigurati inspekcijskim tijelima bolje kadrovske i materijalno-tehničke uvjete radanadležne inspekcije 2007.–2008. CARDS
– osigurati veći medijski prostor vezano uz inspekcijski nadzor zaštite potrošačaDržavni inspektorat2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Državnog inspektorataRedovita proračunska sredstva Državnog inspektorata
– osigurati veći medijski prostor vezano uz inspekcijski nadzor zaštite potrošačaostale nadležne inspekcije2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva ostalih nadležnih inspekcijaRedovita proračunska sredstva ostalih nadležnih inspekcija
– uspostaviti posebne oblike međusobne suradnje između svih nositelja zaštite potrošačasva nadležna državna tijela, nadležne inspekcije, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva svih nadležnih državnih tijela, nadležnih inspekcija i CARDS-aRedovita proračunska sredstva svih nadležnih državnih tijela, nadležnih inspekcija i CARDS-a


6. Udruge za zaštitu potrošača
Sukladno odredbama Zakona o udrugama, udruge potrošača osnivaju potrošači radi promicanja i zaštite svojih prava.
Poslove na području zaštite potrošača određene Nacionalnim programom zaštite potrošača, naročito pružanje obavijesti i savjeta potrošačima, udruge za zaštitu potrošača ostvaruju u suradnji s nadležnim tijelima jedinica lokalne samouprave.
U ovom Nacionalnom programu predviđeni su i djelomično razrađeni za provedbu sljedeći poslovi udruga:
– okupljaju nezadovoljne i oštećene potrošače, pruža im informacije o pojavama na tržištu i educira ih o njihovim obvezama i pravima,
– putem medija, web-portala, informativnih i edukacijskih publikacija pružaju informacije potrošačima o njihovim obvezama i pravima i pojavama na tržištu,
– preko ovlaštenih laboratorija u zemlji, a po potrebi i u inozemstvu, provodi naknadna ispitivanja proizvoda stavljenih na tržište,
– putem ovlaštenih osoba provodi usporedne testove proizvoda i rezultate objavljuju putem medija,
– pruža pomoć oštećenom potrošaču u nastupu prema trgovcu,
– vodi evidencije o primljenim prijavama potrošača i postupcima poduzetim za njihovo rješavanje,
– o primljenim prijavama, poduzetim postupcima i postignutim rješenjima izvješćuje Ministarstvo gospodarstva i Državni inspektorat,
– daje primjedbe i prijedloge kod donošenja propisa koji se odnose na područje zaštite potrošača,
– pred nadležnim sudom pokreće postupke kojima od suda traži da određenom trgovcu, skupini trgovaca iz istog sektora gospodarstva ili njihovim interesnim udrugama, zabrani korištenje nepoštenih ugovornih odredbi u standardnim ugovorima,
– pred nadležnim sudom pokreće postupke kojima od suda traži da naloži prekid zavaravajućeg, odnosno nedopuštenoga komparativnog oglašavanja, ili postupke kojima od suda traži da zabrani objavljivanje još neobjavljenog zavaravajućeg, odnosno nedopuštenoga komparativnog oglašavanja,
– za organiziranu pomoć potrošačima udruge za zaštitu potrošača osniva savjetovališta za zaštitu potrošača
– imenuje svoje predstavnike u Povjerenstva za reklamacije potrošača, Savjete potrošača – korisnika javnih usluga i u druga tijela koja donose odluke od zajedničkog interesa potrošača
– organizira savjetovanja, predavanja, seminare, kongrese, tribine i druge stručne skupove o problemima potrošača
– stručno i profesionalno usavršava zainteresirano članstvo
– potiče studente i mlade stručnjake da se bave proučavanjem problematikom zaštite potrošača
– surađuje s istovrsnim društvima i organizacijama u inozemstvu, te svim organizacijama koje podupiru rad udruga
– ostvaruju stručnu suradnju s domaćim i inozemnim strukovnim udrugama
– publicira informativne i edukativne publikacije za potrošače
– pružanjem obavijesti i savjeta potrošačima te prosvjećivanjem potrošača, potrošačima pruža preventivnu zaštitu
– sustavno promicanje najviših vrijednosti politike zaštite potrošača EU-a kao civilizacijske stečevine razvijenih demokracija i uređenih tržišta
– vode dijalog s poslovnim sektorom u cilju postizanja dobrobiti, kako za potrošače tako i za poslovni sektor
– obavlja i druge poslove iz područja zaštite potrošača.
Za organiziranu pomoć potrošačima udruge za zaštitu potrošača osnivaju savjetovališta za zaštitu potrošača.
Sve udruge potrošača u Republici Hrvatskoj mogu se udružiti u Saveze udruga za zaštitu potrošača radi ostvarivanja interesa udruga potrošača na nacionalnoj i međunarodnoj razini. U radu Saveza udruga za zaštitu potrošača sve udruge djeluju ravnopravno.
Savezi udruga za zaštitu potrošača nastupaju u ime svojih članova, a na dobrobit svih potrošača, u javnosti, pred tijelima državne uprave i drugim nadležnim institucijama, radi zaštite zajedničkih interesa potrošača. Isto tako daju mišljenja na prijedloge propisa koji utječu na potrošače. Savezi udruga za zaštitu potrošača preko svojeg predstavnika sudjeluju u raspravama na sjednicama saborskih odbora vezano uz problematiku zaštite potrošača.
7. Savjetovališta
U interesu je Republike Hrvatske da civilna društva na području zaštite potrošača budu što čvršća i međusobno povezana u svom djelovanju, te je osnovna zadaća jačanje povjerenja i razumijevanja među vladinog i nevladinog sektora traženjem zajedničkih putova u suočavanju s izazovima koji čekaju hrvatske potrošače pristupom Europskoj uniji.
Radi pružanja organizirane pomoći potrošačima u sklopu projekata Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva u 2005. i 2006. godini pri udrugama za zaštitu potrošača osnovana su četiri savjetovališta za zaštitu potrošača u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Puli. Odobrenja za rad savjetovališta izdalo je Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva.
Savjetovalište za zaštitu potrošača osniva se Statutom udruge. Njihova djelatnost je obavljanje poslova vezanih uz pružanje pomoći potrošačima u ostvarivanju njihovih prava, a na osnovi potreba predviđenih Nacionalnim programom. Osnovna zadaća savjetovališta je primanje pisanih, usmenih, telefonskih, telefaksiranih i e-mail upita građana iz pojedinog područja zaštite potrošača te odgovaranje na iste, kao i prikupljanje podataka, vođenje evidencije o broju i vrsti upita te izvještavanje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i nadležnih inspekcijskih tijela.
U savjetovalištima moraju raditi stručne osobe, za koje ocjenu stručne osposobljenosti osoba za rad u savjetovalištu daje Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva. Postupak ocjenjivanja stručne osposobljenosti uređen je Pravilnikom o postupku ocjenjivanja stručne osposobljenosti osoba za rad u savjetovalištima za zaštitu potrošača (»Narodne novine«, br. 106/04.).
Prostor za rad savjetovališta osigurava jedinica lokalne samouprave u mjestu sjedišta savjetovališta.
Zahtjev za izdavanje odobrenja za rad savjetovališta podnosi se Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva.
Uz zahtjev za izdavanje odobrenja za rad savjetovališta prilažu se sljedeći dokumenti:
– izvod iz registra udruge,
– statut,
– odluka o osnivanju savjetovališta,
– nacrt pravilnika o radu savjetovališta,
– program djelovanja za određeno područje zaštite potrošača (zdravlja, trgovine, financija, osiguranja i područja javnih usluga sukladno odredbi članka 22. Zakona o zaštiti potrošača),
– popis stručnih osoba koje će raditi u savjetovalištu.
Za rad savjetovališta odgovara osnivač. Osobe zaposlene u savjetovalištu dužne su položiti ispit o stručnoj osposobljenosti za rad u savjetovalištu za zaštitu potrošača u roku od jedne godine od dana zasnivanja radnog odnosa u savjetovalištu. Savjetovališta vode financijska izvješća koja tromjesečno dostavljaju na uvid Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva. Savjetovališta su dužna u roku od 15 dana prijaviti svaku statutarnu promjenu, kao i promjenu vezanu uz zaposlene osobe u savjetovalištu.
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva ukinut će odobrenje za rad savjetovališta ako:
– osnivač donese odluku o zatvaranju savjetovališta,
– savjetovalište ne vodi evidenciju o predmetima koje rješava ili o tome ne izvještava Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva,
– savjetovalište ne vodi pravovaljana financijska izvješća ili ih ne dostavlja tromjesečno na uvid Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva,
– u savjetovalištima rade osobe koje nisu stručno osposobljene.
a) Osnovni cilj ovoga Nacionalnog programa je omogućiti nastavak rada već osnovanim savjetovalištima u 2005. i 2006. godini te ih ubuduće međusobno radno i tehnološki (telekomunikacijski i informatički) povezati na način što ravnomjernije preraspodjele savjetodavnih aktivnosti.
b) Takvim načinom osiguralo bi se učinkovito, ekonomično i transparentno trošenje proračunskih sredstava.
Položaj potrošača na tržištu ne bi ojačao osnivanjem novih savjetovališta, jer bi se radilo o neproduktivnoj konkurenciji u kvaliteti pružanja usluga. Administrativni troškovi koji bi nastajali u svakom savjetovalištu bi se multiplicirali, a standardi i pristupi savjetovanju bili bi nejedinstveni.
Nadalje, potrošači su kroz proteklo razdoblje stekli određene navike u traženju savjeta u postojećim savjetovalištima a koja su kroz svoje aktivnosti opravdala svoje postojanje.
Zbog značajno većeg ciljanog područja i ciljne skupine koja je orijentirana na Savjetovalište za zaštitu potrošača u Zagrebu, ovim Nacionalni programom predviđa se u ovom savjetovalištu zapošljavanje još jednog savjetnika, a kako bi se većem broju potrošača koji se obraćaju u savjetovalištu u Zagrebu, moglo kvalitetno i pravovremeno pružati savjeti.
Osnovana Savjetovališta za zaštitu potrošača predstavljaju tzv. kombinirani tip savjetovališta u kojima potrošači dobivaju savjete i pomoć iz različitih interesnih područja, pa se ovim Nacionalnim programom predlaže se da se nastavi s tzv. kombiniranim tipom savjetovališta.
Svako savjetovalište i nadalje trebalo bi imati stručnjake za pojedina područja, a vezano uz potrebe i interese u svojoj regiji.
Kako bi se proveo kvalitetan rad jednog savjetovališta, u smislu strukture zaposlenosti potrebno je da osoblje koje je do sada radilo u savjetovalištima i steklo kroz proteklo razdoblje edukaciju na ovom području kroz razlićite seminare, okrugle stolove, Projekt Cards 2002, nastavi s radom u savjetovalištima. Po potrebi, angažirali bi se i dalje honorarno stručni suradnici za pojedina područja.
Sva savjetovališta imat će jednak pristup centralnom informacijskom sustavu, a njihova je obveza redovito izvještavanje o uočenim problemima i izvršenim poslovima na području za koje su osnovani.
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– praćenje i financiranje rada savjetovališta za zaštitu potrošačaMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva i tijela lokalne samouprave  2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva 1.300.000 knRedovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva – kn
– raspisati javni natječaj za obavljanje poslova iz čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošačaMinistarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva2007. – 2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništvaRedovita proračunska sredstva Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva


8. Ostala državna tijela
Tijekom 2005. godine donesen je novi Zakon o obveznim odnosima, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. godine. Taj je Zakon usklađivan s pravnom stečevinom Europske unije a, među ostalim, i s direktivama koje se odnose na zaštitu potrošača i to: Direktivom 85/347/EEZ od 25. srpnja 1985. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica vezano za odgovornost za neispravne proizvode koja je izmijenjena i dopunjena Direktivom 1999/34/EC od 10. svibnja 1999.; Direktivom 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o turističkim paket-aranžmanima i Direktivom 1999/44/EZ od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje potrošačkih dobara i povezanim garancijama. Sukladno rezultatima analitičkog pregleda zakonodavstva u Poglavlju 28. Zaštita potrošača i zdravlja dodatno usklađivanje Zakona o obveznim odnosima bit će potrebno u odnosu na Direktivu o određenim aspektima prodaje potrošačkih dobara i povezanim garancijama.
 
ZADAĆENOSITELJIROKMOGUĆI FINANCIJSKI IZVORI
2007.2008.
– dodatno usklađivanje Zakona o obveznim odnosima u odnosu na Direktivu o određenim aspektima prodaje potrošačkih dobara i povezanim garancijamaMinistarstvo pravosuđa2008.Redovita proračunska sredstva Ministarstva pravosuđa Redovita proračunska sredstva Ministarstva pravosuđa 


3. OKVIRNI OPSEG I PROGRAM KORIŠTENJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA ZA OSTVARIVANJE ZADAĆA IZ NACIONALNOG PROGRAMA
Financiranje Nacionalnog programa odvijat će se na sljedeći način:
– izdvajanjem iz Državnog proračuna Republike Hrvatske za pojedina tijela državne uprave koja će predvidjeti u svojim proračunima određena sredstva vezana uz zadaće iz Nacionalnog programa,
– sredstvima CARDS programa.
I. FINANCIJSKA SREDSTVA ZA PROVEDBU POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA NA POZICIJAMA MINISTARSTVA GOSPODARSTVA, RADA I PODUZETNIŠTVA
U Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2007. godinu koji se odnosi na Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva predviđen je, na poziciji 560054
– aktivnosti provedbe Nacionalnog programa, iznos od3.363.000,00 kuna, a za 2008. godinu iznos od 3.850.900,00 kuna.
2007.2008.
3.363.000,003.850.900,00

Ostala tijela državne uprave zadužena za pojedine zadaće iz Nacionalnog programa predvidjela su svoje financijske obveze kroz redovna proračunska sredstva za 2007. i 2008. godinu.
II. SREDSTVA PREDVIĐENA CARDS PROGRAMOM
Osim financijskih sredstava predviđenih Državnim proračunom, postoje i sredstva predviđena u okviru CARDS 2004 Projekata ukupne vrijednosti 1.250.000 EUR, tj. 9.375.000,00 kuna.
 
Ugovori u okviru CARDS 2004:
1. Ugovor koji se odnosi na pružanje
Usluga stručnjaka EU (Twinning) 1.100,000,00 EUR 7.125.000,00 kn
2. Ugovor koji se odnosi na jačanje kapaciteta (nabava opreme) 150.000,00 EUR 1.125.000,00 kn
UKUPNO1.250.000,00 EUR 9. 375.000,00 kn

Napomena: Projekt CARDS 2004 je trenutno u fazi ugovaranja.
4. OKVIRNI OPSEG I PROGRAM KORIŠTENJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA ZA POTICANJE RAZVOJA I DJELOVANJA UDRUGA
Financiranje razvoja i djelovanja udruga odvijat će se na sljedeći način:
– izdvajanjem iz državnog proračuna Republike Hrvatske,
– sredstvima CARDS programa i
– drugim izvorima financiranja.
OKVIRNI GODIŠNJI TROŠKOVI ZA RAD SAVJETOVALIŠTA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA IZ DRŽAVNOG PRORAČUNA 2007. 2008.
 2007.2008.
SAVJETOVALIŠTE U ZAGREBU311.000,00500.000,00
SAVJETOVALIŠTE U SPLITU311.000,00415.000,00
SAVJETOVALIŠTE U OSIJEKU311.000,00405.000,00
SAVJETOVALIŠTE U PULI311.000,00311.000,00
UKUPNO:1.244.000,001.631.000,00

BROJ SAVJETOVALIŠTA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA I OKVIRNI GODIŠNJI TROŠKOVI PO GODINAMA
GODINABROJ SAVJETOVALIŠTAUKUPNE POTREBE U KUNAMA
2007.41.244.000,00
2008.41.631.000,00


ZAKLJUČAK
Ovim su Nacionalnim programom određeni okviri prioriteta državne politike na području zaštite potrošača u naredne dvije godine kao jednog od uvjeta za punopravno članstvo u Europskoj uniji.
Osiguranje primjerenog funkcioniranja tržišnog gospodarstva ovisit će o razvoju upravne infrastrukture kako bi se osigurao nadzor nad tržištem i provedba zakona na tom području. Razvitak otvorenog dijaloga svih interesnih skupina u hrvatskom društvu sa svrhom osiguranja jasnoće, konzistentnosti postupanja i razumijevanja u definiranju interesa potrošača na nacionalnoj razini cilj je Republike Hrvatske. On će se ostvariti daljnjim usklađenjem preuzetih obveza, vlastitih mogućnosti i nacionalnog interesa. Tako čitav proces ovisi o spremnosti svih ključnih sektora od osposobljenosti državnih resora za proces prilagodbe standardima Europske unije preko obrazovanja ljudskih potencijala u državnoj upravi i pravosuđu do jedinstvene, kvalitetno osposobljene, osviješćene i obaviještene javnosti.
Uspjeh provedbe ovoga Nacionalnog programa, u prvom redu, ovisit će o spremnosti svih ključnih nositelja zaštite potrošača na izvršavanju utvrđenih zadaća i poštivanju navedenih rokova.

Klasa: 330-01/07-01/04
Zagreb, 13. srpnja 2007.
HRVATSKI SABOR
Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Vladimir Šeks, v. r.



Nacionalni program željezničke infrastrukture za razdoblje 2008. do 2012. godine


  

Narodne novine br.: 31 - Datum: 14.03.2008. - Interni ID: 20080999


Da bi vidjeli traženi propis u kvalitetnom izvornom obliku molimo da se pretplatite. Pratite ovaj link!

Brzi pretpregled sadržaja

Nacionalni program željezničke infrastrukture za razdoblje 2008. do 2012. godine

HRVATSKI SABOR
999
Na temelju članka 29. stavka 2. Zakona o željeznici (»Narodne novine«, br. 123/03., 30/04., 153/05. i 79/07.) Hrvatski sabor na sjednici 5. ožujka 2008. donio je
NACIONALNI PROGRAM
ŽELJEZNIČKE INFRASTRUKTURE ZA RAZDOBLJE 2008. DO 2012. GODINE
1. UVODNE NAZNAKE
Planiranje izgradnje, osuvremenjivanja i održavanja željezničke infrastrukture te donošenje Nacionalnog programa željezničke infrastrukture (u daljnjem tekstu: Nacionalni program) za razdoblje od pet godina, propisano je Zakonom o željeznici (»Narodne novine«, br. 123/03., 30/04., 153/05. i 79/07.) te je javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske.
Nacionalni program je temeljni dokument koji određuje prioritete razvoja, izgradnje, osuvremenjivanja, obnove i održavanja funkcionalnosti željezničkog infrastrukturnog sustava. On uključuje postavke Strategije prometnoga razvitka Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 139/99.), uvažava proces usklađivanja hrvatskoga zakonodavstva s regulativom Europske unije, međunarodne sporazume čija je potpisnica ili sljednica Republika Hrvatska te razvojne planove transeuropske željezničke mreže na ovom području.
Prije izrade Nacionalnog programa izrađene su vrlo opsežne analize tehničko-funkcionalnog stanja željezničke infrastrukture te potrebnih tehničko-tehnoloških zahvata u funkciji sigurnog tijeka željezničkog prometa, unapređenja funkcionalnosti i daljnjeg razvoja. Prikaz ciljeva koji se žele postići usklađen je s pretpostavkom da se oni, uslijed objektivnoga tehničko-funkcionalnog stanja i financijskih mogućnosti, mogu ostvariti tek u duljem vremenskom razdoblju te da ovaj Nacionalni program predstavlja prvi dio dugoročnoga razvojnog programa željezničke infrastrukture u Republici Hrvatskoj.
U njemu se, za razdoblje od 2008. do 2012. godine, utvrđuju planovi izgradnje nove te osuvremenjivanja i održavanja postojeće željezničke mreže, određuju prioriteti i dinamika njihove realizacije te visina i izvori potrebnih financijskih sredstava.
Planirana ulaganja u osuvremenjivanje i izgradnju te troškovi za održavanje željezničke infrastrukture od 2008. do 2012. godine okvirno iznose 18,05 milijardi kuna. Programi razvoja (osuvremenjivanje i izgradnje) planirani su u iznosu od 12,64 milijarde kuna, od čega se 7,71 milijarda kuna (59%) odnosi na programe osuvremenjivanja, a 4,93 milijarde kuna (41%) na izgradnju novih pruga i kolosijeka. Troškovi održavanja (zajedno s troškovima upravljanja infrastrukturom) planirani su u iznosu od 5,42 milijarde kuna.
Izvori financiranja za realizaciju ovog Nacionalnog programa planirani su sa sljedećom strukturom: 15,99 milijardi kuna (88,1%) iz državnog proračuna, 1,06 milijardi kuna (5,8%) iz pretpristupnih fondova EU i 1,0 milijardi kuna (5,5%) iz ostalih izvora.
Planirana dinamika ulaganja usklađena je s dinamikom osiguranja iz predviđenih financijskih izvora, a kreće se od 2,85 milijardi u 2008. i 3,2 milijarde u 2009. do iznosa od oko 4,73 milijarde kuna u 2012. godini.
2. STRATEŠKI CILJEVI RAZVITKA ŽELJEZNIČKE INFRASTRUKTURE
Strategija razvitka željezničkog prometa temelji se na potrebi zadovoljenja sveukupnih prometnih zahtjeva, pomorskoj orijentaciji Hrvatske, strategiji prostornog razvitka Hrvatske i opredjeljenju o uključivanju u europske integracije. Strateške odrednice sadržane su u zaključcima Hrvatskoga sabora od 27. lipnja 1997. godine, a trajno su utvrđene u Strategiji prometnog razvitka Republike Hrvatske, koju je donio Hrvatski sabor (»Narodne novine«, br. 139/99.). U izradi ovog programa nužno je uvažiti i vremenski odmak od nastanka Strategije, nove okolnosti koje uvjetuju promjene nekih smjernica iz Strategije te uznapredovali proces europskih integracija i stvaranje transeuropske željezničke mreže.
Europska unija posvećuje veliku pozornost izgradnji učinkovite i tehnološki vrlo razvijene željezničke infrastrukture, koja će se sastojati od transeuropske mreže željezničkih pruga za velike brzine i transeuropske mreže konvencionalnih željezničkih pruga. Željezničke pruge koje pripadaju navedenoj željezničkoj mreži morat će se graditi i osuvremenjivati na način da udovoljavaju europskim tehničko-tehnološkim normama i propisima. Transeuropska željeznička mreža na području Europske unije nastavljat će se na najvažnije željezničke koridore susjednih regija i kontinenata. Jezgru te željezničke mreže predstavljaju paneuropski koridori uspostavljeni na međunarodnim konferencijama na Kreti 1994. i u Helsinkiju 1997. Hrvatski prometni prostor već je prije uključen u mrežu paneuropskih koridora (cestovni i željeznički X. paneuropski koridor Salzburg – Thessaloniki te ogranci paneuropskog koridora V.b Budapest – Rijeka i V.c Budapest – Ploče, ali i VII. paneuropski koridor – rijeka Dunav, koji isto tako ima veliko značenje za razvoj željezničkog prometa).
Glavni cilj transformacije željezničkog sustava u Europskoj uniji je osposobljavanje željeznice za ravnopravno i konkurentno sudjelovanje na cjelovitom europskom transportnom tržištu. Politika Europske unije nastoji usmjeriti što veću količinu prometnih potreba prema željeznici, kako bi se rasteretile ceste i postigli što veći učinci vezani uz uštedu energije i zaštitu okoliša. Uz komparativne prednosti (veliki kapacitet, niski utrošak energije, malo zauzimanje prostora, zaštita okoliša i veći stupanj sigurnosti), željeznica ima i nedostataka (slaba prilagodljivost promjenama prometnih potreba, zatvorenost i tehnološka složenost sustava, neujednačenost i tehnička neusklađenost željezničke infrastrukture u različitim zemljama, veliki troškovi transformacije i izgradnje jedinstvene koridorske željezničke mreže). Transeuropska mreža i paneuropski koridori postavljeni su tako da postoji više usporednih prometnih pravaca koji mogu udovoljiti istim prometnim zahtjevima. Prema tome, željeznički prometni pravci u Hrvatskoj, uz cestovni i druge vrste prometa, imaju konkurenciju u željezničkim koridorima susjednih zemalja, pa i šire. Zbog toga je od velike važnosti pravodobno ulaganje u izgradnju, dogradnju i osuvremenjivanje glavnih (koridorskih) željezničkih pruga na teritoriju Republike Hrvatske, i to usklađeno sa susjednim zemljama koje se nalaze na istom koridoru; uz istodobnu modernizaciju i povećanje kapaciteta hrvatskih luka, jer, u suprotnom, može doći do usmjeravanja prometnih tijekova na alternativne pravce.
Razvitak željezničke infrastrukture u Republici Hrvatskoj mora biti u funkciji održivog i uravnoteženog razvoja zemlje te njezinog djelotvornog uključivanja u zajedničko tržište Europske unije, uz uvažavanje specifičnosti koje proizlaze iz geografskih obilježja zemlje.
Slijedom toga, potrebno je dostići sljedeće ciljeve:
– prije svega, na željezničkim prugama od značaja za međunarodni promet, unaprijediti željezničku infrastrukturu i uskladiti je u tehničko-tehnološkom smislu sa zahtjevima koji se postavljaju za transeuropsku konvencionalnu željezničku mrežu, kako bi se povećao opseg tranzitnoga željezničkog prometa
– uravnotežiti tehničko-tehnološko stanje željezničkih pruga od značaja za regionalni promet i željezničkih pruga od značaja za lokalni promet te njihove kapacitete uskladiti s realnim potrebama
– uskladiti razvoj željezničke infrastrukture, pomorskih i riječnih luka te kombiniranog prijevoza i osigurati harmonizirani ustroj cjelokupnoga prometnog sektora u Republici Hrvatskoj
– povećati ulogu željeznice u prigradskom i gradskom prometu velikih gradova u Republici Hrvatskoj
– izgradnjom, dogradnjom, osuvremenjivanjem i obnovom željezničke infrastrukture stvoriti potrebne kapacitete za povećanje opsega i učinkovitosti željezničkog prijevoza
– omogućiti odgovarajuću razinu održavanja funkcionalnosti i sigurnosti infrastrukturnih podsustava te pravodobnu obnovu i osuvremenjivanje dotrajalih i zastarjelih pruga i postrojenja
– cjelovito i funkcionalno informatizirati željeznički infrastrukturni sustav i povećati učinkovitost i kvalitetu usluge
– stvoriti održiv i stabilan sustav financiranja izgradnje, osuvremenjivanja, obnove i održavanja željezničke infrastrukture.
Zbog neprikladnosti, dotrajalosti, zastarjelosti i dugogodišnje zapuštenosti željezničke infrastrukture, za dostizanje navedenih ciljeva potrebna su znatna financijska sredstva i, realno, tri do četiri srednjoročna planska razdoblja.
2.1. Važeći međunarodni sporazumi i interesi
RH u uvjetima pristupa EU
Republika Hrvatska potpisnica je ili sljednica međunarodnih sporazuma AGC-a (European Agreement on Main International Railways Lines – Europski sporazum o glavnim međunarodnim željezničkim prugama, Geneve, 1985.) i AGTC-a (European Agreement of Important International Combined Transport Lines and Related Installations – Europski sporazum o važnim međunarodnim pravcima kombiniranog transporta i sličnim instalacijama, Geneve, 1991.). Ovim sporazumima obuhvaćene su željezničke pruge na spomenutim koridorima i ograncima, ali i još neke željezničke pruge u Republici Hrvatskoj. Navedeni sporazumi potpisani su pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda i još uvijek su na snazi, ali danas, nakon integracijskih procesa u Europi i stvaranja transeuropske željezničke mreže, gube na značenju. Tehničko-tehnološke parametre, kojima bi trebale udovoljavati nove i dograđene željezničke pruge sadržane u navedenim sporazumima, zamijenit će donekle izmijenjeni i detaljnije razrađeni parametri u tehničkim specifikacijama za interoperabilnost transeuropskoga željezničkog sustava.
Republika Hrvatska jedna je od 16 članica UNECE TER-a (Trans European Railway), projekta koji obuhvaća zemlje središnje, istočne i jugoistočne Europe, osnovanog 1993. sa zadatkom poboljšanja kvalitete i učinkovitosti prometnoga sektora, pomoći u procesima integracije europske prometne infrastrukture te razvoju koherentnog i učinkovitog međunarodnoga željezničkoga sustava u regiji. Projekt obuhvaća mrežu AGC i AGTC pruga te se u velikoj mjeri poklapa s paneuropskim koridorima. Nakon proširenja Europske unije na zemlje središnje, istočne i jugoistočne Europe te uspostave transeuropske željezničke mreže, značenje ovog projekta znatno je umanjeno.
Relevantni dokumenti Europske unije koji se odnose na prometni sektor Republike Hrvatske su multilateralni Memorandum o razumijevanju razvoja ključne regionalne mreže jugoistočne Europe (Luxembourg, 2004.) te Protokol 6 o kopnenom prijevozu, koji je dio Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Europske unije i Republike Hrvatske, u kojem se naglašavaju mjere za razvoj multimodalne prometne infrastrukturne mreže, posebno na V., VII. i X. paneuropskom koridoru i jadransko-jonskom paneuropskom prometnom području spojenom na koridor VIII.
U Procesu suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP), 2006. je potpisan i Sporazum o uspostavi željezničke mreže velikih mogućnosti, u koji su uključene i željezničke pruge u Republici Hrvatskoj, koje su dio prije spomenutih koridora i njihovih ogranaka. Cilj je Sporazuma uspostava željezničke mreže visoke učinkovitosti za putnički, teretni i intermodalni promet u regiji jugoistočne Europe do 2020. godine.
Posljednju od komplementarnih studija razvoja prometa u regiji naručila je i financirala Europska komisija 2002. godine pod naslovom Regionalna studija prometne infrastrukture Balkana (REBIS). Ova studija, dovršena u srpnju 2003. godine, bavi se određivanjem osnovne prometne mreže (Core Network) na području zemalja jugoistočne Europe. Na teritoriju Republike Hrvatske, REBIS u ovu mrežu uključuje već određene multimodalne paneuropske koridore, pomorske luke Rijeke, Splita, Ploča i Dubrovnika, Zračne luke Zagreba, Splita i Dubrovnika te plovne putove Dunava i Save.
U okviru pregovora o pristupanju, Republika Hrvatska bi s Europskom unijom trebala dogovoriti koje će željezničke pruge na njezinom teritoriju postati sastavnim dijelom transeuropske željezničke mreže. U skladu sa spomenutom studijom REBIS-a, to bi trebale biti već navedene željezničke pruge na X. paneuropskom koridoru i ograncima koridora V.b i V.c te željeznička pruga Oštarije–Knin-Split predgrađe. Sve buduće aktivnosti, vezane uz izgradnju, dogradnju i osuvremenjivanje željezničke infrastrukture na ovim koridorima, nakon toga će se morati odvijati u skladu s tehničkim specifikacijama za interoperabilnost transeuropskoga željezničkog sustava.
Interes Republike Hrvatske je da se u međunarodne željezničke prometne pravce uvrste i nove trase budućih željezničkih pruga Zagreb – Maribor – (Graz), kao dopuna postojećeg ogranka koridora X.a Graz – Maribor – Zidani Most te Rijeka – Trst, kao dopuna postojećeg ogranka koridora V.b Budapest – Rijeka, a o tome će se morati postići suglasnost u sklopu budućih pregovora o daljnjem razvoju transeuropske željezničke mreže.
2.2. Regulativna i normativna uvjetovanost
U zadnjih desetak godina intenzivno se provodi proces donošenja jedinstvenih europskih normi, koje u tehničko-tehnološkom smislu uređuju željeznički sustav, kao i propisa kojima se određuju smjernice budućeg razvoja jedinstvenoga interoperabilnoga željezničkog sustava te tehničko-tehnološki, funkcionalni i sigurnosni uvjeti za organizaciju i regulaciju željezničkog prometa, proizvodnju željezničkih vozila i za izgradnju, osuvremenjivanje, obnovu i održavanje željezničke infrastrukture. Najvažniji od tih propisa su tehničke specifikacije za interoperabilnost, i to za svaki od podsustava transeuropskoga željezničkog sustava. Za sada je usvojen samo dio tih propisa, dok je preostali dio u postupku izrade ili donošenja. To su propisi koji se donose na razini Europske unije i obvezatno se primjenjuju u svim zemljama članicama, bez dopunske procedure na nacionalnoj razini.
Postupak usvajanja europskih tehničkih normi CEN-a i CENELEC-a, koje se odnose na željeznički sustav, i njihove transformacije u hrvatske norme te donošenja autentičnih hrvatskih normi, provodi se putem tehničkih odbora koji djeluju u Hrvatskom zavodu za norme (HZN). Uz navedene međunarodne i hrvatske norme u željezničkim infrastrukturnim podsustavima, u primjeni će kao dopunske tehnološke norme biti i interne strukovne norme koje su do sada usvojene te koje će u budućnosti usvojiti upravitelj infrastrukture.
U željezničkom sustavu, usklađivanje zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije, odnosi se na razdvajanje željezničke infrastrukture i željezničkog prijevoza, definiranje odgovornosti između sudionika u željezničkom sustavu, postizanje uvjeta sigurnosti i interoperabilnosti sustava u skladu s propisima i tehničkim normama Europske unije te harmonizacija regulatorne strukture. Osnovni propisi koji uređuju željeznički sustav u Republici Hrvatskoj su:
– Zakon o željeznici (»Narodne novine«, br. 123/03., 194/03., 30/04., 79/07.)
– Zakon o sigurnosti u željezničkom prometu (»Narodne novine«, br. 40/07.)
– Zakon o podjeli trgovačkog društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. (»Narodne novine«, br. 153/05.)
– Zakon o agenciji za regulaciju tržišta željezničkih usluga (»Narodne novine«, br. 79/07.)
– podzakonski propisi ovih zakona (od kojih se dio navodi u tekstu).
Nakon donošenja novog Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu slijedi vrlo zahtjevna obveza donošenja i usklađivanja velikog broja podzakonskih propisa i općih akata upravitelja infrastrukture i željezničkih prijevoznika te formiranje novih neovisnih tijela na državnoj razini s regulatornim i nadzornim funkcijama u željezničkom sustavu Republike Hrvatske.
2.3. Zaštita okoliša
Zaštita okoliša jedna je od temeljnih odrednica strategije razvitka većine zemalja u svijetu. Željeznica kao sustav manje zagađuje okoliš od ostalih prometnih grana. Znanstvena istraživanja na tom području dokazala su da preko 90% zagađenja i negativnih utjecaja na okoliš, koja proizlaze iz prometa, otpada na cestovni promet. Europska unija u novoj prometnoj politici planira eksterne troškove prometa (koji imaju negativni utjecaj na okoliš), prebaciti na grane prometa koje te troškove uzrokuju. To će rezultirati usmjeravanjem znatnih sredstava na grane koje na okoliš utječu s manjim stupnjem zagađenja, a u praksi će znatna dodatna sredstva biti usmjerena za razvitak željeznice.
Prema analizama koje su obavljene u studiji koja je rađena za potrebe EU (INFRAS/IWW-2000.), ustanovljeno je da se ukupni eksterni troškovi, u 17 zemalja EU koje su razmatrane u studiji, kreću od 7,8 do 9,7 BDP-a. Struktura eksternih troškova je pokazala da samo 2% otpada na željeznički promet.
Ekološki održivi transport, EST (Enviromentally Sustainable Transport), je metoda projektiranja budućih kapaciteta infrastrukture u prometu, koja želi usuglasiti te kapacitete s potrebama, u cilju što manjega negativnog utjecaja na okoliš. Osnovni principi i mjere za realizaciju EST-a su:
– razdjeljivanje ekonomskog rasta i potražnje za prijevozom te povezanih utjecaja na okoliš
– zadovoljavanje potražnje za prijevozom pomoću promjena u modelima korištenja i mobilnosti kopnenog prometa, kao i modelima proizvodnje i potrošnje, učinkovitije korištenje vozila i infrastrukture te proširenje uporabe informatičke tehnologije
– značajan pomak putničkog prijevoza prema nemotoriziranim oblicima prijevoza za kraće udaljenosti te prema putničkom i javnom prijevozu koji se temelji na željeznici
– usmjeravanje ulaganja u željeznički prijevoz i infrastrukturu, kako bi se potaknuo pozitivan razvoj željezničke tehnologije, rada željeznice i upravljanja željeznicom te poboljšala logistika s većom djelotvornošću.
Prema analizama utjecaja prometnih grana na okoliš, željeznica je ocijenjena kao prometna grana koja najmanje nepovoljno utječe na okoliš. Osim toga, željeznica kao sustav pruža potencijalne mogućnosti preuzimanja novoga dodatnog prijevoza koji će se javiti u budućnosti i tako rasteretiti cestovni promet, naročito u vršnim razdobljima i multimodalnom prijevozu u kojem sudjeluje pomorski promet unutarnjim plovnim putovima i cestovni promet u funkciji distribucije.
3. USTROJ ŽELJEZNIČKOGA
INFRASTRUKTURNOG SUSTAVA
3.1. Struktura željezničkoga infrastrukturnog sustava
Struktura željezničkoga infrastrukturnog sustava usklađena je s direktivama Europske unije i propisana Zakonom o željeznici i Pravilnikom o željezničkoj infrastrukturi (»Narodne novine«, br. 127/05.).
Željeznička infrastruktura je javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske i njome se upravlja i gospodari u skladu s njezinim statusom.
Željeznički infrastrukturni sustav sastoji se od:
– građevinskoga infrastrukturnog podsustava (pružni donji ustroj, pružni gornji ustroj)
– elektroenergetskoga infrastrukturnog podsustava (stabilna postrojenja za napajanje električne vuče, druga elektroenergetska postrojenja)
– prometno-upravljačkog i signalno-sigurnosnoga infrastrukturnog podsustava (signalno-sigurnosni uređaji, t